Potaknuta ovotjednom epizodom moje omiljene serije Mile High, ne mogu, a da je ne preporucim svakom ljubitelju dobre trash zabave (ko fol). Naime, o cemu se radi, pitate se sad? Pitam se i ja. Pitam se i to zasto uvijek kompulzivno moram odgledat svaku epizodu, i zasto poludim kada je kraj sezone i uvijek me ostave na rubu zivaca? Ne znam, onaj trashism o kojem sam bila pisala kad je bog po zemlji hodao, je jos uvijek sveprisutan u meni. Imam oko za nerafinirani, najgori trash: nek digne ruku tko svojevoljno ide slusati Eric Prydza i njegovu "Follow Me" (tko je vidio video znat ce o cemu pricam - trashomatic content: danger, extremely high!). Cak je i kolegica Angel, koja mi moze parirati sa trashiness je izjavila kako joj je MH ipak previse bljak. A na seriju naletih sasvim slucajno, drkajuci jedne nedjeljne veceri po daljinskom, urlajuci kao i svaki ostali posteni gradjanin u to doba tjedna i dana ("Jebemupasmater, nema nista za pogledati na teve"). Poanta cijelog serijala je britko (aha) slozena u jednoj jedinoj recenici ('nuff said):
"Drama series following the cabin crew of "Fresh!", an airline that runs from Stanstead."
Nes' ti drame! Takvih drama i scenarija tesko tko da se moze dosjetiti: pohotni piloti (mislim, ono, pilot veli "Do you want me to show you my cockpit?". Oh, please!), fufaste stjuardesice, osim Janice Steele, ta je ostrokondzenetina na kvadrat koja rastura: ne zovu je zabadava Steelballs. Marco: muska stjuardesa, sramezljivi borac za pravdu, uvijek tezi istini, smrtno zaljubljen u Steelballs, sanja o tome da postane pilot. Will: skotska muska stjuardesa, gay, rekreativan preprodavac lakih droga, smrtno zaljubljen u Marca. Kapetan Nigel Croker: glavni pilot i 'faca', muska kurva, oficijelno 'hoda' sa Steelballs, a u medjuvremenu ga 'moci' gdje stigne. Poppy Fields: stjuardescica koju je Marco herojski spasio od utapljanja, smrtno zaljubljena u Marca. A svaka epizoda ide otprilike tak: dva paralelna leta, i dvije paralelne radnje. Obicno se radi o nekom putniku koji im zadaje probleme ili se zaljubi u jednu od stjuardesa, plus medjusobne intrige osoblja (trokut Steelballs-Marco-kapetan Croker; trokut Marco-Will-Poppy), a snimano je tako da se kadrovi mijenjaju nesto u stilu poput Benny Hilla. Totalna ljiga da to cak prelazi svaku mjeru pa shodno s time postane kult ljiga obavezna za pogledati. Bez pretenzija. Cisti 60-minutni eskapizam. Da me sad netko pita da mu prepricam koju epizodu ne bih znala ni beknut. Ali zato sad znam koja je razlika izmedju obicnih stjuardesa i glavne (purser) stjuardese, zahvaljujuci Steelballs. Mislim da nakon ove serije nikada vise necu istim ocima gledati osoblje, recimo, Croatia Airlinesa, dok se slepam doma za praznike (ovog puta za vrlo pristupacnih 280 GBP, mater im lopovsku).
Post je objavljen 30.09.2004. u 10:54 sati.