Skoro polovica vozaca u UK priznaje da vozi tik za repom auta ispred sebe, tzv. tailgaiting. Dobro onda, i? OK, nije prema propisima, opasno je i to, ali onaj tko nije vozac ne moze skuzit apsolutnu i totalnu frustraciju kada je netko ispred tebe u preticajnom traku na autoputu i vozi 60 na sat! Pa to je za crijeva si iscupat! Ako mi se to desi, e, onda ubijam, na zalost. Nalijepim se doticnome skoro pa na guzicu auta i ne pustam. Mislim, to radim onima koji vec preteknu auto i jos se ne sparkiraju u vozeci trak. Halo!! Ajde, barem im ne dajem znakove sa svjetlima da se maknu, ali postanem apsolutna zvijer. Nekada mi dopizdi pa ih preteknem u vozecem traku. Mislim, koju vrazju mater se ne maknu!? Moze se reci da se tako zvjerski ponasam svaki puta kada sjednem za volan. Zavisi o situaciji. Nisam od onih koji luduju po cestama, postujem propise i te fore, na auto putu nikada ne vozim vise od 110 milja (khm, limit je 70 milja, ali jebiga, ako je cesta cista...), po naseljenim mjestima ne divljam. Neki ljudi mi predbacuju da ne volim vidjet nikakvog auta ispred sebe, da uvijek moram preticat. Ma kaj oni znaju, vecinom mi to predbacuju ne-vozaci. Velim im, prvo prodji vozacki pa mi onda zvocaj i kritiziraj. Ali ima jos jedna stvar koja mi apsolutno dize tlak, a to je ne davanje zmigavca! Sto me to razkuri (kako bi rekli Slovenci), e, onda rigam vatru: to smatram cistom bolesnom lijenoscu. Ma, ima jos gomila toga: kad se ljudi bezveze sparkiraju (zauzmu 2 mjesta); majke koje voze djecu u skolu (tzv. school run, a koji zakrci promet ujutro do boli, grrrrr, umjesto da daju djecu na javni prijevoz ili da idu pjeske); white van man (posebna kategorija vozaca koji voze bijele kombije: citaj-nabrijane seljacine); neki biciklisti (don't get me started on that one!); stare bakice za volanom (nemam nista protiv starih bakica, ali kad sjednu za volan...); frajeri sa onim prepravljenim krntijama od automobila (kad si stave spoilere, pa zatamne stakla); kad ti netko izleti iz sporedne ulice tik ispred tebe (ono, vidi da ti ides, ali ne, mora on izac - pa onda ubijam, covjece: isto mu se nalijepim na guzicu, a ponekad bas osjetim okus adrenalina u ustima). Koji su to atavizmi ispoljeni kad covjek vozi! Stvarno strava kako se mozes pretvorit u totalnog monstruma za volanom.
A ovo je zalosna statistika rada u UK. Ma koliko ja voljela svoj posao, nema sanse da ostajem prekovremeno, a-a. Nema tog boga koji bi me na to natjerao. I da si jos nosim posao doma, ili da nesto radim u vezi posla na vlaku dok putujem (da vidite samo kolika gomila, samo sto se sjedne, vadi papire, fascikle, laptope), isto nema sanse. Docim izadjem van iz muzeja, gotovo, iskljucim se potpuno. Odbijam bit uvucena u tu tzv. long working hours culture.
Post je objavljen 02.08.2004. u 10:18 sati.