A taman sam pomislila da je sve opet koliko-toliko normalno. Zato i bulaznih o Russell Squareu, kako su ga skoro pa otvorili. Cak se i Tesco bio ponovo otvorio, drito nasuprot Russell Square stanici . Nadobudna kakva jesam, pokusah se ugurat tamo, ali vec su onda bili opet zabranili svima ulaziti. Naravno, kad se sve ovo jucer izdesavalo (ijopet jedna od scena je bila blizu mog posla) - Warren Street i incident u UCH - University College Hospital), ja sam sukladno sa svime 'meditirala' u parku i zujala nad bezbrojnim zvukovima helikoptera sto su nadlijetali iznad mene. Doma sam se vratila nakon 2 i pol sata hodocascenja, sto po busevima, sto pjeske, sto skoro pa cetveronoske. Moja se stanica ko fol otvorila pa nadobudno sidjoh dolje. I kao voze vlakovi do Brightona. Aha. Godot je prije stigao Beckettu nego meni moj vlak. Ili kao sto ovdje kazu "i svinje ce prije poletiti".
Pokupih najnovije izdanje Evening Standarda (londonske dnevne novine) koji je vec imao svjeze izdanje (West End final) o jucerasnjim dogadjajima i na vrat-na nos penji se ponovo gore i trazi bus koji ce me odvest do Blackfriarsa. Sto i nije bilo tako lose jer je odmah dosao. Na busu (zadnja stanica: Brixton) bijase vise crnaca nego na Snoopovom koncertu. Po prvi puta se vozih u doslovce vakumiranom vlaku. Naime, sto bi to znacilo? Pa eto, to sto znaci: nije bilo zraka da ga trazis povecalom poradi iznimne hrpe ljudi koji su se uspjeli stlaciti unutra. Pomalo sad mislim da je jucer postignut fenomen iz fizike: volumen koji se moze stostruko natlaciti. Divota. Sparina miluje lisca nam. Zrak: velika, debela nula. Sjedalo za naci: i ja ocekujem gluposti! Posto vlak staje i na Gatwicku (zracna luka), ima i onih spodoba sa kofercinama velicine Australije. Oh, derneka li dirljivog! Naravno, skoro se sasuh (poput, recimo, biserne ogrlice na asfaltu) od silne sparine i nedostatka zraka. Zapravo, nitko ne bi ni primijetio jer ne bih mogla u vodoravni polozaj da sam i htjela (nema mjesta za strmopizdit se). Ostala bih ovako onesvijestena u okomici. 2 i pol sata kasnije: pripizdina.
Da sve bude jos ljepse i ugodnije jer ipak je ljeto, kad dodjosmo jucer na posao skuzili smo da su nam bili provalili u muzej. Nisu uspjeli daleko dogurati, ali su nam maznuli gajbu sampanjca. Nes' ti lopovske drskosti!!
Tabloidi jutros, naravno, pizde na veliko i pokusavaju nas uvjeriti da cemo od sad biti okovani strahom. Sad se ocajnicki odupirem (svim snagama) da ne zakeljim (na sebe ili na prozor si) poster London Stands United koji ce biti prilozen uz Evening Standard u slijedecih par dana. Ne smijem popustiti napasti, ne, ne (ne volim ovakve kolektivne izlijeve)! No, mogu opet reci Bollocks to you all! Odnosi se na onu cetvoricu jucer sto su zgibali sa ruksacima na ledjima nakon sto nisu uspjeli.
Post je objavljen 22.07.2005. u 11:44 sati.