The Last Broadcast

De-loused in the Comatorium

Ajd, da ovog puta popalim Mars Voltu u naslovu. Dakle, potaknuta mojim jucerasnjim iskustvom i ovim clankom odlucila sam da se necu vise zajebavati sa bozicnim kupovanjem, IKAD! Kao prvo, uvijek se zeznem (smotana kakva vec jesam) i mislim kako cu ja samo skoknut do Tottenham Court Roada, koji mi je, kao blizu. Yeah, right. 15 minuta hodanja od posla. Koma. Kad se zna da na putu do tamo moram proci tik do British Museuma, dakle, totalnog uskog grla punog sporohodajucih turistickih spodobetina koji se krecu brzinom natovarenog tenkovskog vozila. OK, nema veze, preticem ih manijakalnom brzinom i gibam sto dalje. Na jednu od glavnih trgovackih ulica Londona. Kao prvo, pojma nemam sto da kupim za poklone, vec se samo (opiruci se iz petnih zila, ali uzalud), omadjijana kao muha bez glave krecem u pravcu najgore ukrasenih ducana. Vec mi je apsolutno zlo od kliseiziranih darova tipa mirisljave svijece; rukavice/sal/carape; etericna ulja, sapuni, i te fore. Jos vise mi je zlo od apsolutno beskorisnih poklona tipa otvarac za flase/dzepni radio/minijaturni golf koji se moze igrati na stolu; papuca; frotirastih slafroka; elektricni brijac.... Kupovati samo zato jer se to ocekuje od tebe u ovo godisnje doba. Bljak. Sve sto sa time postignem je da se posteno iznerviram i dobijem apoplekticne napadaje zivaca pitajuci se sto mi sve to treba? Bauljam od ducana do ducana, bezvoljno prevrcuci po precijenjenim stvarima, gledajuci ostale kako manijakalnom preciznoscu grabe i kupuju bez da imalo razmisle. Najgore od svega je da se onda uhvatim (od ciste muke) kako pocnem kupovati za sebe umjesto za druge. Jer mi vec dopizdi do grla, raznervirana sam do boli. A kad mi se to desi onda radim upravo suprotno sto se od mene ocekuje: kao namjerno cu napraviti bas ono sto ne bih trebala. Umjesto da mi bude gust kupovat, mjerit, mirisat unutrasnjost ducana, vidjet sto bi tko htio, meni bude totalni bed, tlak mi skoci, grizem, izbuljim oci, pretvorim se u monstruma i onda se pitam cemu sve to. I onda sam odlucila: jebo sve, nema nista za nikoga, nitko nece nista dobit (i ne ticu me se sve te lingvisticke duple negacije). I bas me briga. Ne tice me se. Imam suludu ideju kojoj se svi grohotom smiju kada je spomenem: napravit cu marmeladu od narance (nikad nisam to radila, ali what the heck, how hard can it be??). Stavit u tegle i ajde, nosi, kaj sad? Masovnog trovanja nece biti, nadam se. Da se slucajno netko usudi usprotiviti, ma, da ne bi, dobit ce sakom u glavu. Ni da pisne! Nema nitko pravo glasa inace zubima grizem grkljane! Nervira me to natjecanje, tko ce kome kupiti bolji, skuplji poklon. Taj stocni mentalitet. I onda obicno kupim ono sto se meni svidja, a ne sto bi se svidjelo tome kome je poklon namijenjen. Dobro vele ovi nasi stari, kao, ja sam bio sretan da sam dobio narancu/orah/carapu/sibu. Suti i trpi. Da nitko nije zucnuo! Iako, ako netko slucajno zaluta pa ima gorucu zelju da mi nesto pokloni: bilo sto od Jo Malone; ili Robin Day Forum trosjed; ili dozivotni boravak u New Yorku. Predbiljezavam se sa stovanjem.

Jeremy Deller je dobio ovogodisnju Turner Prize za video instalaciju o Crawfordu, gradicu u Texasu koji si je Dablja uzeo za hometown (kao, ja sam veliki Teksasanin, a veze nema sa Texasom jerbo je cisti East Coast WASP-ovac). Necu se sad pretjerano hvalit kako su moje procjene bile tocne. Sir Nicholas Serota, you can run, but you cannot hide, za petama sam ti (shatro).

Ilustracija nema blage veze ni sa cime. Tu je opet cisto poradi extreme drooling faktora. Recimo, kao da bi netko od muskog roda stavio Pamelu Anderson.