moja priča... moji snovi... https://blog.dnevnik.hr/www-somethinglikecarry-com

subota, 27.10.2018.

Hodanje po bolnici i let u Rusiju....

Moj mali Lavić je već skoro 2 mjeseca star... Vrijeme jako brzo prolazi s njim i to me plaši! Sad vidim zašto su svi govorili da uz djecu najbolje vidiš koliko si ostario... Tako će i meni biti za nekoliko godina...

Stalno hodamo po bolnicama. Ide na ultrazvuke srca svaka 2 tjedna, jednom mjesečno kod fizioterapeuta, jednom u 2 mjeseca kod fizijatra, jednom mjesečno na redovni pregled u bolnicu i jednom mjesečno na redovni pregled kod pedijatra. Mogu vam reći da on sve jako dobro podnosi... Ja sam uz njega, a on je sve jači iako se sve više umara i zadihava što je normalno za njegovo srčano stanje. D.nam se nije javio već tri dana. Očito se vratio u svoju savršenu rutinu u svom savršenom svijetu tamo, tamo daleko... Malo mi je čudno da ga ne zanima kako mu je teško bolestan sin... No, dobro. Zato ja moram biti duplo bolja majka.

Čula sam jučer jednu majku, koja ima dijete s Dowenom, kako je izjavila da je to kao da želiš letiti u Ameriku, a sletiš u Rusiju. Jednako lijepo, ali drugačije. Bit će velik izazov, ali tko voli izazove više od mene?!

Pisat ću vam... sretan

27.10.2018. u 12:47 • 6 KomentaraPrint#^

subota, 06.10.2018.

Tata je otišao, a Lavić i ja smo još uvijek kao jedno...

Dobro jutro, dobri ljudi! Jučer ujutro D.je otišao nazad za Australiju. Nisam pustila ni jednu suzu, a nije ni on. Valjda sam već navikla na sva silna rastajanja i nemam više snage plakati. Da mi je žao što je otišao, jest. Da sam tužna, jesam. Da bih voljela da je ostao, ne znam. Iskreno-ne znam. Oduvijek sam željela imati obitelj koju Lavić, a i ja, zaslužujemo. Ali šta je tu je.

Lavić i ja smo danas prvu noć spavali sami u sobi. On je spavao u mom krevetu da ispuni tu prazninu. On je dobro i hvala Bogu ne zna ništa šta se događa tako da je njemu čisto ok. D.je bio odličan s njim i mislim da bi bio super tata da je ostao. Sve što sada na daljinu može je pričati na Skype i slati novac, a malom ni jedno ni drugo neće ništa značiti jer to ne razumije. Možda sam sebična, ali meni bi bilo draže da je ostao i našao neki solidan posao, bio s nama pa kakav god naš odnos bio. Znam da se možda ništa među nama ne bi promijenilo drastično, ali mali Lavić bi imao tatu svaki dan i za godinu dana bi bio svjestan tko je on i koliko mu znači.

Možda život piše čudne priče, ali često se zapitam-zašto baš meni?! Možda Bog zna da sam dovoljno jaka da sve to izdržim pa je izabrao baš mene za teži put, a nekim slabijima je dao onaj lakši...

Pisat ću vam... sretan

06.10.2018. u 11:25 • 9 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.