Marketing
'We Leave the Scum With No Place to Hide' (Michael Landy u doljespomenutoj instalaciji)
Posto mi je jucer bio dan kulturnog uzdizanja, odoh u Tate Modern galeriju pogledat, ili bolje da velim, odslusat, 'zvucnu' instalaciju Bruce-a Nauman-a zvanu 'Raw Materials' (Sirovi elementi), dio Unilever serije izlozbi u Turbine Hall-u (Turbinskoj hali) galerije. Instalacija se sastoji u desetak zvucnih zapisa iz Bruceovih video instalacija. Zanimljivo je to da nema nikakvog prateceg vizualnog sadrzaja. Dakle, vec samim time instalacija je 'cudna'. Posto sam procitala i pozitivne i negativne kritike o tome, odlucila sam se sama uvjeriti. No, docim sam usla, posustala sam vec nakon prve 'instalacije' gdje zvucnik drezdi: "Work. Work. Work.' (ad infinitum). Koma. Idem odmah do drugog. Ovaj drezdi: 'No. No. No.' (ad infinitum). O, boze. Vec vidno iznervirana idem do jos jednog misleci da raznerviranost ima veze sa mojom seljackom spodobom i nesposobnoscu razumijevanja. Ceka me ova poruka: 'You may want to hear. You may not want to hear. You may not hear. You may hear. You hear.' (ad infinitum). Sad vec lagano pizdim i trazim WC i restoran jer mi je svega dosta. Sve skupa: ne ide bez neke vizualne podloge. Mozda su pripadajuci zvukovi OK kada se cuju u kontekstu video instalacije u kojoj se originalno nalaze. Ali ovako izolirani zvuce prezbrckano. Kada udjes u halu jedino sto cujes je zbrckano mrmljanje sve dok se ne priblizis jednom od zvucnika. Mozda je i to poanta: da te psiholoski potpuno dezorijentiraju. Jer upravo sam se tako osjecala: dezorijentirano. Inace, ove Tate periodicke instalacije su sponzorirane od strane Unilever-a, korporacije koja, izmedju ostalog, proizvodi Persil.
Nakon toga sam poharala stalnu postavu Tate Modern i odusevila se jednom drugom instalacijom, na koju sam nabasala sasvim slucajno: Michael Landy (vec sam pisala o njemu prije dosta vremena: frajer koji je rasturio i razmontirao sve sto je posjedovao i onda to sve stavio u vrece za smece) i njegova Scrapheap Services instalacija. Prikazuje Michaelovu socio-politicku interpretaciju drustva sredinom 1980.-ih u doba Thatcherizma u kojem se glorificirala gramzivost, te se prikazuje tretiranje pojedinca kao potrosnu robu koja se moze do kosti iscijediti, te nakon sto mu istekne korisnost, lako zamijeni. Ne daju da vise od 15 posjetitelja udje u sobu gdje je ta instalacija zbog 'krhkosti' postave. Hm, da, nakon sto sam se zabila u jednog od 'cistaca' skuzila sam i zasto. Nes' ti kaosa.
Post je objavljen 19.10.2004. u 10:38 sati.