Razmišljam već par dana o čemu da pišem... U bolnici smo još uvijek pa ne znam je li možda zato nemam inspiracije?! Ili možda zato što se rastajem tako mlada?! Ili možda zato što imam bolesno dijete pa nemam vremena ni misliti o ničemu drugom?! Toliko se toga događa oko mene, toliko sam stvari doživjela u ova 4 mjeseca. Stvari koje netko nije ni do 50te doživio...
Život te kroz sranja nauči vjerovat u nemoguće, disati na škrge iako ih nemaš, primijetiti ono šta ti se prije činilo nebitnim.
Nisam se nadala ovakvom ishodu svoga života, ali šta je tu je. Ustanem se i borim. Padnem i pužem. Ošamare me, a ja im vratim duplo. Drugačije nekada ne ide. Boriti se za svoje dijete znači boriti se i za sebe. Jer tko je on bez mene? A ja bez njega?
D. se vraća u moj život i svakim danom je sve bliže. Pitam se mogu li ja to? Mogu li biti snažna stati pred njega i reći :"Sad je dosta, nema više zajebavanja. Gotovo je. Idi svojim putem. A pusti nas da se borimo bez tebe." Svakim danom se sjetim svega šta nam je napravio i smuči mi se, a onda se sjetim dobroga i kao da me emocije zajebavaju.
Mrzim bolnice, u njima imam previše vremena razmišljati. Lavić je pokupio gripu u tko zna kada ćemo van, što znači da imam cijelo vrijeme svijeta za vratiti film u glavi. Strašno....
Sigurna sam u to da ne želim D.u svom životu, sigurna sam da mi je Bog namijenio nešto puno bolje. I za mene i za sina. Ali nije mi jasno kako se još može voljeti osoba koja te prevarila masu puta, tretirala kao životinju i ostavila samu sa bolesnim djetetom? Ili ljubav ne može nestati tako brzo? Ili nikada neće nestati?
Pisat ću vam...
Pozdrav dragi moji pratitelji i sretna vam Nova!
Moj mali Lavić i ja smo opet u bolnici. Sad ima neki osip koji može bit ništa, a može bit svašta... No, dobro. Evo sada smo u Osijeku jer smo se tu slučajno našli kada je dobio osip. Baš se zezam kako sve bolnice moramo obići dok ne napuni godinu dana. Još jedino na Jadranu nismo bili...
Šalu na stranu, operacija je odlično prošla i moj maleni je već 12ti dan izašao na slobodu. Svi su mi govorili kako se djeca s Dowenom sporije oporavljaju, ali on je nadmašio i više od pola zdravih.
D.je u Australiji još uvijek, ali ima i tu nešto novo. Vraća se jer mu ne žele produžiti vizu. Hm, kako se ono kaže, sve se vraća sve se plaća.... Ja sam uvijek govorila da ja njemu ne želim ništa loše i da će mu sudbina vratiti sve šta je napravio i meni i Laviću i eto. Sudbina je očito brzo djelovala. Ne mislim previše o njemu, nemam baš vremena. Niti on to zaslužuje. Ja sam mu rekla prije godinu dana da će zbog te Australije izgubiti sve, a na kraju i samu Australiju. I na kraju se to i dogodilo. Vraća se u državu gdje će se rastat, viđati dijete dva puta tjedno, nema posla, nema stana... Sve je to moglo biti puno ljepše da se vratio iz ljubavi prema sinu i ženi. No, dobro, kako sam rekla, nema se tu šta previše pričati.
Život piše čudne priče. Život kroji sudbine kakve samo dragi Bog može izmisliti. Svakome posebna sudbina, a opet tako jedinstvena i ispravna.
Pisat ću vam...
Btw ako netko ima iskustva sa nesporazumnom rastavom braka neka mi napiše dolje. Koja je otprilike cijena odvjetnika i svih postupaka i mora li se nužno ići kod onog pomiritelja? Hvala svima i ugodan dan!
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv