A Rainy Night in Provincijska Avet, aka Selendra
Crtice iz provincije, iliti kao pandan Glorijinoj rubrici “S kraljevskih dvora”. |
You got to be a Buddha in a place like this
Dakle, provincija. Prvih 48 sati. Seljak došao na svoje. Tastatura sa rvackim slovima. Kao da sam u nekom vakuumu: em ne čitam novine, em ne gledam teve, em ne mogu na net kad mi se ćefne. Kao neki kvazi-Twin Peaks, samo još puno seljačkije. I bez zgodnih komada i zamagljenog filter kroz koji je David Lynch snimao. This is gritty reality, man! |
Chuck E's In Love
Veli mi mozart da kaj se ne bih pohvalila koje cure mi se svidjaju. E, pa nepotrebno cu podijeliti i ovu tamnu stranu moje medalje. Jedna stvar mi nije jasna: zasto se zene uopce ne srame priznati koje druge zene im se svidjaju? Mislim, kaj sad, pa imam li smisla za estetiku ili ne (dobro, nemam, ali that's not the point)? Nije mi bed staviti se u situaciju 'kad bi bila musko' pa prema tome se i ravnam. A kada pitas muske da ti vele koji drugi muski im se svidjaju odmah dreknu, naprave strku i frku, kao, kak se meni moze svidjati itko osim zenskih? Odmah to shvate kao neki napad na njihovu muskost. Odmah se stisnu ko da su popili citav sirovi limun na slamcicu. Pih, pickice! |
"My dad left home when I was eight. You know what he said to me? Have fun, stay single. I was eight."
E, pa znala sam. Charles Clarke, novi ministar vanjskih poslova zdusno nastavlja David Blunkettovu namjeru sa uvodjenjem osobnih iskaznica. Jucer navecer parlament je izglasao 'da'. Ma, super. Ajmo se sad svi izlegitimirati, upravo je to sto nam treba. Da se zna tocno tko smo, sto smo, gdje zivimo, sto radimo. Ko fol to vlada jos ne zna. Mos' mislit. Dakle, opet se ima para za bacanje. Ali kada dodju na red skole, bolnice, ceste, javni prijevoz, place radnika u javnim sluzbama, e, onda se nema, onda idu spike poput 'Pa otkuda nama to? Ako hocete promjene na bolje morat cemo povecati poreze.' A sada? Gle cuda, novci padaju s neba. Koji luzer odbije izvaditi si osobnu, placa globu od 1,500 funti. Dobro, ajde sad, teoretski nisam toliko protiv njih (s obzirom da je poanta osobnih da se uvijek nose sa sobom, sad ovdje odmah kontradiktiram samu sebe, luzer kakav jesam), ali sam protiv nosenja inih sa sobom u svakom trenutku jer te neka nazovi ovlastena spodoba moze zaustaviti i legitimirati te. Zasto? Pa samo zato, da vidimo da slucajno niste neki tamo bradati covjek sa turbanom na glavi koji nam je trn u peti. Ili da jednostavno niste neki koji bi mogao liciti na onoga sa nase 'nepozeljne' liste. Znate, osobne iskaznice pomazu u borbi protiv kriminala, terorizma i inih postapalickih rijeci kojima se politicari vole kititi (citaj: laprdati frazetine koje bi nam ko fol trebale unijeti strah u kosti i strahopostovanje prema autoritetu, koji se, jeli, bezuvjetno mora postivati). Zapravo, meni i ovako ovo sve skupa nista ne znaci. Kao drzavljanin Slovenije, a prije i Jugoslavije, posjedujem osobnu od svoje 18. godine. Dobro se sjecam kako su me svako malo legitimirali zadnju godinu koju sam provela u Zagrebu. I maltretirali me: em zbog toga sto sam zivjela u Zagrebu, a u osobnoj mi pise stalno mjesto boravka: Slovenija ('Pa kako to? Zasto? Otkud ti u Zagrebu? Jel imas prebivalisnu dozvolu?' Ma nosi se u vrazju mater, ali mos' mislit kako bih im to rekla u facu); em zato jer u to vrijeme nisam bas konvencionalno izgledala (zacudo, zdrapani izgled mi nikada bas nije pomogao kod legitimiranja). |
Nobody does it better (shatro), live Radiohead version
Kako se kraj godine priblizava munjevitom brzinom (oh, obozavam zapoceti ovakvim kvazi-pjesnickim shtihom), to sve vise ludimo na poslu. Kome ja mazem oci, ovo je eufemizam za totalni nerad i neposluh i maksimalno zujanje (insubordination, kako bi rekli ovdje). Skoro pa neka vrsta seljacke bune. I jos nas placaju za to, pa kud ces bolje? |
Little Britain
Posto su mi trenutno (do proljeca) ukinuli Mile High ostala sam uskracena za jednu vrlo kvalitetnu i nadasve mozgajucu seriju: Marco je otisao u pilotsku skolu; Poppy hoda sa stewardom koji je ujedno i dio kvazi-Chippendales grupe i ima pirsan, khm; Will-jos-uvijek patim-za-Marcom-ali-se-pravim-da-ne se uvalio u management - kadrovska; Steelballs je otkantala kapetana Crokera; Jack je poginuo jer je bio ispao iz aviona dok je preprodavao avio hranu i pice na crno: ah, kvaliteta, ah, scenarij, ah, misaoni dijalozi. |
Filthy gorgeous
Ne znam zasto me ova tema upravo do grla fascinira, ali mislim da ce to u potpunosti razumjeti ljudi koji su na istoj (doslovce) razini, tj visini. Dakle, prije koji tjedan, kao predstavnik tipicnog zenskog roda, odjedrim u French Connection, kao, nista necu kupiti, samo da ubijem vrijeme. Pokleknuh, po obicaju, ali nije sad to tema. Nego, htjedoh se izraziti opcenito: koje god hlace kupim u kojem god ducanu, uvijek ih moram kratiti. I to ne skratiti ono malo, nego 10 centimetara! Pa uzas! Za koga se rade takve hlacurde sa ovolikim nogavicama? Mislim, stvarno. OK, znam da sam mala, ne mogu nista dosegnuti po ducanima, iskilavim se dok navijem stare visoke satove po muzejima (moram sa sobom nositi ovo cudoviste da mogu dosegnuti). Ista stvar je i sa kaputima, kosuljama, majicama: rukavi dugacki po metal i pol, a u mene cijeloj ima svega nesto vise nego metra i pol. Pa si onda misli. Sva sreca pa nisam u onoj kategoriji ultra niskih da bi me morali upucivati na djecje konfekcijske odjele. Tko bi rekao, a sjecam se da sam u prvom razredu osnovne skole bila druga po visini. A na kraju, u srednjoj sam zavrsila treca odozada, dakle, bijah medju najnizima. Mrzih kosarku na tjelesnom, mislim, nisam imala sanse, samo bih se pretvarala da sudjelujem, sto i nije bilo tesko, sakrit se iza onolikih visokih bedja sto su strsale. U autu mi je sjedalo pomaknuto koliko se pomaknuti unaprijed da, maltene pa me pegla volan po trbuhu. Ali jedino tada mogu dosegnuti pedale. Po ducanima uvijek moram traziti prodavace da mi dosegnu ovo ili ono. Ili se ponekada kaoti hrabro osokolim pa probam sama: big mistake jerbo se iskilavim kao zadnji seljak (na sveopce zgrazanje Bikija opet se samoopisujem i samospominjem u seljackom kontekstu, u nedostatku boljeg opisnog izraza). Mislim, pa cak i u vlastitoj kuci ne mogu dosegnuti stvari iz kuhinjskih ormara, pa si svako malo moram dovlaciti stolicu i pentrati se na nju. |
The Last Goodbye
Ajde, oso' David Blunket prije jedno pola sata. Odnosno, dao je ostavku. Poradi skandala sa vizom za dadilju ex-ljubavnice (e, David, ja sam morala cekati punih godinu dana da mi se odobri dozvola boravka iliti permanent leave to remain). Hm, hmmmmm... Dakle, ipak je imao obraza odstupiti. Mozda da se Zuzul ugleda malo na njega, ha, ne bi bilo lose? Navodno je corpus delicti bila email korespondencija izmedju Davidovog ureda i imigracijskog ureda (tamo gdje se procesuiraju vize i ostali dokumenti za drzavljanstvo). |
Ladies and Gentlemen, We Are Floating in Space
Dolazi doba uredskih bozicnih zabava. Mislim, ono, zabava, mos' mislit! Vecera u nekom jeftinom restoranu (koji ima pretenzije da bude vrlo sofisticirani), sa jeftinim menijem, jos jeftinijim alkoholom i kolegama koje ne mozes smisliti, ali moras se pretvarati kako su ti najbolji i jedini frendovi na svijetu bez kojih si ne mozes zamisliti zivot. Koma. Kometina. Brijem da bi spanjolska inkvizicija bila ugodnije rjesenje. Britanci su ovaj spektakl neukusa i pretvaranja doveli do vrhunca. Uzduz i poprijeko velebnog imperijalnog otoka mogu se vidjeti horde blesavo polupijanih uredskih radnika po restoranima kako locu i jedu, ludo se zabavljajuci (o, ludo, da!), sa ultra glupavim papirnatim krunama-sesirima koje su dobili u jeftnim Christmas crackers. A tek dar koji dobijes u njima, ma mislim, moras se pretvarati kako si dobio De Beersov dijamant, a ne tamo neki polovni plasticni privjesak za kljuceve. Ili, gle cuda, neke minijaturne karte (wow!). Nezaobilazna je i bozicna sala iliti posalica koja se nadje u svakom crackeru, na koju se moras grohotom smijati. |
Confessions of a would-be groupie (in other words, dream on, sucker)
Zapocinje otrcano-kliseizirani post. Tj da se nadugacko i nasiroko pohvalim kako imam odlican ukus sto se tice muskaraca (shatro). Ali barem mogu reci da ce ih vecina zena smatrati ruznima, super! Tako da ce svi oni ostati meni, i samo meni. Dakle, necu se trebati pokefati sa kakvom rivalkom za, recimo, Trickyja ili Richard Ashcrofta. Jeee, bravo ja! Jos da samo velim kako je ovo jedan od rijetkih turbo-kilometarskih postova, tak da odmah dajem disklejmer protiv dosade. |
Jagged Little Pill
Progutati tabletu, mislim, ne moze biti jednostavnije. Ali, sa ovom spodobom nista nije jednostavno. Najjednostavnije i najnormalnije stvari postanu upravo obrnute. Iskomplicirane do kraja. Uzmes tabletu, frknes je u usta, popijes nesto i gotovo. Mislim, nema neke filozofije. Kratko i jasno. No, kao osoba kojoj kompliciranje ide od ruke, nema kratkog i jasnog sa mnom. Jedna od fobijetina mi je gusenje, tj ne-imanje zraka. Zato mrzim vodu, plivanje, ronjenje te sve popratne aktivnosti u vezi vode. Za mene se nikako ne moze reci da se osjecam kao riba u vodi. Zato mi je tlaka ici na more jer sve sto postignem je samo da glupo buljim u vodu 2 tjedna. Mislim, zabavno do jaja. |
Sweet Home Alabama
Odmah na pocetku da kazem da je svaka moja dodadna komentirana rijec suvisna. Uostalom, prosudite sami. Sto zapravo znaci unistavanje morala? Cijih morala? Da li postoji samo jedna garnitura morala koja je jedina moralna i prava, a sve ostalo nije i ne vrijedi? Ocigledno ovdje se radi o ovome. A gdje nego u USA? I to gdje u USA? Jugu. Tocnije, Alabami. Gerald Allen, lumen, genije, borac za pravdu, moralni krizar, heroj (sad dolazim u napast da nadodam 'a ne zlocinac', ali moram se suzdrzati) koji nas svesrdno zeli obraniti od zla, sodome i gomore. Od, cujte, tog nevjerojatnog zla zvanog homoseksualnost. Mislim, kud ces gore prijetnje covjecanstvu nego to? Zajebi ratove, glad, bijedu, siromastvo, nejednakost: ovo je prava stvar protiv koje se treba boriti i na koje treba upozoriti sve moralne i postene ljude. Naravno, dragi Geralde, nemas pojma koliko si u pravu. Gerald je republikanski predstavnik u zakonodavstvu savezne drzave Alabame. Dakle, Bushev pijun. Nedavno je pomogao progurati zakon po kojem se zabranjuje koristiti drzavni fond Alabame za promociju bilo kakvih knjiga ili pisane rijeci koje 'promoviraju homoseksualizam' (stogod to znacilo). Ajme, kakva hrpa kvazi-brljezganja na jednom mjestu od velebnog Geralda! I onda ja velim da ja bulaznim (dobro, to stoji, ali Gerald me ipak shisha). Obrusava se na Tennessee Williamsa. Shakespearea. A tek kako ce izostaviti jednu scenu u Shakespearovoj 'As You Like It' tokom Alabama Shakespeare Festivala!! Moralne vrijednosti. Kako je lako laprdati o njima bez ikakvog razumijevanja sto to zapravo obuhvaca. Geralde, pojma nemas: odi kopat jarke, prat prozore, tocit benzin na benzinskoj stanici, skuhat veceru svojoj zeni, drobit kamen u kamenolomu. Tko se zeli educirati o prelijepom i prepametnom Geraldu, neka klikne ovdje. |
De-loused in the Comatorium
Ajd, da ovog puta popalim Mars Voltu u naslovu. Dakle, potaknuta mojim jucerasnjim iskustvom i ovim clankom odlucila sam da se necu vise zajebavati sa bozicnim kupovanjem, IKAD! Kao prvo, uvijek se zeznem (smotana kakva vec jesam) i mislim kako cu ja samo skoknut do Tottenham Court Roada, koji mi je, kao blizu. Yeah, right. 15 minuta hodanja od posla. Koma. Kad se zna da na putu do tamo moram proci tik do British Museuma, dakle, totalnog uskog grla punog sporohodajucih turistickih spodobetina koji se krecu brzinom natovarenog tenkovskog vozila. OK, nema veze, preticem ih manijakalnom brzinom i gibam sto dalje. Na jednu od glavnih trgovackih ulica Londona. Kao prvo, pojma nemam sto da kupim za poklone, vec se samo (opiruci se iz petnih zila, ali uzalud), omadjijana kao muha bez glave krecem u pravcu najgore ukrasenih ducana. Vec mi je apsolutno zlo od kliseiziranih darova tipa mirisljave svijece; rukavice/sal/carape; etericna ulja, sapuni, i te fore. Jos vise mi je zlo od apsolutno beskorisnih poklona tipa otvarac za flase/dzepni radio/minijaturni golf koji se moze igrati na stolu; papuca; frotirastih slafroka; elektricni brijac.... Kupovati samo zato jer se to ocekuje od tebe u ovo godisnje doba. Bljak. Sve sto sa time postignem je da se posteno iznerviram i dobijem apoplekticne napadaje zivaca pitajuci se sto mi sve to treba? Bauljam od ducana do ducana, bezvoljno prevrcuci po precijenjenim stvarima, gledajuci ostale kako manijakalnom preciznoscu grabe i kupuju bez da imalo razmisle. Najgore od svega je da se onda uhvatim (od ciste muke) kako pocnem kupovati za sebe umjesto za druge. Jer mi vec dopizdi do grla, raznervirana sam do boli. A kad mi se to desi onda radim upravo suprotno sto se od mene ocekuje: kao namjerno cu napraviti bas ono sto ne bih trebala. Umjesto da mi bude gust kupovat, mjerit, mirisat unutrasnjost ducana, vidjet sto bi tko htio, meni bude totalni bed, tlak mi skoci, grizem, izbuljim oci, pretvorim se u monstruma i onda se pitam cemu sve to. I onda sam odlucila: jebo sve, nema nista za nikoga, nitko nece nista dobit (i ne ticu me se sve te lingvisticke duple negacije). I bas me briga. Ne tice me se. Imam suludu ideju kojoj se svi grohotom smiju kada je spomenem: napravit cu marmeladu od narance (nikad nisam to radila, ali what the heck, how hard can it be??). Stavit u tegle i ajde, nosi, kaj sad? Masovnog trovanja nece biti, nadam se. Da se slucajno netko usudi usprotiviti, ma, da ne bi, dobit ce sakom u glavu. Ni da pisne! Nema nitko pravo glasa inace zubima grizem grkljane! Nervira me to natjecanje, tko ce kome kupiti bolji, skuplji poklon. Taj stocni mentalitet. I onda obicno kupim ono sto se meni svidja, a ne sto bi se svidjelo tome kome je poklon namijenjen. Dobro vele ovi nasi stari, kao, ja sam bio sretan da sam dobio narancu/orah/carapu/sibu. Suti i trpi. Da nitko nije zucnuo! Iako, ako netko slucajno zaluta pa ima gorucu zelju da mi nesto pokloni: bilo sto od Jo Malone; ili Robin Day Forum trosjed; ili dozivotni boravak u New Yorku. Predbiljezavam se sa stovanjem. |
David, a message to you (like you care)
Pozicija u koju se upleo ministar unutrasnjih poslova David Blunkett dobiva sve vece dimenzije: osim sto je omogucio vizu (tj dozvolu boravka i radnu dozvolu) filipinskoj dadilji svoje ljubavnice u rekordnom vremenu od 19 dana, ispostavilo se da je dozvolio ljubavnici i mukte prijevoz zeljeznicom, koristeci privilegije koje ima kao clan vlade (nesto kao besplatni pokaz - tj pokaz kojeg placa narod - za muzeve/zene parlamentarnih poslanika). Osim sto je lagao (sto i ne bi trebala biti otezavajuca okolnost za politicare), koristio je javni fond za svoje privatne potrebe. Boris Johnson je barem samo imao ljubavnicu, nije nesto trosio na nasoj grbaci (iako, mozda i jest, tko zna??). I sad kao, svi clanovi vlade se protive prozivanju Blunketta, svi clanovi vlade u sjenci i liberaldemokrati zele da se provede javna istraga i da odstupi. Ovi sto ga brane govore da privatni zivot mora ostati privatan i da to ne bi trebalo imati veze sa duznoscu koju obavlja i spocitavanje sposobnosti da obavlja tu duznost. Ali moze li privatni zivot ostati apsolutno privatan, kada se neizbjezno ispreplice sa javnim po defaultu kada si politicar? Mislim, pa zar je toliko tesko raditi ono sto propovijedas drugima da rade? Sa toliko privilegija, olaksica i ostalih pogodnosti, jos nikako da se srede (mislim na politicare). Pa zar bi toliko bilo tesko ne lagati, ne krasti, ne bahatiti se, ne iskoristavati na racun tudje grbace? Iako, najbolje je rekao Stephen Quinn, kada su ga pitali zeli li ostavku Blunketta ako se u toku istrage ispostavi da je ovaj kriv: |
Gwyn priodas Cymreig arddull: gwladwyr caniataol unig*
Nedjelja je, dakle, dan za postove koji sjednu na zeludac poput hladne krvavice pojedene na taste. Prije par dana odoh nakon posla na veceru i casu vina sa jednom osobom (poradi jednostavnosti u daljnjem tekstu opisan kao ?), a kad tamo, otisla iz restorana sa zakazanim datumom vjencanja: 24.4. Hihihihi, Jordan, pojedi se, shisham te za punih 7 dana. A da napravimo jedno grupno vjencanje, balkanski meni permitted only? Pa ljudi smo, dogovorit cemo se. |
Dean and the Weenies say...
Jucer se navrsila 20.-godisnjica katastrofe u indijskom gradu Bhopalu, kada je iz tvornice, koja je proizvodila pesticide (vlasnik Union Carbide, americka multikompanija), iscurio plin metil izocijanit (MIC). Sjecam se kada se to desilo, prije svega se sjecam po potresnim snimkama zrtava, kako su uzasno izgledali, kako ih je udisanje tog plina unakazilo i unistilo tik pred samu smrt. Tisuce ih je pomrlo dok su spavali, tisuce ih je pomrlo pokusavajuci pobjeci: voda im je curila iz ociju, ubojita bol u plucima, u nemogucnosti da reguliraju tjelesne funkcije. Kakve su to muke umirucih bile, ne mogu ni zamisliti. A tek tisuce ljudi koji su prezivjeli, ali koji se i dan danas moraju nositi sa tragicnim posljedicama. I nitko ih ne ferma ni pol posto. Union Carbide vise ne postoji: kako vec biva sa multinacionalkama, prodali su se jednoj drugoj multinacionalki zvanoj Dow Chemicals. Koja, naravno, pere ruke od svega. Naime, dok je jos postojao, Union Carbide je platio mizernu svotu indijskoj vladi, 250 milijuna GBP (dogovor izmedju njih i vlade), tj svakom osakacenom covjeku po 300 GBP; svakom rodjaku zrtve po 1200 GBP (to je tek pola cijele svote koja se trebala isplatiti; ostalo fino lezu u vladinim kovcezima, kamate rastu, u korist vlade, naravno). Klauzula u toj nagodbi je bila da sa time Union Carbide se oslobadja svake daljnje odgovornosti. |
The last of the famous international playboys
Danas mi pada na pamet jedna vrlo produhovljena i nadasve iznenadjujuce-zanimljiva tema: muske brade: one dlakave nakupine na licu koje nam ponekada tzv. arbiters of taste pokusavaju prodati pod seksi, mudrost, iskusnost, intelekt, muzevnost. E, pa nece ici, dragi moji. Na to me je potaknuo putopis Ewana MacGregora i Charliea Boormana koja se trenutno prikazuje na Sky One, The Long Way Round (gdje njih dvojica na motorima idu do New Yorka i to u obrnutom smjeru - duljim putem: dakle, od Europe, preko Rusije, Mongolije, Aljaske, Kanade i na kraju Amerike): kada se Ewan vratio, prvo sto mu je zena rekla je bilo I want THAT thing off your face!. Odnosilo se na bradu. Suosjecam sa njom, u potpunosti. Nema toga sto bi me natjeralo da prihvatim hrpu dlacetina na licu pripadnika goreg spola. Dobro, ajde, jedini kome bih to tolerirala jest Vincent Gallo, i to teskom mukom. Ali tu povlacim crtu. Brada je muzevna koliko i sandale koje se nose na carape (po mogucnosti bijele sa crveno-tamnoplavim strafnama). Muzevna je koliko i Siegfried & Roy cirkuska predstava u Las Vegasu. Muzevna je koliko i ja sama. Mislim da nema smisla da pocnem ulaziti u bulaznjenja o flori i fauni koja zna obitavati u tim krajevima. Ili jadnici koji se ocajnicki trude uzgojit jednu takvu nakupinu, a ne ide im, sve sto uspije izrasti je neko prozirno paperje, boze sacuvaj! Jednostavno, kad ce skuziti da (da parafraziram Madge), beards DON'T do it better? A brkovi? Ili bolje receno, brcetine? Mozda je bolje da kazem debela, dlakava gusjenica koja zna obitavati iznad covjekoliko-muske usne? O njima uopce odbijam ikakvu diskusiju. Jos nosim traume od srednje skole i profesora zemljopisa, brrrrr. Zatvoreno! Isssh! Kakav Tom Selleck, Mate Miso i ostala banda, pobogu! Britva i gotovo, nema demokracije, argumenata i protuargumenata: sve bi bilo gotovo po kratkom postupku. Amen. Radnike na sveucilista! Sad kad mi se jos nakaleme raznorazna udruzenja za zastitu dlakavog integriteta ugrozenih vrsta i podvrsta. |
< | prosinac, 2004 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv