Obicno mi se uopce ne da natjeravati i diskutirati oko musko-zenskih odnosa. Ponajprije to sto nema toga sto vec nije otprije receno i prozvakano barem 500 puta. Cim vidim nesto na tu temu gibam dalje. Ali nedavna izjava Bob Geldofa o tome kako, umjesto da zene pokusavaju promijeniti muskarce, da ih jednostavno pokusaju prihvatiti onakve kakvi jesu, me je natjerala da mu dam za pravo (barem djelomicno; ono sto treska o razvodima, te kako su vecinom zene krive za to, je druga prica). ’Men don’t feel the need to talk in general, to articulate what it is they are. I feel no need to talk. Men and women are very different, and we have always been very different. That is precisely why we find each other so attractive.’.
Ne znam da li to dolazi sa godinama: sto je covjek stariji to se sve manje nervira oko nekih stvari (cak se i Cave skulirao pa vise ne sanja o tome kak zabada 6-incnu ostricu noza u glavu cure). Barem to sada tako vidim. Da me je netko pitao prije par godina sto mislim o tome, skocila bih mu za vrat i pocela bulaznit o tome kako moje musko mora imati ‘caring and sensitive side’. Mislim, OK je voljeti krhkog intelektualca koji u dzepu nosi Sartreova sabrana djela, izgleda kao da bi ga mogao otpuhati malo jaci povjetarac, cita Baudelairevu poeziju i koza na rukama mu je gladja od mojih, ali na to sam padala na faksu, big time.
Zapravo, slazem se sa Barbarom Ellen koja kaze da su si danasnji muskarci sami krivi, tj. da sami sebe ne prihvacaju onakve kakvi jesu: umjesto da se uhvate srafcigera i busilice, otpile par drveca sa motorkom u sumi, odu u gostionu sa deckima na deci Stoka, zakljucaju u dnevnu sobu sa hrpom pive i cevapa i komentiraju ‘Match of the Day Live’, oni sjede za stolom i debatiraju poantu zivota i zivljenja, zale se kako ih nitko ne razumije i kako je zivot jako tezak. Navodno, BBC hoce zabraniti emisiju koja bi se mogla sumirati kao tipicno-musko-sportsko-zajebantska: ’They Think It’s All Over’ jer kao ima ‘zastarjeli’ koncept i da je démodé, te joj nedostaje osnovna edukaciona uloga u danasnjem drustvu. Inace, emisija se sastoji od nekog kvazi-sportskog kviza u kojem sudjeluju sportasi, zajedno sa obicnim smrtnicima, uber-dosadna meni kao zeni (izdrzim jedno 30 sekundi prije nego sumanuto pocnem udarat po daljinskom samo da ih vise ne moram slusati), ali super-duper zanimljiva i kul muskom rodu. Mislim, a o cemu bi sad tu muskarci trebali diskutirati? Zasto bih ja sad isla to zabranjivati NJEMU? Bas me briga, nek si gleda kaj hoce. Hoces ici u gostionu? Ma kaj me pitas, ak ti se ide, idi.
Ne znam otkuda takav preokret u mojoj glavi. Nije sad da sanjam o poludlakavom stvorenju a la Andro Knego, koji toljagom rusi sve pred sobom da dodje do zene, te ciji vokabular je kopija Father Jack Hackettovog ‘Girls! Drink! Feck! Arse!’ Ali nekako mi dodje toplo oko srca kada znam da ON zna koja je funkcija dinama ili akumulatora, kako promijeniti gumu na autu, ili da moze podici ne-znam-koliku kilsku vrecetinu krumpira ili cementa bez da ga strefi bruh ili srce. Takodjer, nije sad da jedva cekam postati neka mala zenica koja muzicu kuha, posprema i ‘servisira’ ga u krevetu po narudzbi a la Stepford. Treba ipak naci neki balans. Kome pravo, kome krivo.
Post je objavljen 10.10.2004. u 18:54 sati.