The Last Broadcast

Herojcina, a ne pickica

Mislim da sam jako pogodni materijal za recimo, mucenika. Ili jos bolje, heroja (ne ONOG "heroja"). O meni bi se isprepletale raznorazne price, iscjeljivala bih mase cim bi im spustila dlan na glavu (ko ona Dzuna, stolivec). Ukratko, otisla bih u legendu gdje se ispreplicu san i java. Znam o cemu bulaznim (za promjenu): naime, morao bi mi sam djavo crni zajasit na vrat da bih se natjerala da uzmem nesto protiv bolova. Ne znam ni sama na koju kvazi-hipi kartu igram (odnosno blefiram), ali radije budem moron na kvadrat i trpim bol nego da trenutacno maznem neurofen/panadol/andol/analgin/kafetin/statijaznam. Kakva to mazohisticka crta cuci u meni da izigravam milu geru i odbijam se nakrkat analgetika? Mislim li da cu si ovim putem zatefterit mjesto u analima dobrodjeljstva, raznoraznih samostana-svetista? 'Oce li me pancirni papa prozvat za sveticu, stali? Kakvi li se to neuravnotezeni procesi desavaju u mojoj rupi od mozga? Izgleda da ipak najvise volim zajebavat samu sebe. Logicno.

Primjer vesele scene broj 1:
Glavobolja. Prodje sat vremena. Ignoriram. Prodajem zjake naokolo i nadam se cudesnom iscjeljivanju. Nista. Prodju 3 sata. U deliriju mi se vec prikazuje Ben Stiller kako me gladi po celu (citaj: situacija je krajnje ozbiljna). Nista. Na pitanja je li mi je dobro odgovaram sa preushicenim (s laganim naglaskom na histeriji) Oh, da, naravno, nikad bolje!. Bogati, ko da sam ustogljeni Englez! Odlazim s posla. Nadam se ni sama ne znam cemu. Nista. Glava puca. Jos uvijek prodajem zjake sad vec vidno raznervirana. Dodjem na genijalnu ideju uzimanja necega protiv bolova. U nerazjasnjenim okolnostima glava me vise ne boli. Isti psiholosko-fizioloski proces se desavao i kad si razjebah rame na ONOM madracu. Jos sam namjerno razmrdavala rame. Jer kao, (ovo je jako dobar rezon, op. a.) razmrdam li ga, prestat cu se ukocenivat od boli. Po mom skromnom misljenju jos bi dobar doktor ispao od mene.

S druge strane, porezem li si prst sa papirom arlaucem. Jako i resko. Vrlo jako i vrlo resko. Drzim povrijedjeni prst i smrcam. Odmah posezem za kutijom za prvu pomoc na poslu, pravac: flaster. Brizljivo ga obljepim tepajuci mu milozvucno. Istovremeno sam pokusala iskamciti slapove sazaljenja od kolega. Sto je najgore, uspjela sam u toj namjeri. Pa sad nek se ja ne osjecam ko James Bond!? Mogla bih prodavati sladoled Eskimcima, kako bi ovdje rekli.

Izgleda da me je Ben Stiller ipak izmasirao posred cela u Arizoni.