Ukoliko niste bili: a) na Marsu, b) u Ulan Batoru, c) bili ste jos zametak, sigurno se sjecate sto se desilo na danasnji dan prije 8 godina. Dobro, mozda se Rvati ne sjecaju, ali Britanci sigurno. Dakle, da vas vise ne drzim u totalnoj neizvjesnosti: proslo je tocno 8 godina od pogibije princeze Diane u pariskom tunelu (zajedno sa Dodi Al-Fayedom, Dianinim tadasnjim ljubavnikom te sinom one gnjide od covjeka Mohammedom) i masovne tugujuce histerije koja je bila zahvatila citav otok, a i sire. Kakvim je sve epitetima nisu bili opisali: te boginja, te kraljica srca (Queen of Hearts), te svetica, te mucenica, te najbolja zena koja je ikad gazila po kugli zemaljskoj. Njezino ime i potpis su postali hot commodity: stavljali su ih na salice, kuhinjske krpe, margarin (u sklopu "dobrotvornih" svrha), pojavila se bila i Diana lutka. Sve za profit. Rekli su, Diana bi bila ponosna. Svi su apsolutno znali sto bi Diana bila zeljela. Svi su je oni znali: mi znamo nasu Dianu.
Uostalom, kako objasniti tu histeriju koja je bila zahvatila pucanstvo pa su padali u masovne afane? Kao prvo, nigdje nisi mogao mrdnut od toga: teve je totalno bio obustavio normalno emitiranje, te sve do sprovoda to su bili traktati o tome kako, zasto, cule su se svakojake teorije zavjere (oh, Mohammed Al-Fayed, please!). Nisi mogao kupiti normalno izdanje novina bez da je Diana 'nevino' buljila u tebe. A histerizirali su i stari i mladi. Nikako da shvatim koliko je 99% ljudi zivot isprazan i bezvrijedan, te da na takav nacin (histericno naricuci za javnom licnoscu koji nisu poznavali, a mislili su da je poznaju - kroz medije kroz koje se Diana savrseno i pronicljivo projicirala) to ispoljavaju.
Diana je bezgresna. Oni tamo (establishment, ukljucujuci kraljevsku obitelj) su krivi, htjeli su zatuci malog covjeka. Ah, da, Diana je bila pleb kao i svi mi. Naravno, svi mi odrastamo u kucerinama sa 80 soba okruzenim hetkarima zemlje, poslugom i skijanjem u Gstaadu svake zime. Ako nisi tugovao za Dianom, nisi bio covjek. Okupljanje pred Buckinghamskom palacom je postao pravi spektakl, happening svoje vrste. Masovno prosipanje suza za zenom cije javno i privatno lice su bili posve razliciti. Projicirani javni image izgnane zene kojoj je ucinjena golema nepravda je bio pobijedio. U Harrodsu (ciji je vlasnik Mohammed Al-Fayed) je uskrnula skulptura Diane i Dodija sa naslovom The Innocents (u prijevodu: nevinasca). Mohammed nikako da prihvati cinjenjicu da mu je sin poginuo jer je vozac bio pijan. Ne, tu moraju biti ukljuceni svi moguci tajni agenti jer se ko fol Diana htjela udati za Dodija (Muslimana) pa se to htjelo sprijeciti (u jos blesavijim teorijama Diana je trudna).
Jesu li ti histericni ljudi skuzili onaj intervju sa Martin Bashirom (famozni intervju koji je Diana dala BBC1 krajem 1995. koji se pamti po kultnoj recenici There were three of us in this marriage - ukljucuje Camillu, naravno) u kojem je na povrsini Diana treptala kao ranjena srna, ali sa vrlo jasnim PR medijskim i proracunatim ciljem? Ili jesu li citali izmedju redaka u Andrew Mortonovoj biografiji? Nije zlato sve sto sija. I nije nevinasce svatko tko se za nevinasce prodaje u javnosti.
Uglavnom, za obiljezavanje 10-godisnjice za 2 godine ocekujem vatromet i rostiljanje na Embankmentu (dio sredisnjeg Londona uz Temzu), eulogije u parlamentu. I da pitas sve te silne ljude zasto su se tamo okupili, sigurno bi rekli: "Slavimo lik i djelo Diane, nase kraljice srca." Mozda neki i ne bi imali pojma o cemu se radi. Glavno da se nesto slavi. Kruha i igara.
Tako sam ja jedno vrijeme na 1. godini faksa vjerovala u Morrisseyjev mit: jadan, usamljen vegetarijanac koji apstinira od seksa i cami u Manchesteru (a ne u ogromnoj viletini u Hollywood Hills). A frend mi je ocajnicki pokusavao objasniti kako je sve to farsa. Tvrdoglava mazga kakva jesam, nisam mu vjerovala. Nisam htjela da mi razbije iluziju koji gajih (iluzija je bila otprilike da cu ga srest, slomit mu srce i da ce zbog mene prekrsit apstinenciju, zenit me i u nasu cast okrenut jednog odojka na raznju). Ne trebam napominjati da se iluzija nije ostvarila - JOS! Da, da, jos uvijek mi u krajicku mozga ostaje nada da cu ga ovako ostarjelog i udebljanog zenit (da, priznajem, jos uvijek imam soft spot za njega).
Dan treci bez tevea: nisam ni skuzila koliko slobodnog vremena imam (u prijevodu: otkrivam toplu vodu)?? I lijezem prije 23 sata! Uzas.
Da naslov ipak ima neke blage veze: dokopah se ovog (desni gornji kut) prije par dana. Hvalisanje-moment over.
Post je objavljen 31.08.2005. u 11:46 sati.