The Last Broadcast

nedjelja, 31.10.2004.

All ketchup is not created equal

Ajme, ovo moze samo Amerika izmislit. Dakle, zasto ne biste dali glas samo za spodobu koja se potpisuje sa Dablja? Kad je pir nek je pir: podrzite i Dablja kecap. Hell, why not? Zasto da Kerryju date podrsku? Kao sto znamo, Kerryjeva zena je Teresa Heinz Kerry, udovica nasljednika tvrtke Heinz. Prema tome, ako u svojim kucama imate Heinz kecap, potkopavate postenu Ameriku, tj. automatski ste izdajica svakog postenog Amerikanca, dakle, pristasa ste ultraliberalno-komunistickog (oh, mos' mislit) Kerryja. Hmm, ko fol W stoji za Georgea Washingtona. Ko fol se ne misli na ONOG tamo. Takodjer, W kecap se osobno zahvaljuje ocu i bogu nacije, glumcu Ronaldu Reaganu, za njegovo nesebicno zalaganje i zrtvu da bi svi Amerikanci imali i kruha i igara. Fala, fala, niste trebali. Dakle, do poslijednjeg daha. God bless America.

Shushka se da ce Blair raspisati izbore u veljaci 2005. Taman ce zavrsiti jedan cirkus, a kad ono, odmah ce zapoceti drugi. Fun and games all around. Da opet citiram stovanog kolegu Sveda: skal!

- 11:17 - Komentari (18) - Isprintaj - #

petak, 29.10.2004.

Eat the rich

Monarhija. Eh, zar nije lijepo i nadasve zabavno kada je na celu drzave ne neki politicar nego kraljica? Jos je veselije ako je kraljicin muz zabavno, veselo i nadasve umiljato bice puno razumijevanja za narod kojim vlada. A jadan, nikada nece biti kralj: ne znam po kojem zakonu, ali iako je kraljica-kraljica, on je jos uvijek samo princ. Iliti oficijeno queen’s consort. Grk. Sa reputacijom otresitog i bezobraznog celjadeta koji ne misli prije nego se izlane. Pa tako ima cijela hrpa tzv. Philipovih gafova poput izjave grupi nagluhih i gluhih, koji su stajali blizu svirajucih muzicara – “Nije ni cudo da ste gluhi kad stojite kod ovako glasnog benda.” Skotima je izjavio: “Koliko dugo domoroci mogu izdrzati bez alkohola? Dovoljno dugo da mogu proci vozacki test?” Australske starosjedioce je pak pitao da li jos uvijek ratuju sa lukom i strijelom? Madjari su mu svi debeli sa ogromnim trbusinama. A sve kaj ne valja sa stekerima koji se rade u indijskim tvornicama: za to okrivljuje Indijce jer “nemaju pojma kaj rade pa nije ni cudo da proizvode skart robu”. Cuj, ako ne pitas neces znati, tako da mu ne treba to uzimati za zlo. Ipak covjek nosi veliku odgovornost na svojim ledjima: besposlicariti skoro citav zivot, pa nije to malo. Biti poznat samo zato jer si ozenjen za kraljicu. Nemati nekog zivotnog cilja. Recimo, taj teski kamen sad pocinje nositi princ Harry koji se nedavno potukao sa fotoreporterom ispred nekog nocnog kluba. Brat ce mu biti kralj. A on? Uvijek ce biti ‘kiselinski ostatak’, nemajuci neke posebne uloge u zivotu. Pa se onda njegovi ekscesi tako opravdavaju. Kao Margaret, kraljicina pokojna sestra. Da je cijela njezina isfrustriranost bila uzrokovana tim sindromom kako ovdje tu vele second fiddle. Imati nedefiniranu poziciju u drustvu. Da te se uvijek gleda kroz prizmu nekog drugog, da zapravo nemas svoje ja. A imas gomilu novaca, sve ti je dostupno, ne moras se potruditi ni za sto. Nije ni cudo da onda polako postajes isfrustriran, sve ti smeta, radis gluposti koje ti se toleriraju. Iako, sto drugo ocekivati od nekog 20-godisnjaka, nije nista cudno da se tu i tamo malo pokefaju. Ali sa cijelim tim statusom, silnim privilegijama covjek bi ipak trebao snositi mrvicu odgovornosti. Iliti receno na rvackom ne mos’ imati i ovce i novce.

Inace obozavam Pass Notes u Guardianu: ovdje mozete procitati o Philipu i sljivi na oku koju si je sam zadao (Biki, juhu, pozdrav, gle, opet prepricavam novine!! Mozemo se i naci, sudeci po tome otkuda se javljas?). Ma, gdje bi bili bez kraljevske obitelji! Intriga, ekscesa, drame ko u prici. Blejk Kerington i Dzej Ar Juing su macji kasalj prema obitelji Windsor. Blago nama.

- 12:20 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 28.10.2004.

Nighmare before Christmas

Evo, pocelo je. Zapravo, pocelo je jos pocetkom mjeseca. Bozicna groznica, UK-style. Sve vise i vise ducana vec ima prigodno uredjene izloge, robu na policama. Vec nas pocinju plasiti uobicajenim izjavama poput “Countdown to Christmas: only xxx weeks left”. Otvori bilo kakve ‘zenske’ novine, garantiram da su vec odstampali sekciju “How to have your best Christmas ever”. Ili kako sve skuhati, ukrasiti, pokupovati, bez da se srusis mrtav, polupraznih dzepova. I da se onda osjecas kao totalni seljak jer nije sve napravljeno ‘perfektno’ i na vrijeme. Postoje krugovi ludila, nesto poput Danteovog Pakla.

Parkiranje
Ljudi se pokefaju za parkiranje kojeg nema ni za zivu glavu ako ne krenes u pohod vec oko 7 ujutro. Jednom napravih kardinalnu gresku i uputih u Brighon sa autom oko 9. Big mistake. Em sam cekala u redu da uopce skrenem u ulicu gdje je parkiranje, em naravno, kad sam konacno doslepala auto tamo, nije bilo mjesta. Sad se ti iskobelji iz situacije: ispred tebe auti, iza tebe auti. Tlak skace na 200, polako zaboravljam na britanski cool i pretvaram se u pravu balkansku spodobu zdusno gestikulirajuci te psujuci na rvackom.

Ducani opcenito
Sacuvaj boze otici u Oxford Street ili Tottenham Court Road u Londonu: ekvivalent najgore nocne more. Ljudi ko u prici, u ducanima kaos i koma. Nastupa masovno ludilo. Osim sveopce mase ludila na ulicama, ljudi apsolutno popizde te izgube svaki osjecaj za dobar ukus. Kakvih sve poklon paketa se ne nadje u ducanima u to vrijeme: ali ljudi to sve pokupuju. Nesto sto u ludilu ne bi kupili kad su u ‘normalnom’ modu, zgrabe bez razmisljanja. Svake godine uvijek ista pjesma. Savjet: izbjegavati ducane kao kugu.

Pokloni
Kupovanje najskupljih darova, iako se nema novaca. Ali, Bozic je, to se “mora”, bigger, better, faster, more. Stavi sve na karticu sad, ispastaj kasnije (citaj: stegni pojas). Ljudi se zaduzuju do grla da bi mogli sve pokupovati. Neki cak pocnu pripreme za slijedeci Bozic u sijecnju kada su rasprodaje: ma ajde, molim te!

Ukrasavanje
Pocnu se kitit kuce izvana: takmicenje tko ce imati vise plasticnih, osvjetljenih jelena, sanjki i Djedova mrazova koji im se klate izvana. Naravno, ostali susjedi se odmah potrude da i oni ne zaostanu u sveopcem utrkivanju pa se isto tako isprse. A bozicna drvca se pocinju pojavljivat u kucama sredinom 11. mjeseca. Za oslijepit od muke.

Sveopce (kravlje) ludilo
Internacionalno primjenjljivo, osim ako ne zivis na Marsu. Pod ovo spadaju raznorazne stvari poput: nalazenja sa clanovima rodbine koje ne mozes podnijeti, ali, eto, moras otrpit; kuhanje kojim zelis impresionirati a la Delia Smith, ali na kraju ni pas to ne bi pojeo; gledanje ocajnog bozicno-novogodisnjeg programa na teve: tzv. zabavno-rekreacijski program koji izgleda kao da ga je sklepala grupica susenih bakalara (ovim putem se ispricavam bakalarima za uvredu). Reprize. Iako moram reci da mi je “It’s A Wonderful Life” slabost: uvijek razveseli moju jednostavnu spodobu.

Mozda u Rvackoj to sve nije poprimilo ovakve razmjere. Sve u svemu, Bozic, UK-style: bolje zabave ne mos’ naci. I jos nam ga kraljica cestita preko tevea. Jupi!

- 13:26 - Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 26.10.2004.

Svedsko-rvacki mijesani tim vs. Velika Britanija 5:1

E, ak ovo nije jadno javljati se em tak kasno, em ijopet lagano pripita, onda fakat ne znam. Uglavnom, mjesto radnje: tam gdje radim. Razlog: neki afterwork party koju je organizirala arhitektonska firma Jestico & Whiles, arhitekti koji su projektirali restauraciju muzeja. Kao sto sam vec x-puta rekla, mrzim ostajat na poslu i sekundu dulje nego trebam. Gibam petama vjetra. No, ovo nisam mogla izbjeci. A jos su mi kolege obecavali brda i doline poput zgodnih, mladih i nadasve duhovitih arhitekata. Aha, mos' mislit. Damn. Dalje: tocio se Veuve Clicquot, ajde de, mislim si, nije lose, dat ce se izdrzati. I onda kolega Sved i ja udri tankat u sebe. Pa dolaze kanapei, ajd, barem nas alkohol nece tresnut poput olovne sjekire u glavu. Svira unajmljeni gudacki kvartet. Ako zazmiris, moze proci pod sofisticirano. Kolega Sved i ja ne posustajemo u sampanjcu: ovi Englezi/Britanci su jos na prvoj casi, mi dvoje shishamo vec petu. I prije nego velis 'keks', osjetim da me je udarilo u suplju mi glavurdu. Svjesno sam si morala ponavljati dok sam hodala 'Hodaj ravno: prvo lijeva, pa onda desna noga, jedna ispred druge.' Razvezao mi se jezik, po obicaju, laprdam tko zna o cemu, rukujem se sa nekim tamo 'project leaderima'. Ajde, obavih i tu duznost. Sad treba doc do doma: dakle, na vlak. Nista mi nije tesko, odslusah Jeff Buckleya do iznemoglosti (uvijek se ufatim slusati njega, pokoj mu dusi, pod gasom, iz ne znam kojeg razloga). Kad ono: otkazan vlak, slijedeci ide za sat vremena. Pa canis mater svima. Evo, opet razvezah do besvijesti, a tek dodjoh kuci. Nit sam se presvukla, evo vec sjela za lap laprdati (oho, ide mi aliteracija kad sam pod gasom). Odo' se trijeznit. Skal!

- 23:38 - Komentari (15) - Isprintaj - #

"My name is George, I’m unemployed and I live at my parents" - pearls of wisdom by George Costanza

Granny D: prvi put cujem za nju. 94-godisnja starica koja se bori sa vjetrenjacama. Natjece se za mjesto u americkom senatu. U znak protesta. Za reformu sistema novcanih donacija u predsjednickim i ostalim politickim kampanjama. Predstavlja 'malog' covjeka. Bez kolosalnih novcanih donacija.

I onda da vjerujem u demokraciju, slobodu, sta-ti-ja-znam-sta-sve-ne: nema sanse. Da idem glasati? Nema sanse. Koliko god slusali kako obicni ljudi, kad se skupe i udruze imaju moc, ovaj dokumentarac jucer me potpuno razuvjerio u to. Suha figa od toga. A to se moze primijeniti ne samo u Americi, nego u citavom svijetu. Sve se samo svodi na novac i moc. Tko ima novac ima moc. Tko ima moc ima novac. I mozemo se sad natezat od jutra do sutra, lobirat koga god hocemo, necemo nista promijeniti. Platis i mozes radit sto god hoces. Nema veze sto je 'mali' covjek glasao sa nadom da ce se nesto promijeniti u njegovu korist. Favours and graces. You scratch my back I will scratch yours. Klasicni 'plava koverta' sindrom. Enron? Nema problema, daj mi kovertu pa cemo vidjeti sto se moze uciniti. Farmaceutski konglomerati koji hoce da cijena lijekova bude neregulirana i da se zabrani uvoz jeftinijih lijekova iz Kanade (pod izgovorom da su lose kvalitete)? Ma naravno, samo napisi cek ili dva pa cemo vidjeti sto se da uciniti. I tako ukrug. Uzivancija! "Democracy is the government of the people, by the people, for the people" - sorry, Abe, it just does not work.

No, dobro, barem me je ovo malo nasmijalo: Homer za precjednika! A ni Gill Grissom nije prosao lose: 5. mjesto. Consider the evidence. Jedino bih jos dodala na listu Georgea Costanzu. Covjek koji se rasplace gledajuci video "Home Alone"; koji bi se sav ogrnuo u barsun ako bi to bilo drustveno prihvatljivo. A manifesto bi mu isao otprilike ovako: Independent State of Queens: finally putting it back on the map. To, covjece! Uspjeh zajamcen.

- 11:34 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.10.2004.

Mothers of invention

Svakim danom dolazi neka nova teorija. Pogotovo u debati majcinstvo vs. posao. Ici li na posao nakon sto zena postane majka? Kako to izvesti? Bilo je toliko kontradiktornih reportaza: te djeca ce izrasti u okorjele kriminalce ako im majka radi; te djeca nece biti samostalna ako im majka ne radi. Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali ovdje to zna biti vrlo uzarena tema koja uzburka duhove. Prosjecna starost majke koja rodi po prvi puta je 29. Velika vecina zena odgadja majcinstvo do najmanje kasnih tridesetih. Moju generaciju su, shodno sa time, ucili da najprije treba zavrsiti fakultet, naci dobar posao, izgraditi si karijeru, biti materijalno sredjen, pa onda tek razmisljati o djeci. Iako, mislim da je ovakav pristup vise zastpuljeniji na tzv. Zapadu. Gdje je vrhunac zivota, izgleda, raditi kao konj. Stjecati. Sve vise se probijati na poslovnom planu. Otici na skupa ljetovanja/zimovanja, banciti. Zanemariti bilo kakav zivot, pa tako i obiteljski. Misliti samo na sebe. Ako i postanes majka, tu cinjenicu trebas odmah sakriti jer te tjeraju da odes na posao maltene odmah nakon sto rodis. Takodjer treba zena kriti da je trudna jer postoji mogucnost da je poslodavac odmah najuri, a jos prije toga je fino moze izvrijedjat na pasja kola da kakva je to neambiciozna kucka (da, bilo je takvih slucajeva koji su zavrsili na sudu).

Evo primjera sa mog posla: zena koja je zaduzena za kadrovske i slicne stvari je rekla, zavrsivsi neki dokument o pravilniku na poslu, "I hope nobody here wants to get pregnant any time soon." To je kao trebalo biti u sali.

Postoji mogucnost (za sada to radi samo nekolicina klinika i treba platit) da zena zamrzne jajne stanice, ne zbog zdravstvenih razloga, nego zbog tzv. lifestyle choice, dakle, zivotnog stila. Jer se mora usavrsiti i etablirati u poslu pa nema vremena ni za sto drugo, ali zna da jednoga dana hoce imati djecu. Dakle, moci ce u svojihm 40-im, 50-im, tko zna, mozda cak i 60-im postati majke. Ali tko sam ja da sudim? To je njihov izbor.

Mislim da to u Hrvatskoj jos ipak nije toliko izrazeno. Vecina mojih sestricni su rodile prije ohoho. Cure sa kojima sam odrasla u susjedstvu: eto, njihova djeca vec idu u osnovnu skolu. Moja mama (e, mama kao mama) se vec grozi jer sam tako 'stara', a jos nista. Cula sam da u Hrvatskoj svaku trudnu zenu iznad 27 godina deklariraju kao 'stariju rodilju'. Mislim da se na mladu majku u 20-im godinama ne gleda toliko sa podsmjehom kao ovdje (tipa: joj, gle, kako si je upropastila zivot, jadna, ode joj karijera). Takodjer ovdje se prodaje mit perfektnog djeteta: dakle, moras imati ona kolica na 3 kotaca, moras upotrebljavati samo eko pelene, moras ga obuci u kasmir cim se rodi, moras mu odmah izvaditi racun u banci i poceti stediti u njegovo/njeno ime i slicne stvari. Dakle, nista manje od ovoga nece proci. Sve se svodi na neko natjecanje, na neki perfekcionizam u zabludi da ce to onda rijesiti sve probleme. Uglavnom, tamo gdje zivim mogu imati ne znam kakvu super ekonomiju, standard zivota, drzava je u G8, prosperitet, ovo, ono, a evo, zabrljalo se na ovom polju. Big time.

Debata se nastavlja. Kao sto bi moj teenagerski idol Limahl rekao, it's a neverending story.

- 11:22 - Komentari (15) - Isprintaj - #

subota, 23.10.2004.

Jabuke i krafne

Nikada nisam bila ‘mozgalo’. Mozak mi ima vise rupa nego slika Michael Moorea na Dabljaovom radnom stolu. Ma kakvi rebusi, krizaljke, zagonetke, ‘problemi dana’: nema toga sto bi me natjeralo da se potrudim naci rjesenje. Prelijena sam. Previse nestrpljiva. Hocu rezultate odmah, tog trena. Umjesto da mi mozak radi, da ‘mozga, on zuji. Nesto kao Homer Simpson kada hoce kao intelektualno razmisljati, a u onom oblacicu iznad glave mu se pojavi misao kako trckara oko drveta, ganjajuci psa koji mu je ukrao komad sunke. Recimo, misaone igre poput saha: sacuvaj me boze! Zzzzzz factor: alarmantno visok. Rubikova kocka? Ma kakvi! Skuzila sam da se moze rasturit i onda ponovo slozit pa onda cemu sad mozganje, za boga miloga? Bilo je tu pokusaja rjesavanja raznih krizaljki, sto je trajalo sveukupno, hm, mozda 3 sekunde, nakon cega bih opet imala Homer-alert u glavi. Attention span mi je jednak onome vinske musice. Zadnju ‘zagonetku’ koju sam rijesila je bila slagalica Pcelice Maje u 2. razredu osnovne skole (posaljes 100 omota Takovu, Milanovac, i dobijes slagalicu).

Keith Tyson, pobjednik Turner nagrade za umjetnost 2002. nudi cijelu skulpturu kao nagradu za rijesenje zagonetke koju skriva. Skulptura se sastoji od 13 razlicito obojanih kocki: tko prvi uspije rijesiti ‘zagonetku’ sadrzanu u toj skulpturi dobije je za nagradu (skulpturu, mislim). Zagonetka se sastoji od brojeva, slova i idiograma. Svaka od 13 kocaka ima ‘tajno’ znacenje koje treba povezati. Da samo napomenem kako Tysonova djela vrijede jako puno na otvorenom trzistu: dostizu cijenu i do 220,000 funti, pa prema tome, ne bi bilo ni lose da se dobije nagrada. Solidna investicija. Evo, sada buljim u jednu od pet ‘ispisanih’ strana prve kocke. I to je sve sto radim: buljim, piljim, u nadi da ce mi se probuditi neki tzv. intelekt u meni. Alfa, omega, labirint, pozitivni i negativni brojevi. Aha. Ako netko ima rjesenje, slobodno neka mi javi, podijelit cemo nagradu: 6 i pol kocki, tj par tisuca funti svakome. Plus castim sa vecerom: suha rebarca i flasa Badelovog Stoka.

Jedna od najpoznatijih nerjesivih (za sada) zagonetki je Poincare Conjecture koju je predlozio Henri Poincaré, francuski matematicar, zacetnik topologije iliti matematike oblika. Predvidio je tu svoju teoriju u vezi visedimenzionalnih prostora, ali nitko je nije do sada jos uspio dokazati, usprkos nagradi od milijun dolara. Upravo sam sad procitala definiciju Poincarovu teoriju ‘jabuka i krafni’, ali mos’ me ubit ako sam ista skuzila. Ali mi se zato jako jedu krafne. Matt Groening, damn you!

- 13:11 - Komentari (13) - Isprintaj - #

petak, 22.10.2004.

"If you want anything said, ask a man, but if you want anything done, ask a woman" - Margaret Thatcher

Ako bi se sudilo sudeci po zenama G W Busha i Kerryja, Dablja bi samlio protivnika u cas posla. Naime, Laura daleko vodi ispred Terese, kojoj je popularnost tek nesto iznad 35%. Naravno da se svaki politicki, pogotovo predsjednicki izbori (smrc, kojih mi ovdje uopce nemamo) svode ne samo na glavnog kandidata, nego i na njegovu bolju/goru polovicu, koja moze odigrati i kljucnu ulogu (doh, koja topla voda od moje strane). Laura je percipirana kao dobra, odana, poslusna zenica, po zanimanju ex-uciteljica i knjiznicarka. Koja zna kako predjednicka masinerija radi, pa prema tome, ne ide, kako se na engleskom veli, against the grain, doesn't rock the boat. Teresa, s druge strane, je totalno suprotan tip: otresita, svojeglava, filantrop, govori 5 jezika, bez dlake na jeziku. Zamjera joj se da je nesofisticirana. Bahata. Da ne podrzava svog muza koliko bi trebala (ne znam koliko je ovo mjerodavno jer ovo su ipak kriteriji middle Amerike). K tome, jos i nije 'prava' Amerikanka, posto je rodjena u Mozambiku. Mozda bi joj se te karakteristike jos kako-tako tolerirale u politickim krugovima, neovisno o izborima. Ali, ocigledno treba igrati po vec uhodanoj sabloni kada su izbori u pitanju. Dakle, najdemokratskija i najciviliziranija zemlja na svijetu jos uvijek ima cvrsta pravila igre kada su u pitanju potencijalne prve dame. Ne odstupa se ni za milimetar. Ne tolerira se niti jedna dodatna mozdana stanica sa kojom bi zena, ne daj boze, mogla biti sposobna razmisljati malko drukcije nego sto se ocekuje od nje. Mozemo mi biti u 21. stoljecu. Mozemo, sto se toga tice, biti i u 25. stoljecu i putovati na Mars svaki cas, Total Recall-style, sumnjam da ce pravila biti drukcija, da ce se Teresin pristup nesto vise tolerirati nego sada. Mantra stand by your man, middle-American style is the name of the game. Vecina Amerikanaca voli da njihova prva dama bude snishodljiva i rezervirana, nesto kao Barbara Bush. Mogu im priznati 'slabosti', sve dok se te slabosti mogu okarakterizirati kao stereotipicno zenstvene: Jackie Kennedy i njezina modna ekstravagancija; ili Nancy Reaganina vjera u astrologiju.

Ne sumnjam da Teresa stoji i podrzava Johna, samo sto to pokazuje na sasvim suprotan nacin od 'umiljate slatkice' Laure. 'Jake' zene se toleriraju sve dok se ta 'jakost' manifestira u obliku podrske njihovih muzeva na najljigaviji tradicionalan nacin: blentavi smjesak od uha do uha i kuhaca u rukama, propovijedajuci muzeve isprazne sablone i fraze. Za razliku od Terese koja kriticare naziva olosem, a novinare koji joj nisu dragi poziva da, hm, se nose. Ali, zapravo, oko cega se ja to nerviram: sve je to politika.

- 10:15 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 20.10.2004.

"This has got to be the worst selection ever. Who picks this stuff?"

Mislim da cu si morati napraviti jos jedan blog gdje cu treskati gluposti vezane uz umjetnost. Umjesto da uveseljavam pucanstvo sa nadasve zanimljivim i duhovitim trecerazrednim recenicama koje bi se mogle prodati pod remotely interesting ak covjek zazmiri i duboko udahne, udavit cu sa ovogodisnjim nominacijama za prestiznu Turner nagradu (Turner Prize) koja se odrzava svake godine. Mozete ostaviti i komentar na Tate sajtu i dobro ispickarati (naslov ovog posta je popaljen od jednog komentara), sto, citajuci postove, vecina ljudi i radi. Oni koji ne pickaraju vecinom predlazu Langlands & Bell.

Nominirani su: Jeremy Deller, Langlands & Bell, Yinka Shonibare i Kutlug Ataman. Proglasenje pobjednika ce biti, po obicaju, live 6.12., na televizijskoj stanici Channel4. 'Moj' konj za utrku je Jeremy Deller koji se bavi videom, filmom i fotografijom (vidi sliku). Rezem si ruke ak ne pobijedi. Iako, mozda ce izabrati Langlands & Bell poradi trenutno vrlo politicki aktualnog neprijatelja broj jedan u citavom svijetu: projekt Osama bin Laden. Nagrada se sastoji od ciglih 40,000 funti.

- 21:55 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 19.10.2004.

'We Leave the Scum With No Place to Hide' (Michael Landy u doljespomenutoj instalaciji)

Posto mi je jucer bio dan kulturnog uzdizanja, odoh u Tate Modern galeriju pogledat, ili bolje da velim, odslusat, 'zvucnu' instalaciju Bruce-a Nauman-a zvanu 'Raw Materials' (Sirovi elementi), dio Unilever serije izlozbi u Turbine Hall-u (Turbinskoj hali) galerije. Instalacija se sastoji u desetak zvucnih zapisa iz Bruceovih video instalacija. Zanimljivo je to da nema nikakvog prateceg vizualnog sadrzaja. Dakle, vec samim time instalacija je 'cudna'. Posto sam procitala i pozitivne i negativne kritike o tome, odlucila sam se sama uvjeriti. No, docim sam usla, posustala sam vec nakon prve 'instalacije' gdje zvucnik drezdi: "Work. Work. Work.' (ad infinitum). Koma. Idem odmah do drugog. Ovaj drezdi: 'No. No. No.' (ad infinitum). O, boze. Vec vidno iznervirana idem do jos jednog misleci da raznerviranost ima veze sa mojom seljackom spodobom i nesposobnoscu razumijevanja. Ceka me ova poruka: 'You may want to hear. You may not want to hear. You may not hear. You may hear. You hear.' (ad infinitum). Sad vec lagano pizdim i trazim WC i restoran jer mi je svega dosta. Sve skupa: ne ide bez neke vizualne podloge. Mozda su pripadajuci zvukovi OK kada se cuju u kontekstu video instalacije u kojoj se originalno nalaze. Ali ovako izolirani zvuce prezbrckano. Kada udjes u halu jedino sto cujes je zbrckano mrmljanje sve dok se ne priblizis jednom od zvucnika. Mozda je i to poanta: da te psiholoski potpuno dezorijentiraju. Jer upravo sam se tako osjecala: dezorijentirano. Inace, ove Tate periodicke instalacije su sponzorirane od strane Unilever-a, korporacije koja, izmedju ostalog, proizvodi Persil.

Nakon toga sam poharala stalnu postavu Tate Modern i odusevila se jednom drugom instalacijom, na koju sam nabasala sasvim slucajno: Michael Landy (vec sam pisala o njemu prije dosta vremena: frajer koji je rasturio i razmontirao sve sto je posjedovao i onda to sve stavio u vrece za smece) i njegova Scrapheap Services instalacija. Prikazuje Michaelovu socio-politicku interpretaciju drustva sredinom 1980.-ih u doba Thatcherizma u kojem se glorificirala gramzivost, te se prikazuje tretiranje pojedinca kao potrosnu robu koja se moze do kosti iscijediti, te nakon sto mu istekne korisnost, lako zamijeni. Ne daju da vise od 15 posjetitelja udje u sobu gdje je ta instalacija zbog 'krhkosti' postave. Hm, da, nakon sto sam se zabila u jednog od 'cistaca' skuzila sam i zasto. Nes' ti kaosa.

- 10:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 17.10.2004.

Prodavaci magle

Reklame su, zna se vec, prodavanje muda pod bubrege. A tek kad multinacionalne kompanije zapocnu proces re-brandinga, e, to je smijurija. Naime, ovdje su sada osvanule reklame sa novim imageom McDonaldsa. Odjedanput su se pretvorili u ‘caring, sharing’ kompaniju. Prije par dana stigla mi je, uz lokalne novine, mala knjizica u kojoj mi porucuju:

‘Hi, we’re McDonalds, and we are changing. We would love to tell you all about it, but it is going to take some time… Bla, bla… I hope you like our new image’.

Kao, sad, evo, mozes tamo kupiti i vrecicu sa vocem, dakle, ‘zdravu’ hranu od koje neces odapeti.. U igri je jos obrano mlijeko, te razna jela kojima je reducirana kolicina soli. Sto je najzanimljivije, prestali su koristiti prepoznatljivi zuti M logo: sada je u igri zuti upitnik sa sloganom ‘McDonalds. But not as you know it’.
Takodjer se hoce prodati pod bistro, tj posto-poto se hoce rijesiti ‘greasy burger bar’ imagea (a to je upravo sto ih je dovelo do basnoslovnog bogatstva i sveopce kolonizacije citavog svijeta), te postati kao neki sofisticirani café bar (nesto kao upmarket Starbucks) u kojem ‘profesionalni’ tip zene odlazi na kavu sa prijateljicama. U kojem ‘yummy mummies’ (naziv za dobrostojece majke male djece) dolaze sa djecom na zdravu hranu (za sebe i njih) i lokalne cakule. Bit ce zanimljivo vidjeti kakve ce rezultate poluciti rebranding jednog od najprepoznatljivijih svjetskih simbola (da li onda znaci da ce promijeniti i onu poznatu neonsku reklamu na Piccadilly Circusu)? Dakle, ocigledno da ih je negativni publicitet (ukljucujuci film ‘Super Sized Me’) dobrano opalio po dzepu jer ne bi se inace odlucili na takav basnoslovno skupi potez. A vec sam mislila da to rade zato sto im je stalo do nas malih potrosaca. Awww, how cute!

Recimo, prije par godina desio se rebranding British Airwaysa, gdje su umjesto britanske zastave na repovima aviona nakeljili neke multietnicke crcke-brcke. Totalni fijasko. I jos k tome su dodatno zbunjivali kontrolore letenja koji nisu odmah mogli prepoznati o kojoj avio-kompaniji se radi. Najbolje od svega je da su Royal Mail, drzavnu postansku sluzbu, preimenovali u Consignia. Sto je bilo izazvalo sveopci podsmijeh. Da ti netko veli ‘Consignia’: pa si ti onda misli da je rijec o postanskim uslugama. Naravno, prva rijec koja ti padne na pamet je ta, nikako nesto sto ukljucuje ‘mail’ u nazivu. Mislim, genijalno! U medjuvremenu firma ostvaruje rekordne gubitke. No, svakako, sve ce se rijesiti jednim re-brandingom imagea, nema problema.

- 17:12 - Komentari (15) - Isprintaj - #

petak, 15.10.2004.

And the winner is... Not you!

Nesto sam se posebno nameracila na jednu nagradnu igru u dnevnom listu “Independent”, a to je sakupljanje kupona (sveukupno 9) da bih mogla dobiti 2 povratne karte za New York za ciglih Ł10. Mislim, ono, Ł10, pa za to ne mogu otici ni u London vlakom! Ko fol ne igra jos desetke tisuca seljacina kao ja, mos’ mislit. Sve u svemu mrzim nagradne igre jer se ili ne sjetim kupiti novine, ili ih kupim pa onda bacim bez da sam izrezala kupon ili stavec, pa onda manijakalno moram prebirati po kanti za smece i vadit stranice vec zamascene ostacima cevapa, luka, fish and chips. A posebno ih mrzim zato jer sam jednom davno, davno, bila jedna izmedju 10 izvucenih u nagradnoj igri sad vec davno pokojnog casopisa “Rock”, gdje je glavna nagrada bila karta za koncert Rod Stewarta u Beogradu (dobro, bilo mi je 14 godina i mislila sam da Rod Stewart i nije tako los). E, onda je Rod odlucio otkazati koncert, mamicu mu, pa su nam, kao utjesnu nagradu, podijelili svakom po 10 ploca (ploce, tj. LP, dakle, po tome se vidi da je to bilo kad je bog po zemlji hodao). A ploce su bile, ono, skart nad skartovima, valjda kaj ducani nisu mogli prodati: sjecam se samo da su u paketu bila najmanje 3 albuma od Imagination. Te najnoviji singl od Rod Stewarta! Mislim, ono, jedini puta (i zadnji, valjda) kada me izvuku, a kad ono, sipak, suha figa, corak.

Ili kad sam igrala jos jednu nagradnu igru sa frendicom: mislim da je bio Vecernji list u pitanju, u sudjelovanju sa Pepsi, ovo, ono, isto je nagrada bila putovanje u New York. Pitanja su bila u vezi glazbe, a ja sam vec tada bila walking trash can za pamcenje minornih informacija tipa ‘nabroji sve clanove Frankie Goes To Hollywood’. Toliko smo bile uvjerene da ce nas izvuci da smo isle joggirat tamo negdje u onoj selendri otkuda poticemo, a razlog je bio slijedeci: da se ufuramo u New York stil zivota, te da se pripremimo za eventualni susret sa Mick Jaggerom (jer on isto, jelte, joggira), pa da znamo kako se ponasati, tj. da ne ispadnemo totalne seljacine. Ne moram spominjati kako nam se cijeli svijet srusio kada smo skuzile da smo kolosalno spusile.

Izgleda da pored mene moze eksplodirati i nuklearna bomba, a da ni okom ne trepnem! Naime, tek sada citam da je jucer bio tornado u mojim krajevima. Mislim, wtf?? Gdje, sta, kako? Zar je moguce da ja to sve prespavah mirnim snom pravednika? Ali to je tako tipicno za Britance, da zabriju o vremenu. Padne 2 milimetra snijega, eto ti njih vec sa naslovnicama u novinama tipa “The big freeze!”; “Britain in the grip of snow and ice!” Potpuno ih obesposobi. Pa onda dramatiziraju na dugo i na siroko. A valjda ne zele da im se opet desi kao 1987., kada je tornado fakat poharao cijelu juznu obalu. A dan prije toga, na drzavnoj im BBC televiziji, Michael Fish se totalno zblamirao kad je sve zive uvjeravao da "Ma kakav tornado, ljudi bozji, kaj vam je?"

- 13:00 - Komentari (23) - Isprintaj - #

četvrtak, 14.10.2004.

Unfinished sympathy

Sto je to kvaliteta zivota? U cemu se sastoji? Tko o tome odlucuje? Doktori? Vrhovni sud? Bog? Prosli tjedan vrhovni sud je odlucio da Charlotte Wyatt, 11-mjesecno dijete, nema tu 'kvalitetu' zivota, tako da, ako joj se stanje bude pogorsalo (sto i predvidjaju), da se ne poduzme nista da se reanimira, vec da joj se dopusti da umre 'sa dignitetom i bez daljnjeg mucenja'. Naime, Charlotte je rodjena u 26. tjednu trudnoce i zbog toga ima nebrojene komplikacije: hrane je kroz cjevcicu i ne moze disati bez cijevcice sa kisikom. Roditelji su se protivili takvoj odluci, ali su se na kraju pomirili sa odlukom suda.

Takodjer se danas pise o Luke Winston-Jonesu, 9-mjesecnoj bebi koja ima visak kromosoma u stanicama (Edwards sindrom) koji uzrokuje fizicku i mentalnu retardiranost. Vecina djece sa tim sindromom ne prezivi vise od godine dana. Doktori i u ovom slucaju tvrde da je Lukeova kvaliteta zivota mizerna, te da ako mu bude gore, da se ne reanimira (kazu da 'agresivan' tretman nije u njegovom najboljem interesu). Isto tako ovaj slucaj ide na vrhovni sud gdje ce se odluciti njegova sudbina.

Tako se odlucivalo i o slucaju sijamskih blizanki iz Malte prije 3 godine: da bi se sacuvao zivot jedne od njih, trebalo ih je razdvojiti, nakon cega bi ona 'slabija' umrla jer nije bila dovoljno razvijena za 'samostalni' zivot bez simbioze. Roditelji (rimokatolicki vjernici) su se protivili tome, no, na vrhovnom sudu odluceno je bilo da su doktori bili u pravu. Razdvojili su ih (protivno zeljama roditelja), i, naravno, ta 'slabija' je umrla. 'Jaca' blizanka je prezivjela.

Nekako mi se cini da bih se slozila sa doktorima i prihvatila njihov argument. Kako opravdati ocuvanje zivota pod svaku cijenu, kada taj zivot zapravo znaci 'zivotarenje', bolnicu, raznorazne cijevcice? Ali nesto sasvim drugo je kada si roditelj, kada si na drugoj strani, kada, bez obzira na sve zelis spasiti svoje dijete i kada bi sve ucinio za njega. I grcevito se boris da tamo neki sudija u ceremonijalnom odijelu i periki ne 'potpise' smrtnu presudu svome djetetu. Nema 'prave' ili 'krive' odluke. Nema pobjednika.

- 11:13 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 13.10.2004.

"For many people, faith should automatically dictate a behaviour, show the way to saintliness. Far from these certainties, my faith is made of doubts." (Nick Cave)

Doslo vrijeme da Cigo i svog konja nahvali (vidi sliku). Samo seljacina poput mene je taj dogadjaj otvaranja koverte popratila sa vristanjem i skakanjem kao malo dijete. Naravno, radim slijedeci dan (subota), ali bas me briga, strgat cu se. Sram me je priznati da je proslo barem 10-ak godina otkako sam bila na ikakvom koncertu.

Cave, mhm. Po cetvrti puta. Koncert prvi: proljece 1990., Krizanke, Ljubljana. Karte su vec bile v zepu. Treba se ici, a kad ono, iskrsnuo tamo neki test iz biologije u zadnji cas. Frendica i ja kontempliramo kaj sad: test ili Cave, test ili Cave?? Vec smo se sjele u ucionicu, test ispred nas... Odjedanput se samo pogledamo i velimo 'Cave', ustanemo se na opce zaprepastenje svih prisutnih i odjahasmo u dezelu via Nis Express bus. Najlakse zaradjeni komad. Ikad.

Koncert drugi: proljece 1992., Barrowlands, Glasgow. Ovoga puta kao klosarski student. Nadajuci se da ce me Cave prepoznati u prvom redu jerbo mi je dan prije, na potpisivanju knjige, izustio nezaboravni kompliment "Mmmm... Nice hair... How do you spell your name?" I onda mi jos napise "love and kisses" (rijecima, ne ono sa xxx i ooo). Pa ako tad nisam umrla od zaljubljenosti, nikada necu. Mislim da si je taj dan Cave zaboravio stavit lece: em sam bila seljacko-klosarski obucena, em sam imala ljubicastu kosu, em sam imala 10-ak kila vise nego sada. Em se sad volim pravit pametnija nego sto sam tada bila.

Koncert treci: jesen 1992., Krizanke, Ljubljana. Bez ekscesa. Valjda sam vec bila do tada 'odrasla'.

Cave mi je bio i tema maturalne radnje: "An angel with a Dirty Face". Moram priznati da sam pola teksta bila popalila iz tada aktivnog Quoruma. I samo ga prevela na engleski. No, ipak sam procitala 'And the Ass Saw the Angel'. Trebalo mi je cijelo polugodiste da to napravim, muceci se sa Euchrid Euchrowom do sitnih sati (pri tome zujeci nakon svakog poglavlja, ali poslije se je sve poslozilo). Cak sam vrlo umjetnicki izaranzirala sve Caveove albume do tada, te uslikala ih prije nego sam otisla obranit radnju. Nesto kao 'good luck symbol'. Da bih na kraju dozivjela komentar od jedne cure iz razreda: "Pa Nick Cave izgleda ko vodovodna cijev!" I sad ti pokusaj docarati Cavea razredu! Nemam potrebe ponavljati da jos uvijek gajim iluzije da ce Cave uvidjeti kako je nas slucajni susret otprije 12 godina bio fatalni, da pripadamo jedno drugome (buahahaha, shoot me prije nego izvalim jos kakvu kolosalno glupu iluziju) i da zajedno odjasemo u legendu (a violine cvile u pozadini). Po tome se vidi koliko mi dasaka jos uvijek fali u glavi. What the hell, anyway.

- 10:26 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 12.10.2004.

Edie

Nedavno sam, po ne znam koji puta opet malo citucnula biografiju Edie Sedgwick, jedne od Warholovih filmskih zvijezda iz slavnih Factory dana. Zena je imala sve, a istovremeno nije imala nista. Bogata obitelj sa pedigreom i tajnama (manicna depresija u oca, samoubojstvo starijeg brata koji je bio gay): check. Skakljivo teenagersko doba (anoreksija, depresija, abortus u 16. godini): check. Obilje nasljednog obiteljskog novca naslijedjenog u 18. godini: check. Zelja da usprkos naslijedjenom bogatstvu postane netko i nesto: check. Izrazito ranjiva sa niskim self-esteem-om, dusa koja je tu ranjivost pokusavala prikriti sa burnim privatnim i javnim zivotom: check. Gomila ljubavnih veza koje su obicno zavrsavale u slijepoj ulici (posebno epizoda sa Bob Dylanom). Droga i alkohol: check. Prerana smrt od prevelike doze tableta: check. Cim su ljudi kojima je bila okruzena uvidjeli da postaje sve vise mentalno nestabilna, poceli su je napustati: dakle, cim su izmuzli maksimalnu korist, otisli su dalje, ostavljajuci Edie da se bori sa unutrasnjim demonima (pri tome pribjegavajuci sok-terapiji u raznoraznim mentalnim institucijama) koji ju nisu ostavljali na miru sve do smrti. Po njoj se nece nazivati muzeji i ulice i nece se naci ni u kakvim analima povijesti.

Ali, zapravo, da li su ljudima fascinantni likovi koji su imali 'normalni' zivot, bez ekscesa i skandala? Ja cu prva priznati da me, recimo, biografije slavnih licnosti puno vise zanimaju ako znam da su zivjele 'on the edge', da su bile upetljane u raznorazne skandale, tipa sex'n'drugs'n'rock'n'roll, da su se usprkos slavi morale boriti. Brian Wilson ('izgubljene' godine provedene u krevetu i pjescaniku) , Red Hot Chili Peppers (Hillel Slovak & John Frusciante paralela), vec spominjani Motley Crue, Keith Richards (njegovu biografiju od Victor Bockrisa sam naprosto progutala u jednom danu: tog covjeka ni nuklearna bomba ne bi mogla unisitit), Marianne Faithfull, Nico (scena sa Brian Jonesom i pistoljem mi se posebno urezala u pamcenje: tko je citao, znat ce), Andy Warhol ("Well, gee.."), Nick Cave (eh, covjek je imao stila dok je zivio u Berlinu i imao curu koja je bila advokat i vozila ogromni Mercedes). Apsolutno voajerski, priznajem. Nemam se ni namjeru pravdati. Mozda zato jer je moj zivot interesantan koliko i casa obicne vode. Zapravo, ovo mi uopce nije bila ni namjera, nego sam samo htjela staviti jos jednu sliku Edie Sedgwick (dakle, opet voajerizam na djelu): zena izgleda apsolutno prelijepo (i nije bas da je znala nesto glumit, ali ajde). Uz vec prije spominjanu P J Harvey, jedna od zena koju bih zenila da sam musko.

- 10:16 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.10.2004.

Which part of goodbye don't you understand?

Obicno mi se uopce ne da natjeravati i diskutirati oko musko-zenskih odnosa. Ponajprije to sto nema toga sto vec nije otprije receno i prozvakano barem 500 puta. Cim vidim nesto na tu temu gibam dalje. Ali nedavna izjava Bob Geldofa o tome kako, umjesto da zene pokusavaju promijeniti muskarce, da ih jednostavno pokusaju prihvatiti onakve kakvi jesu, me je natjerala da mu dam za pravo (barem djelomicno; ono sto treska o razvodima, te kako su vecinom zene krive za to, je druga prica). ’Men don’t feel the need to talk in general, to articulate what it is they are. I feel no need to talk. Men and women are very different, and we have always been very different. That is precisely why we find each other so attractive.’.

Ne znam da li to dolazi sa godinama: sto je covjek stariji to se sve manje nervira oko nekih stvari (cak se i Cave skulirao pa vise ne sanja o tome kak zabada 6-incnu ostricu noza u glavu cure). Barem to sada tako vidim. Da me je netko pitao prije par godina sto mislim o tome, skocila bih mu za vrat i pocela bulaznit o tome kako moje musko mora imati ‘caring and sensitive side’. Mislim, OK je voljeti krhkog intelektualca koji u dzepu nosi Sartreova sabrana djela, izgleda kao da bi ga mogao otpuhati malo jaci povjetarac, cita Baudelairevu poeziju i koza na rukama mu je gladja od mojih, ali na to sam padala na faksu, big time.

Zapravo, slazem se sa Barbarom Ellen koja kaze da su si danasnji muskarci sami krivi, tj. da sami sebe ne prihvacaju onakve kakvi jesu: umjesto da se uhvate srafcigera i busilice, otpile par drveca sa motorkom u sumi, odu u gostionu sa deckima na deci Stoka, zakljucaju u dnevnu sobu sa hrpom pive i cevapa i komentiraju ‘Match of the Day Live’, oni sjede za stolom i debatiraju poantu zivota i zivljenja, zale se kako ih nitko ne razumije i kako je zivot jako tezak. Navodno, BBC hoce zabraniti emisiju koja bi se mogla sumirati kao tipicno-musko-sportsko-zajebantska: ’They Think It’s All Over’ jer kao ima ‘zastarjeli’ koncept i da je démodé, te joj nedostaje osnovna edukaciona uloga u danasnjem drustvu. Inace, emisija se sastoji od nekog kvazi-sportskog kviza u kojem sudjeluju sportasi, zajedno sa obicnim smrtnicima, uber-dosadna meni kao zeni (izdrzim jedno 30 sekundi prije nego sumanuto pocnem udarat po daljinskom samo da ih vise ne moram slusati), ali super-duper zanimljiva i kul muskom rodu. Mislim, a o cemu bi sad tu muskarci trebali diskutirati? Zasto bih ja sad isla to zabranjivati NJEMU? Bas me briga, nek si gleda kaj hoce. Hoces ici u gostionu? Ma kaj me pitas, ak ti se ide, idi.

Ne znam otkuda takav preokret u mojoj glavi. Nije sad da sanjam o poludlakavom stvorenju a la Andro Knego, koji toljagom rusi sve pred sobom da dodje do zene, te ciji vokabular je kopija Father Jack Hackettovog ‘Girls! Drink! Feck! Arse!’ Ali nekako mi dodje toplo oko srca kada znam da ON zna koja je funkcija dinama ili akumulatora, kako promijeniti gumu na autu, ili da moze podici ne-znam-koliku kilsku vrecetinu krumpira ili cementa bez da ga strefi bruh ili srce. Takodjer, nije sad da jedva cekam postati neka mala zenica koja muzicu kuha, posprema i ‘servisira’ ga u krevetu po narudzbi a la Stepford. Treba ipak naci neki balans. Kome pravo, kome krivo.

- 18:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 08.10.2004.

Satisfaction equals performance minus expectation

Dok Rvacka danas miruje, truli kapitalizam na ovim prostorima cvjeta. Prema tome, mogu na trenutak natrkeljati hrpu gluposti o najnovijoj opsesiji koja mi se ugnijezdila u glavi: napraviti road trip preko americkog jugozapada. Arizona (Grand Canyon), New Mexico (ahem, Roswell), juzna California (Death Valley). Onako, imam vizije tipa Thelma & Louise, kako picim u nekom tipicno americkom vozilu tipa Cadillac, a ono, otvorena cesta ispred tebe, plavo nebo, sunce przi, a iz auta drezde, recimo, Aerosmith; ili The Cult. Mislim, jesam li stigla nabrojit sve kliseje koji postoje? Aha, da, moram se sjetiti da prekoracim brzinu, pa da me onako pocne juriti neko policijsko vozilo koje je sve to vrijeme vrebalo iz prikrajka. Morala bih imati i neku vrstu vatrenog oruzja pri sebi (posto sam zensko, valjda neki minijaturni pistoljcic), da mogu priprijetiti nepozeljnim facama koje bi me mogle uzmemiravati. Sad, tu bi se morao pojaviti i neki fatalno-zavodnicki tip koji bi me iskoristio i slomio mi srce a la Brad Pitt iz vec prije spomenutog filma. Iako, ja bih ipak da je to netko a la Michael Madsen. Ili jos bolje, Vincent Gallo, ali njega si mogu zamisliti samo u ultra-urbanim sredinama a la New York City, a ne u divljini Arizone. Kad smo vec kod ultra notornih kliseja, da pripomenem Grama Parsonsa poradi Death Valley. Ajde, dobro, mislim da cu se oduprijeti porivu da odem do motela i uzmem si sobu u kojoj je ostavio svoju dusu. Ili da odem na mjesto gdje ga je manager Phil Kaufman pretvorio u polupepeo. Ali ono, jedva: svrbit ce me prsti. Naravno, nezaobilazna je i flasa, recimo, Southern Comforta ili neke jeftine tequile sa kojom se nalijevam dok vozim (flasa u jednoj, a volan u drugoj ruci), te cigareta koja mi seretsko-zavodnicki visi u ustima. A ako mi ponestane para, naravno, stanem na obliznjoj benzinskoj stanici, te samo dreknem “This is an armed robbery! Nobody move!” I problem rijesen. But what the hell, get your kicks on route 66!
Samo da pripomenem da je fotka courtesy of LA Woman: thanks, girl!

Za kraj nudim produhovljene misli nekog tamo predsjednika i Dr Hagera. Sad znam da W, zapravo, ne znaci Walker, nego W stands for women. Amen i aleluja!

- 14:53 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 06.10.2004.

Trebam knjigu. Da? Imate naslov? Ne znam, ali znam da cetvrtasto izgleda. Nema problema.

Vjerojatno bi se puno ljudi poistovjetilo sa Lucy Mangan i imalo sta za ispricati u vezi sa najgorim poslom/poslovima sto su ga ikada imali. Naime, izasla je mala knjizica nazvana Crap jobs (prijevod nije potreban), koja prati knjizicu Crap towns (dakle, top 10 nausranijih, da prostite, gradova za zivjeti u UK; ukoliko se cudite koji prekrasni UK grad je odnio takvu prestiznu titulu - Luton). Ajme, kada prica dok je radila na recepciji doktorove ordinacije sa jos jednom zenom: alaj se naslusala prica o svemu i svacemu (zena joj je pocela pricati o tome kako voli sado-mazo seks vec odmah drugi dan posla). Dok je radila u pekari morala se braniti od nasrtljivog para pekar i njegov sin ("Is that a baguette or are you just pleased to see me?": aaaa, pa da meni to poslodavac napravi...), a najbolja prica tek slijedi: dok je radila u knjizari. Dodje kupac i veli, "Je, ne znam kak se zove autor ni knjiga, ali znam da je cetvrtasta". Bravo, sad cemo je odmah naci!

Inace, kolege sa posla su jucer povele razgovor o tome sto bi radili da ne radimo svoj posao. Jedna kolegica veli da bi bila vrtlar; druga da bi bila keramicar; sefica bi bila novinar; kolega kaze da bi bio pravnik. Onda je dosao red i na mene, i naravno da sam morala sve pokvarit kad sam izvalila mudrost tjedna da bih ja opet radila posao koji radim, tj da ne bih radila nista drugo. Koji nerd, to nije za povjerovat! Ali cemu ici lagati kad se stvarno ne mogu zamisliti ni u kakvoj drugoj ulozi! Da se tri puta ponovo rodim, opet bih izabrala isto zanimanje. Jest da to onda znaci da se nikada necu obogatiti, ali ne mogu provesti 30 godina radeci posao koji iz dna duse mrzim, ali hej, donosi gomilu para pa onda duram samo zbog toga. Naravno, da imam dijete za prehraniti ne bih mogla birati, ali trenutno mogu. I uvijek cu izabrati job satisfaction umjesto debeli novcanik. Dobro, pomaze kada covjek ima dobru seficu koja drzi gomilu fotki svojih triju macaka na stolu pa onda idemo razglabati o macjim stvarima na dugo i siroko.

Jucer je proslo 5 godina od jedne od najgorih zeljeznickih nesreca ovdje, kada su se celno sudarila 2 vlaka u zapadnom Londonu. Poginulo je 32 ljudi (citaj: izgorilo), a sve zbog toga jer nitko nije htio priznati odgovornost za odrzavanje signala/semafora (zvanicni uzrok nesrece: jedan od vlakova je prosao kroz crveno svjetlo, a taj semafor je bio 'pokvaren'). I tako svi se fino oprali od odgovornosti. Ali sto drugo i ocekivati od zemlje gdje je zeljeznica privatizirana 1996. na velika zvona, pa tako imas mali milijun firmi koje odrzavaju tracnice, pa semafore, pa skretnice, pa bozje matere. I naravno, nitko nije kriv. A ja sam bila zakasnila na taj 7:48 vlak na koji sam presjedala u Readingu.

U nedostatku inspiracije za prigodnu ilustraciju ovog kvazi-posta, stavljam fotku Broadwaya u NYC. Da, jos uvijek slinim, 10 mjeseci kasnije. Ali, kao sto Arnie kaze 'I'll be back', pa makar to znacilo da me slijedeci puta moraju izbiometrizirati na JFK.

- 09:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 04.10.2004.

When I was a teenage whore...

Obicno ljudima ne pozelim nista lose, ma sto pocinili. No, procitajuci ovaj clanak nisam mogla, a da u sebi ne pozelim da "Richard Clarke-ov" HIV test bude pozitivan. Naime, pod ovim pseudonimom covjek pise o tome kako je spavao sa juznoafrickom prostitutkom (bez zastite) jer je to, navodno, san svakog muskarca: da barem jednom isproba takvo nesto (pogotovo je naglasio ovaj bez zastite dio). Daje tamo neke argumente da je to ekvivalentno hodanju uz rub ponora, sto, zapravo, i jest (znas da svakog trena mozes pasti, ali se ipak nekako odrzavas na drugoj strani), divljacki uzbudljivo kao, recimo, uzimati kokain po raznim zabavama (jer to je isto dio njegovog posla kao rezisera reklama: 'scuse me while I kiss the sky!!!). Covjek je ozenjen, sa 2 djece. I nakon ovog cina fino je pokupio klamidiju i gonoreju. Zena mu je oprostila, OK, nemam problema sa time, njezina odluka. A u clanku opisuje groznicavo iscekivanje rezultata HIV (tj AIDS) testa, koji je na kraju ipak ispao negativan. OK, sve to jos mogu gutati kao pas sa maslom, pun je kajanja, da je odbacio sve sto je imao do tada za jednu noc seksa koji i nije bio bas nesto (naravno, sama ideja kao takva je bila puno vise uzbudljivija). Kao veli da ga je cijela situacija naucila da vise razumije sebe, da ima jasniju predodzbu tko je on, zapravo, i da sada kuzi svoje auto-destruktivne poteze. Molim? Neka mi netko objasni kako i zasto jer ja ne razumijem. Kako je on sada vise prosvijetljen o tome? A ovaj zadnji paragraf u kojem izjednacuje spavanje sa prostitutkom i zenom koju vidis po prvi puta na nekoj zabavi i spavas sa njom.. Mislim, pa nadam se da sa tom zenom sa zabave spavas zato jer ste consenting adults (pa makar to bio i samo one-night stand), tj obostrano to zelite, a ne kao sa prostitutkom, gdje je zelja sa seksom obicno jednostrana (od strane musterije) i obicno uvjetovana neimastinom ili ovisnoscu o drogi (procitajte paragraf u kojem prica na koji nacin su spavali: sve je frcalo od strasti, mos' mislit - mehanickije od cetverotaktnog benzinskog motora nije moglo biti). Evo, htjela sam da 'Richard' crkne. I ne ponosim se sa time.

- 12:24 - Komentari (18) - Isprintaj - #

nedjelja, 03.10.2004.

What category do I fall under? I've never fallen under a category. I fell under a car once, and I haven't been the same since" - Tom Waits

Totalni sam analfabeta za arhitekturu. Orijentacija u prostoru mi je ravna jednoj debeloj nuli. Izgubim se kad mi netko veli da si vizualiziram zgradu na racun tlocrta i planova, raznih presijeka. U srednjoj skoli sam redovito bila primjer ismijavanja na umjetnosti kada se raspravljalo o tome. Kao da mi netko prica na islandskom. Samo blejim. Zujim. Sto me ipak ne sprijecava da laprdam o tome. When in Rome...

Nedavno posjetilh kucu zvanu 2 Willow Road u Hampsteadu, u sjevero-zapadnom Londonu: vrlo trendy kutak metropole, ujedno i ultra-basnoslovno skup. Zapravo, koji dio Londona nije trenutno basnoslovno skup? Ajde, Elephant & Castle, Tower Hamlets, Soutwark, Lambeth definitivno nisu. 2 Willow Road je dizajnirao madjarski arhitekt Erno Goldfinger. Zanimalo me je posto sam nedavno procitala Goldfingerovu odlicnu biografiju koju je napisao Nigel Warburton. Goldfinger (1902.-1987.) je bio jedan od vodecih arhitekata modernizma u Britaniji u 20. stoljecu. Goldfinger je arhitekt poznatog i, u danasnje doba, nadasve hvaljenog Trellick Towera, koji je svojevremeno bio jedna od najomrazenijih zgrada u zemlji. Naravno, tradicionalni Britanci nisu bas nesto previse simpatizirali modernisticku arhitekturu. Oni, inace, jako tesko prihvacaju sve sto odudara od tzv. tradicije, sto god ta tradicija znacila. S druge strane, kada covjek pogleda kakve su se sve monstruozno ruzne zgradurine gradile pedesetih i sezdesetih godina proslog stoljeca (prosetajte se malo kroz Elephant & Castle pa cete skuziti o cemu pricam), ne mogu vjerovati da su Goldfingeru zamjerali 'ruznocu' njegovih zgrada. Jest da nije za svaciji ukus. Kako ovdje kazu, it is an acquired taste. Kucu u 2 Willow Road Goldfinger je dizajnirao za sebe i zenu Ursulu 1939. Dizajn je izazvalo je burnu reakciju susjeda: neki od njih su smatrali Goldfingera kao reinkarnaciju zla i olicenje svega cega ne valja u zemlji (tipicno!). Zanimljiva je realizacija cijelog unutrasnjeg prostora koji, izmedju ostalog, ne sadrzi suvisne arhitektonske ukrase. Velika stakla koja se protezu preko cijelog prednjeg zida daju prostoru prozracnost i iluziju ogromnog prostora. Recimo, da imam para, rekla bih mom osobnom arhitektu (naravno), da mi napravi nesto slicno. Nikako ne bih isla rutom onog Subway magnata, ciju je uber-kicastu kucu LA Woman tako dobro opisala. Ili kucetine a la P. Diddy & co. Goldfinger je primjer less is more filozofije koje se i ja drzim. Nije prespartanski. Nije prekicasti. A obicno jednostavnost kosta (i puno je efektnija) 100x vise od grandiozne pompe. Cijena? Prava sitnica. Mislim da je trenutna vrijednost kuce (kojoj je vlasnik organizacija National Trust) negdje oko 3 milijuna funti.

Inace, sad je Ujedinjenom kraljevstvu olaknulo jer je Tony opet osposobljen za premijerstvo. Naime, u petak nam je par sati bio premijer John Prescott, iliti po ovdje po domace Prezza, iliti three-Jags (po najnovijim informacijama nije vise two-Jags, dakle, sad ima 3 Jaguara: 2 auta i jedan motor tvrtke Jaguar). Blair je imao omanji operativni zahvat na srcu. A lesinari vec kruze.

Izasao je i novi album Tom Waitsa, koji je po ocjeni Guardianovog kriticara Alexis Petridisa odlican. A sto drugo ocekivati od covjeka koji tvrdi da na trbuhu ima istetoviran meni (ono, menu, francuski i to) neke pizzerije iz San Diega i da su sve njegove pjesme spjevane u cast Nancy Reagan. Moram jednom sokirati ljude sa mojom listom najzgodnijih muskaraca.

Glomazno-udavljujuci post. Odoh se dalje drogirati sa Nurofenom i cajem. I sanjati o tome kako mi Tom Waits i Nick Cave serenadiraju (mos' mislit).

- 13:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	listopad, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31