The Last Broadcast

Kulturno-krkacki vodic po Londonu sa dvije brdjanke

Kao prvo ne mogu vjerovati da cak ni Marisi nije skuzila genijalno-pjesnicki naslov prethodnog posta, u kojem sam aludirala na cinjenicu (vidljivu iz izuzetno inteligentnog teksa) da je, zapravo, ona jedini muskarac u ovoj ergeli (polu)gejpedera. Jer jede ljute paprika. Nas troje (Cimer, Madjar i ja) se zgrazamo. Za Brusa ne znam, zato sam ga i izostavila iz naslova. Ali nju je to malo zbunilo.

I tako se u subotu odlucismo kulturno uzdizat. Brus nije htio sa nama. Nije bio niti jedan predstavnik (polu)gejpedera, sto me je izuzetno rastuzilo. Dakle, samo ona i ja. I digitalac sa kojim je Marisi nemilice strecala sve po spisku. Nismo ni usli u Tate Modern, ona je vec muljala s nekakvim kompozicijama, svjetlima, sjenkama, bogom, vragom. Posto sam igrala na uber-kul kartu, natandrcena na meni bijase majica Team Aniston. Ni pet-ni sest, mene presretne zena osrednje dobi i upita me gdje kupih ‘vakvu majicu. Blesava kakva jesam dobih trenutacnu blokadu mozga. Nisam se mogla sjetiti internet adrese pa sam samo mumlala neotesano. Marisi je spasila stvar rekavsi neka ugugla tamo neke rijeci pa ce naci. A ovo tandrcim danas ujutro na uredski 'izlet' u Hertfordshire.

Na izlozbi smo se zadrzale circa 20 minuta. Sve puno ljudi, nemos’ nista vidjet. To nas je vidno raznerviralo pa smo glasno (na polubosanskom-polupurgerskom) komentirale tko je kako obucen, koja spodoba nas trenutacno jako nervira (tj blokira nam pogled na umjetnine). Nu, picka im materina, koliko dugo moraju stajat ispred jedne slike? To sad analiziraju natanane, Boga im njihovoga! Raspizdjivale smo se sve vise i vise, a kolektivnom pickaranju je potpomogla glad obiju glavnih likova ove price. Mislim da je moja glad bila u prednosti jer sam svakih 14 sekundi urlala Marisi na uho da cu se ovog trenutka strmopizdit na pod od gladi. Ova se onda raspizdila maksimalno i za inat je poharala cijeli ducan u Tate Modern. Priprijetila mi je da ce me zgromit ne bude li novokupljeni DeVeDe valjao (Frida film) i njoj i Brusu.

U lucidnijim trenucima zapitivale smo se kako bi nas dozivio da naidje netko tko kuzi rvacki jezik? Unidji, os’, nu, de, ‘vamo. Sve popraceno maksimalnim zavijanjem i odugovlacenjem pojedinih dionica. Iz kojeg su se neotesanog brda ove ispulile, Bog ih blagoslovio?! A Boze moj, ne bi puno ni pogrijesili!

Meni je na kraju tih 20-ak minuta jedina misao bila krkanje, ali posto smo bile u Cityju, znale smo da tamo nista ne radi vikendom. Srecom, Marisino oko sokolovo je spazilo neki talijansko-kvazi latino mjesto pa smo se usancile tamo. Odlucile smo da kad je bal, nek je bal i iskrkale sve po redu: od startera i glavnog jela pa sve do deserta. Opet smo opanjkavale zene koje su imale nesrecu da nam se nadju na meti (Nu ove, kako si je povukla traperice preko struka?! Oli nije cula za hipsters? I kakve to cipele ima, djava je odnia?). Marisi me je tokom cijele krkacke ekspedicije sramotila namjerno soleci i bibereci pod. Kao, nu, sta ovo radi? A jebote, pa to je solenka i paprenka, kako ne kuzis, jeboteja? Ali ne, to se moralo probati. Saznala sam i zasto je kasnila 15 minuta (a ko fol ja kasnim). Pitam je (glasom direktora skole koji daje ukor uceniku):

Xiola: Kasnila si, a, picko?
Marisi: Oniiiii, jesam. Brus je htio da odgledamo jos jednu The Simpsons epizodu, paaaaa…
Xiola: U ime Oca, i Sina…

Desert prije nego sto bijase iskrkan.