The Last Broadcast

utorak, 28.12.2004.

A Rainy Night in Provincijska Avet, aka Selendra

Crtice iz provincije, iliti kao pandan Glorijinoj rubrici “S kraljevskih dvora”.

Apsolutno nema promjene u provincijskom (pardon, kraljevskom) životu. Nitko baš ni ne trepne okom kad se dijaspora vraća kući. Nije to kao nekada, kada bi se svi provincijalci sjatili slineći nad bijelom Mečkom sa Dojčland registarskim tablicama kako se sparkirava u mahali. Sad je sve to Europska Unija, slobodna trgovina, Schengenski sporazum, nisi šljivljen ni pol posto (obožavam pasiv u rvackom jeziku). Nije ni provincija ono što je nekada bila: ah, sudbo kleta, što mi učini?

Pošto se spremam otići u metropolu za 24 sata, ‘vata me frka ‘oću li se izgubit? Mislim, nabadam po Londonu k’o riba na suhom, navigiram kroz zamršeni sistem podzemne u New Yorku (i to bez plana, kao ja sam mega-kul i onda spušim pa se nađem u dubokom Queensu umjesto na Upper West Side, ali nema veze, ja sam faca s placa: fala ti majko što si me tako pametnu rodila!), a sad me prpa kako, gdje, kada ću štancati kartu u tramvaju? Teška seljoberčina. Pomoći mi definitivno nema. Trebam se pomiriti sa tom činjenicom.

Inače, se totalno vakumiram ovdje (nit’ znam koji je dan u tjednu, nit’ znam kako se zovem), ipak se uspijeh kulturno uzdignut do neviđenih veleumnih visina: naime, riješih Guardianov kviz kulturnih zbivanja 2004. – 20 od 35 bodova. Čisto solidno, s obzirom da sam apsolutni analfabeta za operu i kazalište. A za dži-si-ejč-kju kviz za wannabe-codebreakers ne’am mozga. Nit impulsa da ćubim na netu. Ali i ovako ne bih mogla ni prismrdit u tu organizaciju jerbo se još uvijek ne namjeravam zakleti Ma’am da ću biti sluga njezin pokorni (odbijam biti subject: priznajem biti samo citizen). Obavještajna vladina služba kojoj je zadatak praćenje “aktivnosti” po svijetu u ime nacionalne bezbednosti (evo, sad mi pada na pamet Miroslav Lazanski, onako šeretski naslonjen na tenk – neš’ ti asocijacije!). Mislim, mogu ja mozgat koliko hoću, ali nemam ga uopće, dakle, badava mi sve ovo. Mogu samo tupo buljiti i vidjet sve, uključujući i krave šarulje, same ne iole suvislo inteligentan odgovor.

Dosta je bilo trabunjanja u prazno. Zanimljivosti u provinciji se uglavnom svode na trećerazredno lamentiranje o životu, življenju, svinjskom pečenju, te da li je susjed izgradio već treću garažu zaredom. Djeco, idite s mirom naprijed. Ne sekirajte se. Choose life. Choose provincija. Kad vam ja kažem.

- 11:54 - Komentari (19) - Isprintaj - #

subota, 25.12.2004.

You got to be a Buddha in a place like this

Dakle, provincija. Prvih 48 sati. Seljak došao na svoje. Tastatura sa rvackim slovima. Kao da sam u nekom vakuumu: em ne čitam novine, em ne gledam teve, em ne mogu na net kad mi se ćefne. Kao neki kvazi-Twin Peaks, samo još puno seljačkije. I bez zgodnih komada i zamagljenog filter kroz koji je David Lynch snimao. This is gritty reality, man!

Značajnije promjene od zadnjeg prebivanja ovdje: nagli porast ukupnog zbroja birtija (jeste li znali da se birtija na talijanskom kaže locanda?), što i nije tako začuđujuće, s obzirom na sociološki prosjek stanovništva kojie obitava na ovim prostorima. Dobismo i drugu benzinsku stanicu. Čovječe, još malo pa dolazimo u opasnost da izgubimo status najvukojebenije provincije: e, ne može, ovaj status smo krvavo zaradili: tuđe hoćemo, svoje ne damo!

Idem u krpe s penzićima; istovremeno čitam stare brojeve Glorije i maminu kolekciju Dostojevskog (još malo pa će Raskoljnjikov opaliti babu po glavurdi). Idem trčati svaki dan i svaki puta se smrznem poput ženskog spolnog organa. Vidim da je susjedsko-provincijski duh još uvijek živ. Tj. Da susjedi i dalje mrze jedni druge i da su zavidni jedni drugima do boli (xiola krišom briše suzu u oku jer zna da je tradicija nije iznevjerila).

A tek kroz koju muku Isusovu prolazim dok natrabunjam kakav tipično-blesavi post? Kao prvo, popalim bilježnicu osmogodišnjoj nećakinji i idem ručno pisati (shock-horror!): koma živa! Ona slijedi prepisivanje u Word (ne mogu se naviknuti na ovu blesavu tastaturu, obrnutu poziciju z i y, a tek koja procedura da napišem one zagrade, čovječe!).: dobro da išta i prepišem koliko uopće više ne znam pročitati vlastiti rukopis (ovo je fakat vrlo zanimljiva informacija). Pa tek onda palim modem (modem!!!) i prebacujem, te brže-bolje gasim jerbo moji misle da je internet devil incarnate. A ja sam dobra curica i ne radim takve stvari.

Nego, opet brazdim u polu-digresiju: ma, skuliraj se babo, jebemu… No, da, još za kraj da spomenem kako, pišući u bilježnicu istovremeno se gledam u ogledalo i divim samoj sebi, kreveljeći se do besvijesti slušajući mini iPod, i tako sama sebi pretenciozno dajem do znanja kako znam sve rijeci pjesama napamet. Sačuvaj me bože, tko bi mene trpio!

A sad me oprostite, 22 su sata, vrijeme da odem spavati sa penzićima (ovi y i z će me upropastiti, tako hoću napisati “penyizima”), kokošima, guskama, patkama i ostalom živinom sitnog zuba. Ali to je već tema za Abbatoir Blues Part 2. Što će i biti, pošto mi posjeti metropoli tek dolazi. Kakav Božić, kakvi bakrači!

- 12:00 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 22.12.2004.

Chuck E's In Love

Veli mi mozart da kaj se ne bih pohvalila koje cure mi se svidjaju. E, pa nepotrebno cu podijeliti i ovu tamnu stranu moje medalje. Jedna stvar mi nije jasna: zasto se zene uopce ne srame priznati koje druge zene im se svidjaju? Mislim, kaj sad, pa imam li smisla za estetiku ili ne (dobro, nemam, ali that's not the point)? Nije mi bed staviti se u situaciju 'kad bi bila musko' pa prema tome se i ravnam. A kada pitas muske da ti vele koji drugi muski im se svidjaju odmah dreknu, naprave strku i frku, kao, kak se meni moze svidjati itko osim zenskih? Odmah to shvate kao neki napad na njihovu muskost. Odmah se stisnu ko da su popili citav sirovi limun na slamcicu. Pih, pickice!
Dakle, hipotetski, da sam musko, sto bi bilo kad bi bilo? Nije poredano nekim pretjeranim redom nego kako bi mi koja pala na pamet. Napominjem da ce oni koji ocekuju glorificiranje standardnih kandidatkinja iz standardnih muskih fantazija biti gorko razocarani, zalim slucaj, dovidjenja.

Hope Sandoval, nekad clanica Mazzy Star, gostujuci vokal na Asleep From Day od Chemical Brothersa. Padam na misticne zene koje imaju tu neku ethereal (opet ne znam rvacki ekvivalent) auru. A jos kad joj cujes glas, ma, kome se ne bi svidjela?

Polly Jean Harvey, o njoj svima popih mozak vec prije ohoho, ali nije na odmet napomenuti: ima totalne nepravilne crte lica, velika iskrivljena usta, mrsava, bez nekih oblina, ali k vragu, kao da joj je to potrebno? Osim toga, nesudjeni covjek mog zivota, neki tamo Nicholas Edward Cave, ju je bario i zbario na neko vrijeme (a mislim da se i Vincent Gallo motao oko nje), prema tome...

Stevie Nicks mi je takodjer jedna od 'slabosti'. Zena koja si moze provuci kovanicu od 10 penija kroz lijevu i desnu nosnicu uzrokovano godinama snifanjem kokaina. Koja se moze obuci u gomilu cipke i jos uvijek izgledati poluugladjeno (iako, ponekada, Stevie, you are skating on thin ice!), i ciji tekstovi jos uvijek mogu proci, usprkos mozda malo prevelikom trabunjanju u njezinim tekstovima (hm, ovdje bas i nema razlike izmedju nje i mene, ali ajde sad). Iako, za ovo je zasluzila respect s moje pritajene seljoberske strane. A i svaka zena kojoj se, barem na nekoliko nanosekundi svidio Mick Fleetowood (brrrrrr, sacuvaj me boze!) skidam kapu.

Rickie Lee Jones: jos jedna od naoko 'ruznijih' zena (konjski zubi, duga, plava, ravna kosa, ni traga ikakvim silikonima) sirim masama, za mene vrlo intrigantna i zanimljiva (ima tu svega nadrobljenog u njezinoj zivotnoj prici, ukljucujuci i alkoholizam i dugogodisnja veza sa Tom Waitsom).

Patti Smith. Cista antiteza Debbie (vidi dolje): nazovi muskobanjasta, ostrih crta lica (zenski ekvivalent Keith Richardsa, kojeg totalno zaboravih prije spomenuti, za kojim jos uvijek slinim, usprkos izgledu osusenog bakalara), i shock-horror, neobrijanog pazuha na coveru albuma Easter (i vidljivim dlakama na coveru Horses = zabranila je Mapplethorpeu da ih airbrushira).

Debbie Harry. Dobro, ajde de, da konacno priznam da sam musko, da ako bih ipak imala fetis na plavuse, da bi to mogla biti samo jedna i jedina Debbie. A slabost mi je i zato jer sam nekada daaavno, daaavno, dok je bog po zemlji hodao, na nagovor starijeg buraza znala uzeti mikrofon (tj partfis, u nedostatku sofisticiranosti), a on bi onda pustio Parallel Lines i udri!

Umjesto da laprdam uzduz i poprijeko valjalo bi se i spakirati jerbo odo' sutra doma. Ne zelim davati nikakve rezimee za 2004. Dovoljno je da kazem kako mi je vijest godine (citaj: potpuno me opcinila) ovo o ponovom okupljanju veleumnog benda Motley Crue. Sto dovoljno govori o kapacitetu mog nazovi-mozga u glavi. Oh, boze, tko bi isao samnom na koncert? Nemam pojma koje su im pjesme (osim Girls, Girls, Girls, naravno), ali da li njih itko voli zbog muzike ili zbog totalno over-the-top dojma? Ako mi netko moze spomenuti veceg trash banda od ovog, placam mu dozivotnu ubaci-po-zelji-sto (samo da napomenem da se ekvivalentni bendovi poput Poison i inih ne racunaju). U funtama.

- 13:34 - Komentari (23) - Isprintaj - #

utorak, 21.12.2004.

"My dad left home when I was eight. You know what he said to me? Have fun, stay single. I was eight."

E, pa znala sam. Charles Clarke, novi ministar vanjskih poslova zdusno nastavlja David Blunkettovu namjeru sa uvodjenjem osobnih iskaznica. Jucer navecer parlament je izglasao 'da'. Ma, super. Ajmo se sad svi izlegitimirati, upravo je to sto nam treba. Da se zna tocno tko smo, sto smo, gdje zivimo, sto radimo. Ko fol to vlada jos ne zna. Mos' mislit. Dakle, opet se ima para za bacanje. Ali kada dodju na red skole, bolnice, ceste, javni prijevoz, place radnika u javnim sluzbama, e, onda se nema, onda idu spike poput 'Pa otkuda nama to? Ako hocete promjene na bolje morat cemo povecati poreze.' A sada? Gle cuda, novci padaju s neba. Koji luzer odbije izvaditi si osobnu, placa globu od 1,500 funti. Dobro, ajde sad, teoretski nisam toliko protiv njih (s obzirom da je poanta osobnih da se uvijek nose sa sobom, sad ovdje odmah kontradiktiram samu sebe, luzer kakav jesam), ali sam protiv nosenja inih sa sobom u svakom trenutku jer te neka nazovi ovlastena spodoba moze zaustaviti i legitimirati te. Zasto? Pa samo zato, da vidimo da slucajno niste neki tamo bradati covjek sa turbanom na glavi koji nam je trn u peti. Ili da jednostavno niste neki koji bi mogao liciti na onoga sa nase 'nepozeljne' liste. Znate, osobne iskaznice pomazu u borbi protiv kriminala, terorizma i inih postapalickih rijeci kojima se politicari vole kititi (citaj: laprdati frazetine koje bi nam ko fol trebale unijeti strah u kosti i strahopostovanje prema autoritetu, koji se, jeli, bezuvjetno mora postivati). Zapravo, meni i ovako ovo sve skupa nista ne znaci. Kao drzavljanin Slovenije, a prije i Jugoslavije, posjedujem osobnu od svoje 18. godine. Dobro se sjecam kako su me svako malo legitimirali zadnju godinu koju sam provela u Zagrebu. I maltretirali me: em zbog toga sto sam zivjela u Zagrebu, a u osobnoj mi pise stalno mjesto boravka: Slovenija ('Pa kako to? Zasto? Otkud ti u Zagrebu? Jel imas prebivalisnu dozvolu?' Ma nosi se u vrazju mater, ali mos' mislit kako bih im to rekla u facu); em zato jer u to vrijeme nisam bas konvencionalno izgledala (zacudo, zdrapani izgled mi nikada bas nije pomogao kod legitimiranja).

Na kraju ce opet biti po starom: psi laju, karavana prolazi, osobne ce uvesti po zakonu za par godina, suti i radi kako ti kazu. Na zalost.

PS Samo za Uda-Muda: eto, ja mislila da je moj autorsko-prposno-prozno-prozaicni stil pisanja dao do znanja da se bas i ne udajem za Hasbndtubi (aka Mladozenja), a kad ono, vidim, vrag je uzeo salu (pih, vidim da nitko ne kuzi velski humor). Dakle, zenidbe nece biti, zvanicno objavljujem kameno-teskog srca. Dakle, nema janjetine, nema cevapa, nema pleh muzike. Pridrzavam sva prava da zadrzim vec primljene vjencane poklone. Fala.

- 10:09 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 20.12.2004.

Nobody does it better (shatro), live Radiohead version

Kako se kraj godine priblizava munjevitom brzinom (oh, obozavam zapoceti ovakvim kvazi-pjesnickim shtihom), to sve vise ludimo na poslu. Kome ja mazem oci, ovo je eufemizam za totalni nerad i neposluh i maksimalno zujanje (insubordination, kako bi rekli ovdje). Skoro pa neka vrsta seljacke bune. I jos nas placaju za to, pa kud ces bolje?

Posto vec sad kolege migolje tamo-amo, ko fol na nekim poslovnim putovanjima, ostadosmo samo nas troje na poslu neki dan. Dakle, goli kostur infrastrukture. Znala sam da ce dan biti vise nego produktivan kada smo kolega Sved i ja zapoceli kilometarsku debatu na temu 'kaj da kupim i skuham za Bozic?' (to Sved mene pita - nasao je pravu pitati). Naime, dolaze mu neki zenini prijatelji, isto Indonezijci (jel se to tako kaze?), koji su muslimani i ne jedu svinjetinu. Sto je ipak malo bed, jerbo Sved veli da je svedski vrhunac bozicne vecere peceni odojak i da Svedi navodno SVE pojedu, ukljucujuci i papke i glavu i nos i rep, ma sve! I da piju vodku (isto bed ako su musliman). Zauzvrat, ja njemu pokusavam objasniti kaj su to mlinci, ali vidim da me samo onak svedski gleda i kima glavom (a pojma nema o cemu ja to bulaznim). Dobro, OK, ta iznimno korisna i informativna konverzacija je potrajala jedno sat i pol vremena. Taman da se lagano zagrijemo za pauzu.

Onda je stigao jos uzbudljiviji dio dana, kada smo kolega Sved, jedna druga kolegica i ja trebali strpat 300-njak bozicnih/novogodisnjih cestitki u koverte (za bogate donatore, poslovne klijente i ine face), frankirati ih i poslati do kraja dana. Mislim, nes' ti glamura na poslu (i diplome i postdiplomskog). Na izriciti zahtijev Patricka (chairman of the trustees = ajd, kako bih to prevela na rvacki?) koji nas je svako malo zivkao i zapitkivao jel gotovo i jel smo to poslali. Ajd, nes' smo zmuljali.

Pocnemo frankirati ko blesavi i to sa preciznoscu M-48: jedan dodaje, drugi frankira, treci 'vata isfrankiranu postu (jerbo nemamo stalka da je uhvati kad izleti iz masine). Nismo nego poceli, kad ispucasmo svu vec otprije placenu svotu iz frankirne masine i ni makac. A Patrick samo sto opet ne nazove. Naravno, ne moram napominjati da niti jedan od nas pojma nije imao kako opet napuniti masinu sa postarinom (sekretarica nije bila taj dan na poslu pa nam preko telefona vice 'to samo ovako: cap-cap-cap i gotovo'; je, mos' mislit kak smo skuzili). Da ne bi jos isli na postu i iz svog djepa isli placat, pih! Nista, na kraju smo svih 300 cestitki frknuli iza nekog stola (citaj: sakrili). Patrick je, naravno, zvao, nitko nije htio dignuti slusalicu: aj, ipak smo nagovorili Sveda da izlaze koliko je dug i sirok (a ima u njemu, brat-bratu, metar i devedeset). 'Alo, Patrick??? Da, Patrick, naravno, Patrick, bez brige, cestitke su SVE poslane jos prije par sati... Nema na cemu..' Klik. Kvazi-perfidna laz, ali boze moj! Jos je u subotu donio bozicne poklone za cijeli tim: ne smijemo ih otvoriti do utorka, ali naziru se barem dvije boce i jos ponesto. Eh, dakle, ipak smo dobili neku bozicnicu. Po prvi puta u zivotu, ah, smrc.

David Blunkett se pravda za ostavku. Kao, ex-ljubavnica je 'opcinila' glavnog sudiju u javnoj istrazi. I da je, jadnik, zrtva teorije zavjere bogatih, protiv jadnog njega, clana radnicke klase. Earth calling David, anyone there?? Ajme, David, pa koji ti je? Mislim, i ja znam svasta probulaznit, ali ovo takes the biscuit (u nedostatku rvacke fraze). Jadno, polako zaboravljam jezik; nekako mi se sve vise cini da mi engleski postaje kao materinji; u svemu osim u psovanju. Nema sladje nego opsovati na rvackom (u kombinaciji majka-pas-bog zajedno sa glagolom koji oznacujue ). Aj, barem nesto. Pripadajucu sliku Kimberly Quinn gledate na svoju odgovornost: pazite da vas ne omadjija (za ozbiljno). Ne znam, ja sto vise buljim u nju, to se sve vise osjecam kao Edward Woodward u The Wicker Man. Fakat za zabrinut se.

PS: za eviltwina: zato.

- 11:45 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.12.2004.

Little Britain

Posto su mi trenutno (do proljeca) ukinuli Mile High ostala sam uskracena za jednu vrlo kvalitetnu i nadasve mozgajucu seriju: Marco je otisao u pilotsku skolu; Poppy hoda sa stewardom koji je ujedno i dio kvazi-Chippendales grupe i ima pirsan, khm; Will-jos-uvijek patim-za-Marcom-ali-se-pravim-da-ne se uvalio u management - kadrovska; Steelballs je otkantala kapetana Crokera; Jack je poginuo jer je bio ispao iz aviona dok je preprodavao avio hranu i pice na crno: ah, kvaliteta, ah, scenarij, ah, misaoni dijalozi.

No, zato ne mogu, a da ne skrenem paznju na jednu fantasticnu humoristicku (iliti po starorvackom-novorvackom sad 'humoristicnu') seriju koja se prikazuje na BBC1 i BBC3, Little Britain. Serija je dobitnik BAFTA nagrade (prestizna tv nagrada britanske televizije). Sastoji se od razlicitih sketcheva koji na odlican nacin satiriziraju i opisuju UK u globalu. Imaju stalnu ekipu likova: premijera i njegovog gay slugu koji mu se non stop ulizuje i pokusava ga zbarit; Harvey, mladic iz bogate i ugledne obitelji kojeg mama jos uvijek hrani svojim mlijekom (nije za ljude koji se lako daju sokirati); Vicky Pollard, teenagerica sa tzv. sink estates (glomazni konglomerati nebodera gdje zivi tzv. white trash i oni koji si ne mogu priustiti bolje uvjete stanovanja); Daffyd, velski gay koji zivi u izmisljenoj zabiti u Walesu, jedini gay medju suseljanima, uporno ih pokusava sokirati sa svojim zivotnim stilom (naprimjer, paradirajuci po seoskim zabavama u PVC kostimima), ali seljaci ga ne sljive ni pol posto; Judy & Maggie, dvije sredovjecne gospodje srednjeg sloja koje citaju Daily Mail, zdusne clanice Konzervativne stranke koje zele biti liberalne, ali samo na papiru (kad se usokiraju bolje da covjek pobjegne od njih jer je njihov sok i gadenje popraceno sa jednom vrlo jednostavnom refleksnom ljudskom reakcijom); Emily Howard, transverstit koji ipak ne moze sakriti korijene usprkos tonama svilenih haljina i rokoko perika pa onda poludi kad vidi da netko igra nogomet (tj mora i on zaigrati, dakle, totally un-ladylike); ili Dame Sally Markham, ocigledna parodija na onu grotesknu Barbaru Cartland; ili Marjorie Dawes, korpulentna gospodja koja vodi drustvo za mrsavljenje i koja, hm, uvijek bodri klijente sa izjavama poput Dust is low in fat so you can eat as much dust as you like ili Picture yourself naked - not nice is it, eh? Who the hell would want a great lump? Bas ono sto covjek treba kada je u depri, ha? Marjorie kicks ass.

Matt Lucas i David Walliams su tvorci serije, a ujedno i glume glavne uloge. Samo da napomenem da Matt vrlo dobro izgleda kao zena, tj izgleda bas kao zena, a ne kao musko koje je preobuceno u zenu (pogotovo kad je prerusen u Marjorie Dawes: naprosto briljira kao Marjorie-vidi sliku). Sumnjam da ce serija ikada biti otkupljena za rvacko trziste jerbo je previse britanska, tj obradjuje britanske teme koje nemaju bas nekog smisla ako se izvade iz konteksta UK svakodnevnice. Ali teme su britko obradjene, sa podjednakom dozom humora, ironije i sarkazma. Jedna od najboljih humoristicnih serija u zadnje vrijeme. Ovdje mozete procitati sto ce sve protagonisti serije raditi preko bozicnih praznika. Posto gibam u majku domovinu u cetvrtak, morat cu si nastimati TiVo da mi snimi Christmas special epizodu. Kao alternativu kraljicine govorancije za Bozic.

Jucer me je isfascinirao (a da si istetoviram na celu easily fascinated by just about anything?) album Any Minute Now od Soulwax - jedan od najbolje dizajniranih covera albuma ove godine. Navodno ljudima bude zlo ako predugo gledaju u njega. A meni je trebala cijela vjecnost da skuzim sto pise izmedju svih tih tockica (jel netko odmah skuzio?). Kad sam vec kod bahacenja sa preporukama (Bucimire, za sve si ti kriv!), ova godina me odusevila i sa Kasabian (istoimeni album) i The Killers sa albumom Hot Fuss. Moja cigla od iPoda je na izdisaju, nadam se da ce ipak izdurat jos do kraja godine (hard disk mu je nesto sjeban, ali dobro, 5 godina mi je bio pokorni sluga). Ocajnicki ce mi trebati kad za 5 dana odjasem u pripizdinu donju gdje sam odrasla: dial up veza koja traje 5 minuta, komp koji zasmrdi na topljenu plastiku 2 minute nakon ukljucivanja, aaaaa, divota!

- 11:02 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 17.12.2004.

Filthy gorgeous

Ne znam zasto me ova tema upravo do grla fascinira, ali mislim da ce to u potpunosti razumjeti ljudi koji su na istoj (doslovce) razini, tj visini. Dakle, prije koji tjedan, kao predstavnik tipicnog zenskog roda, odjedrim u French Connection, kao, nista necu kupiti, samo da ubijem vrijeme. Pokleknuh, po obicaju, ali nije sad to tema. Nego, htjedoh se izraziti opcenito: koje god hlace kupim u kojem god ducanu, uvijek ih moram kratiti. I to ne skratiti ono malo, nego 10 centimetara! Pa uzas! Za koga se rade takve hlacurde sa ovolikim nogavicama? Mislim, stvarno. OK, znam da sam mala, ne mogu nista dosegnuti po ducanima, iskilavim se dok navijem stare visoke satove po muzejima (moram sa sobom nositi ovo cudoviste da mogu dosegnuti). Ista stvar je i sa kaputima, kosuljama, majicama: rukavi dugacki po metal i pol, a u mene cijeloj ima svega nesto vise nego metra i pol. Pa si onda misli. Sva sreca pa nisam u onoj kategoriji ultra niskih da bi me morali upucivati na djecje konfekcijske odjele. Tko bi rekao, a sjecam se da sam u prvom razredu osnovne skole bila druga po visini. A na kraju, u srednjoj sam zavrsila treca odozada, dakle, bijah medju najnizima. Mrzih kosarku na tjelesnom, mislim, nisam imala sanse, samo bih se pretvarala da sudjelujem, sto i nije bilo tesko, sakrit se iza onolikih visokih bedja sto su strsale. U autu mi je sjedalo pomaknuto koliko se pomaknuti unaprijed da, maltene pa me pegla volan po trbuhu. Ali jedino tada mogu dosegnuti pedale. Po ducanima uvijek moram traziti prodavace da mi dosegnu ovo ili ono. Ili se ponekada kaoti hrabro osokolim pa probam sama: big mistake jerbo se iskilavim kao zadnji seljak (na sveopce zgrazanje Bikija opet se samoopisujem i samospominjem u seljackom kontekstu, u nedostatku boljeg opisnog izraza). Mislim, pa cak i u vlastitoj kuci ne mogu dosegnuti stvari iz kuhinjskih ormara, pa si svako malo moram dovlaciti stolicu i pentrati se na nju.

A koliko sam samo zeljela da budem visoka (sad me uopce vise ne dira, ali to covjek skuzi samo onda kad ostari poput mene sad). Mislim, visokim ljudima sve puno bolje stoji, mogu nositi i visak kilograma bez da trepnu jer su rastegnuti. Ne moraju si kratiti odjecu. Sve dosegnu po ducanima. Sve im duplo bolje stoji jer su tako rastegnuti. No, i mi mali imamo svojih prednosti: vrlo smo kompaktni, mozemo mirne duse podnijeti 11 sati voznje u avionu u stocnoj klasi, skuceni na minimalnom mogucem prostorom bez da smo u apsolutnoj agoniji; tj mozemo se zabiti u najmanji prostor, sjesti na najmanju stolicu, Houdini-style. Hm, sto jos? Teorijski, nizina nas cini mladjima nego sto jesmo, dakle, biti nizak je i ego booster (ko fol): dakle, znamo biti mudraci u djecjoj kozi (vidi primjer Yode iz Star Warsa; ajme, sto ja znam tresnut i ostat ziva!). Mozemo nositi odjecu koju smo mogli nositi kad nam je bilo 10 godina (pod uvjetom da nismo pridobili nekoliko spasilackih guma oko struka). A i ne trosimo puno (ne znam sad koliko bi se sad to dalo izracunati po kilometrazi), dakle, vrlo smo ekonomicni za uzdrzavanje.

Dakle, ipak nije tako grozno biti mali. A sad si konacno idem skratit jedne hlace (i to punih 10cm) koje sam iz ciste lijenosti nosila sa unutar-podvrnutim nogavicama koje sam pricvrstila sa spenadlama (ali dobro sam to napravila, spenadle se uopce nisu primjecivale). I onda da ja nisam seljak? Ma, ako ne promijenim ime u Xiola Seljak Bleu sad onda nikad necu.

Btw, naslov posta nema veze sa mnom, samoprozvanim novopecenim niskim seljakom, vec mi se kombinacija rijeci 'filthy' i 'gorgeous' svidja (osim toga, to je i novi singl Scissor Sisters-a koje bas i ne ljubim, ali za kombinaciju ovih rijeci = cista petica).

- 10:24 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 15.12.2004.

The Last Goodbye

Ajde, oso' David Blunket prije jedno pola sata. Odnosno, dao je ostavku. Poradi skandala sa vizom za dadilju ex-ljubavnice (e, David, ja sam morala cekati punih godinu dana da mi se odobri dozvola boravka iliti permanent leave to remain). Hm, hmmmmm... Dakle, ipak je imao obraza odstupiti. Mozda da se Zuzul ugleda malo na njega, ha, ne bi bilo lose? Navodno je corpus delicti bila email korespondencija izmedju Davidovog ureda i imigracijskog ureda (tamo gdje se procesuiraju vize i ostali dokumenti za drzavljanstvo).
Charles Clarke, sada vec bivsi ministar za skolstvo, je novi ministar unutrasnjih poslova. Bas me zanima hoce li Charles sad sprovesti veleumnu Davidovu ideju za uvodjenje osobnih karata? Isprva mi nije bilo jasno kako jedna drzava moze funkcionirati bez osobnih iskaznica (tek kad sam dosla u UK), ali sada vidim da ljudi mogu mirno zivjeti i bez njih. Nitko te nema pravo zaustaviti i legitimirati. A identitet mozes dokazati sa vecinom ostalih dokumenata poput putovnice ili vozacke dozvole.

Dakle, David, da te vidimo sada. Zasigurno ti nece biti tesko opet si naci neki unosni politicarski poslic u vladi ili oko vlade. Tonci te je vec proglasio za 'dobrotvora britanske politike' u njegovom govoru na temu ostavke (is this pathetic man for real or what???). Nije da ces se naci na ulici bez prebijene pare, zato ne beri brigu. Pa Peter Mandelson se snasao kao riba u vodi, sada haraci Bruxellesom uzduz i poprijeko. Usprkos skandaletinama u koje je bio uvucen dok je bio clan laburisticke vlade (pogotovo kao tzv. spin doctor, zaduzen za plasiranje Toncijevog imagea kao iskrenog i veleumnog covjeka = dakle, cisti PR & marketing laznjak). A zapravo, koji politicar se nakon skandala nije znao ponovo postaviti na noge? Cak i John Profumo.

Kao stono bi Jeff rekao (vidi naslov)...

- 22:30 - Komentari (18) - Isprintaj - #

Ladies and Gentlemen, We Are Floating in Space

Dolazi doba uredskih bozicnih zabava. Mislim, ono, zabava, mos' mislit! Vecera u nekom jeftinom restoranu (koji ima pretenzije da bude vrlo sofisticirani), sa jeftinim menijem, jos jeftinijim alkoholom i kolegama koje ne mozes smisliti, ali moras se pretvarati kako su ti najbolji i jedini frendovi na svijetu bez kojih si ne mozes zamisliti zivot. Koma. Kometina. Brijem da bi spanjolska inkvizicija bila ugodnije rjesenje. Britanci su ovaj spektakl neukusa i pretvaranja doveli do vrhunca. Uzduz i poprijeko velebnog imperijalnog otoka mogu se vidjeti horde blesavo polupijanih uredskih radnika po restoranima kako locu i jedu, ludo se zabavljajuci (o, ludo, da!), sa ultra glupavim papirnatim krunama-sesirima koje su dobili u jeftnim Christmas crackers. A tek dar koji dobijes u njima, ma mislim, moras se pretvarati kako si dobio De Beersov dijamant, a ne tamo neki polovni plasticni privjesak za kljuceve. Ili, gle cuda, neke minijaturne karte (wow!). Nezaobilazna je i bozicna sala iliti posalica koja se nadje u svakom crackeru, na koju se moras grohotom smijati.

Dobro, na stranu sve ovo, ajde de, mogu to probaviti (pod uslovom da odmah istresem pintu Guinnessa u sebe). Ali najbolje tek dolazi: britanski bozicni specijaliteti! Na stranu umjetne purice sa prokulicom, bozicni deserti su im 'mrak': mince pies (inace, mincemeat u danasnje doba nema veze sa mesom nego se sastoji od suhog voca) i Christmas pudding: suho voce, alkohol, govedji loj (o, Isukrsta mu!), i to se se skupa pomijesa i onda kuha u kipucoj vodi par sati. Mislim, kako da opisem mince pies, najodvratnije jelo ikad ponudjeno covjecanstvu?? Radje cu uzeti kramp u ruke i zapoceti radove na pruzi nego pojesti i jednu mince pie. Mislim da moras biti rodjeni otocanin da to mozes jesti. Recimo, uvazeni kolega Sved (vec prije spominjani kolega, op.a.), kolega Marokanac i yours truly su proglaseni freakovima od strane britansko-novozelandskih kolega na poslu jerbo jedini odgovor koji imamo na mince pies (suho voce povezano alkoholom u prhkom tijestu) je kolektivno bljakanje. Recimo, meni mince pies smrde na ocat da ga ubijes i gotovo. Isto se odnosi nas jos jedan vrlo britanski bozicni desert: Christmas pudding (veze blage nema sa onim sto mi zovemo pudingom: pudding na engleskom ima znacenje deserta, neceg slatkog nakon glavnog jela). Ne znam sto je gore: mince pies ili Christmas pudding. Ocaj zivi, tako da ne znam da li da se smijem ili da placem. Uglavnom, obicno ostanem gladna kao pas na tim 'zabavama' jerbo mi nista nije po ukusu (a kao zahtjevna djevica sve nesto muljam, pa nije mi ovo dobro, pa nije ono, mislim, tko bi me samo trpio, boze me sacuvaj?!). O soundtracku na takvim zabavama necu trositi rijeci: dovoljno je da spomenem Slade i Wizzard ("I wish it could be Christmas every day" - no, I fuckin' don't!) su nezaobilazni.

Intermezzo broj 1 (iliti beskorisni izvor neobicno zanimljivih informacija o mom zivotu): Spiritualized mode danas, pa prema tome i izvor naslova. Onak, bezveze. Samo da popunim

Na stranu i hranu i sve, najvise sto mi ipak smeta je ta neka kolektivna neuracunjivost u ovo predbozicno vrijeme. Te uredske zabave su obicno srediste svih intriga: kad se Britanci naroljaju obicno rade 100x vece pizdarije nego kad se napiju Rvati. Lupi ih 100x jace, tako da svi muski pocnu barit sve zenske; sve zenske (vecinom) pokleknu (uredski nerd sa trbusinom do zuba ti odjedanput izgleda poput najljepseg covjeka na svijetu pa, pod utjecajem alkohola, medjusobno zabrijete, a da ste trijezni ne bi ni u ludilu), zbiju se razne intrige kojih se drugi dan svi srame (ili se ne sjecaju), fotokopiraju se straznjice i ostali probrani organi na uredskim masinama za fotokopiranje, nastane sveopci kaos. Ali to je svojstveno narodima kao sto su Britanci: zatvoreni, samo rade cijelu godinu, gas do daske si daju samo vikendima kada se nenormalno napiju (binge drinking), da bi za ponedjeljak vec bili opet oni stari, zadrzani, introvertirani, odmjereni. Bljak! Nes' ti prokletstva kapitalizma!

- 11:08 - Komentari (16) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.12.2004.

Confessions of a would-be groupie (in other words, dream on, sucker)

Zapocinje otrcano-kliseizirani post. Tj da se nadugacko i nasiroko pohvalim kako imam odlican ukus sto se tice muskaraca (shatro). Ali barem mogu reci da ce ih vecina zena smatrati ruznima, super! Tako da ce svi oni ostati meni, i samo meni. Dakle, necu se trebati pokefati sa kakvom rivalkom za, recimo, Trickyja ili Richard Ashcrofta. Jeee, bravo ja! Jos da samo velim kako je ovo jedan od rijetkih turbo-kilometarskih postova, tak da odmah dajem disklejmer protiv dosade.

Jeff Buckley - sin pokojnog Tim Buckleya. Evo, ovo je lijep primjerak muskarca, za razliku od 'lijepog' Brad Pitta. Ima sve sto mi se kod muskarca svidja: tamnu kosu (check); puna usta (check); sensitive soul (vidi rijeci od The Last Goodbye), mrsav, argh. Steta sto se utopio u Mississippiju 1997. Znam da sam nedavno brijala na neke macho spike. E, pa sad, kaj ja tu mogu. Jeff rula. Da je ziv, majke mi, nemilosrdno bih ga proganjala po kugli zemaljskoj i pokusavala mu se neumorno (i, naravno, bezuspjesno) upucavati.

Perry Farrell - pjevac Jane's Addiction, jedan od 'ruznijih' primjeraka koji mi se svidjaju. Naime, padam na tzv. 'ruzne': Perry ima ogromnu nosinu, ima onak nekak siljatu facu, tanka usta (sto po defaultu obicno ne volim), ali ne znam koja kemija je to na djelu, meni je on pojava. Pogotovo u ranim danima kad je znao nosit na sebi ekstravagantne kostime sa perjem, make up, dreadlockse. Mislim, pa kome se ne moze svidjati covjek koji je napisao rijeci pjesme Jane Says?

John Frusciante - gitarist Red Hot Chilli Peppersa. Znam, znam, Anthony je mrak, ima tijelo, ono, mislim, phwoarh na kvadrat, yadda, yadda. Ali meni oko uvijek bjezi za Johnom. Iako sad izgleda kao neki djelatnik 'Cistoce' s onom dugom kosom i bradetinom (ajmeee!!). Ali dok je bio mladji, negdje oko Mother's Milk faze: tijelo to die for (iako u principu ne padam i ne patim za nabildanim tipovima: hej, Angel, juhuuuu, zato ti uvijek velim da oni tvoji Brazilci don't do it for me), kratka kosa, puna usta. Opet se ponavljam, znam. Verglam jedno te isto.

Nick Cave - mislim da je ovdje svaki komentar suvisan jerbo sam vec izdivanila o njemu prije mjesec dana. Phew, postedih samu sebe jos jedne jeftine litanije. Isto vrijedi i za Tom Waitsa.

Vincent Gallo - i o njemu izdavih uzduz i poprijeko. Ultra kul. Jos jedan od bradatih iznimaka (eh, sad, ima bradu kako-kada). Izgleda da padam na talijanske tipove (vidi jos JF, op.a.). Kad me pogleda onim prodornim ocima, naprosto protrnem. Samo da jos napravi koji dobar film, a ne bljezgariju poput 'Brown Bunny'. No, dobro, dovoljno je sto je bio u 'Palookaville' i 'Buffalo '66'. Amen. Sto bijah ljubomorna na Christinu Ricci. Ja bih ga puno bolje i brze utjesila.

Richard Ashcroft - pjevac sad vec raspadnutih The Verve. Ona markantna isklesana faca, ona usta, prepotentno drzanje (i jos prepotentnije pjesme). Jos je rodjen na isti datum kao i ja, ma, sigurno ima tu neka kozmicka veza izmedju nas (mos' mislit).

Kings of Leon - ono, kakvi komadi su se ispostavili kada su obrijali one bradetine, uf (osim onog bubnjara, ali vjerujem da ce i on uskoro pokleknuti). Zaboravih pripomenuti da su mi oni bili inspiracija o onom postu kontra brada. Mislim, ono, phwoar. I sad neka mi netko veli da brade rulaju. Gillette bi ih trebao stavit u reklamu: prije i poslije. 2003.: zbarenih komada = 0. 2004.: zbarenih komada = pa, brijem negdje vise od nule, u svakom slucaju. Da sam mladja, morali bi me se paziti (... da ne svisnu od muke kad vide Metuzalema da im se upucava).

Tricky (aka Adrian Thaws) - jedan pogled na ovog covjeka i protrnem do kosti. Prati ga reputacija bad boy-a: hirovit, nagao, bez dlake na jeziku. Imam osjecaj da bi me zastitio i od djavla. Izgleda mi bas onako, protekcijski. I mafijaski. Added thrill of danger, uf. U principu sam tipicna ziheraska djevica, ali za Trickyja cu pljackat i banke i benzinske stanice.

Joaquin Phoenix - briga me za zecju usnicu. Kada pogleda sa onim mrkim pogledom, smrznem se. I jos voli da ga se zove Kitten. Ma, covjece, tko ga ne bi takvog pozelio? Ono, pravi se neki fini i sramezljivi, a ziher rastura u svakom pogledu. Za njega postajem vegan. Boze, kako sam plitka! Ali plitkost is my middle name.

John Taylor - basist Duran Duran. Eto, i nakon 20 godina jos uvijek imi je slabost. Moja prva ljubav. Kad ga vidim u arhivskim snimkama kako nateze onaj jadni bas, a tako dobro izgleda, mislim si, eh, da sam mu ja tamo umjesto basa. Iako, jos uvijek mi dobro izgleda i sada kad je stariji i ofucaniji. Covjek zbog kojeg sam si kupila njemacko-rvacki rjecnik da si mogu prevadjati clanke (kako je snifao kokain sa supermodelima) iz biblije seljacko-provincijskih teenagera osamdesetih - Bravo.

Arno Klarsfeld, francuski odvjetnik u procesu protiv Maurice Papona. Borac za pravdu markantnog izgleda. Onako, dodje mi da se samo bacim u njegovo narucje, i znam da ce me zadrzati sa onim svojim velikim rukama. Oh, kako padam na takve tipove!

Da se i politicari ne osjecaju zapostavljenima...
James Rubin - nekadasnji glasnogovornik State Departmenta. Prelijepi primjerak politicara (cudnovato, ali istinito). Nemam pojma kaj je zagovarao (znam samo da je sluzio u Clintonovo doba) jerbo ga nikada nisam ni slusala, samo sam piljila i snimala ga. I slinila. Stvarno jadno.

Vidim da sam vec debelo zabrazdila u predugacak i do zla boga predosadan tekst pa bi mi bilo vrijeme da se zaustavim (a tesko se meni zalaufat!). Ispricavam se onima koje sam nepravedno izostavila, ali barem sam se donekle ispucala. Sad jos samo da izaberem o kome cu nocas sanjati i mirna Bosna. Idem sad rjesavati The John Taylor Purity Test. Ispalo mi je:
You answered "yes" to 47 of 100 questions, making you 53.0% John Taylor pure (47.0% John Taylor corrupt); that is, you are 53.0% pure in the John Taylor domain (you have 47.0% Johnner in you). According to the scoring guide, your John Taylor experience level is: That hot bass player in Duran Duran.
Yeah!

- 10:20 - Komentari (27) - Isprintaj - #

subota, 11.12.2004.

Jagged Little Pill

Progutati tabletu, mislim, ne moze biti jednostavnije. Ali, sa ovom spodobom nista nije jednostavno. Najjednostavnije i najnormalnije stvari postanu upravo obrnute. Iskomplicirane do kraja. Uzmes tabletu, frknes je u usta, popijes nesto i gotovo. Mislim, nema neke filozofije. Kratko i jasno. No, kao osoba kojoj kompliciranje ide od ruke, nema kratkog i jasnog sa mnom. Jedna od fobijetina mi je gusenje, tj ne-imanje zraka. Zato mrzim vodu, plivanje, ronjenje te sve popratne aktivnosti u vezi vode. Za mene se nikako ne moze reci da se osjecam kao riba u vodi. Zato mi je tlaka ici na more jer sve sto postignem je samo da glupo buljim u vodu 2 tjedna. Mislim, zabavno do jaja.

No, dobro, na stranu digresije takve vrste, vracam se na ono bitno (a bitnog u ovom tekstu ima sve u 16). Tablete. Kapsule. Strava! Ne znam kako ce ici kada jos vise pometuzalemim u buducnosti: kako li cu se samo lijeciti, boze me sacuvaj?! Niti ne znam kada je pocelo, samo znam da je pocelo sa onim brasnavim starim Andolima; pa je islo preko Aspirina; Kafetina; Analgina; pa sve do Sumameda i ostalih antibiotika, bili oni u ‘prasnom’ ili kapsulskom izdanju (molim farmaceute da mi ne zamjere moje predivno, znanstveno-profesionalno opisivanje tableta). Ove ‘prasnjave’ tablete mi se jednostavno zapiknu na pola grla i ni makac. Sto vise pijem, to sve manje idu, moja panika raste, a grlo se obrnuto-proporcionalno suzava. Fantasticna nuspojava takve situacije koje obozavam je da se onda tableta vec malko pocinje topiti, dakle, dobivam blazeno-gorki ukus u ustima, sto, isto tako, jako volim. Da ne duljim, cijela situacija dobije epilog u manijakalnom davljenju te iskasljavanju vec gorespomenute tablete, te sveopceg cirkusa koji nastane, ukljucujuci zgrazanje najblizih kojima nikako nije jasno da ne mogu sprovesti taj cin do kraja. “Kako to da ne mozes progutati tako malu (je, shatro malu, nisu normalni) tableticu?” Ili “Ma daaaaj, kaj sad tu izvodis/izigravas?” O je, obozavam ovakve izjave od mojih: naprosto mi tako spontano dodje da ih odmah sve izgrlim, izljubim i kazem im kako ih sve skupa tako jako volim!! Problematika se rjesava ovako: uzmes dvije male zlicice: sa jednom razdrobis tabletu, prah sakupis u drugu, malo nalijes soka u zlicicu sa prahom i to progutas. What the hell, gorko u pm, ali efikasno. Rjesenje broj dva: prije par godina kupih nesto zvano pill crusher. Malo, okruglo, plasticno: ubacis tabletu u to, stavis poklopac koji je hrapav, zavrtis poklopac par puta i dobijes prah. Apsolutno savrseno. I potrebno. Nosim ga sa sobom u Rvacku za ove praznike. Zlu ne trebalo. Ovaj EZ-Swallow je upravo moj model: ljubav mog zivota, my baby, my life saver, mwah, mwah (prestat cu bulaznit jer ovo vec pocinje liciti na govor Gwyneth Paltrow na dodjeli Oscara).

Kapsule: ista fora, samo na drugi nacin. Kao, kapsule su anatomski oblikovane za lakse gutanje, pa glatke su i te fore. Ma je, nemaju pojma. Kapsula ima tendenciju da, umjesto okomito, pocne kliziti vodoravno, u grlo. Dakle, poput zeljeznicke brklje ti se upikne u disnik i ni makac. Ocaj zivi, odmah poludim kad mi se to desi. Tom problemu doskocim tako da otvorim kapsulu, izvadim prah, stavim ga u malu zlicicu, suhoga ga polizem (a fino onako gorak, ma mljac) i popijem 100 litara vode odjedanput. Zasto bi moglo biti jednostavno kada moze biti tako savrseno komplicirano?

- 16:42 - Komentari (20) - Isprintaj - #

petak, 10.12.2004.

Sweet Home Alabama

Odmah na pocetku da kazem da je svaka moja dodadna komentirana rijec suvisna. Uostalom, prosudite sami. Sto zapravo znaci unistavanje morala? Cijih morala? Da li postoji samo jedna garnitura morala koja je jedina moralna i prava, a sve ostalo nije i ne vrijedi? Ocigledno ovdje se radi o ovome. A gdje nego u USA? I to gdje u USA? Jugu. Tocnije, Alabami. Gerald Allen, lumen, genije, borac za pravdu, moralni krizar, heroj (sad dolazim u napast da nadodam 'a ne zlocinac', ali moram se suzdrzati) koji nas svesrdno zeli obraniti od zla, sodome i gomore. Od, cujte, tog nevjerojatnog zla zvanog homoseksualnost. Mislim, kud ces gore prijetnje covjecanstvu nego to? Zajebi ratove, glad, bijedu, siromastvo, nejednakost: ovo je prava stvar protiv koje se treba boriti i na koje treba upozoriti sve moralne i postene ljude. Naravno, dragi Geralde, nemas pojma koliko si u pravu. Gerald je republikanski predstavnik u zakonodavstvu savezne drzave Alabame. Dakle, Bushev pijun. Nedavno je pomogao progurati zakon po kojem se zabranjuje koristiti drzavni fond Alabame za promociju bilo kakvih knjiga ili pisane rijeci koje 'promoviraju homoseksualizam' (stogod to znacilo). Ajme, kakva hrpa kvazi-brljezganja na jednom mjestu od velebnog Geralda! I onda ja velim da ja bulaznim (dobro, to stoji, ali Gerald me ipak shisha). Obrusava se na Tennessee Williamsa. Shakespearea. A tek kako ce izostaviti jednu scenu u Shakespearovoj 'As You Like It' tokom Alabama Shakespeare Festivala!! Moralne vrijednosti. Kako je lako laprdati o njima bez ikakvog razumijevanja sto to zapravo obuhvaca. Geralde, pojma nemas: odi kopat jarke, prat prozore, tocit benzin na benzinskoj stanici, skuhat veceru svojoj zeni, drobit kamen u kamenolomu. Tko se zeli educirati o prelijepom i prepametnom Geraldu, neka klikne ovdje.

Sve sto imam za reci su Geraldove vlastite rijeci. Sa jednom malom izmjenom: Dig a hole. And dump HIM in the ground.

I jos ovo, prije nego zavezem labrnju. Gerald kaze: "We have an obligation to save society from moral destruction." Xiola kaze: "Tits and ass to you, Gerry!"

- 11:01 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 08.12.2004.

De-loused in the Comatorium

Ajd, da ovog puta popalim Mars Voltu u naslovu. Dakle, potaknuta mojim jucerasnjim iskustvom i ovim clankom odlucila sam da se necu vise zajebavati sa bozicnim kupovanjem, IKAD! Kao prvo, uvijek se zeznem (smotana kakva vec jesam) i mislim kako cu ja samo skoknut do Tottenham Court Roada, koji mi je, kao blizu. Yeah, right. 15 minuta hodanja od posla. Koma. Kad se zna da na putu do tamo moram proci tik do British Museuma, dakle, totalnog uskog grla punog sporohodajucih turistickih spodobetina koji se krecu brzinom natovarenog tenkovskog vozila. OK, nema veze, preticem ih manijakalnom brzinom i gibam sto dalje. Na jednu od glavnih trgovackih ulica Londona. Kao prvo, pojma nemam sto da kupim za poklone, vec se samo (opiruci se iz petnih zila, ali uzalud), omadjijana kao muha bez glave krecem u pravcu najgore ukrasenih ducana. Vec mi je apsolutno zlo od kliseiziranih darova tipa mirisljave svijece; rukavice/sal/carape; etericna ulja, sapuni, i te fore. Jos vise mi je zlo od apsolutno beskorisnih poklona tipa otvarac za flase/dzepni radio/minijaturni golf koji se moze igrati na stolu; papuca; frotirastih slafroka; elektricni brijac.... Kupovati samo zato jer se to ocekuje od tebe u ovo godisnje doba. Bljak. Sve sto sa time postignem je da se posteno iznerviram i dobijem apoplekticne napadaje zivaca pitajuci se sto mi sve to treba? Bauljam od ducana do ducana, bezvoljno prevrcuci po precijenjenim stvarima, gledajuci ostale kako manijakalnom preciznoscu grabe i kupuju bez da imalo razmisle. Najgore od svega je da se onda uhvatim (od ciste muke) kako pocnem kupovati za sebe umjesto za druge. Jer mi vec dopizdi do grla, raznervirana sam do boli. A kad mi se to desi onda radim upravo suprotno sto se od mene ocekuje: kao namjerno cu napraviti bas ono sto ne bih trebala. Umjesto da mi bude gust kupovat, mjerit, mirisat unutrasnjost ducana, vidjet sto bi tko htio, meni bude totalni bed, tlak mi skoci, grizem, izbuljim oci, pretvorim se u monstruma i onda se pitam cemu sve to. I onda sam odlucila: jebo sve, nema nista za nikoga, nitko nece nista dobit (i ne ticu me se sve te lingvisticke duple negacije). I bas me briga. Ne tice me se. Imam suludu ideju kojoj se svi grohotom smiju kada je spomenem: napravit cu marmeladu od narance (nikad nisam to radila, ali what the heck, how hard can it be??). Stavit u tegle i ajde, nosi, kaj sad? Masovnog trovanja nece biti, nadam se. Da se slucajno netko usudi usprotiviti, ma, da ne bi, dobit ce sakom u glavu. Ni da pisne! Nema nitko pravo glasa inace zubima grizem grkljane! Nervira me to natjecanje, tko ce kome kupiti bolji, skuplji poklon. Taj stocni mentalitet. I onda obicno kupim ono sto se meni svidja, a ne sto bi se svidjelo tome kome je poklon namijenjen. Dobro vele ovi nasi stari, kao, ja sam bio sretan da sam dobio narancu/orah/carapu/sibu. Suti i trpi. Da nitko nije zucnuo! Iako, ako netko slucajno zaluta pa ima gorucu zelju da mi nesto pokloni: bilo sto od Jo Malone; ili Robin Day Forum trosjed; ili dozivotni boravak u New Yorku. Predbiljezavam se sa stovanjem.

Jeremy Deller je dobio ovogodisnju Turner Prize za video instalaciju o Crawfordu, gradicu u Texasu koji si je Dablja uzeo za hometown (kao, ja sam veliki Teksasanin, a veze nema sa Texasom jerbo je cisti East Coast WASP-ovac). Necu se sad pretjerano hvalit kako su moje procjene bile tocne. Sir Nicholas Serota, you can run, but you cannot hide, za petama sam ti (shatro).

Ilustracija nema blage veze ni sa cime. Tu je opet cisto poradi extreme drooling faktora. Recimo, kao da bi netko od muskog roda stavio Pamelu Anderson.

- 11:09 - Komentari (19) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.12.2004.

David, a message to you (like you care)

Pozicija u koju se upleo ministar unutrasnjih poslova David Blunkett dobiva sve vece dimenzije: osim sto je omogucio vizu (tj dozvolu boravka i radnu dozvolu) filipinskoj dadilji svoje ljubavnice u rekordnom vremenu od 19 dana, ispostavilo se da je dozvolio ljubavnici i mukte prijevoz zeljeznicom, koristeci privilegije koje ima kao clan vlade (nesto kao besplatni pokaz - tj pokaz kojeg placa narod - za muzeve/zene parlamentarnih poslanika). Osim sto je lagao (sto i ne bi trebala biti otezavajuca okolnost za politicare), koristio je javni fond za svoje privatne potrebe. Boris Johnson je barem samo imao ljubavnicu, nije nesto trosio na nasoj grbaci (iako, mozda i jest, tko zna??). I sad kao, svi clanovi vlade se protive prozivanju Blunketta, svi clanovi vlade u sjenci i liberaldemokrati zele da se provede javna istraga i da odstupi. Ovi sto ga brane govore da privatni zivot mora ostati privatan i da to ne bi trebalo imati veze sa duznoscu koju obavlja i spocitavanje sposobnosti da obavlja tu duznost. Ali moze li privatni zivot ostati apsolutno privatan, kada se neizbjezno ispreplice sa javnim po defaultu kada si politicar? Mislim, pa zar je toliko tesko raditi ono sto propovijedas drugima da rade? Sa toliko privilegija, olaksica i ostalih pogodnosti, jos nikako da se srede (mislim na politicare). Pa zar bi toliko bilo tesko ne lagati, ne krasti, ne bahatiti se, ne iskoristavati na racun tudje grbace? Iako, najbolje je rekao Stephen Quinn, kada su ga pitali zeli li ostavku Blunketta ako se u toku istrage ispostavi da je ovaj kriv:

Zanima me samo dobrobit i zdravlje moje zene i djeteta.

Inace, Blunketta su jucer navecer potpuno oprali u popularnom kvizu Have I Got News For You. Naime, kviz se sastoji od 2 vodja timova, Iana Hislopa (urednik satiricke publikacije Private Eye) i Paula Mertona (komicar). Svakog tjedna imaju nove goste (gosti su javne licnosti: politicari, komicari, glumci, novinari) koji se natjecu za simbolicne bodove. A moraju pogadjati ili naslovnice iz proslotjednih novina ili video zapise, i onda ih cinicko/satiricki/ironicki/komicki iskomentirati (obicno se, naravno, obruse na politicke teme). Par puta su imali kao voditelja i Boris Johnsona. Kojeg su onda imali na tapeti prije par tjedana kada je u javnost procurila ona vijest da je imao ljubavnicu. Jedan drugi ex-voditelj, Angus Deaton je bio otpusten jerbo je nesto muljao sa prostitutkama i kokainom. Isto je tako opran u nekoliko epizoda nakon sto je vijest bila procurila u javnost. Ovako kad opisujem nema nekog efekta: mora ga covjek barem jedanput odgledati (a i mora znati sto je trenutno in u UK da bi mogao skuzit zasto je smijesno). Kviz se emitira na BBC2. Mislim da bi ga trebalo uvesti kao obaveznu lektiru za rvacke politicare. Ali dobro, rijeci 'biseri' i 'svinje' mi trenutno padaju na pamet.

PS Ljudi moji, mladozenja nije Velsanin. Pa vidite da se javio, dakle, prica rvacki. It must be love: odrice se vegetarijanstva na 24 sata. Hihihi, vec je potpao pod okupatorsku cizmu.

- 11:39 - Komentari (16) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.12.2004.

Gwyn priodas Cymreig arddull: gwladwyr caniataol unig*

Nedjelja je, dakle, dan za postove koji sjednu na zeludac poput hladne krvavice pojedene na taste. Prije par dana odoh nakon posla na veceru i casu vina sa jednom osobom (poradi jednostavnosti u daljnjem tekstu opisan kao ?), a kad tamo, otisla iz restorana sa zakazanim datumom vjencanja: 24.4. Hihihihi, Jordan, pojedi se, shisham te za punih 7 dana. A da napravimo jedno grupno vjencanje, balkanski meni permitted only? Pa ljudi smo, dogovorit cemo se.

Glavno i osnovno pravilo: nemojte nikada ici u restorane koji imaju stolove na 3 milimetra razmaka. Sjedimo ? i ja, te pokusavamo ne pasti pod stol od jedne case vina (tko nam je samo dozvolio izaci iz starackog doma pitam se ja?), a kad ono, za stolom do nas sjede dvije sredovjecne zene koje su se pretvorile u jedan ogromni clust (uho na velski, op. a.). Nakon nekog vremena nisu vise mogle izdrzati pa su nas morale upitati kojim jezikom razgovaramo. Ispostavilo se da su velsanke, na izletu u Londonu.

I tako sredovjecne zene potpuno gube moc rasudjivanja nakon 2 flase vina. Jezik se plete, razgovor se vodi na nadasve intelektualnoj razini poput 'kako se kaze sova na velskom' (tylluan, wyll, gwdihw); pa o Red Kenu (gradonacelniku Livingstoneu); pa o, surprise, surprise, podzemnoj (ni za zivu glavu ne sjedajte na Circle Line). Ispostavilo se da je muz od jedne zene pretrcao par londonskih maratona, na sto je Xiola naculila i nabrusila usi. Lamentiralo se jadno znanje engleskog jezika i gramatike u danasnjim britanskim skolama, te raznorazne ostale lingvisticke zavrzlame.

Uglavnom, da vas postedim raznoraznih digresija i pretakanja iz supljeg u prazno (drugim rijecima: to cut the crap). Naravoucenije - nikada ne vjerovati lagano opijenim velsankama kad pocnu bulazniti u stilu kako misle da smo ? i ja par kojeg su one bezobrazno prekinule u samom cinu datinga: nas dvoje ih u cudu gledamo, sa poluzbunjola facama, i drapamo se od smijeha. Umjesto da se ispricaju i poklope usima od srama, one se jos vise osokole i vele da ako pak nismo skupa, da bi trebali biti; jer si kao savrseno pasemo (o, da! o, ne! - da popalim kolegu tofua i njegov skoro pa kopirajtani slogan), da izgledamo dobro jedno pored drugoga (mislim, pa tko ne bi super izgledao pored mene, jedinstvene seljacine vulgaris?). Kao da covjek slusa trecu verziju scenarija iz 1784. epizode Santa Barbare = Eden & Cruz finally brought together in eternal love or Love conquers everything. Nakon poduljeg natezanja pao je i datum vjencanja: 24.4. u Brightonu, na dan neke utrke old timera. Dakle, T minus 5,5 mjeseca and counting. Scary or what?!

Prema tome, pripreme su u punom toku, treba to izorganizirati, pune ruke posla, stas'. Jedino, postoji mali problem kod balkanskog menija: mladozenja je vegetarijanac. Dakle, cevapi, a bome ni janjetina ne dolaze u obzir. Pomozbog!

Sutra je dodjela Turner Prize: kao sto sam i pretpostavila prije mjesec dana Jeremy Deller je favorit. Hoce li i pobijediti? Nadam se: najbolji je medju predlozenom cetvoricom. Go, Jeremy, go!

*prijevod naslova (White wedding Welsh style: peasants permitted only). Iliti po naski 'Xiola se udaje'.

- 10:42 - Komentari (16) - Isprintaj - #

petak, 03.12.2004.

Dean and the Weenies say...

Jucer se navrsila 20.-godisnjica katastrofe u indijskom gradu Bhopalu, kada je iz tvornice, koja je proizvodila pesticide (vlasnik Union Carbide, americka multikompanija), iscurio plin metil izocijanit (MIC). Sjecam se kada se to desilo, prije svega se sjecam po potresnim snimkama zrtava, kako su uzasno izgledali, kako ih je udisanje tog plina unakazilo i unistilo tik pred samu smrt. Tisuce ih je pomrlo dok su spavali, tisuce ih je pomrlo pokusavajuci pobjeci: voda im je curila iz ociju, ubojita bol u plucima, u nemogucnosti da reguliraju tjelesne funkcije. Kakve su to muke umirucih bile, ne mogu ni zamisliti. A tek tisuce ljudi koji su prezivjeli, ali koji se i dan danas moraju nositi sa tragicnim posljedicama. I nitko ih ne ferma ni pol posto. Union Carbide vise ne postoji: kako vec biva sa multinacionalkama, prodali su se jednoj drugoj multinacionalki zvanoj Dow Chemicals. Koja, naravno, pere ruke od svega. Naime, dok je jos postojao, Union Carbide je platio mizernu svotu indijskoj vladi, 250 milijuna GBP (dogovor izmedju njih i vlade), tj svakom osakacenom covjeku po 300 GBP; svakom rodjaku zrtve po 1200 GBP (to je tek pola cijele svote koja se trebala isplatiti; ostalo fino lezu u vladinim kovcezima, kamate rastu, u korist vlade, naravno). Klauzula u toj nagodbi je bila da sa time Union Carbide se oslobadja svake daljnje odgovornosti.

Posoji par aktivista koji se i dalje bore za pravdu. Ali nitko se ne obazire na njih. Vlada ih se sjeti samo onda kada treba napraviti kakvu reportazu o Bhopalu pa ih onda kao neke adute izvuce iz rukava. Vecinu vremena ih pomete pod tepih, kako bi ovdje rekli - out of sight, out of mind. Union Carbide se nikada nije ni potrudio barem pocistiti okolis nakon nesrece: raznorazne kemikalije se jos uvijek nalaze u tlu i u vodi za pice. Naravno, koga pak to briga pa se nista niti ne poduzima. Union Carbide je pobrao svoje maslo. Uostalom, procitajte ovdje. Razlog za cijelu katastrofu: ignoriranje sigurnosti na radu na ustrb profita, mislim, nista novo. Na zalost. Amerika odbija izruciti Warrena Andersona, direktora Union Carbidea Indiji. Dow Chemicals tvrdi da se cijela zalosna saga njih uopce ne tice. Naravno. Sto je par tisuca umrlih, siromasnih, beznacajnih Indijaca, kada su milijuni dolara profita bili u pitanju? Pa njih je dovoljno samo malo potapsati po glavi da se cijela afera zaboravi. Malo im onako, simbolicki platimo, da ipak ne vele, je li, da nismo uskokogrudni i skrtice.

Sve sto imam za reci je dio refrena Dean and the Weenies pjesme Fuck You: Fuck Union Carbide! Nije bas elokventno, ali u nedostatku boljega... Inace, pjesma je dio filma Mondo New York.

Inace, moto Dow Chemicalsa je Living. Improved daily. Nek dodju u Bhopal i to kazu.

- 11:02 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.12.2004.

The last of the famous international playboys

Danas mi pada na pamet jedna vrlo produhovljena i nadasve iznenadjujuce-zanimljiva tema: muske brade: one dlakave nakupine na licu koje nam ponekada tzv. arbiters of taste pokusavaju prodati pod seksi, mudrost, iskusnost, intelekt, muzevnost. E, pa nece ici, dragi moji. Na to me je potaknuo putopis Ewana MacGregora i Charliea Boormana koja se trenutno prikazuje na Sky One, The Long Way Round (gdje njih dvojica na motorima idu do New Yorka i to u obrnutom smjeru - duljim putem: dakle, od Europe, preko Rusije, Mongolije, Aljaske, Kanade i na kraju Amerike): kada se Ewan vratio, prvo sto mu je zena rekla je bilo I want THAT thing off your face!. Odnosilo se na bradu. Suosjecam sa njom, u potpunosti. Nema toga sto bi me natjeralo da prihvatim hrpu dlacetina na licu pripadnika goreg spola. Dobro, ajde, jedini kome bih to tolerirala jest Vincent Gallo, i to teskom mukom. Ali tu povlacim crtu. Brada je muzevna koliko i sandale koje se nose na carape (po mogucnosti bijele sa crveno-tamnoplavim strafnama). Muzevna je koliko i Siegfried & Roy cirkuska predstava u Las Vegasu. Muzevna je koliko i ja sama. Mislim da nema smisla da pocnem ulaziti u bulaznjenja o flori i fauni koja zna obitavati u tim krajevima. Ili jadnici koji se ocajnicki trude uzgojit jednu takvu nakupinu, a ne ide im, sve sto uspije izrasti je neko prozirno paperje, boze sacuvaj! Jednostavno, kad ce skuziti da (da parafraziram Madge), beards DON'T do it better? A brkovi? Ili bolje receno, brcetine? Mozda je bolje da kazem debela, dlakava gusjenica koja zna obitavati iznad covjekoliko-muske usne? O njima uopce odbijam ikakvu diskusiju. Jos nosim traume od srednje skole i profesora zemljopisa, brrrrr. Zatvoreno! Isssh! Kakav Tom Selleck, Mate Miso i ostala banda, pobogu! Britva i gotovo, nema demokracije, argumenata i protuargumenata: sve bi bilo gotovo po kratkom postupku. Amen. Radnike na sveucilista! Sad kad mi se jos nakaleme raznorazna udruzenja za zastitu dlakavog integriteta ugrozenih vrsta i podvrsta.

E, da, jos i ova vrlo vazna opservacija: naime, prije tjedan dana imadoh neizmjernu i kolosalnu cast konacno otici u samu sredisnjicu mog omiljenog dnevnog stiva The Guardiana. Ah, casti, ah uzbudjenja (dobro, zadrzala sam se poslovno nekih 5 minuta i to samo u prizemlju, ali jebi ga, zivot mi ipak polako-polako poprima znacajke mlake vode). Self-certified seljak i luzer kakav vec jesam, nisam ni skuzila da sam prosla, tj totalno fulala zgradu. Nije mi jasno kako prvit puta nisam skuzila da pise ogromnim, usudila bih se reci, gigantskim, metalnim slovima THE GUARDIAN na fasadi. Znak senilnosti, bezmozdanog stanja ili...???

- 10:17 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>