white lilith https://blog.dnevnik.hr/whitelilith
nedjelja, 28.09.2014.
Pjesma
Ja divlja
neukroćena
buntovnica s razlogom
veća od planinskog masiva
što nas okružuje
dublja od rijeke ispod
što brzo protiče
avatarica
U zmajevoj pećini
gdje vrijeme je stalo
i vatre su ugasle odavno
čekam tvoj povratak
ratniče
osvajaču
pogubitelju i darovatelju
života moga
Sva satkana
od niti besprozirnih
vode preplavljujuće
suza neisplakanih
zemlje žedne
sunca neizašlih
čekam tvoj povratak
ljubavnče
Samo u tišini noći
mjesečinom zasljepljena
čujem otkucaje
srca pod srcem
što nosi život sam
i svoje bilo
što kasom se oglašava
bam bam bam
U tišini noći
čekajući sunca dan
ja sama
i samotna
neotporna na ljubav
čekam
tebe
i život sam_
Oznake: pjesma
Napisat' ću pjesmu...
Napisat ću pjesmu, baš iz inata, eto tako, čisto, buntovnički. Ja, koja ponekad mislim da znam, a znam da ne znam, napisat' ću pjesmu.
I neće biti pjesma nad pjesmama (to bi bilo bogohuljenje), neće biti ni neka nagrađivana, spominjana, recitirana, citirana, neće biti ništa od toga. Bit' će tek neka pjesma. O onome što mi tog' trena " padne na pamet".
Pustit ću samo dio unutarnjeg plimnog vala nek' omiriše svijet i....riječi će poteći, znam,
Kad' čitam stihove na blogu, ima ih koji me dirnu, koji ukazuju na nedostižne visine umijeća iskazivanja duše riječima, ...ja znam...nisam tu, među velikima, ali se svejedno ne smatram malom i beznačajnom, svejedno, napisat' ću pjesmu.
I možda ćete se smijati, možda, samo možda, plakati, no sigurno je nećete me proglasiti pjesnikinjom. A ja ću svejedno napisati to što sam htjela, tu, nazovimo je, pjesmu.
I u njoj ću reći kako me rastužuje što čovjek više nije čovjek, ni u obitelji, ni na ulici, ni na poslu, ni u svemiru. A čovjek je božja kreacija i sve mu je dano. Što čini s tim? Što čini sa sobom? Nisam nikakav moralist, ne stavljam putokaze i ne obilježavam staze, svatko svoj put mora naći sam. Ali me žalosti činjenica da se ljudi, a ne netko drugi, igraju, ni manje ni više, ljudskim životima. Ja, osobno, ne bih da se netko igra mojim životom, smatram da to nema pravo nitko do tvorac sam. A on mi je blagonaklon, zar ne?! Pa ovdje sam, još na Zemlji, dišem, hodam, mirišem cvijeće, pjevam, plešem, radim, volim.
Napisat' ću pjesmu, možda će biti oda životu, ako skupim dovoljno izraza zahvalnosti za ono što jesam ja, što su moji oko mene, i oni što su bili.
Možda će biti koračnica, da malo da ritma i prodrma ovu besprozirnu učmalost (magle i memle).
A možda će biti tango - čista ljubav i strast.
Ne znam, nisam još odlučila.
Do tada ova, od svojevoljno izašle iz prvotnog nam Raja (gdje nije bilo ravnopravnosti):
Marija Magdalena
Ona ima ruke
koje sve praštaju
i zacijeljuju
najdublje boli
Ona ima lice
koje svi pamte
po rupcu starom
tisuće godina
Ona ima srce
koje vidi očima
nevidljivim
razumijevajući sve
Ona je savijest
moja i tvoja
pokopana
pod gomilom kamenja
Ona je priča
mit ili stvarnost
ispričana
kroz još jedno pero_
Oznake: Osobno
petak, 19.09.2014.
Koke bjondina
Odlučila sam biti svjetlija, posvijetliti kosu, sama. Onaj zadnji L'oreal skupi mahagoni preljev ispao skroz na skroz crno-ljubičast na mojoj kosi. A ja, definitivno, nisam tip za tu boju. Ja sam jesenski tip i takve tople boje mi pašu.
Ne, nisam kriva ja već sveznajuća Švicarka u drogeriji (a koja mi je prodala isti onaj preljev) s kojom sam se sporazumijevala na engleskom, a koja je rekla : Ništa bez 45 minuta držanja sredstva za posvjetljivanje. Ok.
Sreća da mi je dragi radio cijeli dan i nije vidio moju izbezumljenu facu i narančasto -žute duge trake kose iznad kade dok sam ispirala kemikaliju. Dobro da mi nije i kosa otpala. Sve u svemu nekih pola metra dužine. Samo 5 godina "puštanja".
I tako moj dragi ulazi navečer u stan, a ja u mraku iz fotelje, s ručnikom na glavi, vrištim: Ne pali svjetlo, a on, kasno pali, pa upali.
Bila sam šarena koke bjondina. Ni žuto, ni narančasto, u tragovina ponegdje i smeđe, sve jadno, spaljeno, otrcano i ofucano visi do pola leđa.
Pola osam navečer, ni jedan frizerski ne radi, ni onaj najskuplji (ni ne pitam više za cijenu u najskupljoj zemlji na svijetu).
I što ćeš sada? pita me.
Pa ništa, kažem ja u kasnojesenje veče. Gdje je onaj tvoj zeleni šal?
Što će ti?, pita me.
Pa jel' dolaziš po mene sutra za kontrolu kod doktora?
Pa, da. Imaš pravo, hladno je, uzmi šal, kaže on.
Ok, rekoh ja.
Sutra kod doktora, scena u ordinaciji:
ja, u zelenom puloveru, ručno pletenom, boje graška (uspomena na pokojnu majku i da, baš sam njega htjela obući za taj pregled), dignutom do grudi, ležim, ogoljenog izbačenog trbuha, a na glavi mi.....intenzivno zeleni turban (ne, nije bilo vrijeme Sulejmana i turbana) smotan od suprugova šala.
Doktor je, naravno, pomislio kako imam osebujan modni stil, no ničim to nije pokazao.
Još mi je poklonio i sličicu. Prvu. Crno-bijelu. UZV naše prve bebe. Glavica k'o zrno graška.
Sva sam se "rastopila" i zaboravila da sam plavuša, ispod turbana.
Naravno da smo navečer išli i kod frizerke, i bilo je by,by dugoj kosi.
A i svidjela mi se kratka i ...opet biti kestenjasta.
Nikad više nisam u životu bila plavuša! Nije to za mene_
Oznake: zeleni turban
srijeda, 17.09.2014.
Morem života.......
brodim
jedra su puna vjetra
sunce zasljepljuje oči
kompas je podešen stalno
na istu točku
daljine
oluje me više ne iznenađuju
spremna i nespremna istovremeno
nastavljam
kormilo
nije uvijek u mojim rukama
što mojom odlukom što prepuštanjem
kapetanica
prva časnica dočasnica
mala od palube
sve
u jednoj meni
i ja jedna u svima i svemu
moja je posada
izbor i želja moja
moje su obale plima i oseka života samog
moja su pristajanja i odustajanja
uplovljavanja i isplovljavanja
sidrenja
daleki horizonti
želja izrečenih i neizrečenih
slućenih i ne(na)slućenih
samo plavo
u daljini gdje se više ni more ni nebo
ne spajaju već sjedinjeni tvore jedno
plovim
prema tom jednom u daljini (ne)horizonta
plovim u sebi_
Sve naše plime i oseke ne mogu
Zbrisati
Oprati
Oplaviti
Sakriti
Pokazati
Roditi
Uništiti
Oživjeti
Život naš
To možemo
Samo mi sami
Svojom osekom i plimom_
Oznake: život je more
utorak, 09.09.2014.
Odabrao cyrano dvorska luda tra la la umjereni hadžiselimović
Možemo li izbjeći neizbježivo?
Gledati smrti u oči,
juriti s papučicom gasa
pritisnutom do kraja
i u zadnjem trenu
naglim
više impulzivnim no svjesnim
trzajem skrenuti
s putanje
izbjegavši sudar
i sigurnu smrt?
Možemo li vikati U pomoć
nijemo
neizrečeno
napisano
rečeno
ozbiljno
s humorom
ričući
vičući
urlajući
bezglasno?
Možemo li otići
bez pozdrava
riječi
osmjeha
rime
tuge
suza
bola
bezbolnije od ostanka?
Možemo li preživjeti
s teretom
jučerašnjice
današnjice
i sutrašnjice
rješavajući se
balasta
kao brod što tone?
Moramo_
Oznake: pozdrav
srijeda, 03.09.2014.
učitelji, nastavnici, profesori
Počinje nova školska godina. U ponedjeljak. A knjige još nisu tu (gotovo sve nove potrebne za mojih troje školaraca, samo nekoliko tisuća kuna). Nakon intenzivne e-mail korespondencije, valjda će stići. Kompletne ne (već mi je najavljeno da nakladnik još nije isporučio neke....).
A ja razmišljam o učiteljima, nastavnicima, profesorima...o tome kakv trag i utjecaj ostavljaju na generacije i narode. I sjetim se nekoliko primjera iz moga iskustva.
Uvijek sam voljela riječi, ali i brojeve. Lakše bi mi bilo da je bilo izraženije jedno ili drugo, ovako sve 5 pa ti odluči u kome ćeš pravcu! No, u sasvim drugom pravcu okrenula mi glavu nastavnica likovnog u 6. osnovne, na zamjeni, jer je ona koja mi je predavala (i koja ,usput, danas predaje (još) i već i mom 3. djetetu u istoj školi) bila na porodiljnom.
Jadranka je bila boemski tip, tek "friško" izašla s faksa, kose kestenjaste, valovite, duge, vitka visoka, neformalno obučena, sjedila bi poslije nastave u gradskom parku na klupi i s papira jela kupljenu salamu, kruh i "paradajz" iz samoposluge.
Već prvi sat unijela je dašak proljeća u učmalu jesen učionice, uspostavila s nama jedan topao i neformalan odnos. Sjećam se, da sam joj, nakon nekog vremena, odnijela moju glagoljicu, da je pitam je li točna. Iznenadila se i na moj papir dopisala još jednu: uglatu. Nisam ni znala da postoje dvije. Oslobodila je kreativnost u nama i moj je akvarel, u svim preljevajućim bojama i pretapanjima, dobio nagradu tadašnje "regije" : putovanje na Plitvice, a na temu zaštita okoliša (eh, da i tada smo vodili računa o ekologiji, samo to nismo tako zvali!).
Preskočiti ću srednjoškolsko obrazovanje s više (anti)primjera i ubaciti se na faks: od profesora raznih, asistenata, jer prvima je bilo ispod časti iz ZG dolaziti u Os, ili pak nisu bili u stanju što je svjedočilo stanje njihovog crvenog, alkoholom kapilarama ispucalog nosa, navesti ću samo jednog profesora čiji je stil bio: nikada nije znao u kojoj je dvorani, kojoj studentskoj godini predaje i koji predmet (imao je hrpu knjiga za 2 predmeta). Došao bi, pozdravio: Dobar dan kolegice i kolege, skinio jedne naočale, stavio iz vanjskog džepa sakoa druge, uzeo svoju knjigu i monotonim nam glasom čitao, po 2 sata.....A da je na ispitu bio zaje.... , je jer bi nas uvijek zbunjivao: Je li to baš tako? Jesm li ja to tako napisao u svojoj knjizi toj i toj? i jedva davao dvojke. (A ja danas to područje struke radim za 5).
Kritična kakva jesam (trudim se biti i samo-kritična) dobila sam svoju priliku. 4 godine kao nastavnica stručnih ekonomskih predmeta. Vodeći se svim proživljenim iskustvima 16-godišnjeg glancanja klupa, željela sam im približiti razumijevanje struke, kao što razumiju i razmišljaju o glazbi, modi, dečkima, curama, te uključiti zdrav razum i logiku. Imala sam samo dva pravila: 1. pojam, definicija nečega ne mora biti rečena od riječi do riječi kao u knjizi, može i svojim riječima, a da se vidi da razumiju bit i 2. nema prepisivanja na testu (tko to radi, donese mi test i sam si upiše ocjenu 1), jer dozvoljavam izražavanje vlastitim riječima.
Tako se događalo da oni koji nauče "napamet", a ne znaju nikakav primjer ili to ne razumiju, ne dobiju 5 pa se čude. I to je funkcioniralo, dobro, dok reformom školstva nisu ukinuli ekonomsku školu i ja ostala bez posla jer nisam imala dovoljno satnice u gimanziji.
Neću sada o tome da su to bile ratne godine, da je ministarstvo propisalo programe i predmete i satnice (tada se to još nije zvalo kurikulum), a nije osiguralo literaturu, a država nam "dekretom" iz socijalističke postala kapitalistička, pa ti objašnjavaj dioničarsko gospodarstvo, a tek čula da postoji Coca cola d.d., pa se snalazi za literaturu u Zg ili Americi preko prijatelja.
O mom radu mogu reći moji bivši učenici, pa iako odavno nisam u sustavu obrazovanja, još me neki zovu na obljetnice mature, priđu mi negdje na javnom mjestu i zahvale se što sam ih naučila što je ekonomija, da je razumiju (mada ovu današnju u RH niti ja ne mogu razumjeti, jer nema veze s ekonomijom), što mi je uvijek drago i nije mi žao uloženog truda i godina.
Žao mi je kada vidim svoju djecu danas, pogotovo maturante, kako ne donose poticaje i dobru vibru kući iz škole i ne vide svrhu i smisao sveg "driblanja".
Oznake: škola koja život znači
ponedjeljak, 01.09.2014.
Ravnoteža
Vjerujem u ravnotežu, Oznake: ravnoteža u nama
u prirodi, u
Vjerujem u ravnotežu,
osobno - ljudski i profesionalno.
Njegujući ravnotežu
u obitelji, na poslu i oko sebe
zapostavila sam ravnotežu u sebi_
| < | rujan, 2014 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
Kolovoz 2024 (1)
Travanj 2024 (1)
Ožujak 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Studeni 2023 (3)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (1)
Travanj 2023 (2)
Veljača 2023 (1)
Siječanj 2023 (1)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (1)
Kolovoz 2022 (5)
Srpanj 2022 (1)
Lipanj 2022 (1)
Travanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Listopad 2021 (1)
Rujan 2021 (2)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (1)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (3)
Ožujak 2021 (2)
Siječanj 2021 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (2)
Srpanj 2020 (1)
Lipanj 2020 (3)
Svibanj 2020 (1)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (1)
Studeni 2019 (1)
Listopad 2019 (1)
Rujan 2019 (1)
Kolovoz 2019 (1)
Srpanj 2019 (2)
Svibanj 2019 (1)
Travanj 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Studeni 2018 (1)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)
Space Oddity
Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira
Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku
Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno
Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_
***
***
Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.
Čuvarica pinkleca 07.03.2015.
***