Dakle, provincija. Prvih 48 sati. Seljak došao na svoje. Tastatura sa rvackim slovima. Kao da sam u nekom vakuumu: em ne čitam novine, em ne gledam teve, em ne mogu na net kad mi se ćefne. Kao neki kvazi-Twin Peaks, samo još puno seljačkije. I bez zgodnih komada i zamagljenog filter kroz koji je David Lynch snimao. This is gritty reality, man!
Značajnije promjene od zadnjeg prebivanja ovdje: nagli porast ukupnog zbroja birtija (jeste li znali da se birtija na talijanskom kaže locanda?), što i nije tako začuđujuće, s obzirom na sociološki prosjek stanovništva kojie obitava na ovim prostorima. Dobismo i drugu benzinsku stanicu. Čovječe, još malo pa dolazimo u opasnost da izgubimo status najvukojebenije provincije: e, ne može, ovaj status smo krvavo zaradili: tuđe hoćemo, svoje ne damo!
Idem u krpe s penzićima; istovremeno čitam stare brojeve Glorije i maminu kolekciju Dostojevskog (još malo pa će Raskoljnjikov opaliti babu po glavurdi). Idem trčati svaki dan i svaki puta se smrznem poput ženskog spolnog organa. Vidim da je susjedsko-provincijski duh još uvijek živ. Tj. Da susjedi i dalje mrze jedni druge i da su zavidni jedni drugima do boli (xiola krišom briše suzu u oku jer zna da je tradicija nije iznevjerila).
A tek kroz koju muku Isusovu prolazim dok natrabunjam kakav tipično-blesavi post? Kao prvo, popalim bilježnicu osmogodišnjoj nećakinji i idem ručno pisati (shock-horror!): koma živa! Ona slijedi prepisivanje u Word (ne mogu se naviknuti na ovu blesavu tastaturu, obrnutu poziciju z i y, a tek koja procedura da napišem one zagrade, čovječe!).: dobro da išta i prepišem koliko uopće više ne znam pročitati vlastiti rukopis (ovo je fakat vrlo zanimljiva informacija). Pa tek onda palim modem (modem!!!) i prebacujem, te brže-bolje gasim jerbo moji misle da je internet devil incarnate. A ja sam dobra curica i ne radim takve stvari.
Nego, opet brazdim u polu-digresiju: ma, skuliraj se babo, jebemu… No, da, još za kraj da spomenem kako, pišući u bilježnicu istovremeno se gledam u ogledalo i divim samoj sebi, kreveljeći se do besvijesti slušajući mini iPod, i tako sama sebi pretenciozno dajem do znanja kako znam sve rijeci pjesama napamet. Sačuvaj me bože, tko bi mene trpio!
A sad me oprostite, 22 su sata, vrijeme da odem spavati sa penzićima (ovi y i z će me upropastiti, tako hoću napisati “penyizima”), kokošima, guskama, patkama i ostalom živinom sitnog zuba. Ali to je već tema za Abbatoir Blues Part 2. Što će i biti, pošto mi posjeti metropoli tek dolazi. Kakav Božić, kakvi bakrači!
Post je objavljen 25.12.2004. u 12:00 sati.