The Last Broadcast

Chuck E's In Love

Veli mi mozart da kaj se ne bih pohvalila koje cure mi se svidjaju. E, pa nepotrebno cu podijeliti i ovu tamnu stranu moje medalje. Jedna stvar mi nije jasna: zasto se zene uopce ne srame priznati koje druge zene im se svidjaju? Mislim, kaj sad, pa imam li smisla za estetiku ili ne (dobro, nemam, ali that's not the point)? Nije mi bed staviti se u situaciju 'kad bi bila musko' pa prema tome se i ravnam. A kada pitas muske da ti vele koji drugi muski im se svidjaju odmah dreknu, naprave strku i frku, kao, kak se meni moze svidjati itko osim zenskih? Odmah to shvate kao neki napad na njihovu muskost. Odmah se stisnu ko da su popili citav sirovi limun na slamcicu. Pih, pickice!
Dakle, hipotetski, da sam musko, sto bi bilo kad bi bilo? Nije poredano nekim pretjeranim redom nego kako bi mi koja pala na pamet. Napominjem da ce oni koji ocekuju glorificiranje standardnih kandidatkinja iz standardnih muskih fantazija biti gorko razocarani, zalim slucaj, dovidjenja.

Hope Sandoval, nekad clanica Mazzy Star, gostujuci vokal na Asleep From Day od Chemical Brothersa. Padam na misticne zene koje imaju tu neku ethereal (opet ne znam rvacki ekvivalent) auru. A jos kad joj cujes glas, ma, kome se ne bi svidjela?

Polly Jean Harvey, o njoj svima popih mozak vec prije ohoho, ali nije na odmet napomenuti: ima totalne nepravilne crte lica, velika iskrivljena usta, mrsava, bez nekih oblina, ali k vragu, kao da joj je to potrebno? Osim toga, nesudjeni covjek mog zivota, neki tamo Nicholas Edward Cave, ju je bario i zbario na neko vrijeme (a mislim da se i Vincent Gallo motao oko nje), prema tome...

Stevie Nicks mi je takodjer jedna od 'slabosti'. Zena koja si moze provuci kovanicu od 10 penija kroz lijevu i desnu nosnicu uzrokovano godinama snifanjem kokaina. Koja se moze obuci u gomilu cipke i jos uvijek izgledati poluugladjeno (iako, ponekada, Stevie, you are skating on thin ice!), i ciji tekstovi jos uvijek mogu proci, usprkos mozda malo prevelikom trabunjanju u njezinim tekstovima (hm, ovdje bas i nema razlike izmedju nje i mene, ali ajde sad). Iako, za ovo je zasluzila respect s moje pritajene seljoberske strane. A i svaka zena kojoj se, barem na nekoliko nanosekundi svidio Mick Fleetowood (brrrrrr, sacuvaj me boze!) skidam kapu.

Rickie Lee Jones: jos jedna od naoko 'ruznijih' zena (konjski zubi, duga, plava, ravna kosa, ni traga ikakvim silikonima) sirim masama, za mene vrlo intrigantna i zanimljiva (ima tu svega nadrobljenog u njezinoj zivotnoj prici, ukljucujuci i alkoholizam i dugogodisnja veza sa Tom Waitsom).

Patti Smith. Cista antiteza Debbie (vidi dolje): nazovi muskobanjasta, ostrih crta lica (zenski ekvivalent Keith Richardsa, kojeg totalno zaboravih prije spomenuti, za kojim jos uvijek slinim, usprkos izgledu osusenog bakalara), i shock-horror, neobrijanog pazuha na coveru albuma Easter (i vidljivim dlakama na coveru Horses = zabranila je Mapplethorpeu da ih airbrushira).

Debbie Harry. Dobro, ajde de, da konacno priznam da sam musko, da ako bih ipak imala fetis na plavuse, da bi to mogla biti samo jedna i jedina Debbie. A slabost mi je i zato jer sam nekada daaavno, daaavno, dok je bog po zemlji hodao, na nagovor starijeg buraza znala uzeti mikrofon (tj partfis, u nedostatku sofisticiranosti), a on bi onda pustio Parallel Lines i udri!

Umjesto da laprdam uzduz i poprijeko valjalo bi se i spakirati jerbo odo' sutra doma. Ne zelim davati nikakve rezimee za 2004. Dovoljno je da kazem kako mi je vijest godine (citaj: potpuno me opcinila) ovo o ponovom okupljanju veleumnog benda Motley Crue. Sto dovoljno govori o kapacitetu mog nazovi-mozga u glavi. Oh, boze, tko bi isao samnom na koncert? Nemam pojma koje su im pjesme (osim Girls, Girls, Girls, naravno), ali da li njih itko voli zbog muzike ili zbog totalno over-the-top dojma? Ako mi netko moze spomenuti veceg trash banda od ovog, placam mu dozivotnu ubaci-po-zelji-sto (samo da napomenem da se ekvivalentni bendovi poput Poison i inih ne racunaju). U funtama.