Let's all get Fresh!
Potaknuta ovotjednom epizodom moje omiljene serije Mile High, ne mogu, a da je ne preporucim svakom ljubitelju dobre trash zabave (ko fol). Naime, o cemu se radi, pitate se sad? Pitam se i ja. Pitam se i to zasto uvijek kompulzivno moram odgledat svaku epizodu, i zasto poludim kada je kraj sezone i uvijek me ostave na rubu zivaca? Ne znam, onaj trashism o kojem sam bila pisala kad je bog po zemlji hodao, je jos uvijek sveprisutan u meni. Imam oko za nerafinirani, najgori trash: nek digne ruku tko svojevoljno ide slusati Eric Prydza i njegovu "Follow Me" (tko je vidio video znat ce o cemu pricam - trashomatic content: danger, extremely high!). Cak je i kolegica Angel, koja mi moze parirati sa trashiness je izjavila kako joj je MH ipak previse bljak. A na seriju naletih sasvim slucajno, drkajuci jedne nedjeljne veceri po daljinskom, urlajuci kao i svaki ostali posteni gradjanin u to doba tjedna i dana ("Jebemupasmater, nema nista za pogledati na teve"). Poanta cijelog serijala je britko (aha) slozena u jednoj jedinoj recenici ('nuff said): |
"We are the ally of the US not because they are powerful, but because we share their values." (Tony Blair)
Zapocela je laburisticka godisnja konferencija u Brightonu. Naime, sve 3 glavne stranke u UK godisnje imaju po jednu konferenciju, i to tradicionalno u nekom od obalnih turistickih sredista, poput Bournemoutha (liberaldemokrati ove godine), Blackpoola, Southamptona, Brightona. Mogli su staviti jos barem 500 policajaca oko Brighton Centre-a, pa to je uzas: odo' ja u Brighton prosli tjedan na ozbiljnije peglanje kreditne kartice, a kad ono, vec tada se samo zutilo od onih reflektivnih jakni koje policajci nose. Pa su postavili isto tako neki celicni prsten oko glavne ceste sto ide uz obalu. Valjda su im rijeci Brighton i politicari sinonim za 1984. i Hotel Grand, kada je ajarej podmetnula bombu da se rijesi cijele tadasnje vlade. |
Crazy in love (with IT!)
Pripomenut cu da je jedan od razloga zasto vec nisam apsolutno ispizdila putujuci na posao (sveukupno 3 sata dnevno) njegova svetost, iPod (sad bih se trebala izderavat “We are not worthy!” i klanjat se ponizno). Ne znam kakve sve hvalospjeve mu ne bih trebala pjevati. Uglavnom, drzi me zivom i neprolupanom (ovo je slobodna interpretacija). Na zalost, nemam novi, pickasti mini iPod, vec onu prvu verziju iz 2000., tesku ko petnaestak cigli. Dakle, fino se iskljucis i nema te: biras sto hoces slusati, ne moras slusati mlacenje prazne slame ostalih suputnika (drezdeci da ih cijeli vagon cuje: “’Alo, da, ja sam… E, na vlaku sam.. Upravo smo usli u tunel, ne cujem te dobro... ‘Alo??! ‘Alo??!”). Slusajuci iPod drasticno se smanji mogucnost da te psihopatski davezi udave nekom svojom pricom koja ti se uopce ne slusa, a slusas je zato jer kao, ne zelis ispasti bezobrazan, a najradije bi ga pocastio sa sakom u facu i frazom “Shut the fuck up!”(oni koji gledaju “Father Teda” – ovo bi bio ekvivalent onog dozlaboga dosadnog svecenika koji baljezga o kovertama i bojlerima). Gdjegod da isla, iPod ide sa mnom, pa bio to i Sainsbury’s (supermarket). |
"George's work is to protect our country and defeat terror so that all children can grow up in a more peaceful world"
Rece Laura B. i ostade ziva. Nego, upravo procitah zanimljivo stivce o tome kako zene u Americi glasuju, tj. za koga ce se najvjerojatnije odluciti. Ispada da su za Dablja-ja udate zene sa djecom, dok su za Kerryja one neudate i bez djece. Trenutna statistika pokazuje da je Bush 13% ispred Kerryja (ispitanici: udate zene), a Kerry da je 25% ispred Busha (ispitanici: neudate zene). Navodno da zene imaju tendenciju da se odluce u zadnji cas, tako da su se kandidati odlucili igrati na tu 'zensku' kartu da ih 'podigne' u prebrojavanju glasova. Ove godine mogle bi izbore prevagnuti tzv. Sex and the City zene'. Naime, neudate zene predstavljaju vise od 24% glasaca (medju onima kojima je dozvoljeno glasovati). Zbog toga su se Demokrati odlucili na na strategiju zvanu Take five gdje obicni ljudi koji podrzavaju demokrate imaju sansu nagovoriti 5 neudatih zena da izadju na izbore (i, naravno, da glasuju za demokrate). Dosta udatih zena podrzava Republikance zbog toga jer su im muzevi Republikanci: dakle, udajom automatski postanu to sto i muz im (dakle, mozak im iscuri onog trena kad stave prsten). |
Boris, Tony i Dulux psi
Evo, i UK politicari su se velikim mahom dali u blogerske vode. Citajuci listu svih MP-a (Members of Parliament, iliti na puckom rvackom, saborski zastupnici) koji su otvorili blogove: Gordon Brown (laburist; ministar financija; skrti Skot kojem je zivotni moto rijec 'prudence'=stedljivost); Frank Dobson (laburist; bio nekada ministar necega, sad je 'samo' zastupnik, bio se kandidirao za gradonacelnika Londona, izgleda kao dobri dedica); Glenda Jackson (laburist; ex-glumica). Cak je nedavno i Boris Johnson, otvorio svoj blog, postavsi time prvi Tory MP bloger, na nagovor Tima Irelanda, jednog od poznatijih sudionika na UK politickoj blog sceni. Boris (ministar kulture 'u sjeni'; poznatiji pod nadimkom Dulux dog zbog svoje zbrckane frizure, podsjecajuci na kustravog psa iz jedne reklame za boju i lakove tvornice Dulux; redovito nastupa u politicko-satirickoj emisiji 'Have I Got News For You' i dobiva moj 'thumbs-up' upravo zato jer se zna smijat samome sebi, za razliku od vecine ostalih politicara, pogotovo konzervativaca; ima i svoj fan klub) cak licno pise svoj blog, za razliku od vecine blog-politicara, koji imaju 'blog-sluge'. Evo sto Boris ima za reci u svom prvom postu: |
Fuck it: let's go to court!
Danas u Americi pocinje veliki sudski proces: drzava vs. duhanske multikompanije. Tuzba se sastoji u tome da su 'duhanci' znali da su cigarete, tj nikotin, stetne po zdravlje i da izazivaju ovisnost vec punih 50-ak godina. Ne samo to, nego da su svjesno razradjivali plan da sto vise povecaju dozu ovisnost cigareta. Shodno sa time, drzava trazi odstetu u visini nekih 280 bilijuna americkih dolara. Da se proces pripremi trebalo je 5 godina, 135 milijuna dolara, a trajat ce najmanje 6 mjeseci. Ako bi se ustanovila krivnja Phillipa Morrisa & ostalih, onda bi ta odsteta bankrotirala cijelu duhansku industriju. Navodno, vlada hoce sprovesti tzv. mafijaski ill-gotten proceeds law (ili nesto u tom smislu), gdje se mora isplatiti cijeli profit kroz godine sto su ga se namlatile duhanske kompanije proizvodeci i prodajuci cigarete. |
Quit driving, some things hurt more, much more than cars and girls
Kada covjek postane commuter, iliti putujuci radnik, na svasta covjek ogugla. Ne dira te ni pol posto sto si zguzvan, sflekan, izraza na licu 'Ubijam: ne prilaziti!' Shodno sa time, commuter trains, iliti po pucki, radnicki vlakovi, su oaza mira i slobode (ko fol). Uglavnom, glavni zadatak commutera je da si sparkira zadnjicu na sjedalo, by any means necessary. Dopustena je svaka taktika tipa laktarenje i gazenje po nogama. Sve samo da covjek ne mora sat vremena stajati na nogama u natlacenom vlaku, uz, naravno, popratne miomirise dragih supatnika. OK, sjedis, super, i kaj sad? Boga molis da se uz tebe ne sjedne neki papak. Svakim danom molim tu molitvu, ali ovaj tam gore me bas i ne cuje. Dakle, idemo sa listom za odstrel. |
Anarchy in the UK (almost!)
Mali apdejt u vezi onog zakona o lovu na lisice sa psima: jucer navecer izglasan je zakon po kojemu ce se to zabraniti (foxhunting). Ovisi sto ce reci House of Lords, ali cujem da parlament moze iskoristiti svoje pravo i posegnuti za tzv. parliament act (sto inace cine jako rijetko) ako lordovi opet budu zajebavali, tako da mogu onda progurati taj izglasani zakon koji bi onda stupio na snagu u roku od 2 godine. No, zapravo highlight veceri je bio upad u parlament dok su politicari debatirali o zabrani (od strane onih koji su protiv zabrane). Cijelu vecer su na teve bili specijalni izvjestaji o tome. Navodno, to je bio prvi "ozbiljni" upad u parlament od 17. stoljeca (od vladavine Charlesa I, onog kojem su na kraju odrubili glavu; valjda ima veze sa Oliverom Cromwellom). Jedan od 'upadaca' je bio i sin Otis Ferry (sin Bryana). Sad su se svi pretrgli od analize sigurnosti oko i u parlamentu. Kao i u ponedjeljak kada se frajer obucen u Batmana uspio dofurat do Buckinghamske palace i nesto otprotestirat. Mislio bi covjek da je ujedinjeno kraljevstvo postala ujedinjena republika, koliko su se svi zajapurili oko toga. Kako to obicno biva ovdje policija i emajfajv (obavjestajno-sigurnosna sluzba za unutrasnje poslove) ce napravitreport o cijelom incidentu. Naravno, sad ce potpuno otici u krajnost tako da ce mozda i napraviti onaj ring of steel oko zgrade parlamenta. Svi se pitaju kako i zasto se to moglo dogoditi. Hm, neki bi rekli, ma trebali su ih sve tamo zatuci kad su upali, politicari su politicari. No, posto se tu govorilo o zakonu kojeg u potpunosti podrzavam, onda mi se ovakva taktika nimalo ne svidja. Ne znam koliko godina se vec pokusava odobriti taj zakon i nikako da prodje. Konacno da nesto pozitivno ispadne od spodoba koje se prodaju pod politicare. |
God save the Queen.. Oops, I mean the King...
Evo, ovako: u lagano alkoholiziranom stanju prilazim blogu ovo popodne. Naime, danas je bio dan D za muzej: dosao nam je princ Charles (vidi Donnyjev blog za jos jednu pricu o Charlesu). Aha, glavom i bradom. Koja strketina oko cijelog posjeta: te protokol ovaj, te protokol onaj, te tko-gdje-sta-zasto-kako; te gdje ce tko biti; te sigurnosne mjere. Cijeli prosli tjedan smo sastancili oko toga. Covjek nema pojma na koje sve stvari mora misliti prilikom takvog posjeta: kaj ak se zaglavi u liftu; kaj ak nema dovoljno toaletnog papira. I tako dalje. Cijeli dan nismo smjeli izlaziti vani. Onda su dosli frajeri sa onim psima sa kojima su trazili eksplozive, bombe i droge (nes’ ti raskalasenog muzeja). Pa tjelohranitelji. Pa policijski specijalci. Pa Charlesova pratnja: njegov privatni sekretar i jos neka svita. U uredu smo se smijali jer navodno ima covjeka specijalno zaduzenog za WC: naime, drzi mu epruvetu, dok, princ, je li, obavlja svoje fizioloske duznosti. Ne zajebavam se. Mogli smo birati da li cemo mu se pokloniti ili ne (naravno da se nisam poklonila). Svaki od nas je dobio po jednu sobu na ‘cuvanje’, tako da kada je Charles ulazio unutra, imao je koga pitati kaj izlozeno. Ruka mu je bila hladna, ali ne i mlohava; nije tako visok kao sto ga prikazuju; ima duboki glas; malo je pre-crven je u licu. Naravno, pitao me je par kurtoaznih pitanja (‘What do you do? Where do you keep the rest of the paintings?’), a ja sam samo blejila poput nasukane moruzgve. Srecom, sefica ga je pratila pa mi je uskocila u pomoc. Nisam izazvala nikakvu anarhiju u UK, kao sto sam planirala. Tjah, koja luzerica! |
Animal Nitrate
Ne znam ima li u zemlji Rvackoj posebna kategorija bas lova na lisice, ali ovdje ima. I fala bogu, zele ga zabraniti (u Skotskoj je vec zabranjen). Necu sad daviti o tome kako mrzim lov opcenito: mislim, koji je gust sad ici u prirodu, otpalit par hitaca i ubiti zivotinju, i pri tome se grohotom gladiti po trbusini i diviti sam sebi kakav si to frajer (jos po mogucnosti si onda staviti par jelenjih glava sa rogovima po zidovima, i medvjedje krzno, kompletno sa glavom i ocnjacima, na pod a la Hugh Heffner). Uglavnom, sto me posebno smeta je lov na lisice, tzv fox hunting: lisice se namjerno ganjaju sa psima, te onda bivaju zive raskomadane. Koji gust, ha? Ma super zabava! Argument za je uvijek isti: lisice su stetocine koje izazivaju ogromnu stetu i njihova populacija se treba regulirati; kaj vi koji zivite u gradu znate o seoskim obicajima i zivotu na selu; to je tradicija (e, ovo mi je jedan od "najsjajnijih" argumenata - Englezi obozavaju sve argumente svesti na tradiciju). Postoje ljudi koji se bave sa lovom na lisice kao pravim biznisom: uzgajaju lovacke pse, daju da se na njihovim posjedima odrzavaju lovovi, bas nesto kao seoski turizam. I kao, sad ako zabrane lov na lisice, ode im biznis, nemaju prihoda (a imaju posjede: pa nek se posvete obradi posjeda). Velim, lov per se, OK, ajde, progutam to, ubijes jednim hicem i mirna Bosna. Namnozis toliko divljaci da ih onda mozes cmekati i reci kako kontroliras broj, recimo, fazana u okolici: ajde, progutam i to, live and let live. Ali ovo sa lisicama, gdje bivaju ganjane do smrti, pa onda sam cin ubijanja, komadanja, a lisica je jos ziva, katastrofa. Nije mi jasno kako onda ti ljudi mogu gledati to i uzivati u tome, veseliti se kako su unistili jos jednu "stetocinu". Ali House of Lords ne da da prodje zakon kojim bi se to zabranilo. Jer, sve sto House of Parliament (dakle, parlament iliti sabor kao rvacki ekvivalent) odluci, treba biti ratificirano od strane House of Lords. |
Do you see what I see?
Obicno se smatra da konceptualnu umjetnost cini samo moderna umjetnost. Wrong! Neobicna izlozba u Juznoj Africi pobija tu teoriju: u galeriji Old Town House u Cape Townu trenutno se odrzava izlozba slika nizozemske umjetnosti 17. stoljeca. Naoko standardna izlozba slika, ne izdvaja se ni po cemu posebno. Dok malo bolje covjek ne pogleda i vidi da su, zapravo, slike izlozene naopako, tj umjesto da covjek gleda u sliku, gleda u poledjinu slike. Kustos Andrew Lamprecht zelio je preispitati poimanje umjetnosti, htio je zaintrigirati prosjecnog posjetitelja o tome sto on vidi kad dodje na izlozbu, o tome cemu zapravo sluze muzeji i izlosci koji se tamo izlazu. Slike su nesto sto nas okruzuje svakodnevno, znamo kako izgledaju, znamo kako trebaju stajati objesene na zidu: platno treba biti okrenuto prema nama da bismo mogli 'procitati' umjetnika, pokusati rasplesti sto je umjetnik htio reci. Sa samim cinom okretanja slika, preobrtanjem, originalna ideja slike se subverzira. Dobije potpuno drugo, neocekivano znacenje, kao da je gledamo sa sasvim drugim ocima. Zanimljiva koncepcija jer to se desava sa vecinom svakodnevnih stvari/objekata kada im se na suptilan nacin promijeni primarna svrha. Ljudi se nekako splase kada vide takvu promjenu koja postavi stvari 'naopacke'. Da i ne pricam o tome kako poledjine slika mogu nositi zanimljive i dosta vazne informacije (stare naljepnice od raznoraznih proslih izlozbi, raznorazni potpisi). Javnost je reagirala sasvim ocekivano: zgrozena je sa tom, kako je nazivaju, abominacijom. Svejedno, tjera posjetitelje na razmisljanje, tjera ih da ukljuce mozak, da nisu na auto-pilot mode-u, da percipiraju na sasvim neocekivani nacin. |
We pride ourselves that we have free speech, but in reality that simply isn't the case
McLibel sudska rasprava se nastavlja. U utorak, Helen Steel i David Morris ce se naci na Europskom sudu za ljudska prava da iznesu svoj slucaj, tj da im nije bio dozvoljeno pravicno saslusanje jer im nisu dozvolili legal aid (u UK mozes dobit legal aid, dakle, besplatne pravnike da ti pripreme dokumente za sud i da te tamo predstavljaju ako si nezaposlen ili ako zaradjujes jako malo - mislim da je to zagarantirano zakonom); a McDonaldsu je bilo dozvoljeno da imaju cijeli tim uglednih odvjetnika i cijelu administracijsku masineriju. Da podsjetim, sve je pocelo daleke 1986. godine, kada su njih dvoje poceli raznosit letak naslovljen "Sto ne valja sa McDonaldsom? Sve ono sto vam oni ne zele reci". McDonaldsu se to, naravno, nije svidjelo pa su ih pokusali na raznorazne nacine usutkati, ali Helen i David se nisu dali. Usprkos tome sto je McDonalds na kraju dobio parnicu 1997. godine (tuzio je Helen i Davida za klevetu i stetu koju su izazvali korporaciji sa tim "neistinitim" letkom - mos' mislit, nanijeli su "stetu" korporaciji koja mlati pare brzinom svjetlosti) i sto je sud odredio da Helen i David plate 40,000 GBP odstete, proces se nastavlja. Zanimljivo je to da je McDonalds dobio parnicu usprkos tome sto je sud zakljucio da su neke od navedenih cinjenica u letku iz 1986. godine istinite. Europski sud ce takodjer odluciti da li je engleski (engleski, ne UK, jer iako je UK jedna drzava, zakoni u Engleskoj i Skotskoj su odvojeni i razliciti, tj svaki je zasebna cjelina) zakon (sto se tice klevete) prestrog u vezi javne diskusije o poslovanju multi-nacionalnih kompanija, tj trenutno ti se multinacionalke ovako mogu nakalemit za vrat kao u gore navedenom primjeru, iako su informacije koje iznosis u javnost istinite. Dakle, free speech my arse! |
A 21st Century Comedy in the Presence of Death (podnaslov knjige)
Blizi se dodijela Booker Prize, jedne od najuglednijih nagrade za modernu knjizevnost. Vec sada je siri krug izabranih autora kontroverzan, prvenstveno zbog nepotizma, ali tuzbe padaju i na racun toga sto se poznatiji autori nisu nasli na popisu favorita: ove godine sansu dobivaju vecinom debitanti. Booker Prize se dijeli svake godine (prosle godine nagrada je iznosila 50,000 GBP), a 2003. pobjednik je bio D B C Pierre i njegov roman "Vernon God Little" koji upravo sada citam. Nije mi jasno kako je na Amazonu dobio ne bas tako dobre recenzije od ostalih citatelja. Radi se o Vernon Gregory Littleu, 15-godisnjaku iz teksaske provincije (Martirio = gradic kojemu je jedini "claim to fame" umak za rostiljanje ) koji je optuzen da je pocinio masakr u skoli (nesto poput onoga u Columbine-u) i masta o odlasku u Meksiko. Pisana je iz Vernonove perspektive, britko satirizirajuci raznorazne americke opsesije poput oruzja, televizije, hrane, politike, policije. Od samog pocetka Vernon uvuce citatelja u svoj svijet kojeg opisuje na poseban nacin, pogotovo kada opisujue svoju white trailer trash majku (jedino sto zna radit je jesti hranu iz Barn's Chik'n'Mix i sanjariti o limited-edition ogromnom frizideru boje badema) i njezine prijateljice koje se uvijek pojave kad ne trebaju (pogotovo kada opisuje Pam, najdeblju od njih, kako se uvlaci i izvlaci iz auta sa kutijom pilecih krilca koju istovremeno drzi u krilu): |
Peace Through Strength
Tradicionalno se smatra da su umjetnici poprilicno liberalno raspolozeni, da uvijek kontriraju konzervativizmu, represiji, ratovima. No, u moru protesta sto se desavaju ovih dana u New Yorku u vezi republikanske konvencije, izdvojila se umjetnicka galerija Anthem: jedna od rijetkih u gradu koja otvoreno podrzava republikance i njihovu politku (vlasnici galerije su republikanci iz juznjacke drzave Georgie), i u kojoj su uspjeli odrzati prijateljski domijenak, te gdje su se mogli diviti umjetnickim djelima koja glorificiraju sadasnjeg predsjednika i njegove ideje. Time su, zapravo, postali pravi kuriozitet. Avant-garda, moglo bi se reci. Buduci da su nezadovoljni kako se danasnja umjetnost vecinom bavi dekonstrukcijom i (kako to oni vide) blacenjem americkih heroja i americkih tekovina u globalu, odlucili su se okrenuti za 180 stupnjeva i time postati raritet u liberalnom new yorskom ozracju: na primjer, Scott LoBaido, koji je izlozio svoja djela poput slike "Vjeruj" (Have Faith) u kojoj G W Busha prikazuje kao slavodobitnog konjanika, sa americkom zastavom u lijevoj, a odrubljenom glavom drzavnog neprijatelja Amerike broj 1 u desnoj ruci (slika je prodana za 2,800 USD), nesto poput rimskog cara nakon pobjede; ili slike koja opet prikazuje G W B kao trijumfalnog pobjednika nad reziserom Michael Mooreom u boksackom ringu (e, ovo me stvarno vec podsjeca na slavne dane soc-realizma i umjetnosti koja je proizasla iz njega). |
Shut it, Grandma!
Kako prepoznati da ste ostarili? Ono, da ste debelo presli 'past your sell by date'? Kako, u ovom slucaju, prepoznati staru babetinu? Jednostavno: kad babetina posegne u "memory lane", onda je to-TO. Gotovo, nema vise, odmah te pita starost gdje ti je bila mladost. Konkretnije, u stihijskom zanosu velikog pospremanja koji prosjecnog covjeka ponese, otprilike, svakih 10-ak godina, nadjoh CD sountrack iz filma "Singles". I umjesto da se samo seretski nasmijem i podjem dalje cistiti, obradujem se kao malo dijete, zaboravim na sve i bacim se na sto glasnije slusanje (i naravno, popratno pjevanje, odnosno deranje, posto se sjetim tek svake druge kitice; dakle, uvidim da je senilnost duboko uzela maha). Nesto kao Hal u jednoj epizodi "Malcolm in the Middle". |
Walk on the Wild Side
Kako sam odnedavno pocela brljavit po online verziji New York Timesa, naisla sam na clanak koji slikovito opisuje gentrifikaciju kvarta Lower East Side (gospodja Zimmer i kcerka Amy). Naime, taj kvart je tradicionalno oduvijek bio asociran sa siromasnim i tek pristiglim emigrantima (Kinezi, Korejci, Rusi, Talijani): bilo je jeftino tamo stanovati. Tipicne zgrade su tzv. tenements: ako se itko zaleti tamo, moze otici u fantastican muzej Tenement House Museum, gdje ce vas odvest u jednu od tih zgrada i ispricat vam povijest kvarta i emigranata koji su pristizali tamo (mozes se tocno zamislit kakav je to zivot mogao biti, onako natlacen u mali prostor, bez ikakve privatnosti). Obicno su cijele obitelji bile smjestene u stanu sa jednom ili eventualno dvije sobe i kuhinjom (bez, naravno, kupaonice i wc-a: to se nalazilo na hodniku i dijelilo se). Pedesetih godina 20. stoljeca najamnina je iznosila nekih 18 dolara mjesecno. Sada se za te stanove placa 2,000 dolara mjesecno. Nicu trendy ducani, useljavaju se mladi, urbani profesionalci. Placa se 1,50 dolara za kavu, umjesto uobicajenih 50 centi. Desava se tipican proces gentrifikacije kao i u svakom vecem gradu: sto se prije smatralo siromasnom cetvrti i u koju se nitko prije ni u ludilu svojom voljom ne bi uselio, sad se smatra uber-trendy i hip, i sa samim time polako postaje elitno, postaje in. "Starosjedioci" se zale na dobrostojece "pridoslice" jer kao narusavaju ravnotezu kvarta, donose sa sobom svoju veliku kupovnu moc, te sa samim time podizu cijene i polako cine kvart skupim i nedostiznim. Ne svidjaju im se mjesta gdje sam mozes narucit panini i Starbucks kavu, sve po (za tradicionalna LES mjerila) visokim cijenama. Jedan od poznatijih stanovnika LES je bio i William Burroughs (The Bowery). Ista stvar i u Londonu, pocevsi od Notting Hilla, pa sve to istocnog Londona, pogotovo cetvrti Hoxton. Ili kvarta Leith u Edunburghu ("Trainspotting"). Ne znam cemu se cudim, takvi ciklicke pojave su nesto sasvim normalno. Hm, sad samo jos da odgovorim onome generalu iz Zimbabwea koji mi je poslao mail u vezi onih 5 milja dolara koje hoce sklonit na sigurno (da ih se ne docepa neki diktator, ah, kako su obzirni), tj na moj racun u banci... |
< | rujan, 2004 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv