Kako prepoznati da ste ostarili? Ono, da ste debelo presli 'past your sell by date'? Kako, u ovom slucaju, prepoznati staru babetinu? Jednostavno: kad babetina posegne u "memory lane", onda je to-TO. Gotovo, nema vise, odmah te pita starost gdje ti je bila mladost. Konkretnije, u stihijskom zanosu velikog pospremanja koji prosjecnog covjeka ponese, otprilike, svakih 10-ak godina, nadjoh CD sountrack iz filma "Singles". I umjesto da se samo seretski nasmijem i podjem dalje cistiti, obradujem se kao malo dijete, zaboravim na sve i bacim se na sto glasnije slusanje (i naravno, popratno pjevanje, odnosno deranje, posto se sjetim tek svake druge kitice; dakle, uvidim da je senilnost duboko uzela maha). Nesto kao Hal u jednoj epizodi "Malcolm in the Middle".
Primjer drugi: pocnes gledati nesto u stilu "One hit wonders from the 1980s" na VH-1. Kad se uhvatis pjevusit na skoro svaku pjesmu (i vices "Je, pa kak se ne bi sjetila tko su Cutting Crew"), ukljucujuci i "The One and Only" od Chesney Hawkesa, stanje postaje nadasve alarmantno. Ne da si metuzalem, vec besramna metuzalemetina bez imalo ukusa. Hm, sad kuzim da je ovo kontradikcija primjera prvog (u prvom senilim, a u drugom ispada da imam slonovsko pamcenje), ali necu sad previse cjepidlacit.
Primjer treci: kad se polako pretvaras u kopiju, shock-horror, svojih roditelja (a rekao si samom sebi: nikada necu biti kao moji, ja sam pametniji, forever young i te spike; poput one famozne "necu se ja nikad zenit/udavat"): kad pozisiz kad vidis nered; kad ne mozes ostati budan nakon 22 sata; kako se uhvatis c-c-c-kati i mrmljati kroz zube mantru "Kuda ide ovaj svijet, majku mu?"; kad se ozbiljno raspizdis ako ti se omakne crna carapa u opranom bijelom vesu; kad se pocnes dulje nego obicno zadrzavati u ducanima zdrave hrane; kad svaku recenicu pocnes "U moje doba/kad sam ja bio mlad tog nije bilo..."; kad pocnes gledati i glavni dnevnik i vijesti i britansku verziju "U krupnom planu" (i kad si zabrinut te ne mozes spavati ako si ista propustio od gore navedenog); kad pocnes rjesavati krizaljke u dnevnim novinama; kad se nadjes pod stolom od samo jedne case ultra-jeftinog vina; kad skoro narucis ce-de od Richard Claydermana preko Amazona (e, ovo lazem, majke mi, nije mi se to JOS desilo, your honour). Ima li tu jos nade ili je sve propalo? Vec slutim odgovor na ovo retoricko pitanje. A sad me oprostite, idem si nabavit karte za koncerte Cliff Richarda i Daniel O'Donnella (a mozda si istovremeno kupim i strik za oko vrata).
Post je objavljen 03.09.2004. u 10:46 sati.