moja priča... moji snovi... https://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

četvrtak, 27.09.2018.

Krećemo na jedno veliko putovanje...

Moj mali Lavić i ja krenuli smo danas ujutro za Zagreb da čujemo šta kažu najveći stručnjaci medicine u Zagrebu. Lavića smo sredili sestre i ja i svi su ga gledali koliko je bio divan i sladak. Vozili smo se do Zagreba, a on je cijelim putem spavao. Ovo je bio prvi put da ga vidim više od pola sata. A njemu prvi put u 10 dana da me vidio bez maske preko usta(ne računajući porod).

Doktor u Zagrebu potvrdio je tešku srčanu manu koju ima Lavić i rekao da ide na operaciju kroz 2 mjeseca. Ide na kućnu njegu i ne treba mu više boca kisika. Objasnio je da 50 posto djece sa Dowenovim sindromom imaju slične srčane mane i da je on je on sretan što nema i drugih zdravstvenih problema. Time je potvrdio, kao veliki stručnjak, trisomiju 21 koju moj lavić ima, iako nalaz krvi još čekamo.

Nadojila sam ga i zaspao je, a mi smo krenuli nazad doma. Gledala sam ga kako diše i spava. I mene je svladao umor pa sam zaspala odmah pri izlasku iz Zagreba i spavala skroz do kuće. Kada sam se probudila i vidjela kako spava pomazila sam ga, a on je otvorio svoje velike oči i kao da je htio reći:"Budi uz mene!" Uhvatio me za prist i gledao, a ja sam mu samo šapnula kako nas čeka još duži put od ovog do Zagreba.

Pisat ću vam... sretan

27.09.2018. u 16:28 • 10 KomentaraPrint#^

petak, 21.09.2018.

Kad shvatiš da život više nije zajebancija...

16.9.u kasnim večernjim satima uhvatili su me trudovi. Već sam tri dana bila u bolnici jer sam ranije hospitalizirana zbog "lažnih" trudova. Doktor me pregledao, 4 cm otvorena. Poslali su me na klizmu i pripremili za porod. Trudovi su bili sve jači i jači... Čula sam negdje u daljini da je D. došao u rađaonu i pripremio se da me bodri na porodu. Uhvatio me za ruku i u tom trenutku nije bilo potrebe misliti na naše probleme nego samo na malog dečkića koji dolazi na svijet. Nakon 6 sati slabog otvaranja stavili su na drip... Mislila sam da ću umrijet jer više nisam imala snage za disati. Na kraju su me stavili na kisik i uz nekoliko trudova moj mali dečko je došao na svijet.

Stavili su mi ga na prsa, umotanog u dekicu. Mazili smo se i ljubili. Tata D.je plakao i bio presretan. Dva sata s njim na prsima prošlo je prebrzo i kada je D. otišao mene su premjestili u sobu zajedno sa stvarima. Nakon 2 sata dobila sam malenog u sobu i mazili smo se. Gledala sam ga kako spava, kako se miče, kako odmara....
Navečer oko 6 došli su po djecu da ih okupaju, mjere, procjene... Sve mame su predale djecu i odlučile odspavati.
Oko 8 navečer probudio me glas doktorice koja je rekla:" Vaš maleni će bit prebačen na pedijatriju. Neobičnog nam je izgleda i primjetili smo da ima šum na srcu." Moje srce je počelo brzo lupati. Čim je doktorica izašla iz sobe brzo sam nazvala tetu koja radi u toj bolnici i mamu i sve ostale. Nakon sat vremena teta je došla sa doktoricom i doktorica je objasnila da ima srčanu manu i mora na operaciju za Zagreb na Rebro. Smirila sam se i otišla u krevet. Čitala sam puno o tome cijelu noć i smirila se jer bi operacija trebala biti rutinska i ne preteška.

Sutradan D. i ja smo otišli na razgovor kod doktorice na detaljnije procijene. Tu smo saznali nešto što cu pamtiti cijeli život. Doktorica je rekla da ima AV kanal. Srčana mana u kojoj se miješaju venska i arterijska krv. I neobičnog nam je izgleda. "Šta to znači?" pitao je D. "To znači da sumnjamo na Dowenov sindrom. Morat ćemo vaditi krv da vidimo raspodjelu kromosoma. Nismo još sigurni." Damir je počeo plakati i tresti se, ja sam bila mirna, zagrlila ga i shvatila da će od sada sve biti drugačije. No, on je moje dijete i ja samo želim da bude dobro. I da živi još dugo, kakav god da bio.

Pisat ću vam...

21.09.2018. u 10:13 • 6 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.