The Last Broadcast

Nobody does it better (shatro), live Radiohead version

Kako se kraj godine priblizava munjevitom brzinom (oh, obozavam zapoceti ovakvim kvazi-pjesnickim shtihom), to sve vise ludimo na poslu. Kome ja mazem oci, ovo je eufemizam za totalni nerad i neposluh i maksimalno zujanje (insubordination, kako bi rekli ovdje). Skoro pa neka vrsta seljacke bune. I jos nas placaju za to, pa kud ces bolje?

Posto vec sad kolege migolje tamo-amo, ko fol na nekim poslovnim putovanjima, ostadosmo samo nas troje na poslu neki dan. Dakle, goli kostur infrastrukture. Znala sam da ce dan biti vise nego produktivan kada smo kolega Sved i ja zapoceli kilometarsku debatu na temu 'kaj da kupim i skuham za Bozic?' (to Sved mene pita - nasao je pravu pitati). Naime, dolaze mu neki zenini prijatelji, isto Indonezijci (jel se to tako kaze?), koji su muslimani i ne jedu svinjetinu. Sto je ipak malo bed, jerbo Sved veli da je svedski vrhunac bozicne vecere peceni odojak i da Svedi navodno SVE pojedu, ukljucujuci i papke i glavu i nos i rep, ma sve! I da piju vodku (isto bed ako su musliman). Zauzvrat, ja njemu pokusavam objasniti kaj su to mlinci, ali vidim da me samo onak svedski gleda i kima glavom (a pojma nema o cemu ja to bulaznim). Dobro, OK, ta iznimno korisna i informativna konverzacija je potrajala jedno sat i pol vremena. Taman da se lagano zagrijemo za pauzu.

Onda je stigao jos uzbudljiviji dio dana, kada smo kolega Sved, jedna druga kolegica i ja trebali strpat 300-njak bozicnih/novogodisnjih cestitki u koverte (za bogate donatore, poslovne klijente i ine face), frankirati ih i poslati do kraja dana. Mislim, nes' ti glamura na poslu (i diplome i postdiplomskog). Na izriciti zahtijev Patricka (chairman of the trustees = ajd, kako bih to prevela na rvacki?) koji nas je svako malo zivkao i zapitkivao jel gotovo i jel smo to poslali. Ajd, nes' smo zmuljali.

Pocnemo frankirati ko blesavi i to sa preciznoscu M-48: jedan dodaje, drugi frankira, treci 'vata isfrankiranu postu (jerbo nemamo stalka da je uhvati kad izleti iz masine). Nismo nego poceli, kad ispucasmo svu vec otprije placenu svotu iz frankirne masine i ni makac. A Patrick samo sto opet ne nazove. Naravno, ne moram napominjati da niti jedan od nas pojma nije imao kako opet napuniti masinu sa postarinom (sekretarica nije bila taj dan na poslu pa nam preko telefona vice 'to samo ovako: cap-cap-cap i gotovo'; je, mos' mislit kak smo skuzili). Da ne bi jos isli na postu i iz svog djepa isli placat, pih! Nista, na kraju smo svih 300 cestitki frknuli iza nekog stola (citaj: sakrili). Patrick je, naravno, zvao, nitko nije htio dignuti slusalicu: aj, ipak smo nagovorili Sveda da izlaze koliko je dug i sirok (a ima u njemu, brat-bratu, metar i devedeset). 'Alo, Patrick??? Da, Patrick, naravno, Patrick, bez brige, cestitke su SVE poslane jos prije par sati... Nema na cemu..' Klik. Kvazi-perfidna laz, ali boze moj! Jos je u subotu donio bozicne poklone za cijeli tim: ne smijemo ih otvoriti do utorka, ali naziru se barem dvije boce i jos ponesto. Eh, dakle, ipak smo dobili neku bozicnicu. Po prvi puta u zivotu, ah, smrc.

David Blunkett se pravda za ostavku. Kao, ex-ljubavnica je 'opcinila' glavnog sudiju u javnoj istrazi. I da je, jadnik, zrtva teorije zavjere bogatih, protiv jadnog njega, clana radnicke klase. Earth calling David, anyone there?? Ajme, David, pa koji ti je? Mislim, i ja znam svasta probulaznit, ali ovo takes the biscuit (u nedostatku rvacke fraze). Jadno, polako zaboravljam jezik; nekako mi se sve vise cini da mi engleski postaje kao materinji; u svemu osim u psovanju. Nema sladje nego opsovati na rvackom (u kombinaciji majka-pas-bog zajedno sa glagolom koji oznacujue ). Aj, barem nesto. Pripadajucu sliku Kimberly Quinn gledate na svoju odgovornost: pazite da vas ne omadjija (za ozbiljno). Ne znam, ja sto vise buljim u nju, to se sve vise osjecam kao Edward Woodward u The Wicker Man. Fakat za zabrinut se.

PS: za eviltwina: zato.