Dan nakon svega u Londonu: cudna atmosfera. Tek sad ljudima dolazi do glave sto se zapravo dogodilo. Podzemna radi na mahove, djelovi su potpuno zatvoreni (tamo gdje su bile eksplozije). Busevi rade. Posto sam prespavala kod Marisi nije mi trebalo dugo do posla. Isla sam pjeske. Ne zato sto sam se bojala uci u bus, nego zato jer nisam imala 1.20 sitnog za kartu. Cudan osjecaj. Sve je kao i prije, ljudi idu svojim poslom. Istinabog, ima nesto vise pjesaka nego obicno. Vecina novina po ducanima je razgrabljena. Uspjela sam ubost Guardian.
Bus na Tavistock Squareu je raznio bombas samoubojica. Svjedoci kazu da su vidjeli covjeka kako non-stop nervozno pogledava u svoju torbu. Helikopteri kruze nebom, svako malo se jos uvijek cuju sirene, sto od policije, sto od prve pomoci. Citav dio Bloomsburyja, od Russell Squarea (2 minute hoda od radnog mjesta) pa do muzeja je kordoniran. King's Cross je takodjer jos uvijek zatvoren. Dakle, cijeli moj potez koji dnevno prehodam, od King's Crossa do Russell Squarea je zahvacen. Na tom potezu se sad nalaze bezbrojna vozila i satelitske antene televizijskih kuca. Kolege s posla koji dolaze iz Hackneya i Walthamstowa ponekad sjednu u bus broj 30. Kolegica koja dolazi iz Stratforda je izbjegla Liverpool Street u trenutku eksplozije samo zato jer je bila zaboravila mobitel pa se bila vratila natrag doma. Svi pricaju o djelicima sekunde koji bi im mozda bili promijenili ili oduzeli zivot.
Moram priznati da se jos uvijek osjecam apsolutno sigurno u Londonu. Nikada me ni nije bio strah hodati ulicama kad bi pao mrak ili rano ujutro. U njemu se osjecam sigurnije nego kad dodjem u Zagreb. Koliko god da ga kudila ipak mi je prirastao srcu. Nisam mogla otici doma u pripizdinu pa sam otisla do Marisi i Cimera. Upoznah i Brusa (o njemu ide posebno izvijesce drugi puta). I vrlo slatkog Madjara gejpedera. I tako krkasmo u Thai restoranu, pricasmo o dogadjanjima. Cimer mi je ustupio svoj krevet, Bog ga blagoslovio.
Zivot ide dalje. Iako to ne umanjuje gorak ukus u ustima, ljutnju i tugu. Nadam se da su pocinitelji i organizatori vrlo sretni i zadovoljni nad time sto su postigli. Bravo, svi cete otici u raj nebeski.
Sad cu izreci jedan totalni klise, ali hvala svima sto ste se javili i pitali jesmo li Marisi i ja dobro. Much appreciated. We're still standing, as is London.
Post je objavljen 08.07.2005. u 12:44 sati.