Počinje nova školska godina. U ponedjeljak. A knjige još nisu tu (gotovo sve nove potrebne za mojih troje školaraca, samo nekoliko tisuća kuna). Nakon intenzivne e-mail korespondencije, valjda će stići. Kompletne ne (već mi je najavljeno da nakladnik još nije isporučio neke....).
A ja razmišljam o učiteljima, nastavnicima, profesorima...o tome kakv trag i utjecaj ostavljaju na generacije i narode. I sjetim se nekoliko primjera iz moga iskustva.
Uvijek sam voljela riječi, ali i brojeve. Lakše bi mi bilo da je bilo izraženije jedno ili drugo, ovako sve 5 pa ti odluči u kome ćeš pravcu! No, u sasvim drugom pravcu okrenula mi glavu nastavnica likovnog u 6. osnovne, na zamjeni, jer je ona koja mi je predavala (i koja ,usput, danas predaje (još) i već i mom 3. djetetu u istoj školi) bila na porodiljnom.
Jadranka je bila boemski tip, tek "friško" izašla s faksa, kose kestenjaste, valovite, duge, vitka visoka, neformalno obučena, sjedila bi poslije nastave u gradskom parku na klupi i s papira jela kupljenu salamu, kruh i "paradajz" iz samoposluge.
Već prvi sat unijela je dašak proljeća u učmalu jesen učionice, uspostavila s nama jedan topao i neformalan odnos. Sjećam se, da sam joj, nakon nekog vremena, odnijela moju glagoljicu, da je pitam je li točna. Iznenadila se i na moj papir dopisala još jednu: uglatu. Nisam ni znala da postoje dvije. Oslobodila je kreativnost u nama i moj je akvarel, u svim preljevajućim bojama i pretapanjima, dobio nagradu tadašnje "regije" : putovanje na Plitvice, a na temu zaštita okoliša (eh, da i tada smo vodili računa o ekologiji, samo to nismo tako zvali!).
Preskočiti ću srednjoškolsko obrazovanje s više (anti)primjera i ubaciti se na faks: od profesora raznih, asistenata, jer prvima je bilo ispod časti iz ZG dolaziti u Os, ili pak nisu bili u stanju što je svjedočilo stanje njihovog crvenog, alkoholom kapilarama ispucalog nosa, navesti ću samo jednog profesora čiji je stil bio: nikada nije znao u kojoj je dvorani, kojoj studentskoj godini predaje i koji predmet (imao je hrpu knjiga za 2 predmeta). Došao bi, pozdravio: Dobar dan kolegice i kolege, skinio jedne naočale, stavio iz vanjskog džepa sakoa druge, uzeo svoju knjigu i monotonim nam glasom čitao, po 2 sata.....A da je na ispitu bio zaje.... , je jer bi nas uvijek zbunjivao: Je li to baš tako? Jesm li ja to tako napisao u svojoj knjizi toj i toj? i jedva davao dvojke. (A ja danas to područje struke radim za 5).
Kritična kakva jesam (trudim se biti i samo-kritična) dobila sam svoju priliku. 4 godine kao nastavnica stručnih ekonomskih predmeta. Vodeći se svim proživljenim iskustvima 16-godišnjeg glancanja klupa, željela sam im približiti razumijevanje struke, kao što razumiju i razmišljaju o glazbi, modi, dečkima, curama, te uključiti zdrav razum i logiku. Imala sam samo dva pravila: 1. pojam, definicija nečega ne mora biti rečena od riječi do riječi kao u knjizi, može i svojim riječima, a da se vidi da razumiju bit i 2. nema prepisivanja na testu (tko to radi, donese mi test i sam si upiše ocjenu 1), jer dozvoljavam izražavanje vlastitim riječima.
Tako se događalo da oni koji nauče "napamet", a ne znaju nikakav primjer ili to ne razumiju, ne dobiju 5 pa se čude. I to je funkcioniralo, dobro, dok reformom školstva nisu ukinuli ekonomsku školu i ja ostala bez posla jer nisam imala dovoljno satnice u gimanziji.
Neću sada o tome da su to bile ratne godine, da je ministarstvo propisalo programe i predmete i satnice (tada se to još nije zvalo kurikulum), a nije osiguralo literaturu, a država nam "dekretom" iz socijalističke postala kapitalistička, pa ti objašnjavaj dioničarsko gospodarstvo, a tek čula da postoji Coca cola d.d., pa se snalazi za literaturu u Zg ili Americi preko prijatelja.
O mom radu mogu reći moji bivši učenici, pa iako odavno nisam u sustavu obrazovanja, još me neki zovu na obljetnice mature, priđu mi negdje na javnom mjestu i zahvale se što sam ih naučila što je ekonomija, da je razumiju (mada ovu današnju u RH niti ja ne mogu razumjeti, jer nema veze s ekonomijom), što mi je uvijek drago i nije mi žao uloženog truda i godina.
Žao mi je kada vidim svoju djecu danas, pogotovo maturante, kako ne donose poticaje i dobru vibru kući iz škole i ne vide svrhu i smisao sveg "driblanja".
Oznake: škola koja život znači
< | prosinac, 2024 | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nijedan čovjek nije Otok sasvim sam za sebe; svaki je čovjek dio Kontinenta, dio Zemlje; ako More odnese Grumen zemlje - Europe je manje, kao da je odnijelo kakav Rt; Posjed tvoga Prijatelja ili Tvoj vlastiti; smrt svakog čovjeka smanuje Mene; jer sam obuhvaćen u Čovječanstvu; i zato nikada ne pitaj kome Zvono zvoni; Tebi zvoni. (John Donne)
Ja sam
Plimni val
Vulkan proključao iz dubine
Gejzir u zraku što se raspršuje
Tisućama kapljica sunca
Brzina misli što bježi vjetru uma
Nedostajući element svemira
Ja sam
Mirna šuma u ljetno popodne
Sjeverna vlažna mahovina
Na deblu života
Srna na izvoru oprezna
Da lovinom ne postane
Zemlja u iskonskom obliku
Ja sam
Totalno drugačija od sebe nekad
Ni manja ni veća neg' drugi
Osjećajući se tako malom
U ovom velikom životu
Što ga nastanjujemo
Voljno
Ja sam
Rođena umrla oplakana pokopana
Nebrojeno puta do sada
Žestoka u borbi za dobro
Beskompromisna kada je Život u pitanju
Ljubavlju stvorena
Ljubavlju nastavljam
Živim_
***
Ja sam jaka
i mogu sve sama
pomicati brda i ostvarivati snove,
ali tvrdoglavo prešućujem priznati
koliko mogu biti slaba
kada se u sebi lomim
ili kada me prekrije val vlastitog straha.
Čuvarica pinkleca 07.03.2015.
***