The Last Broadcast

četvrtak, 30.09.2004.

Let's all get Fresh!

Potaknuta ovotjednom epizodom moje omiljene serije Mile High, ne mogu, a da je ne preporucim svakom ljubitelju dobre trash zabave (ko fol). Naime, o cemu se radi, pitate se sad? Pitam se i ja. Pitam se i to zasto uvijek kompulzivno moram odgledat svaku epizodu, i zasto poludim kada je kraj sezone i uvijek me ostave na rubu zivaca? Ne znam, onaj trashism o kojem sam bila pisala kad je bog po zemlji hodao, je jos uvijek sveprisutan u meni. Imam oko za nerafinirani, najgori trash: nek digne ruku tko svojevoljno ide slusati Eric Prydza i njegovu "Follow Me" (tko je vidio video znat ce o cemu pricam - trashomatic content: danger, extremely high!). Cak je i kolegica Angel, koja mi moze parirati sa trashiness je izjavila kako joj je MH ipak previse bljak. A na seriju naletih sasvim slucajno, drkajuci jedne nedjeljne veceri po daljinskom, urlajuci kao i svaki ostali posteni gradjanin u to doba tjedna i dana ("Jebemupasmater, nema nista za pogledati na teve"). Poanta cijelog serijala je britko (aha) slozena u jednoj jedinoj recenici ('nuff said):

"Drama series following the cabin crew of "Fresh!", an airline that runs from Stanstead."

Nes' ti drame! Takvih drama i scenarija tesko tko da se moze dosjetiti: pohotni piloti (mislim, ono, pilot veli "Do you want me to show you my cockpit?". Oh, please!), fufaste stjuardesice, osim Janice Steele, ta je ostrokondzenetina na kvadrat koja rastura: ne zovu je zabadava Steelballs. Marco: muska stjuardesa, sramezljivi borac za pravdu, uvijek tezi istini, smrtno zaljubljen u Steelballs, sanja o tome da postane pilot. Will: skotska muska stjuardesa, gay, rekreativan preprodavac lakih droga, smrtno zaljubljen u Marca. Kapetan Nigel Croker: glavni pilot i 'faca', muska kurva, oficijelno 'hoda' sa Steelballs, a u medjuvremenu ga 'moci' gdje stigne. Poppy Fields: stjuardescica koju je Marco herojski spasio od utapljanja, smrtno zaljubljena u Marca. A svaka epizoda ide otprilike tak: dva paralelna leta, i dvije paralelne radnje. Obicno se radi o nekom putniku koji im zadaje probleme ili se zaljubi u jednu od stjuardesa, plus medjusobne intrige osoblja (trokut Steelballs-Marco-kapetan Croker; trokut Marco-Will-Poppy), a snimano je tako da se kadrovi mijenjaju nesto u stilu poput Benny Hilla. Totalna ljiga da to cak prelazi svaku mjeru pa shodno s time postane kult ljiga obavezna za pogledati. Bez pretenzija. Cisti 60-minutni eskapizam. Da me sad netko pita da mu prepricam koju epizodu ne bih znala ni beknut. Ali zato sad znam koja je razlika izmedju obicnih stjuardesa i glavne (purser) stjuardese, zahvaljujuci Steelballs. Mislim da nakon ove serije nikada vise necu istim ocima gledati osoblje, recimo, Croatia Airlinesa, dok se slepam doma za praznike (ovog puta za vrlo pristupacnih 280 GBP, mater im lopovsku).

- 10:54 - Komentari (17) - Isprintaj - #

utorak, 28.09.2004.

"We are the ally of the US not because they are powerful, but because we share their values." (Tony Blair)

Zapocela je laburisticka godisnja konferencija u Brightonu. Naime, sve 3 glavne stranke u UK godisnje imaju po jednu konferenciju, i to tradicionalno u nekom od obalnih turistickih sredista, poput Bournemoutha (liberaldemokrati ove godine), Blackpoola, Southamptona, Brightona. Mogli su staviti jos barem 500 policajaca oko Brighton Centre-a, pa to je uzas: odo' ja u Brighton prosli tjedan na ozbiljnije peglanje kreditne kartice, a kad ono, vec tada se samo zutilo od onih reflektivnih jakni koje policajci nose. Pa su postavili isto tako neki celicni prsten oko glavne ceste sto ide uz obalu. Valjda su im rijeci Brighton i politicari sinonim za 1984. i Hotel Grand, kada je ajarej podmetnula bombu da se rijesi cijele tadasnje vlade.
Danas ce Tony odrzati glavni govor. Jedna od glavnih tema koje ce se u govoru dotaknuti je, naravno, rat u Iraku (zbog cega je i doslo do totalnog raskola u stranci i uzoj vladi), i mislim da ce se morati dobrano namuciti da opravda odluke koje je donio u vezi sa time. Ovo i je jedan od razloga zasto ce se biraci zasigurno ograditi od laburista na predstojecim izborima slijedeceg svibnja. Vec sada se vode ankete popularnosti tipa 'za koga biste glasali': rezultati su odvratno porazavajuci, pogotovo u anketi The Observera (nedjeljno izadnje The Guardiana, jerbo ispada da konzervativci vode (33%), laburisti (32%) su na drugom mjestu, a liberaldemokrati, tradicionalno, treci (25%). Posto Charles Kennedy (vodja liberaldemokrata) nema sanse postati ozbiljniji kandidat za premijera jos barem jedno desetak godina, borba ce se, kao i uvijek, svesti izmedju laburista i konzervativaca. Dakle, Michael Howard protiv Tony Blaira (da znate sto zastupa Michael Howard i kakvu gnjidsku kvazi-karmu ima, i vi biste opet glasali za Blaira). Bozemiprosti, koji nam se izbor nudi! Zapravo, koji im se izbor nudi jer nemam pravo glasa.
Ova laburisticka konferencija ce biti zanimljiva (mos' mislit zanimljivosti!) po tome sto ce se opet javno ispoljiti animozitet koji vlada izmedju Tonyja i ministra ekonomije Gordon Browna (koji oni grleno nijecu, naravno). Naime, srz cijelog konflikta se sastoji u tome da su njih dvojica napravili 'pakt' izmedju sebe 1994. (kada se birao nasljednik Johna Smitha, vodja laburista koji je tada nenadano umro) u'Granita' restoranu: i Gordon i Tony su se htjeli kandidirati za vodju stranke, ali Tony je Gordonu predlozio kompromis: ako ga Gordon podrzi u tome da on postane vodja i ako ikada postane premijer (sto se i desilo 1997.), on ce tu duznost obavljat najvise za 2 termina, a da ce se nakon toga povuci i dati podrsku Gordonu da postane vodja laburista i premijer. Ali, eto, desio se mali zajeb: Tonyju je sad predobro kao premijeru (citaj: pala mu je sjekira u med), usprkos irackog fijaska i apsolutnog ulizivanja nekom tamo Teksasaninu. Drugim rijecima, ne namjerava dati nikakvu ostavku (ako 2005. pobijede laburisti, Tonyju bi to bio 3. termin u 10 Downing Streetu): dakle, Gordon je izvisio. Pa ti onda vjeruj politicarima!

- 10:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.09.2004.

Crazy in love (with IT!)

Pripomenut cu da je jedan od razloga zasto vec nisam apsolutno ispizdila putujuci na posao (sveukupno 3 sata dnevno) njegova svetost, iPod (sad bih se trebala izderavat “We are not worthy!” i klanjat se ponizno). Ne znam kakve sve hvalospjeve mu ne bih trebala pjevati. Uglavnom, drzi me zivom i neprolupanom (ovo je slobodna interpretacija). Na zalost, nemam novi, pickasti mini iPod, vec onu prvu verziju iz 2000., tesku ko petnaestak cigli. Dakle, fino se iskljucis i nema te: biras sto hoces slusati, ne moras slusati mlacenje prazne slame ostalih suputnika (drezdeci da ih cijeli vagon cuje: “’Alo, da, ja sam… E, na vlaku sam.. Upravo smo usli u tunel, ne cujem te dobro... ‘Alo??! ‘Alo??!”). Slusajuci iPod drasticno se smanji mogucnost da te psihopatski davezi udave nekom svojom pricom koja ti se uopce ne slusa, a slusas je zato jer kao, ne zelis ispasti bezobrazan, a najradije bi ga pocastio sa sakom u facu i frazom “Shut the fuck up!”(oni koji gledaju “Father Teda” – ovo bi bio ekvivalent onog dozlaboga dosadnog svecenika koji baljezga o kovertama i bojlerima). Gdjegod da isla, iPod ide sa mnom, pa bio to i Sainsbury’s (supermarket).

Trenutni presjek playliste u kojoj se davim ovih dana (svakom ludjaku svoje veselje):

1) I Want More Pt. 2 - Faithless
2) Jane Says (live) - Jane’s Addiction
3) 99 Problems – Jay-Z
4) Don’t Look Back Into The Sun – The Libertines
5) Don’t Stop - Freestylers
6) 16 Shells From a Thirty-Ought Six – Tom Waits
7) Celebrity Skin – Hole
8) You and Me Song - Wannadies
9) Oh Word? – Beastie Boys
10) Got Your Money - Ol’ Dirty Bastard

S druge strane, prolupas na drugi nacin, kao sto to opisuje Gabriel Sherman: postanes totalno ovisan o toj stvarcici. Imas “special relationship” sa njom; jedva cekas da se nadjete one-to-one: izlazis iz zgrade i kronerski ga vec palis (drhte ti ruke, jedva cekas cuti tu-i-tu pjesmu). Udjes u svoj tajni svijet u kojem postojis samo ti. Prepoznajes ostale iPod supatnike bez po' muke. I kao, pozdravite se: zatitra vam obrva. Ne daj boze ako ga zaboravis doma, kata-fakin-strofa (desilo mi se samo jednom – ne zelim se ni prisjecati tog nemilog dogadjaja). Prije neki dan kolega sa posla se pohvalio da je za rodjendan dobio mini iPod. Kad smo ufatili razglabati, kao dva manijaka: pa kako si svrstao pjesme; pa koliko ih imas; pa jesi li napravio ovu ili onu playlistu; pa kako mu je jednom pao na pod (uzas, o tome uopce necu ni razmisljati). Na kraju je konverzacija degenerirala do te mjere da smo se nasli sami u kancelariji (dakle, svi ostali su napustili sobu jer su uvidjeli sa kakvim manijakalnim seljacinama imaju posla), usporedjujuci iPodove, naravno.
Jedino sto jos ni najmanje nemam namjeru ‘prekinuti’ tu ovisnost, kao Gabriel. Za sada. Post je posvecen Angel, koja mi je dala inspiraciju za ovaj post (jebo, zvucim ko na dodjeli tam nekih nagrada: “And I would like to thank my mum, my dad, my dog, my car, my butler, my lover, local postman, Tony Blair, Ron Jeremy …”).

- 18:16 - Komentari (21) - Isprintaj - #

petak, 24.09.2004.

"George's work is to protect our country and defeat terror so that all children can grow up in a more peaceful world"

Rece Laura B. i ostade ziva. Nego, upravo procitah zanimljivo stivce o tome kako zene u Americi glasuju, tj. za koga ce se najvjerojatnije odluciti. Ispada da su za Dablja-ja udate zene sa djecom, dok su za Kerryja one neudate i bez djece. Trenutna statistika pokazuje da je Bush 13% ispred Kerryja (ispitanici: udate zene), a Kerry da je 25% ispred Busha (ispitanici: neudate zene). Navodno da zene imaju tendenciju da se odluce u zadnji cas, tako da su se kandidati odlucili igrati na tu 'zensku' kartu da ih 'podigne' u prebrojavanju glasova. Ove godine mogle bi izbore prevagnuti tzv. Sex and the City zene'. Naime, neudate zene predstavljaju vise od 24% glasaca (medju onima kojima je dozvoljeno glasovati). Zbog toga su se Demokrati odlucili na na strategiju zvanu Take five gdje obicni ljudi koji podrzavaju demokrate imaju sansu nagovoriti 5 neudatih zena da izadju na izbore (i, naravno, da glasuju za demokrate). Dosta udatih zena podrzava Republikance zbog toga jer su im muzevi Republikanci: dakle, udajom automatski postanu to sto i muz im (dakle, mozak im iscuri onog trena kad stave prsten).
Inace, Dablja se smatra za komada: kada se prosle godine pojavio na palubi ratnog broda 'Abraham Lincoln' obucen u vojnicku uniformu, navodno su zene padale u trans. Rekle su da mu je jos samo falilo da razdrlji kosulju i napise slovo 'S' na prsa: ovo 'S' mi je malo mutno: misle li to one na sex? Covjece bozji, ako mi ista pada na pamet pod to slovo u vezi njega, onda je to vise nesto kao 'strava' i 'starkelja'. Ali evo, igrao je na tu kartu i dobio je zeljenu reakciju. S druge strane, Kerry? Izgleda mi kao neka od skulptura od Constantina Brancusija, totalno aseksualan. Da imam pravo glasa, uopce pojma nemam kome bih dala svoj glas. Valjda Kerryju, samo da makne ovog cirkusanta iz Bijele kuce. Bit ce zanimljivo vidjeti hoce li na kraju biti presudni zenski glasovi u cijeloj toj masineriji? Jos 6 tjedana.

- 10:01 - Komentari (19) - Isprintaj - #

srijeda, 22.09.2004.

Boris, Tony i Dulux psi

Evo, i UK politicari su se velikim mahom dali u blogerske vode. Citajuci listu svih MP-a (Members of Parliament, iliti na puckom rvackom, saborski zastupnici) koji su otvorili blogove: Gordon Brown (laburist; ministar financija; skrti Skot kojem je zivotni moto rijec 'prudence'=stedljivost); Frank Dobson (laburist; bio nekada ministar necega, sad je 'samo' zastupnik, bio se kandidirao za gradonacelnika Londona, izgleda kao dobri dedica); Glenda Jackson (laburist; ex-glumica). Cak je nedavno i Boris Johnson, otvorio svoj blog, postavsi time prvi Tory MP bloger, na nagovor Tima Irelanda, jednog od poznatijih sudionika na UK politickoj blog sceni. Boris (ministar kulture 'u sjeni'; poznatiji pod nadimkom Dulux dog zbog svoje zbrckane frizure, podsjecajuci na kustravog psa iz jedne reklame za boju i lakove tvornice Dulux; redovito nastupa u politicko-satirickoj emisiji 'Have I Got News For You' i dobiva moj 'thumbs-up' upravo zato jer se zna smijat samome sebi, za razliku od vecine ostalih politicara, pogotovo konzervativaca; ima i svoj fan klub) cak licno pise svoj blog, za razliku od vecine blog-politicara, koji imaju 'blog-sluge'. Evo sto Boris ima za reci u svom prvom postu:

"Tim tells me that the idea is that I fall out of bed every morning, blazing with inspiration, and thunder out 3000 words on the issue of the hour, so generating a pandemic internet controversy. I am not sure, frankly, that I will manage that. But I hope that there will be some other bloggers out there who may feel moved to give me some advice - not least on the funding of the Arts, to which I am now devoting my meditations."

Tom Watson je prvi MP koji je otvorio svoj blog u proljece 2003., a ovdje mozete procitati diskusiju o tome mogu li blogovi utjecati na politicke promjene? Cini mi se da ce sve vise i vise UK zastupnika poceti otvarati vlastite blogove, bez obzira na to sto je UK kao zemlja jako podlozna ocuvanju raznoraznih tradicija i protivljenja 'novotarijama'. A izgleda da ce i Tony Blair zapocet bloganje u predstojecim UK izborima slijedece godine. Bas me zanima hoce li (i kada) rvacki saborski zastupnici zapoceti nesto slicno? Rojs u raljama bloga? Jedva cekam!

- 13:17 - Komentari (24) - Isprintaj - #

utorak, 21.09.2004.

Fuck it: let's go to court!

Danas u Americi pocinje veliki sudski proces: drzava vs. duhanske multikompanije. Tuzba se sastoji u tome da su 'duhanci' znali da su cigarete, tj nikotin, stetne po zdravlje i da izazivaju ovisnost vec punih 50-ak godina. Ne samo to, nego da su svjesno razradjivali plan da sto vise povecaju dozu ovisnost cigareta. Shodno sa time, drzava trazi odstetu u visini nekih 280 bilijuna americkih dolara. Da se proces pripremi trebalo je 5 godina, 135 milijuna dolara, a trajat ce najmanje 6 mjeseci. Ako bi se ustanovila krivnja Phillipa Morrisa & ostalih, onda bi ta odsteta bankrotirala cijelu duhansku industriju. Navodno, vlada hoce sprovesti tzv. mafijaski ill-gotten proceeds law (ili nesto u tom smislu), gdje se mora isplatiti cijeli profit kroz godine sto su ga se namlatile duhanske kompanije proizvodeci i prodajuci cigarete.

Nije mi jasno kako su sve te duhanske glavesine mirno sjedile sa desnom rukom u zraku 1994., kada se, mislim, isto vodio neko saslusanje - 'I swear to tell the truth and nothing but the truth': ono, gleda te u oci i laze te koliko je dug i sirok. A sve su znali vec tolika desetljeca prodajuci rog za svijecu. Nesto poput McDonaldsa. I svih ostalih multinacionalki. Uostalom, mozete vidjeti dio price u filmu The Insider. A bas sam neki dan u ducanu vidjela da sve kutije cigareta u UK nose ogromne natpise tipa 'Smoking Kills/is harmful for your health/causes cancer'. Ne da ce to djelovati na pusaca koji voli svoje cigarete. Ne smeta me sto ljudi puse, njihov izbor. I sama sam bila jedna od njih par godina (osim vec spominjanih Lucky Strikea, suzu mi zna izmamiti i Camel Lights). Sto me smeta je to perfidno laganje, konstantno prodavanje muda pod bubrege, a istovremeno puniti si kesu sa ogromnim parama. I lagati ti u oci da na kraju pomislis da nesto sa tobom ne valja. Sumnjam da ce proces dati zeljene rezultate. Nitko, pa cak ni drzava, nece moci utjerati toliku odstetu. Bit ce neki simbolicni iznos, nista vise. Da ne bi jos izazvali bankrot cijele industrije! Psi laju, karavana prolazi. Po obicaju.

A kako bi macke i psi blogali, pogledajte si ovdje. Macke rulaju!

- 10:25 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 19.09.2004.

Quit driving, some things hurt more, much more than cars and girls

Kada covjek postane commuter, iliti putujuci radnik, na svasta covjek ogugla. Ne dira te ni pol posto sto si zguzvan, sflekan, izraza na licu 'Ubijam: ne prilaziti!' Shodno sa time, commuter trains, iliti po pucki, radnicki vlakovi, su oaza mira i slobode (ko fol). Uglavnom, glavni zadatak commutera je da si sparkira zadnjicu na sjedalo, by any means necessary. Dopustena je svaka taktika tipa laktarenje i gazenje po nogama. Sve samo da covjek ne mora sat vremena stajati na nogama u natlacenom vlaku, uz, naravno, popratne miomirise dragih supatnika. OK, sjedis, super, i kaj sad? Boga molis da se uz tebe ne sjedne neki papak. Svakim danom molim tu molitvu, ali ovaj tam gore me bas i ne cuje. Dakle, idemo sa listom za odstrel.

1) Na prvom mjestu su ovi koji su jos ne kuze da su na javnom mjestu pa zaspu tvrdim snom cim se sjednu. To i ne bi bilo toliko grozno, da se onda ne pocnu klatarit prema tebi, tako da im onda glava padne na moje rame. Onako, otvorenih usta, slineci, poluhrceci i tres! Onda se probude i kao nonsalantno-seretski ti se nasmijese. Te ubijam pogledom.

2) Tu se nalaze spodobe koje se vole opisivati kao businessman/woman: upicanjeni, odmah vade lap ili gomilu papircuga te pocinju raditi, potcrtavati, manijakalno treskati po tastaturi. Ajde de, barem ne sline po mom ramenu, ali covjece, sto se to zna razbaskarit: ko da je jedini na svijetu! A ja se stiscem sto vise mogu jer ne mogu otrpit da se dodirujem sa onima koji sjede do mene ni malo. Umrem, sva se iskilavim do moje stanice (koja je, btw, naravno, zadnja na ruti), a ovaj do mene mrtav-'ladan. Tak mi i treba kad ne znam uzvratiti istom mjerom.

3) Spodobetine zvane turisti sa gomilom kofercuga i prtljage: posto vlak staje na Gatwick aerodromu, naravno, ukrcava se gomila zjakastih turista ili ljudi koji se upravo vracaju s odmora. Onako, svi preplanuli, veseli, sa najmanje tonom prtljage svih oblika, pokusavaju se ukrcati u vec prepuni vlak. I onda sparkiraju torbetine usred prolaza jer nemaju gdje. Radnicka lagana nervoza na Gatwicku polako prelazi u turbo-psihopatsku. Ne trebam naglasavati da turisti kotiraju vrlo visoko na odstrelnoj listi prosjecnog commutera.

4) Svima na omiljeni penzici. Sacuvaj me boze. Bas tada moraju oni ici. Recimo, ne daj boze da pricekaju do 9 sati ujutro kada pocinje jeftinija tarifa. Em su spori, em ne znaju kam idu: naci se iza njih znaci da ces potrositi barem minutu vise nego sto trebas jer ih ne mozes zaobici. A kad se iskrcavaju isto tako im treba cijela vjecnost. Dakle, kasnis na posao garant.

Ima tu jos raznih varijacija na temu, ali ovo su u globalu glavne vrste.

Potpuno nebitno i nevezano: 70 stvari koje jeste ili mozda niste znali o Leonard Cohenu (slavi 70. rodjendan u utorak).

Naslov opet nema veze ni sa cime: "From Langley Park to Memphis" (Prefab Sprout) mi se vrtio cijeli prosli tjedan na iPodu dok uzivah vozeci se na posao i natrag, kao prava radnicka klasa.

- 19:30 - Komentari (22) - Isprintaj - #

četvrtak, 16.09.2004.

Anarchy in the UK (almost!)

Mali apdejt u vezi onog zakona o lovu na lisice sa psima: jucer navecer izglasan je zakon po kojemu ce se to zabraniti (foxhunting). Ovisi sto ce reci House of Lords, ali cujem da parlament moze iskoristiti svoje pravo i posegnuti za tzv. parliament act (sto inace cine jako rijetko) ako lordovi opet budu zajebavali, tako da mogu onda progurati taj izglasani zakon koji bi onda stupio na snagu u roku od 2 godine. No, zapravo highlight veceri je bio upad u parlament dok su politicari debatirali o zabrani (od strane onih koji su protiv zabrane). Cijelu vecer su na teve bili specijalni izvjestaji o tome. Navodno, to je bio prvi "ozbiljni" upad u parlament od 17. stoljeca (od vladavine Charlesa I, onog kojem su na kraju odrubili glavu; valjda ima veze sa Oliverom Cromwellom). Jedan od 'upadaca' je bio i sin Otis Ferry (sin Bryana). Sad su se svi pretrgli od analize sigurnosti oko i u parlamentu. Kao i u ponedjeljak kada se frajer obucen u Batmana uspio dofurat do Buckinghamske palace i nesto otprotestirat. Mislio bi covjek da je ujedinjeno kraljevstvo postala ujedinjena republika, koliko su se svi zajapurili oko toga. Kako to obicno biva ovdje policija i emajfajv (obavjestajno-sigurnosna sluzba za unutrasnje poslove) ce napravitreport o cijelom incidentu. Naravno, sad ce potpuno otici u krajnost tako da ce mozda i napraviti onaj ring of steel oko zgrade parlamenta. Svi se pitaju kako i zasto se to moglo dogoditi. Hm, neki bi rekli, ma trebali su ih sve tamo zatuci kad su upali, politicari su politicari. No, posto se tu govorilo o zakonu kojeg u potpunosti podrzavam, onda mi se ovakva taktika nimalo ne svidja. Ne znam koliko godina se vec pokusava odobriti taj zakon i nikako da prodje. Konacno da nesto pozitivno ispadne od spodoba koje se prodaju pod politicare.

Jucer je izasla slika u Daily Mirroru sa Charlesom u muzeju: ufatili ga kako sjedi u jednoj od 'muzickih' stolica (sjedis, a svira ti Handelova muzika) i 'drijema', sa popratnim zlobnjikavim komentarom (ipak je Daily Mirror 'crveni' tabloid). Slika se ne pojavljuje na web izdanju jer se pojavila u malom kutku novina. But you get the picture.

- 10:58 - Komentari (30) - Isprintaj - #

utorak, 14.09.2004.

God save the Queen.. Oops, I mean the King...

Evo, ovako: u lagano alkoholiziranom stanju prilazim blogu ovo popodne. Naime, danas je bio dan D za muzej: dosao nam je princ Charles (vidi Donnyjev blog za jos jednu pricu o Charlesu). Aha, glavom i bradom. Koja strketina oko cijelog posjeta: te protokol ovaj, te protokol onaj, te tko-gdje-sta-zasto-kako; te gdje ce tko biti; te sigurnosne mjere. Cijeli prosli tjedan smo sastancili oko toga. Covjek nema pojma na koje sve stvari mora misliti prilikom takvog posjeta: kaj ak se zaglavi u liftu; kaj ak nema dovoljno toaletnog papira. I tako dalje. Cijeli dan nismo smjeli izlaziti vani. Onda su dosli frajeri sa onim psima sa kojima su trazili eksplozive, bombe i droge (nes’ ti raskalasenog muzeja). Pa tjelohranitelji. Pa policijski specijalci. Pa Charlesova pratnja: njegov privatni sekretar i jos neka svita. U uredu smo se smijali jer navodno ima covjeka specijalno zaduzenog za WC: naime, drzi mu epruvetu, dok, princ, je li, obavlja svoje fizioloske duznosti. Ne zajebavam se. Mogli smo birati da li cemo mu se pokloniti ili ne (naravno da se nisam poklonila). Svaki od nas je dobio po jednu sobu na ‘cuvanje’, tako da kada je Charles ulazio unutra, imao je koga pitati kaj izlozeno. Ruka mu je bila hladna, ali ne i mlohava; nije tako visok kao sto ga prikazuju; ima duboki glas; malo je pre-crven je u licu. Naravno, pitao me je par kurtoaznih pitanja (‘What do you do? Where do you keep the rest of the paintings?’), a ja sam samo blejila poput nasukane moruzgve. Srecom, sefica ga je pratila pa mi je uskocila u pomoc. Nisam izazvala nikakvu anarhiju u UK, kao sto sam planirala. Tjah, koja luzerica!

Ajmo sad ozbiljno: razmisljala sam kako mora da je njemu: sigurno svaki dan ima takve neke ‘obaveze’, ici medju puk i uveseljavati ih sa njegovom prisutnoscu. Odrzavati govorancije, primate poklone, hiniti kako si ‘delighted to be here’. Mora da je to uzasno dosadno (ali fakat), stalno raditi jedno te isto, a praviti se kao da ti je super. Imati toliko ljudi koji plaze oko tebe, nemati bas nikakve privatnosti, pa cak i kada ides tamo gdje, navodno, i carevi idu pjesice. Svaki tvoj korak je pazljivo isplaniran, nema mjesta nikakvim greskama. Na kraju sam, zajedno sa kolegama, da ne bude zabune, udarila po onim sitnim canapé sendvicima, nekim kolacima i gomili sampanjca. Mislim da smo, kao priprosti puk, to i zasluzili.

- 17:30 - Komentari (25) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 13.09.2004.

Animal Nitrate

Ne znam ima li u zemlji Rvackoj posebna kategorija bas lova na lisice, ali ovdje ima. I fala bogu, zele ga zabraniti (u Skotskoj je vec zabranjen). Necu sad daviti o tome kako mrzim lov opcenito: mislim, koji je gust sad ici u prirodu, otpalit par hitaca i ubiti zivotinju, i pri tome se grohotom gladiti po trbusini i diviti sam sebi kakav si to frajer (jos po mogucnosti si onda staviti par jelenjih glava sa rogovima po zidovima, i medvjedje krzno, kompletno sa glavom i ocnjacima, na pod a la Hugh Heffner). Uglavnom, sto me posebno smeta je lov na lisice, tzv fox hunting: lisice se namjerno ganjaju sa psima, te onda bivaju zive raskomadane. Koji gust, ha? Ma super zabava! Argument za je uvijek isti: lisice su stetocine koje izazivaju ogromnu stetu i njihova populacija se treba regulirati; kaj vi koji zivite u gradu znate o seoskim obicajima i zivotu na selu; to je tradicija (e, ovo mi je jedan od "najsjajnijih" argumenata - Englezi obozavaju sve argumente svesti na tradiciju). Postoje ljudi koji se bave sa lovom na lisice kao pravim biznisom: uzgajaju lovacke pse, daju da se na njihovim posjedima odrzavaju lovovi, bas nesto kao seoski turizam. I kao, sad ako zabrane lov na lisice, ode im biznis, nemaju prihoda (a imaju posjede: pa nek se posvete obradi posjeda). Velim, lov per se, OK, ajde, progutam to, ubijes jednim hicem i mirna Bosna. Namnozis toliko divljaci da ih onda mozes cmekati i reci kako kontroliras broj, recimo, fazana u okolici: ajde, progutam i to, live and let live. Ali ovo sa lisicama, gdje bivaju ganjane do smrti, pa onda sam cin ubijanja, komadanja, a lisica je jos ziva, katastrofa. Nije mi jasno kako onda ti ljudi mogu gledati to i uzivati u tome, veseliti se kako su unistili jos jednu "stetocinu". Ali House of Lords ne da da prodje zakon kojim bi se to zabranilo. Jer, sve sto House of Parliament (dakle, parlament iliti sabor kao rvacki ekvivalent) odluci, treba biti ratificirano od strane House of Lords.

- 11:08 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 09.09.2004.

Do you see what I see?

Obicno se smatra da konceptualnu umjetnost cini samo moderna umjetnost. Wrong! Neobicna izlozba u Juznoj Africi pobija tu teoriju: u galeriji Old Town House u Cape Townu trenutno se odrzava izlozba slika nizozemske umjetnosti 17. stoljeca. Naoko standardna izlozba slika, ne izdvaja se ni po cemu posebno. Dok malo bolje covjek ne pogleda i vidi da su, zapravo, slike izlozene naopako, tj umjesto da covjek gleda u sliku, gleda u poledjinu slike. Kustos Andrew Lamprecht zelio je preispitati poimanje umjetnosti, htio je zaintrigirati prosjecnog posjetitelja o tome sto on vidi kad dodje na izlozbu, o tome cemu zapravo sluze muzeji i izlosci koji se tamo izlazu. Slike su nesto sto nas okruzuje svakodnevno, znamo kako izgledaju, znamo kako trebaju stajati objesene na zidu: platno treba biti okrenuto prema nama da bismo mogli 'procitati' umjetnika, pokusati rasplesti sto je umjetnik htio reci. Sa samim cinom okretanja slika, preobrtanjem, originalna ideja slike se subverzira. Dobije potpuno drugo, neocekivano znacenje, kao da je gledamo sa sasvim drugim ocima. Zanimljiva koncepcija jer to se desava sa vecinom svakodnevnih stvari/objekata kada im se na suptilan nacin promijeni primarna svrha. Ljudi se nekako splase kada vide takvu promjenu koja postavi stvari 'naopacke'. Da i ne pricam o tome kako poledjine slika mogu nositi zanimljive i dosta vazne informacije (stare naljepnice od raznoraznih proslih izlozbi, raznorazni potpisi). Javnost je reagirala sasvim ocekivano: zgrozena je sa tom, kako je nazivaju, abominacijom. Svejedno, tjera posjetitelje na razmisljanje, tjera ih da ukljuce mozak, da nisu na auto-pilot mode-u, da percipiraju na sasvim neocekivani nacin.

- 10:26 - Komentari (18) - Isprintaj - #

utorak, 07.09.2004.

We pride ourselves that we have free speech, but in reality that simply isn't the case

McLibel sudska rasprava se nastavlja. U utorak, Helen Steel i David Morris ce se naci na Europskom sudu za ljudska prava da iznesu svoj slucaj, tj da im nije bio dozvoljeno pravicno saslusanje jer im nisu dozvolili legal aid (u UK mozes dobit legal aid, dakle, besplatne pravnike da ti pripreme dokumente za sud i da te tamo predstavljaju ako si nezaposlen ili ako zaradjujes jako malo - mislim da je to zagarantirano zakonom); a McDonaldsu je bilo dozvoljeno da imaju cijeli tim uglednih odvjetnika i cijelu administracijsku masineriju. Da podsjetim, sve je pocelo daleke 1986. godine, kada su njih dvoje poceli raznosit letak naslovljen "Sto ne valja sa McDonaldsom? Sve ono sto vam oni ne zele reci". McDonaldsu se to, naravno, nije svidjelo pa su ih pokusali na raznorazne nacine usutkati, ali Helen i David se nisu dali. Usprkos tome sto je McDonalds na kraju dobio parnicu 1997. godine (tuzio je Helen i Davida za klevetu i stetu koju su izazvali korporaciji sa tim "neistinitim" letkom - mos' mislit, nanijeli su "stetu" korporaciji koja mlati pare brzinom svjetlosti) i sto je sud odredio da Helen i David plate 40,000 GBP odstete, proces se nastavlja. Zanimljivo je to da je McDonalds dobio parnicu usprkos tome sto je sud zakljucio da su neke od navedenih cinjenica u letku iz 1986. godine istinite. Europski sud ce takodjer odluciti da li je engleski (engleski, ne UK, jer iako je UK jedna drzava, zakoni u Engleskoj i Skotskoj su odvojeni i razliciti, tj svaki je zasebna cjelina) zakon (sto se tice klevete) prestrog u vezi javne diskusije o poslovanju multi-nacionalnih kompanija, tj trenutno ti se multinacionalke ovako mogu nakalemit za vrat kao u gore navedenom primjeru, iako su informacije koje iznosis u javnost istinite. Dakle, free speech my arse!
Ako nekoga zanima cijeli slucaj, moze procitati ovdje

- 11:07 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 06.09.2004.

A 21st Century Comedy in the Presence of Death (podnaslov knjige)

Blizi se dodijela Booker Prize, jedne od najuglednijih nagrade za modernu knjizevnost. Vec sada je siri krug izabranih autora kontroverzan, prvenstveno zbog nepotizma, ali tuzbe padaju i na racun toga sto se poznatiji autori nisu nasli na popisu favorita: ove godine sansu dobivaju vecinom debitanti. Booker Prize se dijeli svake godine (prosle godine nagrada je iznosila 50,000 GBP), a 2003. pobjednik je bio D B C Pierre i njegov roman "Vernon God Little" koji upravo sada citam. Nije mi jasno kako je na Amazonu dobio ne bas tako dobre recenzije od ostalih citatelja. Radi se o Vernon Gregory Littleu, 15-godisnjaku iz teksaske provincije (Martirio = gradic kojemu je jedini "claim to fame" umak za rostiljanje ) koji je optuzen da je pocinio masakr u skoli (nesto poput onoga u Columbine-u) i masta o odlasku u Meksiko. Pisana je iz Vernonove perspektive, britko satirizirajuci raznorazne americke opsesije poput oruzja, televizije, hrane, politike, policije. Od samog pocetka Vernon uvuce citatelja u svoj svijet kojeg opisuje na poseban nacin, pogotovo kada opisujue svoju white trailer trash majku (jedino sto zna radit je jesti hranu iz Barn's Chik'n'Mix i sanjariti o limited-edition ogromnom frizideru boje badema) i njezine prijateljice koje se uvijek pojave kad ne trebaju (pogotovo kada opisuje Pam, najdeblju od njih, kako se uvlaci i izvlaci iz auta sa kutijom pilecih krilca koju istovremeno drzi u krilu):
"Mom's best friend is called Palmyra. Everybody calls her Pam. She's fatter than Mom, so Mom feels good around her. Mom's other friends are slimmer. They're not her best friends."
Toplo preporucam, or your money back!
Ovogodisnjeg pobjednika ce proglasiti 19.10.: Alan Hollinghurst ("The Line of Beauty") i David Mitchell ("Cloud Atlas") su favoriti.

- 12:39 - Komentari (10) - Isprintaj - #

nedjelja, 05.09.2004.

Peace Through Strength

Tradicionalno se smatra da su umjetnici poprilicno liberalno raspolozeni, da uvijek kontriraju konzervativizmu, represiji, ratovima. No, u moru protesta sto se desavaju ovih dana u New Yorku u vezi republikanske konvencije, izdvojila se umjetnicka galerija Anthem: jedna od rijetkih u gradu koja otvoreno podrzava republikance i njihovu politku (vlasnici galerije su republikanci iz juznjacke drzave Georgie), i u kojoj su uspjeli odrzati prijateljski domijenak, te gdje su se mogli diviti umjetnickim djelima koja glorificiraju sadasnjeg predsjednika i njegove ideje. Time su, zapravo, postali pravi kuriozitet. Avant-garda, moglo bi se reci. Buduci da su nezadovoljni kako se danasnja umjetnost vecinom bavi dekonstrukcijom i (kako to oni vide) blacenjem americkih heroja i americkih tekovina u globalu, odlucili su se okrenuti za 180 stupnjeva i time postati raritet u liberalnom new yorskom ozracju: na primjer, Scott LoBaido, koji je izlozio svoja djela poput slike "Vjeruj" (Have Faith) u kojoj G W Busha prikazuje kao slavodobitnog konjanika, sa americkom zastavom u lijevoj, a odrubljenom glavom drzavnog neprijatelja Amerike broj 1 u desnoj ruci (slika je prodana za 2,800 USD), nesto poput rimskog cara nakon pobjede; ili slike koja opet prikazuje G W B kao trijumfalnog pobjednika nad reziserom Michael Mooreom u boksackom ringu (e, ovo me stvarno vec podsjeca na slavne dane soc-realizma i umjetnosti koja je proizasla iz njega).

Takodjer je znatno opao broj posjetitelja Metropolitan muzeja: zabiljezeno je 15,000 manje posjetitelja prosli tjedan nego obicno (ulaznica kosta 12 dolara, dakle, izgubljeno je oko 180,000 USD). Turisti su jednostavno zeljeli zaobici svu halabuku koja je nastala zbog konvencije. A kustosi i ostali muzejski radnici su se pridruzili raznoraznim protestima diljem grada; cak su bile organizirane i aukcije na kojima se sakupljao novac protiv ponovog izbora Busha za predsjednika. Hoce li im se taj trud isplatiti? Vrijeme ce pokazati.

- 11:45 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 03.09.2004.

Shut it, Grandma!

Kako prepoznati da ste ostarili? Ono, da ste debelo presli 'past your sell by date'? Kako, u ovom slucaju, prepoznati staru babetinu? Jednostavno: kad babetina posegne u "memory lane", onda je to-TO. Gotovo, nema vise, odmah te pita starost gdje ti je bila mladost. Konkretnije, u stihijskom zanosu velikog pospremanja koji prosjecnog covjeka ponese, otprilike, svakih 10-ak godina, nadjoh CD sountrack iz filma "Singles". I umjesto da se samo seretski nasmijem i podjem dalje cistiti, obradujem se kao malo dijete, zaboravim na sve i bacim se na sto glasnije slusanje (i naravno, popratno pjevanje, odnosno deranje, posto se sjetim tek svake druge kitice; dakle, uvidim da je senilnost duboko uzela maha). Nesto kao Hal u jednoj epizodi "Malcolm in the Middle".

Primjer drugi: pocnes gledati nesto u stilu "One hit wonders from the 1980s" na VH-1. Kad se uhvatis pjevusit na skoro svaku pjesmu (i vices "Je, pa kak se ne bi sjetila tko su Cutting Crew"), ukljucujuci i "The One and Only" od Chesney Hawkesa, stanje postaje nadasve alarmantno. Ne da si metuzalem, vec besramna metuzalemetina bez imalo ukusa. Hm, sad kuzim da je ovo kontradikcija primjera prvog (u prvom senilim, a u drugom ispada da imam slonovsko pamcenje), ali necu sad previse cjepidlacit.

Primjer treci: kad se polako pretvaras u kopiju, shock-horror, svojih roditelja (a rekao si samom sebi: nikada necu biti kao moji, ja sam pametniji, forever young i te spike; poput one famozne "necu se ja nikad zenit/udavat"): kad pozisiz kad vidis nered; kad ne mozes ostati budan nakon 22 sata; kako se uhvatis c-c-c-kati i mrmljati kroz zube mantru "Kuda ide ovaj svijet, majku mu?"; kad se ozbiljno raspizdis ako ti se omakne crna carapa u opranom bijelom vesu; kad se pocnes dulje nego obicno zadrzavati u ducanima zdrave hrane; kad svaku recenicu pocnes "U moje doba/kad sam ja bio mlad tog nije bilo..."; kad pocnes gledati i glavni dnevnik i vijesti i britansku verziju "U krupnom planu" (i kad si zabrinut te ne mozes spavati ako si ista propustio od gore navedenog); kad pocnes rjesavati krizaljke u dnevnim novinama; kad se nadjes pod stolom od samo jedne case ultra-jeftinog vina; kad skoro narucis ce-de od Richard Claydermana preko Amazona (e, ovo lazem, majke mi, nije mi se to JOS desilo, your honour). Ima li tu jos nade ili je sve propalo? Vec slutim odgovor na ovo retoricko pitanje. A sad me oprostite, idem si nabavit karte za koncerte Cliff Richarda i Daniel O'Donnella (a mozda si istovremeno kupim i strik za oko vrata).

- 10:46 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 02.09.2004.

Walk on the Wild Side

Kako sam odnedavno pocela brljavit po online verziji New York Timesa, naisla sam na clanak koji slikovito opisuje gentrifikaciju kvarta Lower East Side (gospodja Zimmer i kcerka Amy). Naime, taj kvart je tradicionalno oduvijek bio asociran sa siromasnim i tek pristiglim emigrantima (Kinezi, Korejci, Rusi, Talijani): bilo je jeftino tamo stanovati. Tipicne zgrade su tzv. tenements: ako se itko zaleti tamo, moze otici u fantastican muzej Tenement House Museum, gdje ce vas odvest u jednu od tih zgrada i ispricat vam povijest kvarta i emigranata koji su pristizali tamo (mozes se tocno zamislit kakav je to zivot mogao biti, onako natlacen u mali prostor, bez ikakve privatnosti). Obicno su cijele obitelji bile smjestene u stanu sa jednom ili eventualno dvije sobe i kuhinjom (bez, naravno, kupaonice i wc-a: to se nalazilo na hodniku i dijelilo se). Pedesetih godina 20. stoljeca najamnina je iznosila nekih 18 dolara mjesecno. Sada se za te stanove placa 2,000 dolara mjesecno. Nicu trendy ducani, useljavaju se mladi, urbani profesionalci. Placa se 1,50 dolara za kavu, umjesto uobicajenih 50 centi. Desava se tipican proces gentrifikacije kao i u svakom vecem gradu: sto se prije smatralo siromasnom cetvrti i u koju se nitko prije ni u ludilu svojom voljom ne bi uselio, sad se smatra uber-trendy i hip, i sa samim time polako postaje elitno, postaje in. "Starosjedioci" se zale na dobrostojece "pridoslice" jer kao narusavaju ravnotezu kvarta, donose sa sobom svoju veliku kupovnu moc, te sa samim time podizu cijene i polako cine kvart skupim i nedostiznim. Ne svidjaju im se mjesta gdje sam mozes narucit panini i Starbucks kavu, sve po (za tradicionalna LES mjerila) visokim cijenama. Jedan od poznatijih stanovnika LES je bio i William Burroughs (The Bowery). Ista stvar i u Londonu, pocevsi od Notting Hilla, pa sve to istocnog Londona, pogotovo cetvrti Hoxton. Ili kvarta Leith u Edunburghu ("Trainspotting"). Ne znam cemu se cudim, takvi ciklicke pojave su nesto sasvim normalno. Hm, sad samo jos da odgovorim onome generalu iz Zimbabwea koji mi je poslao mail u vezi onih 5 milja dolara koje hoce sklonit na sigurno (da ih se ne docepa neki diktator, ah, kako su obzirni), tj na moj racun u banci...

Za kraj, zivio novi Apple iMac G5. Bez kutijetine sa strane, samo monitor i tastatura: genijalno.

- 12:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>