Dolazi doba uredskih bozicnih zabava. Mislim, ono, zabava, mos' mislit! Vecera u nekom jeftinom restoranu (koji ima pretenzije da bude vrlo sofisticirani), sa jeftinim menijem, jos jeftinijim alkoholom i kolegama koje ne mozes smisliti, ali moras se pretvarati kako su ti najbolji i jedini frendovi na svijetu bez kojih si ne mozes zamisliti zivot. Koma. Kometina. Brijem da bi spanjolska inkvizicija bila ugodnije rjesenje. Britanci su ovaj spektakl neukusa i pretvaranja doveli do vrhunca. Uzduz i poprijeko velebnog imperijalnog otoka mogu se vidjeti horde blesavo polupijanih uredskih radnika po restoranima kako locu i jedu, ludo se zabavljajuci (o, ludo, da!), sa ultra glupavim papirnatim krunama-sesirima koje su dobili u jeftnim Christmas crackers. A tek dar koji dobijes u njima, ma mislim, moras se pretvarati kako si dobio De Beersov dijamant, a ne tamo neki polovni plasticni privjesak za kljuceve. Ili, gle cuda, neke minijaturne karte (wow!). Nezaobilazna je i bozicna sala iliti posalica koja se nadje u svakom crackeru, na koju se moras grohotom smijati.
Dobro, na stranu sve ovo, ajde de, mogu to probaviti (pod uslovom da odmah istresem pintu Guinnessa u sebe). Ali najbolje tek dolazi: britanski bozicni specijaliteti! Na stranu umjetne purice sa prokulicom, bozicni deserti su im 'mrak': mince pies (inace, mincemeat u danasnje doba nema veze sa mesom nego se sastoji od suhog voca) i Christmas pudding: suho voce, alkohol, govedji loj (o, Isukrsta mu!), i to se se skupa pomijesa i onda kuha u kipucoj vodi par sati. Mislim, kako da opisem mince pies, najodvratnije jelo ikad ponudjeno covjecanstvu?? Radje cu uzeti kramp u ruke i zapoceti radove na pruzi nego pojesti i jednu mince pie. Mislim da moras biti rodjeni otocanin da to mozes jesti. Recimo, uvazeni kolega Sved (vec prije spominjani kolega, op.a.), kolega Marokanac i yours truly su proglaseni freakovima od strane britansko-novozelandskih kolega na poslu jerbo jedini odgovor koji imamo na mince pies (suho voce povezano alkoholom u prhkom tijestu) je kolektivno bljakanje. Recimo, meni mince pies smrde na ocat da ga ubijes i gotovo. Isto se odnosi nas jos jedan vrlo britanski bozicni desert: Christmas pudding (veze blage nema sa onim sto mi zovemo pudingom: pudding na engleskom ima znacenje deserta, neceg slatkog nakon glavnog jela). Ne znam sto je gore: mince pies ili Christmas pudding. Ocaj zivi, tako da ne znam da li da se smijem ili da placem. Uglavnom, obicno ostanem gladna kao pas na tim 'zabavama' jerbo mi nista nije po ukusu (a kao zahtjevna djevica sve nesto muljam, pa nije mi ovo dobro, pa nije ono, mislim, tko bi me samo trpio, boze me sacuvaj?!). O soundtracku na takvim zabavama necu trositi rijeci: dovoljno je da spomenem Slade i Wizzard ("I wish it could be Christmas every day" - no, I fuckin' don't!) su nezaobilazni.
Intermezzo broj 1 (iliti beskorisni izvor neobicno zanimljivih informacija o mom zivotu): Spiritualized mode danas, pa prema tome i izvor naslova. Onak, bezveze. Samo da popunim
Na stranu i hranu i sve, najvise sto mi ipak smeta je ta neka kolektivna neuracunjivost u ovo predbozicno vrijeme. Te uredske zabave su obicno srediste svih intriga: kad se Britanci naroljaju obicno rade 100x vece pizdarije nego kad se napiju Rvati. Lupi ih 100x jace, tako da svi muski pocnu barit sve zenske; sve zenske (vecinom) pokleknu (uredski nerd sa trbusinom do zuba ti odjedanput izgleda poput najljepseg covjeka na svijetu pa, pod utjecajem alkohola, medjusobno zabrijete, a da ste trijezni ne bi ni u ludilu), zbiju se razne intrige kojih se drugi dan svi srame (ili se ne sjecaju), fotokopiraju se straznjice i ostali probrani organi na uredskim masinama za fotokopiranje, nastane sveopci kaos. Ali to je svojstveno narodima kao sto su Britanci: zatvoreni, samo rade cijelu godinu, gas do daske si daju samo vikendima kada se nenormalno napiju (binge drinking), da bi za ponedjeljak vec bili opet oni stari, zadrzani, introvertirani, odmjereni. Bljak! Nes' ti prokletstva kapitalizma!
Post je objavljen 15.12.2004. u 11:08 sati.