Kada covjek postane commuter, iliti putujuci radnik, na svasta covjek ogugla. Ne dira te ni pol posto sto si zguzvan, sflekan, izraza na licu 'Ubijam: ne prilaziti!' Shodno sa time, commuter trains, iliti po pucki, radnicki vlakovi, su oaza mira i slobode (ko fol). Uglavnom, glavni zadatak commutera je da si sparkira zadnjicu na sjedalo, by any means necessary. Dopustena je svaka taktika tipa laktarenje i gazenje po nogama. Sve samo da covjek ne mora sat vremena stajati na nogama u natlacenom vlaku, uz, naravno, popratne miomirise dragih supatnika. OK, sjedis, super, i kaj sad? Boga molis da se uz tebe ne sjedne neki papak. Svakim danom molim tu molitvu, ali ovaj tam gore me bas i ne cuje. Dakle, idemo sa listom za odstrel.
1) Na prvom mjestu su ovi koji su jos ne kuze da su na javnom mjestu pa zaspu tvrdim snom cim se sjednu. To i ne bi bilo toliko grozno, da se onda ne pocnu klatarit prema tebi, tako da im onda glava padne na moje rame. Onako, otvorenih usta, slineci, poluhrceci i tres! Onda se probude i kao nonsalantno-seretski ti se nasmijese. Te ubijam pogledom.
2) Tu se nalaze spodobe koje se vole opisivati kao businessman/woman: upicanjeni, odmah vade lap ili gomilu papircuga te pocinju raditi, potcrtavati, manijakalno treskati po tastaturi. Ajde de, barem ne sline po mom ramenu, ali covjece, sto se to zna razbaskarit: ko da je jedini na svijetu! A ja se stiscem sto vise mogu jer ne mogu otrpit da se dodirujem sa onima koji sjede do mene ni malo. Umrem, sva se iskilavim do moje stanice (koja je, btw, naravno, zadnja na ruti), a ovaj do mene mrtav-'ladan. Tak mi i treba kad ne znam uzvratiti istom mjerom.
3) Spodobetine zvane turisti sa gomilom kofercuga i prtljage: posto vlak staje na Gatwick aerodromu, naravno, ukrcava se gomila zjakastih turista ili ljudi koji se upravo vracaju s odmora. Onako, svi preplanuli, veseli, sa najmanje tonom prtljage svih oblika, pokusavaju se ukrcati u vec prepuni vlak. I onda sparkiraju torbetine usred prolaza jer nemaju gdje. Radnicka lagana nervoza na Gatwicku polako prelazi u turbo-psihopatsku. Ne trebam naglasavati da turisti kotiraju vrlo visoko na odstrelnoj listi prosjecnog commutera.
4) Svima na omiljeni penzici. Sacuvaj me boze. Bas tada moraju oni ici. Recimo, ne daj boze da pricekaju do 9 sati ujutro kada pocinje jeftinija tarifa. Em su spori, em ne znaju kam idu: naci se iza njih znaci da ces potrositi barem minutu vise nego sto trebas jer ih ne mozes zaobici. A kad se iskrcavaju isto tako im treba cijela vjecnost. Dakle, kasnis na posao garant.
Ima tu jos raznih varijacija na temu, ali ovo su u globalu glavne vrste.
Potpuno nebitno i nevezano: 70 stvari koje jeste ili mozda niste znali o Leonard Cohenu (slavi 70. rodjendan u utorak).
Naslov opet nema veze ni sa cime: "From Langley Park to Memphis" (Prefab Sprout) mi se vrtio cijeli prosli tjedan na iPodu dok uzivah vozeci se na posao i natrag, kao prava radnicka klasa.
Post je objavljen 19.09.2004. u 19:30 sati.