Ne znam zasto me ova tema upravo do grla fascinira, ali mislim da ce to u potpunosti razumjeti ljudi koji su na istoj (doslovce) razini, tj visini. Dakle, prije koji tjedan, kao predstavnik tipicnog zenskog roda, odjedrim u French Connection, kao, nista necu kupiti, samo da ubijem vrijeme. Pokleknuh, po obicaju, ali nije sad to tema. Nego, htjedoh se izraziti opcenito: koje god hlace kupim u kojem god ducanu, uvijek ih moram kratiti. I to ne skratiti ono malo, nego 10 centimetara! Pa uzas! Za koga se rade takve hlacurde sa ovolikim nogavicama? Mislim, stvarno. OK, znam da sam mala, ne mogu nista dosegnuti po ducanima, iskilavim se dok navijem stare visoke satove po muzejima (moram sa sobom nositi ovo cudoviste da mogu dosegnuti). Ista stvar je i sa kaputima, kosuljama, majicama: rukavi dugacki po metal i pol, a u mene cijeloj ima svega nesto vise nego metra i pol. Pa si onda misli. Sva sreca pa nisam u onoj kategoriji ultra niskih da bi me morali upucivati na djecje konfekcijske odjele. Tko bi rekao, a sjecam se da sam u prvom razredu osnovne skole bila druga po visini. A na kraju, u srednjoj sam zavrsila treca odozada, dakle, bijah medju najnizima. Mrzih kosarku na tjelesnom, mislim, nisam imala sanse, samo bih se pretvarala da sudjelujem, sto i nije bilo tesko, sakrit se iza onolikih visokih bedja sto su strsale. U autu mi je sjedalo pomaknuto koliko se pomaknuti unaprijed da, maltene pa me pegla volan po trbuhu. Ali jedino tada mogu dosegnuti pedale. Po ducanima uvijek moram traziti prodavace da mi dosegnu ovo ili ono. Ili se ponekada kaoti hrabro osokolim pa probam sama: big mistake jerbo se iskilavim kao zadnji seljak (na sveopce zgrazanje Bikija opet se samoopisujem i samospominjem u seljackom kontekstu, u nedostatku boljeg opisnog izraza). Mislim, pa cak i u vlastitoj kuci ne mogu dosegnuti stvari iz kuhinjskih ormara, pa si svako malo moram dovlaciti stolicu i pentrati se na nju.
A koliko sam samo zeljela da budem visoka (sad me uopce vise ne dira, ali to covjek skuzi samo onda kad ostari poput mene sad). Mislim, visokim ljudima sve puno bolje stoji, mogu nositi i visak kilograma bez da trepnu jer su rastegnuti. Ne moraju si kratiti odjecu. Sve dosegnu po ducanima. Sve im duplo bolje stoji jer su tako rastegnuti. No, i mi mali imamo svojih prednosti: vrlo smo kompaktni, mozemo mirne duse podnijeti 11 sati voznje u avionu u stocnoj klasi, skuceni na minimalnom mogucem prostorom bez da smo u apsolutnoj agoniji; tj mozemo se zabiti u najmanji prostor, sjesti na najmanju stolicu, Houdini-style. Hm, sto jos? Teorijski, nizina nas cini mladjima nego sto jesmo, dakle, biti nizak je i ego booster (ko fol): dakle, znamo biti mudraci u djecjoj kozi (vidi primjer Yode iz Star Warsa; ajme, sto ja znam tresnut i ostat ziva!). Mozemo nositi odjecu koju smo mogli nositi kad nam je bilo 10 godina (pod uvjetom da nismo pridobili nekoliko spasilackih guma oko struka). A i ne trosimo puno (ne znam sad koliko bi se sad to dalo izracunati po kilometrazi), dakle, vrlo smo ekonomicni za uzdrzavanje.
Dakle, ipak nije tako grozno biti mali. A sad si konacno idem skratit jedne hlace (i to punih 10cm) koje sam iz ciste lijenosti nosila sa unutar-podvrnutim nogavicama koje sam pricvrstila sa spenadlama (ali dobro sam to napravila, spenadle se uopce nisu primjecivale). I onda da ja nisam seljak? Ma, ako ne promijenim ime u Xiola Seljak Bleu sad onda nikad necu.
Btw, naslov posta nema veze sa mnom, samoprozvanim novopecenim niskim seljakom, vec mi se kombinacija rijeci 'filthy' i 'gorgeous' svidja (osim toga, to je i novi singl Scissor Sisters-a koje bas i ne ljubim, ali za kombinaciju ovih rijeci = cista petica).
Post je objavljen 17.12.2004. u 10:24 sati.