Totalni sam analfabeta za arhitekturu. Orijentacija u prostoru mi je ravna jednoj debeloj nuli. Izgubim se kad mi netko veli da si vizualiziram zgradu na racun tlocrta i planova, raznih presijeka. U srednjoj skoli sam redovito bila primjer ismijavanja na umjetnosti kada se raspravljalo o tome. Kao da mi netko prica na islandskom. Samo blejim. Zujim. Sto me ipak ne sprijecava da laprdam o tome. When in Rome...
Nedavno posjetilh kucu zvanu 2 Willow Road u Hampsteadu, u sjevero-zapadnom Londonu: vrlo trendy kutak metropole, ujedno i ultra-basnoslovno skup. Zapravo, koji dio Londona nije trenutno basnoslovno skup? Ajde, Elephant & Castle, Tower Hamlets, Soutwark, Lambeth definitivno nisu. 2 Willow Road je dizajnirao madjarski arhitekt Erno Goldfinger. Zanimalo me je posto sam nedavno procitala Goldfingerovu odlicnu biografiju koju je napisao Nigel Warburton. Goldfinger (1902.-1987.) je bio jedan od vodecih arhitekata modernizma u Britaniji u 20. stoljecu. Goldfinger je arhitekt poznatog i, u danasnje doba, nadasve hvaljenog Trellick Towera, koji je svojevremeno bio jedna od najomrazenijih zgrada u zemlji. Naravno, tradicionalni Britanci nisu bas nesto previse simpatizirali modernisticku arhitekturu. Oni, inace, jako tesko prihvacaju sve sto odudara od tzv. tradicije, sto god ta tradicija znacila. S druge strane, kada covjek pogleda kakve su se sve monstruozno ruzne zgradurine gradile pedesetih i sezdesetih godina proslog stoljeca (prosetajte se malo kroz Elephant & Castle pa cete skuziti o cemu pricam), ne mogu vjerovati da su Goldfingeru zamjerali 'ruznocu' njegovih zgrada. Jest da nije za svaciji ukus. Kako ovdje kazu, it is an acquired taste. Kucu u 2 Willow Road Goldfinger je dizajnirao za sebe i zenu Ursulu 1939. Dizajn je izazvalo je burnu reakciju susjeda: neki od njih su smatrali Goldfingera kao reinkarnaciju zla i olicenje svega cega ne valja u zemlji (tipicno!). Zanimljiva je realizacija cijelog unutrasnjeg prostora koji, izmedju ostalog, ne sadrzi suvisne arhitektonske ukrase. Velika stakla koja se protezu preko cijelog prednjeg zida daju prostoru prozracnost i iluziju ogromnog prostora. Recimo, da imam para, rekla bih mom osobnom arhitektu (naravno), da mi napravi nesto slicno. Nikako ne bih isla rutom onog Subway magnata, ciju je uber-kicastu kucu LA Woman tako dobro opisala. Ili kucetine a la P. Diddy & co. Goldfinger je primjer less is more filozofije koje se i ja drzim. Nije prespartanski. Nije prekicasti. A obicno jednostavnost kosta (i puno je efektnija) 100x vise od grandiozne pompe. Cijena? Prava sitnica. Mislim da je trenutna vrijednost kuce (kojoj je vlasnik organizacija National Trust) negdje oko 3 milijuna funti.
Inace, sad je Ujedinjenom kraljevstvu olaknulo jer je Tony opet osposobljen za premijerstvo. Naime, u petak nam je par sati bio premijer John Prescott, iliti po ovdje po domace Prezza, iliti three-Jags (po najnovijim informacijama nije vise two-Jags, dakle, sad ima 3 Jaguara: 2 auta i jedan motor tvrtke Jaguar). Blair je imao omanji operativni zahvat na srcu. A lesinari vec kruze.
Izasao je i novi album Tom Waitsa, koji je po ocjeni Guardianovog kriticara Alexis Petridisa odlican. A sto drugo ocekivati od covjeka koji tvrdi da na trbuhu ima istetoviran meni (ono, menu, francuski i to) neke pizzerije iz San Diega i da su sve njegove pjesme spjevane u cast Nancy Reagan. Moram jednom sokirati ljude sa mojom listom najzgodnijih muskaraca.
Glomazno-udavljujuci post. Odoh se dalje drogirati sa Nurofenom i cajem. I sanjati o tome kako mi Tom Waits i Nick Cave serenadiraju (mos' mislit).
Post je objavljen 03.10.2004. u 13:55 sati.