Marketing
Back with another one of those block rockin’ beats
Englezi su opsjednuti vrtom, vrtlarenjem i slicnim aktivnostima (ne da mi se vise pravit razliku pa cu od sad govorit o Englezima, ne o Britancima). Na teve ne mos' mrdnut od raznoraznih vrtlarkih emisija (zavodnik Alan Titchmarsh caruje, na sveopcu radost svih kucanica, penzionerki i bacacica kladiva). Naprosto narod posandrca kad su ove vazne stvari u pitanju. Generalna sezona kosenja trave, vjecnog pipanja cvijeca i ostalih biljaka zapocne za Uskrs. I traje sve negdje do prvog mraza. Posto zivim u pripizdini gdje je 80% penzica sve oko sebe gledam upicanjene travnike i vrtove. Nema da tu neka travka izraste malo vise od druge. A-a. Odmah se ide u napad. Generalni konsenzus razmisljanja je slijedeci: nema da susjed ima bolje cvijece od ovog drugog. Ili slobodnim rjecnikom receno: nes' ti mene pretec.
Uz perfektni vrt ide i kucu ide i perfektni auto perfektno parkiran do kuce. Uz to se podrazumijevaju izglancani auti u kojima se mozes ogledat i popravit sminku. Osim u moga. Ociste ga jednom godisnje, i to na tehnickom pregledu. Taman kad pocinje rasti neka zelena mahovina po njemu.
Vadili su mu zub pa reko' aj nek budem ko majke kad ponosno stavljaju slike svoje djece.
Gdje se ja tu uklapam u sveopcu sliku perfektnog engleskog sela (btw, selo moje je bilo proglaseno za najbolje uredjeno selo pokrajine u kojoj zivim 3 godine za redom)? A ono, upadoh tamo poput svemirca. Em tek toliko sve skupa odrzavam, a da me silno granje ne zadavi, em sam fala ti Boze, zakrcena od desnih i lijevih susjeda sa zbunjem. Znaju mi se koji put pojavit lisice i fazani. Nije da ne volim vrtlarit. Volim, onako, pipkat po cvijecu, travi, blatu/kaljuzi i ostalom kad nisam na poslu (a jesam skoro uvijek). Iako se uvijek malo zbunim kad naidjem na kakvu zivinu koju slucajno spazim na sebi, tipa raznorazne insekti. Uvijek iznova zavrsitim, zamlataram, sapletem se, ispsujem i obecam si da je ovo zadnji put da imam vrt i sve ostalo sto uz to ide. Iako, ne bojim se glista. Njih jos uvijek mogu hvatat golim prstima na sto sam izuzetno ponosna. Ipak sam ja dijete koje je i odraslo u pripizdini (moglo bi se cak i okarakterizirati kao vukojebini).
Zato cu 25.8. jurit da ufatim zadnji vlak (00:15) za pripizdinu i vrt moj svakdasnji.
Post je objavljen 16.08.2005. u 15:02 sati.