The Last Broadcast

utorak, 31.08.2004.

May you live to be 100 and may the last voice you hear be mine

Tajna Ol' Blue Eyesovog lijesa je bila otkrivena sinoc. Rascjepkanijeg programa u zivotu nisam vidjela. Program nije imao ni glavu, ni rep, nego odmah se zalijepio za tih par stvari (navodno stavljene) u lijes, bez nekog posebnog objasnjenja. Kao toboze, otkrit ce nam kakav je, u biti, bio covjek (mafija: check; Ava Gardner & Mia Farrow: check; Rat Pack: check; JFK: check; intervjui vozaca, butlera, bivsih cura i ostale posluge: check). Islo je otprilike ovako: Tootsie Rolls bomboni, koje je ostavila Nancy (kcerka broj 1). Ti bomboni se proizvode u Hobokenu, New Jersey, Sinatrinom rodnom gradu: kao neka simbolika. Takodjer ih je i reklamirao za vrijeme drugog svjetskog rata. Onda, taj prsten (na kojem je ugravirana rijec "Dream"), navodno stavljen od strane Mie Farrow, trece mu zene. Ovo uopce nisam skuzila: kao, to je bila neka asocijacija na to kako je Sinatra ostavio Miu (zbog toga sto je prihvatila glavnu ulogu u filmu "Rosemary's Baby" - poslao joj je fax u kojem veli da su brakorazvodni papiri poslani po posti). Onda, svezanj kovanica od 10 centi, koje je ostavila Tina (kcerka broj 2): asocijacija na otmicu njegovog sina Franka Juniora. Dok je pregovarao sa otmicarima nestalo mu je 10 centi za javni telefon. Navodno, to ga je tako pogodilo (nikada se vise nije htio stavit u situacijau da ne moze telefonirati iz javne govornice) da je od tada cijeli zivot nosio sa sobom vrecicu sa 10 centi u unutrasnjem dzepu sakoa. E, sad, taj upaljac (stavio ga je Bobby, sin zadnje mu zene Barbare): veza sa mafijom. To je bila asocijacija na "famozni" upaljac koji je pronasao EfBiAj prilikom pretresa stana Luckyja Luciana, na kojem je bilo ugravirano "Mom najboljem prijatelju Luckyju, od Frank Sinatre". Ta cinjenica se iskoristila kao definitivni corpus delicti u vezi Ol' Blue Eyesa i mafije (btw, o toj vezi se spekuliralo i jos se spekulira na veliko, ali nikada javno nije bila dokazana; sto ne znaci da nije bila istina, naprotiv). I na kraju (ukljucujuci i Camel cigarete), flasa Jack Danielsa: od 35. godine na dalje, FS je cugao flasu JD-a dnevno. Do svoje smrti, navodno.
Mislim da cu ipak morati procitati jednu od biografija za bolje upoznavanje covjeka ispod maske zvane 'Frank Sinatra'.

- 10:50 - Komentari (1) - Isprintaj - #

nedjelja, 29.08.2004.

I am interested in ideas, not merely in visual products (Marcel Duchamp)

Eh, ova bizarna moderna umjetnost. Sad ce mnogi likovati i govorit "E, pa tako i treba, sve je to smece. Pa tog sam se i ja mogao/la sjetit". E, pa kad si se mogao sjetit, aj, sta nisi napravio/la i obogatio/la se, bogati?! No, da prijedjem na stvar. Vreca smeca koja je simbolizirala prolaznost umjetnosti opcenito, bacena je od strane cistaca iz Tate Britain jer ju je jednostavno zamijenio za pravu vrecu smeca. Pa ju je frknuo bez razmisljanja. Vreca je sadrzavala stari papir i karton, a autor je njemacki umjetnik Gustav Metzger; bila je dio instalacije zvane "Rekreacija prve javne izlozbe auto-destruktivne umjetnost", prvi puta prikazane 1960. Na kraju su je ipak nasli, ali bilo je prekasno: ne znam kaj joj je bilo, ali Gustav je morao na brzinu sklepati novu. Pazitelji u Tate Britain su upozoreni da nista ne diraju i da je vreca smeca dio izloska. Osim nje, instalacija sadrzi i najlon natopljen kiselinom: kiselina polako unistava najlon i time ilustrira prolaznost/kratkotrajnost umjetnosti, tj umjetnickih djela (valjda ona "nothing lasts forever" mantra). Nije to prvi puta da se covjek zezne u vezi moderne umjetnosti. Cistac u londonskoj Eyestorm Gallery je pocistio smece potpisano od Damiena Hirsta (opusci, pepeljara, limenke od piva, zmazane salice od kave = napravljeno sa ciljem prikazivanja kaosa Damienovog ateljea). Nesto slicno kao Tracey Emin i njezin "nepospremljeni krevet".
Poanta? Pojma nemam. Moderna umjetnost mi se cini vise zanimljiva kao ideja per se, nego kao finalni produkt koji nastane na kraju. Pretenciozna? U vecini slucajeva. Ali meni totalno zanimljiva, iako, priznajem, ne kuzim 99% tih "poanti" i poruka. Ima nesto privlacno u njoj, nesto voajerski. U svakom slucaju, rijetko koga ostavi ravnodusnim, uspije izazvat reakciju, bilo pozitivnu, bilo negativnu. Uostalom, Marcel Duchamp je sve rekao u naslovu posta.

- 11:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

petak, 27.08.2004.

Jegulja, Margaret Thatcher i Ol' Blue Eyes (tj svasta udrobljeno)

Sjeca li se netko Erica Moussambanija, poznatijeg pod imenom Eric Jegulja? Na zalost, nije se uspio kvalificirati u Ateni zbog nekog bizarnog razloga u vezi fotografije u putovnici. 100-metara slobodnim stilom: koliko mu je ono trebalo da dodje do cilja? Mislim da mu je izmjereno najsporije vrijeme u povijesti olimpijskih igara (1 minuta i 52 sekunde). Nije vazno, vazno da je uspio zavrsit zapoceto. Nekako mislim da bi se Paula Radcliffe mogla malo ugledati na njega. Sjecam se da sam citala u kakvim sve uslovima nije trenirao, da nikada nije ni vidio ogroman olimpijski bazen prije dolaska u Sydney 2000. Ma, eto ti underdoga. Jest da je Ian Thorpe em sampion, em izgleda toliko dobro da se vec moram zabrinuto pitati jesam li ja to postala potencijalni cradle snatcher, ali samo je jedan Eric. Zbog ne-dolaska u Atenu misli se prestat bavit plivanjem. Zanimljivo da su ga nakon Sydneya zapljuskivali sa darovima, sponzorima i slicnim gestama (tipicno!), da bi onda pao u zaborav. E, da, ovo je totalno nebitna cinjenica: Eric dolazi iz Ekvatorijalne Gvineje, iste one Gvineje u kojoj je Mark Thatcher (Thatchericin sin) navodno pokusao potpomognuti puc, o cemu se tu trenutno bruji na veliko. Kako bilo da bilo, usao je u legendu, barem u mojim ocima (Jegulja, ne Mark).

Bit ce zanimljivo slijedeci ponedjeljak, kada se na Channel 4 prikaze dokumentarac o tajni Frank Sinatrinog ljesa. Tootsie roll bomboni, prsten Mie Farrow, vrecica puna kovanica od 10 centi, upaljac i flasa Jack Danielsa: sve su to stvari koje su, navodno, stavljene u Ol' Blue Eyes-ov ljes, a koje imaju dublje znacenje i objasnjenje. Hm, hm... U sinopsisu za program kazu da upaljac nosi neko mafijasko znacenje. Hm, zar nije to otpiljena krvava konjska glava u krevetu?

Maraton apdejt: slijedeci tjedan saljem prijavnicu. Naravno, postoji mogucnost da me odbiju jer imaju sistem nasumicnog izvlacenja, pa kog izvuku, taj sudjeluje (prijavi se oko 100,000 ljudi, a 45,000 je mjesta). I zeza me desno koljeno, uvijek pocne boljet nakon 7. kilometra. Damn!

- 10:41 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 25.08.2004.

Kelly Watch the Stars (onak, bezveze)

Ma, mislim, tipicno. Blizi se zadnji praznik u UK prije Bozica (zadnji ponedjeljak u kolovozu). Shodno sa time, vec nas se plasi sa neopisivim kaosom na cestama, prugama, zracnim linijama (aj, barem je British Airways odlucio da ipak NECE strajkat na taj dan). Velim, tipicno, jerbo nas za svaki praznik ovako fino 'operu': sve samo neke alarmantne vijesti tipa "nemojte putovat" (alo, pa praznik je, stas' doma trunut), "pocnite putovat u 2 ujutro" (aha, where's the fun in THAT?), "nemojte ici u popularna turisticka mjesta tipa Brighton" (ne, nego gdje ce??). Mislim da zapravo Britanci uzivaju u ovakvom scenariju. Recimo, da sve bude OK i da nema nikakvih reportaza o radovima na pruzi, manjku prtljaznog osoblja na Heathrowu, guzvama u Brightonu, to ne bi bio tipicni britanski praznik (bank holiday). Jos fino samo fale ona najtipicnija razglabanja o vremenu ("The great bank holiday washout" je jedna od popularnijih naslova; drugi je "The great bank holiday getaway" i "Chaos on the roads").
Tradicionalno se za taj bank holiday weekend odrzava i poznati Notting Hill Carnival, dogadjaj koji je poceo jos 1964., a organiziran je bio od strane emigranata sa Kariba (Trinidad).
Inace, karneval je urnebesno zivopisan i raznobojan i zna se sjatit po milijun ljudi (prije par godina organizatori su imali problema sa sigurnosti jer se desilo ubojstvo), a postoje i razlicite discipline koje se nagradjuju. Prije kojih 30-ak godina ti karipski emigranti su se dosta naseljavali u Notting Hill dijelu Londona (zapadni London), gdje je bilo jeftinih stanova. Aj ti sad pokusaj kupit ili iznajmit nesto tamo pa da vidis kako ces skliznut u debeli minus u milisekundi. To je sad jedna od elitnijih cetvrti Londona u kojoj je tesko naci za kupit ista vece od kutije za cipele ispod milijun funti. Jedino ce ova yours truly trunut na poslu i preko ovog praznicnog vikenda.

- 10:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 24.08.2004.

She's a Lady (yeah, right!)

Nisam se htjela ovako raskrinkati kao totalna luzerica, ali desila mi se jedna stvar koja je prelila casu (porezala sam si prst, ali onako, krvnicki, more of which later). Zenska torba iliti torbica. Pa, milsim da je moja kao rijeci Beckovih pjesama.:goddamn weird, but makes perfect sense. Shvacam da je u 99% zena stanje u torbama alarmantno, ali u mom slucaju je to ono, ne alarmantno nego apsolutno bez komentara. Koju god torbu da imala i dobre namjere da je ne zasvinjim do kraja, na kraju sve pada u vodu. Na kraju se ispostavi leglo takvog smeca da je to za ne povjerovat (rekla bih “za popizdit”, ali nekako ne zelim potkradat kolegu te novopecenog tatu Akrapa za kojeg mislim da ima koprajt na to): environmental health hazard, stono bi se tu reklo. Da nabrojim samo par svjetlih primjeraka stopostotnog smeca koje trenutno okupira interijer: hrpa kljuceva, sto od posla, sto od doma; security pass za posao; hrpetina mrvica od zobi i raznoraznih zitarica (courtesy od nekih veganskih kolaca od datulje u kojima sam se davila cijeli prosli tjedan jer se ko fol odvikavam od cokolade); poluraspadajuca jabuka; polugnjila banana; noz za rezanje kore od jabuka na kojeg sam danas potpuno zaboravila, i, shodno sa time, danas se porezala kao zadnja budala jer sam besciljno pokusavala pronaci nesto sasvim drugo (naravno da sam bila zaboravila da ga imam); gomila starih salveta koje uvijek dobijem kad si ujutro kupim standardnu dozu “large latte with 2 sugars, please”; mrlje od prolivenog soka/vode; rezervni ulozak (koji uvijek, ali UVIJEK izvucem van umjesto maramica; kako mi to uvijek uspije??); mob (kojeg nikada, ali bas NIKADA ne cujem kad zvoni ili kad mi veli da imam SMSl ono, uvijek mislim da zvoni drugim ljudima jerbo supljoglava kakva jesam, nisam jos zapamtila zvuk zvonjave mog moba, o, boze me sacuvaj! U moju obranu samo da velim da mi mob nije jos star mjesec dana, your honour); kutija flastera; potrgani kisobran; ziherica (koju upotrijebim ak mi se strga gumb na hlacama, kao recimo, danas ujutro); viljuska koju koristim otkad sam si za rucak pocela kupovat neke mung beans veganske pastroce. Ma, jednom mi se cak i vakumirani losos (poklon nekog Kanadjana koji je bio odusevljen sto sam mu omogucila da skiricra neki prastari pianino iz 18. stoljeca) otvorio te zasvinjio cijelu torbu (ne, nemam je vise, morala sam je frknuti od smrada). Pravo cudo da mi iPod jos radi. Nikad od mene prave dame. Moram se popravit. Must do better.

- 09:46 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.08.2004.

Thieves like us (not!)

Ne mogu ovo presutit. Ukraden je "Vrisak" od Muncha. Grrrr... I to jos kad je muzej bio otvoren, u sred bijela dana! Ne mogu vjerovat da slika nije bila alarmirana, samo je bila zakacena za zid. Bez teksta sam, stvarno.
Dabodga im se ruke osusile.
kradja
jos malo o kradji

- 14:06 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 21.08.2004.

Science in progress

Svemir, veliki prasak, fizika, znanost opcenito. Nanomozak kojeg imam u glavi lako je fascinirat (sto bi vec trebala biti opcepoznata cinjenica na ovom kravosrc-blogu), pa tako me i ovaj clanak o bozjoj cestici jako zaintrigirao. Radi se o misterioznoj sub-atomskoj cestici koju bi fizicari htjeli simulirati. Navodno, pomoci ce nam u objasnjenju kako je nastao svemir. Neki kazu da takva cestica ne postoji. U zelji da opovrgnu ove nevjerne Tome, fizicari hoce izgradit akcelerator (nesto valjda poput onog vec postojeceg u Cernu) koja bi onda dokazala postojanje te bozje cestice. Cijena? 3 bilijuna funti. Sudarit ce elektrone i pozitrone brzinom svjetlosti: eksplozija koja bi se desila pri tome, te svjetlost, toplina i radijacija koji bi se pri tome oslobodili, rezultirali bi tom toliko trazenom cesticom (rekonstruirali bi se uslovi koji su bili prisutni prilikom velikog praska kada je nastajao svemir), poznatijom pod zvanicnim imenom Higgs boson. Odluka o financiranju tog projekta se ocekuje ove jeseni. Mislim, na prvi pogled zvuci kao jos jedna od suludih ideja tipa “mad scientist”. Ali… Sucker sam za ovakve znanstvene eksperimente. Sto je vrlo cudno, s obzirom da mi fizika uopce nije lezala u skoli. Ali nikako. Jednom dok sam odgovarala pred plocom (tema koja mi uopce nije lezala: optika i frakcija svjetlosti) profesorica me je onak zabrinuto pitala da kaj ja mislim studirat. Kad sam joj odgovorila “Jezike”, osjetilo joj se olaksanje u glasu kad mi je odgovorila “Da, i ja mislim da bi ti to bilo najbolje”.

”The world is running out of easily developed energy sources. If we can learn more about how energy and mass are related in this strange way then who knows what effect that might have."

- 14:51 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 20.08.2004.

Marathon (wo)man

Trcanje. Tko bi rekao da ce ovdje potpisana spodoba jednoga dana odlucit trcat. Spodoba koja je umirala na tjelesnom u srednjoj skoli nakon pretrcanih 10 metara. Spodoba koja je jednom trcala na nekom skolskom krosu u osnovnoj skoli i stigla debelo zadnja, kako i prilici jednoj seljacini. A evo, vec 3 godine spodoba trci jer to hoce, ne zato jer je netko tjera. Trenutno joj je rekord 10km u sat vremena. No, kako je spodoba megaloman u srcu i dusi, to joj nije dovoljno: palo joj je na pamet da bi htjela ici "the full monty", tj isprobat maraton. Da vidi sto je to u tom maratonu kad svi odusevljeno pricaju o tome (moj prosli zubar je bio zagrizeni maratonac; svaki puta kad mi je brusio zube pricao bi mi koliko je pretrcao i kakve cake je koristio da bi mogao izdrzat do kraja; pokusavala sam ne mislit na onu scenu iz istoimenog filma sa naslova ovog posta: "Is it safe?"). Od iduceg ponedjeljka pocinje sa pripremama jer se hoce prijavit na slijedeci londonski maraton. Bit ce frke, posto se ne vraca sa posla prije 20 sati navecer. Onda treba doc k sebi. Nema sanse da pocne trcat prije 9 navecer. A i dolaze kraci dani, kisa, magla, hladnoca. Barem nece trcat u suludim kostimima tipa divovski cekic/medvjed/krava. Ili u zeljeznom ronilackom odijelu. Nema frke, kad u nesto zagrize, ne pusta. Napravit ce ona to - ne zvala se ja Xiola.

- 10:16 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 19.08.2004.

I don't like the music playing - but you could just cut the wires.

Eh, ovi mladi huligani, mislim da im je uskoro odzvonilo. I to zahvaljujuci genijalnoj ideji jednog ducana u Engleskoj: preko razglasa su poceli pustati klasicnu muziku. Bach je izgleda najomiljeniji medju tim neranimajkovcima. Naime, da pocnem od pocetka. Sefu jednog supermarketa je bilo dozlogrdilo sto se ispred zgrade skuplja gomila spodoba u Adidas suskavac-trenirkama, kapama sa siltom okrenute naopacke, sa tonom poluzlatnog prstenja i lancuga, te polu-mrkih pogleda. Koji bi onda plasili kupce i trgovce, te od njih zicali lovu ('Ej, mala, imas kaj sitnog?' Ili u mom slucaju ovo 'Ej, mala' jednostavno se zamijeni sa 'Ej, babo...'). Dobro, salu na stranu, desilo bi se tako i ozbiljnjijih izgreda. No, izgleda da je ovo postalo vrlo efikasno jer lokalne novine pisu o padu kriminaliteta na tim prostorima. Jedino se sad desio mali zajeb: naime, precvikane su zice putem kojih se oglasavao Bach. Stono bi Beastie Boysi rekli, "Listen All Of Y'all It's A Sabotage".

- 10:09 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 18.08.2004.

Doing it for the kids

Evo, cak sam i naslov popalila odavde, ali clanak je odjednom poceo imati smisla u mojoj glavi. Karijera ili dijete? Ili oboje? Posto polako zalazim u, hm, nazovimo ih godine, sve nesto razmisljam o toj temi. Nije sad da imam neku iminentnu potrebu za prokreacijom TU i SADA, no uvijek se ispostavi da se mora nesto zrtvovat kada se covjek odluci imati djecu. Kompromis.

Zanimljivo da ovdje u UK zene u dosta slucajeva napuste posao i ne vrate se vise na radno mjesto. Primjer broj jedan: moja susjeda. Sin joj ima 6 mjeseci i ona se ne namjerava vratit natrag na posao (ima muza koji radi). Razlog: prventsveno financijska neisplativost. Vecina zena bi se htjela vratit natrag, ali na pola radnog vremena. OK, to mogu zatrazit zakonom, a na poslodavcu je da to onda prihvati ili ne. No, to onda znaci da dobije upola manju placu nego prije, a dijete treba ipak netko pricuvati, treba ga nahranit, podic. Vrtici su basnoslovno skupi: mislim da je prosjecna cijena oko 300 GBP ovdje u okolici Londona. Tjedno. Isplati li se raditi samo da se mogu pokriti troskovi cuvanja djeteta?

A i porodiljski zakon je reguliran za ubit vola (uvijek u novinama citam da Velika Britanija ima jedan od najgorih porodiljskih zakona na Zapadu): porodiljski traje 26 tjedana, dakle, 6 i pol mjeseci. Mozes ti to jos toliko produzit, ali onda dobijes apsolutnu crkavicu od kojih 100 GBP tjedno (ovo je za UK standarde mizerno) pa sad ti zivi od toga. Dobijes jos nesto sice, otprilike zvanu family credit tax allowance, ali to je u principu to. Ako nemas muza koji dobro zaradjuje, mozes se slikat.

Obicno se odluka imati ili nemati lomi na zeni. Ultimatum koji se postavlja je uvijek isti: ili karijera ili dijete. Pa sad ti izaberi. Moze li to ici zajedno? Obicno se trazi neki idealni kompromis. No, ni tu nismo zadovoljni. Izaberes li dijete, odmah se klasificiras kao domacica sa mozdanim vijugama koje su ekvivalent dubokooceanskog koralja. Kao, koja luzerica, baca u vodu sve sto je do sada stjecala; najveci intelektualni napor koji je sad ocekuje je da li ukljucit Teletubbiese ili neku dnevnu sapunicu na teve. Onda, izaberes li karijeru onda si kucka prvog reda, ne znas stat, sebicna si, ne ispunjavas primarni zahtjev koji se obicno ocekuje od zene, jelda? A ako hoces kombinirati jedno sa drugim, e, onda svi pocnu pametovat da kak to mislis, da ne mozes imat i ovce i novce. Ne mogu? E, pa bas hocu, cisto zato da im se onda mogu u brk nasmijat i to reci. Jednog dana. Trazim li nemoguce?

Dugacak post. To mrzim. Magarac je bio tko procita sve. Udarila mi u glavu “Revolution” od Spacemen 3.

- 09:44 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 16.08.2004.

5 Bozjih zapovijedi

Znala sam da ce mi se predoziranje gledanja emisija poput onih na VH-1 tipa "Motley Crue/Ozzy Osbourne/Motorhead/ubaci grupu po izboru: Behind the Music" jednog dana obit o glavu. Dobro je imat i starijeg buraza koji se nekad davno furao na Tygers of Pan Tang, Judas Priest i Montrose.

Pet pravila kako postic i zadrzat slavu:

1) Svi clanovi benda moraju imat dugu kosu (o, boze, zar stvarno?): skolski primjer=Iron Maiden (Dickinson faza broj 1); jos bolje ako postoji kombinacija duge kose i brcetine a la Motorhead (Lemmy).

2) Moras nosit traper, kozu i ne previse spandexa. Skolski primjer=Saxon (taj t:k:s omjer su doveli do savrsenstva), Status Quo (prije 'In the Army Now' faze). Niposto ne smijete bit kao Scorpionsi (overdose spandexom vas nece uciniti mega cool).

3) Moras steci ovisnost drogama (well, you don't say!). Ili alkoholu (well, you don't say part 2). Pozeljno je i jedno i drugo. Recimo, Black Sabbath (droga i alkohol), Aerosmith (prije nego su se usminkali: isto, droga i alkohol), Motley Crue (droga, alkohol, groupies). Krscanski heavy metal bendovi se ne racunaju.

4) Moras imati barem jednu laganicu i snimit spot za nju (idealno, pola spota mora bit u slou moushunu i moraju se vidjet upaljaci kako gore). Idealan primjer su Poison, Bon Jovi, Def Leppard, Guns'n'Roses. Oni koji padaju na tom ispitu: Megadeth, Napalm Death.

5) Dobro je nosit razdrljene jednodjelne kostime (recimo, kao gimnasticari) a la Ratt, Tygers of Pan Tang (otkako je buraz jednom davno kupio jednu njihovu plocu ne mogu ih izbit iz glave), Twisted Sister. Nakon sto se kostim razdrlji golim rukama, konci koji vise se fino mogu zavezat oko glave (Justin iz The Darknessa) da se upotpuni dozivljaj.

Ma, imala sam u planu napisat jos 5, da upotpunim desetku, ali lijenost je ucinila svoje. I wanna rock, stono bi Dee Snyder rekao.

- 14:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 13.08.2004.

Moronsko ubijanje vremena petkom

Zahvaljujuci Zrinskom pismu zelim zvanicno obiljezit Dan ljevaka. Jedna sam od njih. Biti ljevak sastoji se u genima (13% svjetske populacije su ljevaci): baka, mama i dvoje bratica su svi od reda ljevaci (svi sa iste strane, tj po mami). S tim sto su bratici jos uvijek zvanicno ljevaci jer jos pisu lijevom rukom (odolijeli su okupatorskoj cizmi); a nas ostale su uspjeli, nakon teskih muka i patnje, preobratit da barem pisemo desnom rukom, ali sve ostalo radimo lijevom. Dakle, to su bili necuveni i neopisivi (da ne velim desnicarski) terori koji su se sprovodili nad nama. Ne znam da li je i sad uvrijezeno misljenje da su ljevaci malo trknuti u glavu, tj, da im nisu sve plocice poslozene kak treba u glavi (dobro, moze se diskutirati o tome u mom slucaju)? Ta "diskriminacija" se ocituje i u engleskom jeziku (imati 'dvije lijeve noge' znaci biti nespretan; 'nitko tko ima imalo zdravog razuma ne bi napravio to-i-to'=nobody in their right mind...): sto je 'desno' je dobro, sto je 'lijevo' je lose (gomila takvih asocijacija moze se naci u Bibliji). U doba kad je baka bila mala, to je sigurno vrijedilo. Posto je isla u neku katolicku skolu gdje su ih nadgledale casne sestre, non stop su je ove bole u ruku sa iglicom dok bi vezla: da iglicu premjesti iz lijeve u desnu ruku. Ista stvar i sa mamom. A i ista stvar i sa mnom. Sjecam se da bi me mama doslovce tjerala da pisem desnom rukom. I premjestala bi mi olovku. Opirala sam se, ali uzalud. Ali sve ostalo radim sa lijevom. Ljudi me ne mogu gledat kako rezem kruh jer misle da cu se porezat. Kad peglam, misle da cu se opec. A da ne spominjem koje su to muke kad treba nesto rezat skarama, za ubit vola! Ali zato mogu pisati s desna na lijevo sa lijevom rukom bez problema (mislim, ono, to ce mi jako trebat u zivotu, ne?). Cak nam je i buduci kralj (William) ljevak. I Bostonski davitelj. I Jack the Ripper. I JFK. I Toulouse-Lautrec. I tako dalje. Dakle, zivjeli ljevaci i svi koji se tako osjecaju.
Probajte rijesit ovo.

- 10:44 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.08.2004.

"They misunderestimated me" (iliti "Viva el bushismo!")

Na poslu je bio jedan od onih dana kada covjek ima milijun i jedno pitanje, a nula, nada, zip odgovora; kada ti se ljudi samo fino smijese, a jednom rukom ti stavljaju gomilu papira u in-tray; kada mislis da si konacno zavrsio sa jednim, a kad ono, zajeb na zadnjem koraku i ponovo ispocetka. I kako se drugacije razonodit nakon ovakvog fijaska od dana nego udarit (ijopet) po najlakse kvarljivoj robi, tj politicarima? Pogotovo kada se uzmu u obzir velebne, stilisticke, ostroumne i nadasve nadahnute izjave najmilijeg precjednika jedne uber-velesile koja moze ostati neimenovana. Potaknuta njegovom najnovijom bisernom izjavom koja glasi "Our enemies are innovative and resourceful, and so are we. They never stop thinking about new ways to harm our country and our people, and neither do we.', odlucila sam se malo vise obrazovati o tzv. "bushisms" i proucila online hramove posvecene filozofiji jednog sasvim obicnog covjeculjka (ko fol) ciji je jedini grijeh da previse voli svoju zemlju i gradjane koji zive u njoj. Blagosiga svima nama!

Ako se netko sjeca Ivana Noble-a i njegovog online dnevnika kojeg redovito pratim: evo zadnjeg posta u kojem Ivan opisuje strahove od obavljanja CT nalaza (Ivan boluje od neizljecivog tumora na mozgu) i radosti sto mu pruza tek rodjeni sin. Nit previse umuje, nit previse popuje: go, Ivan, go.

- 22:58 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 11.08.2004.

They work hard for their money

Vrijeme je godisnjih odmora, zasluzenih ili nezasluzenih, vec prema nacinu gledanja. Vecina ljudi je zbrisala, oni koji nisu jedva cekaju da zbrisu. Na vijestima isto tako. Vijest dana: Cameron Diaz i onaj Trousersnake se zene. Kakvo sokantno otkrice! Covjek uci dok je ziv. Vidim da su se i Francuzi nesto opasno uskomesali. Navodno, Chirac im je otperjao na otocic Reunion u Indijskom oceanu krajem 7. mjeseca i ne namjerava se vratit do kraja 8. S tim da je svojim ministrima naredio da moraju ostat u majci domovini i radit. Da se kao ne bi ponovio fijasko od prosle godine kad je skoro 15,000 ljudi pomrlo od vrucine, a politicari su luftali guzice i odbijali se vratit sa godisnjih odmora jer, kakva kriza, kaj ljudi ne mogu podnijet malo vrucine? Ma mislim, i onda kao ovi su ovo ljeto ostali 'doma'. Kao, rade. I sad su se svi ti ministri pretrgali od rada: jedan kaze za sebe da radi par sati dnevno u svojoj vikendici u Alpama i zamahuje mobitelom, sto je ovjekovjeceno i kamerom (kao, fotoreporter se nasao tamo pukim slucajem i slucajno je okinuo fotic). Drugi je odmah treci dan godisnjeg odmora posjetio lokalnu poreznu upravu. A tv kamere su posebno uhvatile kadar njegovog sakoa i kosulje koji su bili natopljeni znojem! Da se vidi kako radni narod crnci. Ali vrhunac vaznih vijesti je ipak reportaza o Chiracu, njegovoj zeni i njihovom psu koji se zove Sumo (navodno Chirac obozava sumo hrvanje). Otisli svi troje u restoran na Reunionu, opusteni i preplanuli. Chirac i zena mu su narucili skoljke, juhu, patku, kokos u limunovom umaku, te ananas sa racicima i svinjetinom. A Sumo je narucio tanko narezanu kokosh sa mrkvom. Ah, politicari, gdje bi bili bez njih??

Jacques et Bernadette.

- 10:49 - Komentari (9) - Isprintaj - #

utorak, 10.08.2004.

Trust no-one

Pravda je tradicionalno slijepa i shodno s time, pravedna, jelda? Sve vidi, iako ne vidi, sve fino poslozi i sredi i svi fino sretni i zadovoljni. Geddit? Da slucajno tko ne zucne kako pravda ponekad i nije bas tako slijepa, te da dijeli sakom i kapom onako bez ikakvog reda ili smjera, onako nasumicno. Eh, zato nam je tu dezurni policajac Banksy, koji je proslu srijedu zacementirao 6-metarsku skulpturu pravde preko koje nam porucuje da je pravda, shock-horror, kurva (sado-mazo kozne cizme do koljena, tange i halteri)! Smjestio ju je u Clerkenwell Green u centralnom Londonu (gdje gleda u smjeru obliznje glavne sudnice u Londonu, Old Bailey), a poanta svega toga je ismijavanje britanskog pravnog sistema (zapravo, moglo bi se reci univerzalnog pravnog sistema). Kurva, odnosno Pravda, ima US dolarske novcanice zakacene za haltere, a dolje kod nogu postoji tablica na kojoj pise "Trust no-one". Skulptura je kostala 20,000 GBP, a napravljena je od ciste bronce i tezi 3,5 tone.
Kaze Banksy "It's the most honest depiction of British justice currently on display in the capital. I hope it stays there for good."
Jedino mi nije jasno kako je to sve mogao "tajno" napravit kako pise u novinama. Tri i pol tonsku skulpturu postavit usred noci, mislim, ono... Zar je moguce da je i Banksy dio art establishmenta sa kojim se sprda? Smrc, nista vise nije sveto.

- 10:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.08.2004.

Diamonds are forever

Sinteticki dijamanti nedavno su napravljeni od kremiranih ostataka covjeka iz Brightona. Koristi se neki specijalni proces koji izvuce ugljik iz pepela, taj ugljik se onda procisti i "uzgoji" se umjetni dijamant. Znanstveno gledano ima smisla: pepeo se djelomicno sastoji od ugljika, a pravi dijamanti su isto tako ugljik (sjecam se da nam je nasa Dan'ca na kemiji to tako objasnjavala: ono, grafit i dijamant su bili primjeri ugljika "gdje su se atomi drugacije zagrlili"-copyright by Dan'ca). Te dijamante ce nosit obitelj kremiranog covjeka kao vrsta mementa, podsjetnika na njega, unikat. Kao da ce na takav nacin uvijek biti prisutan uz njih. Sto i nije tako neobicno. Ljudi ponekad pocnu nosit neku stvar od umrle osobe, tipa njihov nakit i odjeca, jer su onda na taj nacin jos uvijek sa tom osobom, oznacava im tu psiholosku povezanost koja pomogne u cijelom tom procesu zaljenja i tuge. Ali meni se ipak vise svidja ideja prosipanja pepela negdje, bilo gdje. I da mi o voljenoj osobi ostanu sjecanja u glavi kao zive slike i podsjetnici, umjesto nosenja fizickih predmeta na meni.

Sven-saga ne posustaje. The Sun iznosi opsiran intervju sa Fariom Alam, a posto nam jos nije dosta, je li, danas navecer u 10 sati emitirat ce se intervju zvan "Sven and Me-A Tonight Special". Hm, pa sve se poklapa u Farijinom intervjuu u The Sun-u: kalup je isti, samo mozes zamijenit imena (ista fora je bila i sa onom Rebeccom Loos i David Beckhamom).

- 09:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 07.08.2004.

Dan kada se nista ne radi na poslu

Jutros, na putu za posao, kada rade samo luzeri ko ja, imala sam vremena zamijetit sve karakteristike King’s Crossa (London Borough of Camden) dakle, ono po cemu je taj dio Londona posebno zapazen. Prvo me je jedna zena, high as a kite on crack, zicala lovu. Onda par metara dalje, sjedeci na stepenicama bilijard hall-a (otvorenog 24 sata na dan, zlu ne trebalo) neka druga zena me zicala cigaretu. Onda opet par metar dalje ima plejada malih hotelcica, usudila bih se reci, rupcaga. Jedan od njih se zove Violet Hotel, a na tabli cak pise “central heating”: wow, zamisli koja cast, ahem, hotel koji ima centralno. Inace, King’s Cross je jedan od poznatijih londonskih red light cetvrti (ako je netko gledao film “Mona Lisa” sa Bob Hoskinsom, e, radnja se odvija upravo ovdje): dileri, prostitutke, ostali kriminalci sitnog zuba. Trenutno je sav raskopan jer preuredjuju veliku neo-goticku zgradetinu tik do stanice zvanu St Pancras. Kada sam prvi puta dosla u London, odlucila sam otic tamo upravo zbog filma. A posto sam se htjela pravit cool, nisam vadila mapu iz torbe, kao, znam ja gdje treba ici, kaj ce meni mapa. Naravno, nisam imala pojma gdje krenuti i krenuh tako ulicom zvanom York Way. I hodam. I hodam. I nista ne vidim osim nekih silosa, plinare i ostalih turistickih atrakcija zvanih spaljeni zahrdjali automobili. Ali, ja sam cool i hodat cu po toj ulici ma makar i krepala. Dobro, nakon 20 minuta sam ipak odustala i diskretno se okrenula natrag. Tako mi i treba.

Upravo doznadoh da ce 14.9. u muzej doci jedan VIP koji se mora oslovljavat sa HRH. Mos’ mislit kako cu mu se naklonit. Doci ce i neki politicari. Tzv. krema. Xiola u raljama elite: pomoz’ bog!

- 13:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

petak, 06.08.2004.

Od cudaka do ludjaka...

Posto se UK smatra zemljom ekscentrika i cudaka, evo jedne tipicno britanske opsesije: trainspotting. Cak ne znam ni prevest na rvacki. U principu, jako popularan hobi medju nerdovima i geekovima. Kad sam se tek bila doselila ovdje, jedan frend mi je cijelu vecer objasnjavao taj velebni fenomen, a ja si u sebi mislila, u, sto me zajebava i bulazni mi tu o nekim trainspotterima. A kad tamo, ispostavilo se da je pricao zivu istinu. Dakle, trainspotteri su specificni ljudi: jednostavno obozavaju zeljeznice i vlakove. Trainspottera mozete zamijetiti obicno pri kraju zeljeznickog perona: obucen je obicno u kabanicu (ljeti dobro dodju i kratke hlace), u rukama mu mala biljeznica i olovka, oko vrata dalekozor. I stalno nesto piskara. A piskara brojeve vagona, kompozicija i tome slicno. Ima i godisnjih skupova trainspottera, gdje mogu razmjenjivati ideje, druziti se, porazgovarati o zadnjim krikovima u tom hobiju. Da mi je znati ima li ih u zemlji Rvackoj!

Da ne ispadne da pricam samo o originalnom izvoru rijeci "trainspotting", evo jednog kviza kojem mozete pronaci sebe. Ispadoh Tommy. I to nakon pokusaja varanja i rjesavanja kviza 2x zaredom. Nista nije pomoglo. Kaj ne krepa on na kraju od toksioplazmoze? How cool is that, ha?

Ona zenetina od sekretarice u Nogometnoj organizaciji je unajmila Maxa Clifforda kao PR agenta. Maxa uvijek unajme takvi anonimusi koji odjedanput dodju na naslovne stranice (njoj sad nude oko 750,000 GBP) i koji onda neizostavno prodaju svoju kiss'n'tell pricu tabloidima (tipican takav naslov bi glasio nesto kao "He was an animal in bed, would sniff cocaine and wanted to hire a prostitute to entertain us". Pa, vidim ja, dok je toga, ne trebamo se bojati gladi, globalnog zatopljivanja, rastucih kamata i Toncijevog godisnjeg odmora na Barbadosu. Zivjeli!

I za kraj jedna jako vazna stvar: rijesila sam se omce oko vrata zvana T-Mobile, koja koma od mob providera! Nikad vise! The future is bright, the future is Orange.

- 08:50 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 03.08.2004.

What are words worth?

Knjiga koja to nije, koja nikada nece biti napisana, koja postoji samo kao ideja, fragment, kao dio necega: projekt "The Art of Unwritten Book" koji vode 2 knjiznicara. Dakle, biljeze te "knjige" putujuci duz cijele UK pricajuci sa ljudima. Zanimljivo je to da vecina prica cak i nisu ideje za potencijalne knjige, vec samo djelic ljudske intime koje su onda zapisane i izlozene u galeriji u Portsmouthu. Vec je skupljeno oko 400 prica, a cilj je da ih se skupi jos 600. Kazu da su ljudi vrlo blagonakloni prema cijeloj ideji i da se rado otvore i ispricaju bilo sta. Recimo, u jednom danu su skupili price od covjeka sa cerebralnom paralizom koji je pricao o obrazovanju; covjeku koji je otisao na anti-Hitlerovsko hodocasce po Austriji; covjek koji pise kinesku poeziju koja se bavi filozofijom. Price su zabiljezene i onda prepisane u obliku mini would-be knjige koja moze imati samo par redaka, a moze imati i par stranica. Nesto, recimo, kao blog.

I jos nesto: kako mi idu na zivce sve novine i vijesti koje na udarnim stranicama/terminima razglabaju nadugacko i nasiroko o nogometnoj federaciji, seks skandalu (ma mos' mislit) i tko bi trebao dat ostavku. Gledam ja jucer navecer Sky News i cekam vijesti kao neki seljak, a ono, ta-daaaam, "FA scandal refuses to go away", bla, bla, bla. Da li Sven treba otici? Vec je neki budja otisao, pojma nemam koji i sad mislim si ja, gotovo je, fala majci bozjoj. Ali ne, ima toga jos! I ovako nis' ne rade po cijele dane, a placeni su bogovski, nije ni cudo da popizde od dosade pa onda traze zabavu u obliku nekih tamo sekretarica. Mislim, big deal. The world keeps on turning.

- 09:21 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.08.2004.

Baby, you CAN'T drive my car!

Skoro polovica vozaca u UK priznaje da vozi tik za repom auta ispred sebe, tzv. tailgaiting. Dobro onda, i? OK, nije prema propisima, opasno je i to, ali onaj tko nije vozac ne moze skuzit apsolutnu i totalnu frustraciju kada je netko ispred tebe u preticajnom traku na autoputu i vozi 60 na sat! Pa to je za crijeva si iscupat! Ako mi se to desi, e, onda ubijam, na zalost. Nalijepim se doticnome skoro pa na guzicu auta i ne pustam. Mislim, to radim onima koji vec preteknu auto i jos se ne sparkiraju u vozeci trak. Halo!! Ajde, barem im ne dajem znakove sa svjetlima da se maknu, ali postanem apsolutna zvijer. Nekada mi dopizdi pa ih preteknem u vozecem traku. Mislim, koju vrazju mater se ne maknu!? Moze se reci da se tako zvjerski ponasam svaki puta kada sjednem za volan. Zavisi o situaciji. Nisam od onih koji luduju po cestama, postujem propise i te fore, na auto putu nikada ne vozim vise od 110 milja (khm, limit je 70 milja, ali jebiga, ako je cesta cista...), po naseljenim mjestima ne divljam. Neki ljudi mi predbacuju da ne volim vidjet nikakvog auta ispred sebe, da uvijek moram preticat. Ma kaj oni znaju, vecinom mi to predbacuju ne-vozaci. Velim im, prvo prodji vozacki pa mi onda zvocaj i kritiziraj. Ali ima jos jedna stvar koja mi apsolutno dize tlak, a to je ne davanje zmigavca! Sto me to razkuri (kako bi rekli Slovenci), e, onda rigam vatru: to smatram cistom bolesnom lijenoscu. Ma, ima jos gomila toga: kad se ljudi bezveze sparkiraju (zauzmu 2 mjesta); majke koje voze djecu u skolu (tzv. school run, a koji zakrci promet ujutro do boli, grrrrr, umjesto da daju djecu na javni prijevoz ili da idu pjeske); white van man (posebna kategorija vozaca koji voze bijele kombije: citaj-nabrijane seljacine); neki biciklisti (don't get me started on that one!); stare bakice za volanom (nemam nista protiv starih bakica, ali kad sjednu za volan...); frajeri sa onim prepravljenim krntijama od automobila (kad si stave spoilere, pa zatamne stakla); kad ti netko izleti iz sporedne ulice tik ispred tebe (ono, vidi da ti ides, ali ne, mora on izac - pa onda ubijam, covjece: isto mu se nalijepim na guzicu, a ponekad bas osjetim okus adrenalina u ustima). Koji su to atavizmi ispoljeni kad covjek vozi! Stvarno strava kako se mozes pretvorit u totalnog monstruma za volanom.

A ovo je zalosna statistika rada u UK. Ma koliko ja voljela svoj posao, nema sanse da ostajem prekovremeno, a-a. Nema tog boga koji bi me na to natjerao. I da si jos nosim posao doma, ili da nesto radim u vezi posla na vlaku dok putujem (da vidite samo kolika gomila, samo sto se sjedne, vadi papire, fascikle, laptope), isto nema sanse. Docim izadjem van iz muzeja, gotovo, iskljucim se potpuno. Odbijam bit uvucena u tu tzv. long working hours culture.

- 10:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	kolovoz, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31