Filozofsko razmisljanje ide otprilike ovako: da nemamo kosu bili bi, erm, celavi. Intelektualna izreka vrijedna divljenja i obozavanja. Za dugu kosu postoji izreka 'duga kosa, kratka pamet'. Ovo je apsolutna istina. U zivotu ne imadoh kratku kosu. Osim u prvom razredu osnovne skole kad mi je pao mrak na oci i rekoh majci da me osisa. Drugi dan je u skolu dosao fotograf. Uslikao je svakog od nas pojedinacno i mene ovjekovjecio za vjeke vjekova. Majka je to uokvirila i sad svaki put kad dodjem doma moram se gledat na zidu sa kratkom kosom. I bez 2 prednja zuba koja su mi bila ispala. Takodjer se osisah negdje pri kraju srednje skole, ali to nije vrijedilo ni pisljivog boba posto me ni vlastiti otac nije primijetio na zeljeznickoj stanici. Prosao je pored mene ko da me ne vidi. Hvala ti, oce, o, hvala.
Volim. Dapace, obozavam svoju kosu. Ne dam se shishati ma da mi ni sam Jake Gyllenhaal ponudi besplatni tretman. Ne dam se shishati ni kad je jedna od kolegica sa bivseg posla izjavila da bi tzv. zene, kad dodju u neke tamo godine, trebale oshishat kosu jer nije prikladno biti stariji pa jos imat dugu kosu. Kakvih sve jos teorija necu cuti? Onda nemojmo jesti ni zeleno povrce svakog rujna kad navrsimo 345 godina jer to narusava ekvilibrijum crijevne flore.
Naravno da mi kosa nije kao sa reklama. Sto joj sve nisam radila, kasapila je, farbala u sve moguce boje, brijala pola glavurde (na sveopce zgrazanje mog oca). Dapace, vecinu vremena mi zna biti poput loseg afro-a. Usprkos svakojakim neuspjesnim pokusajima da je izravnam. Ne mogu se ni pohvalit sa nekom pretjeranom duljinom jer mi sve ode u sirinu. Krasno. Izgleda da moja kosa tjera na diranje. Svi rodjaci su me znali opipavat i cupat i cudit se ko pura glisti otkuda mi toliko kose. Sjedim li na javnom prijevoznom sredstvu u blizini slinavih beba i inih cudovista, garantiram da cu im kad-tad upast u oko i da ce pruzit svoju slinavu ruku na moju kosu. I pocupat me. Na tecaju pantomime Aleksandar Acev me oslovljavao sa Xiola Renesansa. Jedan od dobrovoljaca iz muzeja mi je nedavno prisapnuo da sam pljunuta tamo neka iz neke slike Leonarda da Vincija. Kako onda da budem kul, hip, in with the crowd kad izgledam 600 godina pre-staromodno??? Idem u kut plakat.
Ljudi iz moje praiskonske pripizdine doma ne pricaju o meni kao osobi nego im se sve svodi na pitanje mojima "Jel' jos uvijek ima onu kosu???" Mrs tamo! Sad znam kako se osjeca Bredpit kad samo pricaju o njegovom izlgedu, a ne o njegovoj osobnosti. Pa i ja i on smo ljudi od krvi i mesa. Kad te ljudi definiraju samo po jednoj stvari nije lako. Ah, tezak je to kriz koji se mora nosit na ledjima.
I muci me jedna stvar: mislim da sam se zaljubila. U London!!! Nakon punih 5 godina ocijukanja, svadjanja, sramljenja, snebivanja, varanja i ignoriranja. Cestitam samoj sebi na ovome.
Post je objavljen 07.08.2005. u 11:45 sati.