The Last Broadcast

And the winner is... Not you!

Nesto sam se posebno nameracila na jednu nagradnu igru u dnevnom listu “Independent”, a to je sakupljanje kupona (sveukupno 9) da bih mogla dobiti 2 povratne karte za New York za ciglih Ł10. Mislim, ono, Ł10, pa za to ne mogu otici ni u London vlakom! Ko fol ne igra jos desetke tisuca seljacina kao ja, mos’ mislit. Sve u svemu mrzim nagradne igre jer se ili ne sjetim kupiti novine, ili ih kupim pa onda bacim bez da sam izrezala kupon ili stavec, pa onda manijakalno moram prebirati po kanti za smece i vadit stranice vec zamascene ostacima cevapa, luka, fish and chips. A posebno ih mrzim zato jer sam jednom davno, davno, bila jedna izmedju 10 izvucenih u nagradnoj igri sad vec davno pokojnog casopisa “Rock”, gdje je glavna nagrada bila karta za koncert Rod Stewarta u Beogradu (dobro, bilo mi je 14 godina i mislila sam da Rod Stewart i nije tako los). E, onda je Rod odlucio otkazati koncert, mamicu mu, pa su nam, kao utjesnu nagradu, podijelili svakom po 10 ploca (ploce, tj. LP, dakle, po tome se vidi da je to bilo kad je bog po zemlji hodao). A ploce su bile, ono, skart nad skartovima, valjda kaj ducani nisu mogli prodati: sjecam se samo da su u paketu bila najmanje 3 albuma od Imagination. Te najnoviji singl od Rod Stewarta! Mislim, ono, jedini puta (i zadnji, valjda) kada me izvuku, a kad ono, sipak, suha figa, corak.

Ili kad sam igrala jos jednu nagradnu igru sa frendicom: mislim da je bio Vecernji list u pitanju, u sudjelovanju sa Pepsi, ovo, ono, isto je nagrada bila putovanje u New York. Pitanja su bila u vezi glazbe, a ja sam vec tada bila walking trash can za pamcenje minornih informacija tipa ‘nabroji sve clanove Frankie Goes To Hollywood’. Toliko smo bile uvjerene da ce nas izvuci da smo isle joggirat tamo negdje u onoj selendri otkuda poticemo, a razlog je bio slijedeci: da se ufuramo u New York stil zivota, te da se pripremimo za eventualni susret sa Mick Jaggerom (jer on isto, jelte, joggira), pa da znamo kako se ponasati, tj. da ne ispadnemo totalne seljacine. Ne moram spominjati kako nam se cijeli svijet srusio kada smo skuzile da smo kolosalno spusile.

Izgleda da pored mene moze eksplodirati i nuklearna bomba, a da ni okom ne trepnem! Naime, tek sada citam da je jucer bio tornado u mojim krajevima. Mislim, wtf?? Gdje, sta, kako? Zar je moguce da ja to sve prespavah mirnim snom pravednika? Ali to je tako tipicno za Britance, da zabriju o vremenu. Padne 2 milimetra snijega, eto ti njih vec sa naslovnicama u novinama tipa “The big freeze!”; “Britain in the grip of snow and ice!” Potpuno ih obesposobi. Pa onda dramatiziraju na dugo i na siroko. A valjda ne zele da im se opet desi kao 1987., kada je tornado fakat poharao cijelu juznu obalu. A dan prije toga, na drzavnoj im BBC televiziji, Michael Fish se totalno zblamirao kad je sve zive uvjeravao da "Ma kakav tornado, ljudi bozji, kaj vam je?"