Raspjevani dikobraz

petak, 28.04.2006.

Muhomlat

Najgore što možete ućiniti je reći prijateljima da vam se skinu s grbače i da ste preumorni i iznervirani da biste išli na koncert. Ja sam naravno bila pametnija od toga i uspijela se zadnjim snagama odvući do dogovorenog mjesta, ćak pet minuta prije dogovorenog vremena.
Bilo je ljepo. Sretna Meštrović na klaviru svira stvari od Pejaćevićke, Schuberta i Brahmsa. Zbilja ljepo.
Cjelo vrijeme sve što tražim je malo odmora. Sekunda mira, trenutak da se odmaknem od napetosti.
I uspijela sam to naći. I osjećaj je bio zbilja dobar.
Silom prilika dobila sam i novi mobitel. Motorola V3 ako baš mrate znati. Upadljivo roza boja. Pravi "ženski" mobitel kako bi moj stari rekao.
Ne znam zašto mi uvijek kupuje ženske mobitele. Uglavnom, rastanak od Jounberta. Zapravo nisam ni sigurna da se tako piše, ali svejedno.
Neobično sam ga voljela, ako uzmemo u obzir da ga nisam baš nešto naročito koristila.
A novi, pa ok je. Ima kameru. Imam negdje desetak portreta. Zasada ^^
Hmm, kaj još? A da. Također kao što je truljenje doma u četvrtak glupo, isto tako bi bilo i u petak, pa se priključidoh ekipi i otiđosmo pogldat Ice Age 2. dobri štosevi ikao je diskutabilno koliko je primjereno za najmlađe gledatelje. Radnja apsolutno šugava. Al kaj smo drugo očekivali od reciklaže reciklaža. Jedinica mi je bila zaaaakon. Ovo je nešto manje zakon. Ali je još uvijek ok. A ja sam idalje ono što sam uvijek i bila. Samo u malo drastičnijem obliku.
A i sad me na neki čudan naćin Lain inspirirala. Like, koji sam ja wuss, ako se ona može tako na glavu bacit, a ja ne mogu biti obično tvrdoglavo magre koje ne prihvača ne kao odgovor ...
Slušala sam Coldplay. To me uvijek totalno izdeprimira. Prva dva albuma su im nešto lošija. Lyricsi uglavnom suckaju a vokal je iritantan.
Ali novi album, x&y, ima zbilja super stvari.

Još nešto. Nikad nemojte jesti pizzu navečer. Današnje je jutro bila takva koma, kao prvo morala sam se dići u 6, probudila sam se 500 puta tokom noći totano žedna, nije bilo kave, zaboravila sam kišobran a pljuštalo je, dok sam ja imala sat vremena slobodno u gradu prije nego počne nastava ... i eto, znate kaj sam napravila ? tih sat vremena šetala gradom. Pokisla. Poslje još jednom pokisla. Pa onda još jednom.
I eto, kaj još? Ništa zapravo.

utorak, 25.04.2006.

Back some day

Eto, kao i sve, post mora početi početkom. Za koji sam inspiraciju izgubila prije previše mjeseci. Nije mi više do pozdravljanja cjenjene publike. Ne da mi se više uveseljavati vas svojim bijednim pokušajima da budem duhovita. Tako valjda mora biti.
Dugo sam godina samo sanjala da dobijem net. Uz sve ljude, oko mene, nisu mi bili dovoljni. I onda jednom, onako skroz bezveze, nakon godina i godina odbijanja stari je jednom samo bezveze reko, e i da, za par tjedana nam dolazi maxADSL. Ja sam šiznula od sreće.
Prvih dana dok su sve slagali i instarilavali skakutala sam naokolo kao onaj dan kada je mama donjela u velikim kutijama moj prvi PC.
He he, afkors onda je brat sve slagao. I sad bi. Tome služe braća, ne? Htjela sam mu krv popiti jer mu treba toliko puno vremena ...
i prvi dan kad su me pustili na net, jedna od prvih stvari koje sam napravila bila je otvorila blog.
Trebalo je to biti moje tajno mjestašce, na kojem ću prićati o onim stvarima o kojima ljudi s kojima sam svakdnevno okružena nemaju pojma, gdje ću biti okružena slićnim čudacima kao što sam ja ... nekako te to sveopće prihvaćanje paše.
I nekako polako, jedna je era završila, druga počela. Bilo je to prije nešto manje od jedne godine.
I eto, još uvijek sam ovdije i pišem. Iste stare besmislice. Samo sada sa nešto manje entuzijazma i nešto više realinosti.

Pa dakle da i počnemo tamo gdje sam prekujčer završila. Nedjeljno podne.
Misa je kao što znate bila na otvorenom. Odmah sam prepoznala Lain po novim tenkama. Misa je zapravo bila ljepa. Nisam previše slušala, pridrjemala sam. Ali neke su mi se riječi probile do svjesti. I neobično je kako sam se savršeno toga trena osiječala, misli zaokupljenih krošnjom nekog drva ćije su se grane sasvim elegantno razgranjivale do samih rubova posutih rijetkim cvijetovima. A možda i nije bilo cvjetova, možda su bili samo mladi lisići koji su skoro jednako tako dojmljivi.
Ćak sam razmišljala kako bih mogla svake nedjelje otići na misu. Da mi to bude ona konstanta, nešto na što mogu uvijek računati.
Nekad su najbolji prijatelji oni s kojima niste nikada prozborili ni jednu jedinu rijeć. Oni pored kojih jednostavno nedjelju za nedjeljom stojite.
Oni s kojima kližete. S jednom bih se ženskom mojih godina zbilja mogla skompati. Svake nedjelje je tamo. Izgleda simpatično.
Obožavam klizati za vrijeme dana dok prirodna svjetlost pada na led. Daje neki poseban ugođaj.
Saznala sam nešto nevjerojatno. Rekla je stara da je jedne godine Dom sportova bio otvoren cjelo ljeto! Male su šanse da se to ponovi, ali je očito da će ove godine sezona biti duga. Sad nema onih nesnosnih gužvi. Samo tridesetak kroničnih zaljubljenika u led i par početnika.
Glazba je ponovo bila očajna. Jednog dana moram zalemat lika koji ju pušta i natjerat ga da taj posao prepusti svom kovrčavom prijatelju s odličnim ukusom.

Valjda moja neuravnoteženost u zadnje vrijeme ima nekakve veze s odrastanjem i time.
Naime, u četvrtak mi je stara odbila pripraviti večeru.
Što znaći, još moljakanja. Nope, nije popuštala, ili ću si sama složit ili idem spavat gladna. Eto mili moji, to znaći biti razmaženo derište.
Izbor je pao na špagete. Mislim da nije bilo apsolutno nužno spaliti toliko lonaca, ali završile su relativno jestivo.
Sutradan, ista priča. Samo što sam ovaj put morala nahraniti i sestru.
Znate, kod nas se obrazovanje izuzetno poštuje. Mojim starcima nikad nije bilo žao dati mi pare za knjigu ili nešto slićno ćime bi mi širili vidike.
Ne znam, nekad imam osjećaj da su nas savršeno kulturno odgojili da budemo apsolutno nesposobni.
No ajde. Natjerat ću mamu da me naući kuhat kolko i ona zna. Jer ono, ona je prije svega dijete elektronike. Nije baš moćna kuharica.
Da zagnjavim baku? Ona bi se sigurno veselila ...
Uglavnom, dozlogrdilo mi je svaki dan bit gladna dok se stara ne dofura s posla, a svaki dan onda još žicat klopu je krajnje ponižavajuće.
Moram poradit na toj samostalnost ideji. Nije da je baš tolko teško. Danas sam sama otišla u McDonalds. Wee hee za mene.
Ali sam nutra najetjela na frendicu pa nije ispalo toliko loše. Svejedno, bravo meni za hrabrost X)

Ponedjeljak je u školi bio relativno nebitan dan bez nekih većih iznenađenja. Sve teče kao što je planirano.
Ali doma, e koma. Sisterka je iz zahvalsnoti pojela pola hrenovke. Super, više za mene.
A da. Okrenuo mi se raspored s vježbama. Sad sam opet ujutro u ponedjeljak prva dva dana slobodna. Super. Odem kasnijim busem, prošećem se preko pola grada, odem do DM-a, prosjedim pola sata u knjižnici i tako to prođe.
Ali posudila sam ono special. Lolčina. Ponovo Lauru. Izašo je i novi, a ni prvi nisam pročitala. Ima i gorih naćina da se potrati podne.
A druga knjiga ... sve što mogu reći je kad vam nešt paše, ne isprobavajte nove stvari. Ja učinidoh veliki zarib.
Dakle, kako bih probala barem djelomice shvatiti tu stvar s osjećajima i sve to, posudidih ljubić. Yup. Zapravo i nije tolko strašno.
Već dugo vremena nisam pročitala da neko nekoga oslovljava s picajzla. Na neki je naćin i smješno kad ispadne da je ženskin dečko napravio djete njenoj sestrični. Još joj ona dođe u kuću, tj. njegovu kuću to joj osobno priopčiti. A žena full mirna. Ja bi joj iskreno skočila za vrat i grkljan odgrizla kao što se Lain neki dan zanimljivo dosjetila. Ili usisala joj mozak kroz slamčicu i onda ga pljunola i pesala po njemu ili nešto u tom stilu. U svakom slučaju nije bio potpun gubitak vremena. Podsjetilo me kako se samnom niko, ali baš niko ne će zajebavat.
Iako možda malo pretjera s metaforom kad nakraju završi s likom koji izgleda ko Frankenštajnov unuk. Bez hiperbole.
A ima i par korisnih savjeta o uređenju interijera. Ako se ikome da, nećete posve i potpuno požaliti.Samo djelomićno. (iako sam ja sad odala sva iznenađenja u knjizi, koja su iskreno jedna od rjetkih stvari koje ju ćine zanimljivom dok se obićno posve izgubite u opisu kupovanja namještaja na deset stranica). Eva Heller - Muškarac koji je toga vrijedan. ... hmmm ... mimoze... ko bi reko...

I da, onda mi je odmah kad sam došla doma pala na pamet super ideja. Spentradoh se na Višnjicu. Knjiga je iz knjižnice pa ideja da ju nosim u ustima nije dolazila u obzir. Pa sam se popela samo jednom rukom. Ja sam tako nevjerojatno zakon.
Uglavnom, zapravo je prilično cool tamo gore. Znate ono podne da ne može biti više podne, a sunce prži ko ludo. A vi ste vani na toplom ali zbog vjetra svježem zraku , sjedite u krošnji okruženi bjelim cvjetovima i zelenim listićima i svakojakim kukcima. Sjednete na mjesto koje je tek odnedavna vaše. Prije je moja grana bila na rubu, skroz ono egzotično. A sad je skroz kod debla, savršeno oblikovano za udobno sjedenje. Volim kad mi noge tako vise. Zapravo volim mahati nogama, nikad ne mogu biti pri miru. Znate što je još super?
Pogledati prema tlu i vidjeti samo travu izšaranu tankim sjenama grana i jednom većom, mojom. I sve se to lagano njiše na vjetru ...
I tako bih čitala tamo gore, ne bih se uopće spuštala, da se mene pita nikada. Ali onda su me opazili susjedi i onmah povikali nešto u stilu kaj glumim tarzana. Nekad me totalno nerviraju. Pogotovo kad doručkujem u piđami a jedan od njih dođe na rakiju. Ne volim kad me ljudi gledaju dok jedem. I ispituju glupa pitanja. I tako mi je prisjelo pa sam otišla u kuću. Nije ni madrac u dnevnoj pred tv-om loš. Zapravo, ja deke samo nabacam natrag na madrac kad ih prozračim. I onda su u ponedjeljak uvijek friške i ljepo nabacane.
I baš sam se ufurala u čitanje kad dojuri brat i navali da je stari došo da se dovućem van, sadimo krumpire.
Nama je polje odmah iza kuće pa uvijek imamo i krumpire i kukuruzu. Iako se kukuruze bojim ko vraga zbog snjeti. Prije sam zapravo voljela kuruzu dok nisam prvi put vijdjela to čudo. I odonda više ni blizu. Uglavnom da, vrijeme je da se ponovo odcrnči svoje. I nije bilo bitno kaj sam dan prije sat i pol stajala na misi, pa bila na klizanju, pa se opet sat vremena šetala ... nope, izlika nema.
Došla je i baka. S tatine strane. Ona je jedna prilično posebna žena rekla bih.
Koliko znam, jedina žena koja može mog starog natjerat da ušuti.
Odrasla je u obitelji s devetero djece, možda ćak i najstarija. Što zapravo znaći da je odgojila svoju braću i sestre.
To je zapravo sve što znam o njezinom životu. Ali znam kakva je. Sve je uvijek po njezinom. A i ako nije uspostavi se da bi bilo bolje da je bilo. Da je rođena u nekom novijem vremenu u nekom urbanijoj sredini, sigurna sam da bi puno postigla.
A ovako je baka jednoj ovakvoj nezahvalnci koja ne zna ni jednom mjesećno otić do nje iako živi prekoputa osim ako zaboravi ključeve od kuče. Al nije ni to tolko loša sudbina zapravo.
I točno se sjećam kad sam ju pitala kako da stavljam da mi je rekla:"Dojdi da te nafčim, da znaš ka buš zamuš išla. Da ti naju tam mater kleli." Nemam pojma kak to vama zvući. Meni je bilo supermotivirajuće. Nasmijala se jesam, sigurno će mi egzistencija ovisit o sadnji krumpira,ali ono, nikad ne znaš. ;) I tako. Nakon sat vremena noge su mi se počele tresti. Svakim sam saginjanjem sve jače zagrizala da zagušim jauk. Znate kako to ide. I kad napraviš svoj dio, pomažeš ostalima dok nisu svi gotovi.
Ne mogu zamisliti to raditi cjeli dan. Ali nekada ... znaju stari. Nije bilo frižidera. Ni dučana. Jeo si ono što ti je raslo u vrtu, ono što si posadio. Ručno. Nema jamičanja kultivatorom ... ali eto, danas se lakše živi. Ljudi su izbjegli bol u nogama, sad imaju bolove u glavi.

Nekako se sve više ćini da najbolje razmišljam u vodi tolko vrućoj da ćak i gljivice na nogama pokrepaju. Ma zezam se, gljivice su puno otpornije. Malo čudovište je tolko bezobrazno da uvijek potroši svu toplu vodu i onda mi to još nabija na nos. Pa ja moram štrikat dok se voda zgrije što me strašno nervira. Ali uredu je. Nije to nikako najiritantnija stvar kod nas.
Eto, jedan razlog zašto nije dobro da za blog znaju svi i svakakvi ljudi. Trenutno je stavar koja me najviše nervira komad mesa koji mi je za nedjeljnim ručkom zapeo za zub i nikojim se silama ne da van. I to me strašno nervira. I ja sad to ne smijem napisat, jer sam ja kulturna osoba. A kulturne osobe nisu takvi barbari da čačkaju po zubima. Ne dok ih drugi vide. I nikako se ne žale na to.
A dovraga. To je vidite taj problem. Sasvim je očito da kad ste u društvu jedna ste osoba, a doma ste druga. Kao da oko kuće ima neko polje koje štiti od vanjskog svijeta i doma možete radti kaj god hoćete. Iako objektivno kad izađem na balkon, vidi me više ljudi nego u središtu našeg gradića. I sad sam doma podešena na taj naćin funkcioniranja, a istovremeno će ono što doma pišem čitati ljudi s kojima sam podešena na druge standarde. I to je pljuga. A da znate kako se samo sisterka umiljato podriguje. Još malo pa će uvježbat note. Stara se naravno prepala da će svoju vještinu demonstrirat i u školi pa mi je zbranila da joj budem trener i menađer. Ali vi to afkors ne znate.
Društvene norme su tako slatke stvari. Ne možeš s njima, ne možeš bez njih.

Danas ... imali smo memo aids radionice. Nije bed. Pola smo sata sjedili u krugu i slušali glupe odgovore na glupa pitanja.
Naravno da niko ne zna zašto cure idu čoporativno na wc. To je valjda jedan od onih instinkata, znate ženke su u skupinama i to, dok su muški individualci koji znaju i sami pišat. Iako su odma poslje toga i oni čoporativno odjurili na wc, ali to zapravo i nije bitno.
I ako niste znali, kad cura kaže ne misli možda, a kad kaže možda misli da. Vidi vidi. A i još smo nešto naučili. Što god dečke pitate odgovoriti će možda. U svakom slučaju, ljepo smo zaribali one koji su to kao priredili. I naučili apsolutno ništa. Ali hey, to nije bila ni poanta.
Još uvijek mislim da je najbolja idea u cjeloj toj anti-aids kampanji zapravo bio plakat na kojem piše zagrli me koji su svi redom grlili.
Ne želim ni pomišljati na broj bakterija i bacila na njemu. yuck.

Danas sam također dobila priliku napraviti još nešto konstruktivno. Doduše, velićina frizure me full zastrašila pa sam samo uspjela nekako promucati da najbolje da zaboravi da sam ikada išta rekla, bla bla bla, onda je ona nešto o prekidu, ja samo klimam, da da da ...
I tako je završila moja mogućnost da se možda i malo uspnem na društvenoj ljestvici. Hmm, zapravo mi je tak svejedno kaj ONE misle.
Zapravo mi je s vremenom sve gluplje i gluplje išta ikome pričati. Mislim jedno je zafrkancija kad je bilo suprug i to, ali nekak mi više nije do toga. Sve mi se više ćini da se zapravo nikoga ne tiće moj status i da su ona cerekanja i hihotanja totalne djetinjarije.
A to totalno nije zabavno. Već sam sama sebi dosadna. Ali eto, posjedovanje slika koje ne bi trebao imati to valjda radi ljudima.
Jučer sam uhvatila sestru da mi čita blog. Najs najs. Nije da će naić na nešt kaj ne bi trebala znati, ali ipak, to je malo iritantno.
Onak, jel ja čitam njezin? Da? A dobro, ona mi ionak sve to ispriča.

Nema više karti za Franca. Prošla baba s kolačima. Nekak mi je ta rečenica jedina konstanta u životu. Prošla baba s kolačima.
I onda sam ja nestrpljiva. Naravno da jesam kvragu, kad će sve vjerojatno skoro otić vrit.
Moram nekoga nazvati Jack. Nedostaje mi uređaja i cakanih stvari. I danas sam zaboravila ko je Boris. Katastrofa. Naravno, Arya zna pa me podsjetila :P Da i Saša ... ludi su oni. Čovjek se s vremenom privikne na dlakava leđa i linjanje ^^
Ustanovila sam da sam na 80% slika u rozim majcama. Što je krajnje neobićno budući da većinu vremena nosim tamnoplave i crne majce.
Sigurno mora da je posrijedi neka zavjera ...

U da. Upravo mi se iz vedra neba, ilti s zaflekanog stropa srušila neka zelena buba koju sam prije pola sata stjerala s ekrana. Ćini se da je sad mrtva. Moram pomnije ispitati slučaj. Full je ludo kad im se trzaju noge. Stoga vas napuštam, kako bih se plemenito borila za život ovog nevinog kukca. U gle, živ je! Wau, mora da sam opaki healer ... a baš sam ga mislila u gulaš ubacit ... ccc ...
No ajde, puno pozdrava svima!

nedjelja, 23.04.2006.

Na na na na na na na na na na na na na na na na na na na ...

Opet ja i moja manija za pisanjem postova kad imam puno pametnijeg i važnijeg posla. Ali hey, bolje sad nego navećer. TAko možda odem spavati u neko ljudsko vrijeme. Možda ću čak nešto i ućiti. Možda.
U ozbiljnom sam sosu. Potrošila sam 5.5 GB, a imam najmanji paket. Broj preostalih dana života- 15 . moram ih iskoristit najbolje što znam .
Moram se češće u postovima žalit na to da sanjam idiotarije. Definitivno pali ^^ Kao i mnoge druge stvari, sadržaj moje najnovije zmišljarije ću ponjet sa sobom u grob. Odakle mi samo idea s balonima ??
Uglavnom, već mi je dulje vrijeme jutro najdraži dio dana. Najozbiljnije, onih prvih pola sata kad se tek probudite.
Onak, si taman friški, sve loše si pozaboravio i jedino čega si zapravo svjestan je doručak. Zapravo sam obićno najsretnija u periodu dok ne upalim komp. I sad će mi škola upropastiti to blaženstvo. Dovraga.
Al danas sam se digla u pola devet. A to je ono, za nedjelju posve šokantno. Da napišem seminarski naravno. Ljepo je ako stara pegla pored vas dok pišete takve stvari. Ona mi je pola izdikritirala, a drugu sam polovicu prepisala iz knjige. Woo hoo. Fali mi još pet stranica, al nema problema. Iako. Moramo predat na disketi. Što znaći sam ja u gabuli. Jer kod mene u cjeloj kući, na sva četiri kompa nema floppy disc drive. I sad moram žicat susjede. Ili Kiu. Vidjet ćemo. I razbit brata jer se opet igrao rastavljanja kompova.
I tome mu s kamatama dodat za one nokte u kadi. E zbilja nisam osjetljiva na takve stvari. Može ih ostavit na kuhinjskom stolu kaj se mene tiče. Ali u kadi ??? Boleština. Ne ne smetaju mi ni dlake ni sve ono živo ljigavo kaj treba čistit iz nje. Ali za nokte bih ga zagutit htjela, odmah mi se smuči ...

O Bože, svaki dan nađem nešt novoga u hrpi mp3-a koje mi je Kia iskipala s svog mp3-a. Imam kolko god očete ... hmmm .. nacionalne glazbe valja. Znate ono, na Japanskom, na Hawaianskom ili koji to bio jezik ... nadasve zabavno.
Nekako mi je današnje podne uništilo dobru volju od ujutro. Onda sam fino skoro dovršila seminarski, otišla na balkon i izvalila se na suncu. Na pločice. Malo sam bila poslje zamazana, ali šišaš. Ako išta volim onda je to dobro se zamazati. Uglavnom, također se volim i izvaliti na zraci sunca. Iako me sad bole ruke jer sam se naslanjala na njih. Ali nema veze. Moram to skoro ponoviti.
Volim one mreže za čorenje po slivarima. Znate one između dva drva. Jako dobro za mučenje klinaca. Ali i za dremuckanje.
Ako se znate namjestit, jer to ima tendenciju stravično žuljat. Nažalsot prošle su godine skinuli istu kod bake prekoputa, pa sad mogu ležat samo u imaginarnoj. Ali dovraga ako mi je i sve drugo imaginarno dovoljno, zašto ne bi bila i mreža? Jer to tako ne ide. Ne mogu se održavati u zraku i ljuljati. Dovraga.
Višnjica je skoro ocvala. Al ono, onaj THE trenutak u otpadanju latica je prošao šmrc. Istina bilo je prilično ljepo. Prilično.

Ne, to je zbilja stravično koliko se ja trudim da sama sebi zaribam život. Možda. A možda je upravo u tome poanta. Ne bih znala.
A sada, ispričajte me, moram na misu. Na otvorenom. U čast nekom liku za kojeg sam zaboravila kak se zove. Hah, prošuljat ću se iza ljudi i otić do Lain na kolače. Lain, bolje ti je da imaš kolača
;) Nije bitno kaj ti ne možeš zgiljat s mise, mogu se ja i sama poslužit, nema beda. E, mogu odmah i animee pogledat? :P A onda poslje na klizanje. Yup. Stara je navaljivala dok me nije nagovorila. To će bit zanimljivo. Klizanje u kratkim rukavima :P Pitam se jel ćemo bti jedine na ledu. Al nema veze ... to će ljepo odvuć misli s drugih stvari. Nadam se. Zbilja se nadam.

subota, 22.04.2006.

What's this? What's this? There's color everywhere What's this? There's white things in the air What's this? I can't believe my eyes I must be dreaming Wake up, jack, this isn't fair What's this?

I tako ja opeet pišem post umjesto da radim seminarski. U ponedjeljak sam tako naribala.
Nekako sam se totalno naviknula na ove praznike. Jedva čekam ljetne. Totalno će mi pasat.
A čak se nisam ni naljenčarila. Zapravo do najboljih ideja dolazim kad crnčim. Ribam kadu ne ribanu već mjesecima ili recimo dva i pol sata ponavljam jeno te istu mehaničku radnju - ubacivanje klipa u stroj.
Onak. ZApravo se još i dobro držim s obziorom na moje zdravstveno stanje. To je sve kaj mogu reći. Još se i dobro držim. Zapravo začuđujem samu sebe kaj ne šizim cjelo vrijeme, samo povremeno.
Opet sam sanjala onu žensku. Wtf is wrong with me? Ha ha. Ne zbilja. Bili su neki piplovi iz osnovnjaka i dođe ona kao nešt u kožnjaku i sve crno ko i obično i totalno me ignorira! No i to je bolje od onog puta kad sam bila kod nje na tavanu i zašarala ga kredom potpisujući se i onda je došla njezina stara i derala se na mene i sam kaj me nije ono, upucala ili nešt. Ili kad sam markirala s njom. Zapravo, išla sam ju pješice otpratit do njene škole koja je btw u zagrebu i onda sam zakasnila na prvi sat koji smo imali zemljopis pa mi se pokvario sendvič. Smisao ne tražite. Like, bilo bi ljepo da mi više vrati tog Pottera i izgubi se zauvjek. Mislim iskreno, nisam ju vidla godinu i pol. Ono.
Fakat debilno. Baš me zanima kaj bi rekla da zna. Ono, totalno freakish. No i to je bolje nego da sanjam da sam trudna. To je totalno debilno. Vjerujte, nije nimalo zabavno suočavati se s činjenicom da si si upropastio cjeli život. Sve je kriva Lain, previše je pričala o tome ^^ Najvie volim kad ne sanjam ništa. Ili cool stvari kad svima razbijem guzice. Ne takve idiotarije.
A i da. Znate koji su ljudi najbolji zapravo. Oni koji se ne žale. Yup. Kolko god to bilo zabavno. Mislim ono, dobro žaljenje je zapravo ok, ali kad počneš svima stalno nabijat na nos svoje probleme ... najveća je faca kojega muči sve i svašta pa opet šuti. Ma nije. Ali ako se stalno bitchash s time naokolo, to faakat nije ljepo. Zato volim praznike. Kia. Fakat ju previše hvalim. Umislit će se. I onda mi više ne će htjeti biti prijateljica. A dovraga, ne ću pretjerivati. Jednstavno je to ta neka cool atmosfera s njom, onak, možeš se full opustit, fino popričat. Namjestit stav i niko ti ništ nemre. I to je cool. Točno sam jučer išla gledat postove od prošlih praznika i full se uklapa.
Taman me onda strefi dobra volja, ono stav i sve. To volim. Zakaj ne može biti trajno ??? Zakaj moram popustit pred ljudima koji govore da me puno više vole kad sam pekmez. To nije fer. ali ne fakat, sad moram iskoristit još ovih 8 tjedana kak spada.
Ne samo zujat nego konačno nešt planirano napravit. Prvo i prvo, ako dobijem koje pitanje o informaciji koju sam slučajno izlanula reži ću im da su to umislile. Iako su to tehniki najveće tračerice u ... a dobro ipak nisu, ali su blizu, znam da nisu nikom rekle, jer jednostavno nikog nije briga. Što je dobro. Doduše nakon kaj sam usred sata Amera odalamila čitankom jer mi je zbilja dodijavao, počela sma skupljat malo ... šiznutu reputaciju, al kaj ćeš. Bogu hvala da je barta muha našla neko drugo govno oko kojeg bi zujala. Ups. Kriva uspredba. :)

Drugi će piplovi valjda biti ok, ne moram se ja za sve brinut zaboga ... ko da je moja briga da držim čopor na okupu. Ako se oče raštrkat, neka. Ionako je to bila samo jedna od utopističkih idea. Ko da sam ja ta kojoj smeta biti sama. Iako to je potvrđeno. Kad ideš sam nekud ono totalno je uznemirujuće. mislim recimo u školu. Stalno razmišljam kak hodam, kak izgledam, kak me svi čudno gledaju. A kad si s društvom, makar samo jedna osoba, živooo ti se fučka, sam kaj se ne beljiš ljudima putem. Zato je cool šetat se sam poslje škole. Ko Opstanak. Napetost. Čitala sam mange ovaj tjedan. Svakakve, kakve je god Lain dala. Ok. Ja i Kia smo se složile da bi bilo full fer da likovi hodaju naokolo beuz košulji kad već sve ženske baš mooooraju hodat u miniminjacima. Ono, u kojoj normalnoj zemlji je propisana školska uniforma u kojoj ti se nonstop vide gaće? Ozbiljno vam velim, to je zbila iritantno. A freakovi svi uredno u odjelima pozakopčani.
Prokletstvo. Zato svi volimo One piece. Fer je ipak fer.
usotalom, kad smo već na toj temi, koja je opće frka oko nogometaša osim kaj imaju hrpe para? Mislim razmisite čisto biološki. Muškima je prirodna razvijenost gornjeg djela tjela. A ne donjeg. Zato su nogometaši, klizači i svi slični uglavnom ogavni. I točka.
Dok su recimo plivaći potpuno druga priča. A o njima niko ne priča. To je totalno ne fer.
No ajde, nije bitno. To je samo moja osobna procjena. Ko da mi iko vjeruje.
Znate koje ljude ne volim. One koji se prave pametni. Ironično, ne? Ali fakat, poluinteligenti su zbilja, ali zbilja iritantni. A i oni pametni koji se time preseravaju. Ok, moram, ali zbilja moram prestati s time. Najpametniji je onaj ko to zadrži za sebe.
A ne prodaje pamet svuda naokolko, ko da je faca.
Pogledala sam i Predbožićnu noćnu moru. Zakon film. Onak. Jednostavno zakon. Malo je bilo teže pratiti kad pjeva bez titlova, al ej, kak ćeš naučiti ako malo ne napregneš mozak?
Kao i ponovo Fantastic four. Ima dobrih štoseva. Kao kad se onaj glavni lik rastenge, ja svaki put crknem od smjeha. Uglavnom zbog Kiinih zvukova gađenja. Ali ljubavni im je zaplet zbilja jadan. Onak, najrađe bi otišo tam i zmlatio tipa ko vola u kupusu kaj se drži tak ko idiot. Saša je zakon. Iako je loše imat crne hlače jer se užasno linja. Već mi fali. Ccc... to se zove kad se sudbina uroti. Ma ne zapravo. Postoji jako malen broj razloga zašto ga tolko volim. I većinu nosim sa sobom u grob.

Glupo je kaj za moj blog znaju ljudi koje znam. Onda moram misliti na javno mjenje.. ble ... ble ... ble. Onak, njah. Kad znam tolko ljudi i svakome nudim malo drugaćiju verziju. I sad treba napisat nešt kaj će svi čitat. Ono, dovraga. Cjelo vrijeme samo moram pazit da ne kažem nešt krivo. Bilo bi full ljepo da baš nikoga ne znam. Onak, ja pišem, vi čitate ak očete i ne moram odgovarat za to kaj napišem.
Mogu napisat kaj god hoću. A ovako ... eto. Robujem valjda. mogla bih preseliti blog i onda apsolutno nikom ne reć za to i malo prilčekat da se okupi ekipa. Njah, sigurno ako i bi ko naišo, to bi bile tetkice neke ... ajde, moram bit zadovoljna i s ovime i činjenicom da me zapavo neko i čita.
Čitam Silmarilion. Prokleta knjiga. E ne da se. A ne dam se ni ja. I tako se mi svaki dan tučemo i hrvamo. I onda ja malo slinim nad njom ( ne šizi Kia, zezam se !! Slinim samo nad knjigama iz kjižnice ) i tako. Prošli put sam zapela oko 150 str. Nemam pojma kaj je s tom knjigom. Super je, ima zakon stvari i sve. Ali je tako... neprožvačiva da je to strašno.

E da. I ovi praznovjerni komentari u stilu : "No Send Backs! TAG UR IT!! This is so scary. Send this to 15 people in the next 143 mins. When you are done press F6 and your crushes name will appear on the screen in big letters. This is scary cuz it works!! if you break the chain you will have problems with relationships for the next 5 years JUST COPY AND PASTE NO FORWARDS xx ".
Samo ih šaljite ljudi, nema problema. ne ljutim se ja. Komentar manje, više, meni ništa ne znaći, a više nego rado ću vam pomoći da zadovoljite svoje praznovjerne potrebe. Uostalom, kad neko ostavi komentar moš mislit da razmišlja o meni. Razmišlja o sebi i o tome kak će to ispunit. Mogu vam samo reći da mene nije previše briga, jer ja ionak i sama sve zaribam i jedna kletva zapravo ne može puno pogoršati stanje. Dakle, ne,ali svejedno hvala na ponuđenoj pomoći . :)
I to bi bilo ... to. Eto, tako vam ja na svoj elfovski naćin guštam u zadnjim satima praznika. Pozdravi svima ;)

petak, 21.04.2006.

Blabbing gluposti

Opet pišem post u ovako zaribano vrijeme. Odustala sam od čitanja Bleacha, barem za danas. Ne mogu više podnjeti pogled na ekran, mislim da će mi oći ispasti. Trebala bih otići spavati. Najvjerojatnije. Ali ne mogu. Ne.
Ne mogu sotaviti danas, ne mogu se suočiti s onime što me čeka kad zaspijem ...
Zato sjedim ovdje i slušam. Slušam Vanesu. Ona ljepo svira ... zbilja onako. Violina i klavir su zakon. Valjda jer su najpopularniji. Ne bih znala. Pogledala sam Corpse bride, i to zahvaljujući Daisy koja je bila takvo zlato da mi sprži i Kii kod koje sam gledala. Jer meni DVD još uvijek ne radi. A ćini se da će tako i ostati. Ne znam. Uopće nemam potrebu žicati novi. Ni mp3. Bilo je idea, ali ne. I tako. Imam još samo manje od dva mjeseca da nađem nešto kaj mogu žicati za rođendan.
Uglavnom film je super. Ono, full bolestan a opeet se cjelo vrijeme samo ... smiješ. Čak ni priča nije takav pekmez na kraju kakav čovjek očekuje. Al ona scena na početku ja najbolja kad se nađu kod klavira. Sooo cute. He he, šteta kaj nema više prilika da se citira " There's an eye in my soup." To bi bilo zabavno. Iako bi pravo oko vjerojatno zakrvarilo juhu, ako bolje razmisliš. A najgore je kaj me onaj oooogavan crv podjeća na tipa iz bivšeg razreda. He he, za tu bih izjavu nekada davno dobila dobrih batina... ahhh, dobra stara vremena, ne?
Zapravo mi je nekad žao kaj sam popustila. Bilo je to kukavički. Iako, nije da sam imala neki močni poticaj, tj i da sam dobila batina, bilo bi to bezveze. Ali bi bilo. Meni nemojte nikad odavati nikakve tajne koje ne smijem otkriti.
Kladim se da me zarobe da bi sve ispričala čim mi žlicu pokažu ^^
Zapravo nikad do sad nisam dobila poštenih batina. Mislim, da, to je ok zapravo, super i sve, ali opet si mekušac.
Zašto ljudi imaju takvu potrebu pisati ljubavne pjesme? Mrzim ljubavne pjesme ... trenutno mrzim bilo kakve pjesme. Dobro, većinu.
Jednostavno, kaj god mi upadne, iritira me. I to opako. Najrađe bi izmlatila pjesmu, ko da mi je nešt kriva.
Zbilja, ali zbilja bih trebala otići spavati. Ali stalno sanjam takve gluposti ... al ništa nije grozno ko nešto prije dosta godina.
Nisam još dugo mogla pričati o tome. San. Najobičniji san. Ušla sam u bakinu kuču. Bila je tišina. Neobična tišina budući da su mama i sestra trebale biti unutra. Ugledala sam peč. Peč na drva, u hodniku. Ne znam zašto je bila tamo. Sestra je stajala pored nje i gledala me.
Ništa mi nije bilo jasno. Polako sam prišla njoj i peći. Sestra je sad buljila u nju. Polako me počela hvatati panika ... pomisao ...
otvorila sam vrata. Bila je unutra. Živa, gorjela je. Gledala me. Zvala me da joj pomognem, ja nisam mogla ... a sestra je samo mirno stajala i promatrala kao da je se ništa ne tiće.
Znala sam da ju je ona ... i ništa ...probudila sam se. Umrla sam od straha. Samo mi je ta slika ostala u pamčenju ... moje majke u plamenu.
Ne znam da li možete zamisliti užas ... gurnula sam ruku da ju dohvatim, da ju izvućem, ali nisam mogla ...
Ni dan danas mi nije jasno što je to trebalo znaćiti. Valjda da mislim da mi je sestra otela staru. Valjda je istina. Prije sam ja bila ta. Ta koju se gledalo, ta koju se mazilo, ta s kojom se razgovaralo. A onda je došlo derište. Svi znate priču. Ali kako je ona rasla postajala sve življa i društvenija, ja sam padala. Vidim ih često kako razgovaraju. O stvarima o kojima smo mi nekada. I o nekim drugima o kojima bismo da ona nije došla ... eto, srednje djete je uvijek zaribano. Zato zapamtite ljudi, uvijek imajte parni broj djece.
A opet. Onda moraš prmotriti taj problem i s te strane. Želimo li zapravo poštedjeti svoju djecu toga?
To možda je plemenito, ali neke se stvari moraju proživjeti. Poanta nije u izbjegavanju problema, već u preživljavanju istih. I uzimanja suvenira od svakoga. Ko Jeanne od demona zapravo. ^^
A kog ja tu vraga cvilim. Kog ja tu vraga cvilim? Moram svašta napraviti. Uvijek ću morati. Uvijek će biti nešto. Dal mi je to izlika za to da uvijek zaribam? Fkors da nije. Da je neka malo sposobina osoba na mom mjestu ... nekad mi je žao kaj ga zauzimam.
Ali eto, moraš biti poseban talent da budeš mekušac ko ja ... poseban.
Svi testovi osobnosti mi govore da previše očekujem od sebe.
Zašto sve ne može biti jednostavno? Ono,nešt kažeš i to je to.
Ali ne. Stalno moramo lagati. Lagati simo, lagati tamo. Pa onda još malo laži sebi da je sve ok ...
I nekad zbilja hoćeš samo svisnuti. Svisnuti jer znaš da su stvari u koje neki vjeruju djetinjarije, samo im niko nema milosti to reči.
Jer znaš da si to vjerojatno ti. I što jedno volim te mjenja na ovome svijetu?

četvrtak, 20.04.2006.

handz

Ne znam. Možda sam ja s razlogom tu na margini. Tu da promatram, tu da shvatim.
Ima puno više prostora nego u središtu događaja znate.
Uvijek sam bila protiv predrasuda i osuđivanja ljudi prije nego ih uopće upoznate. A ljudi toliko često ( ukljićujući i mene) vole ljude klasificirati prema onome što im prvo zapne za oko. Ljudi smatraju da misle samo onda kad osuđuju.
I to je to s jedne strane. A opet istovremeno toliki kao da se prave glupi.
Jer odbijam vjerovati da su takvi zapravo.
Postoji dosta ljudi koje prilično dobro poznajem. Ali po čemu se razlikuju oni koje poznajem od onih koji mi se sviđaju? S kojima volim provoditi vrijeme? Nekako počinjem imati osjećaj da je zbilja stvar u nekoj karmi ili nečem sličnom. Ali čudno je što ja taj neki poseban duh pronalazim u najneobičnijim ljudima. Znate kad na tv-u objašnjavaju zašto nekoga vole mase. Zašto ju volimo? Jer ona jednostavno zrači!
Znate što? Meni ti ljudi uopče ne zrače ... po tome se razlikuju oni koje volim i oni koje ne volim. A možda je to samo jer su okolnosti takve.
Jesu li okolnosti glavni uvijet da biste nekome bili prijatelj? To me prilično brine. Ne znam zašto. Istina je da svi ti ljudi koji su posebni imaju slične interese kao i ja. Ima li to veze? Naravno da ima. Da nije bilo tih interesa, nikad ne bismo proveli toliko vremena zajedno i ne bi se formirao odnos. Uglavnom, počinjem imati osjećaj da je sve jedna velika slučajnost namještena da točno tako isapdne, da ja nemam apsolutno nikakvog utjecaja. Što sucks.
Uglavnom, opet ima ljudi koji imaju iste interese, a opet ... ne. Skrivaju se kao što zmija skriva noge. Nekad bih se najrađe počela derat na sve njih, da kog vraga rade, da nek malo promisle kvragu. Ali valjda je misao nešto što ne možeš utuviti čovjeku u glavu.
A kad osjetiš da osoba ne razmišlja, jezivo zapravo. Ko zombi. Ili osjećaš silu ili ne. I to je to. Ko što rekoh, prilično jezivo.

Praznici su danas uistinu počeli. Kia se dovukla do mene. Jednostavno je nevjerojatno ljep osjećaj smijati se cjeli dan, eto, iz gušta.
Prvo podne u dugo vremena da se nisam osjećala sama. Prvo podne se nisam ubijala razmišljajući o dalekim stvarima koje postoje, eto možda samo u mojoj glavi. Nisam razmišljala o svim pogreškama i glupostima koje sam napravila ...
Samo sam se smijala. Dok me nije zabolio trbuh. I onda još malo. Skoro sam se ugušila iskreno govoreći, a Kia nastavlja svoje komedijašenje i dalje ... i dalje ...
Nekako, život je idalje tu. Stvari koje su se dogodile nisu bile previše ljepe ni ohrabrujuće. Ali uz bol dolazi uvijek i još nešto.
Sakriveno, što otkrijemo tek kasnije. I više ti nije žao.
Možda bih trebala prestati biti takav pekmez i svaki put kad vidim bratićeve peseke kako se igraju govoriti u sebi awwww...
Nekako mi se ne da dalje trabunjati. A kad sam već tako započela pretvorimo ovo u posve sentimentalan post i napišimo odgovor nekoj anonimnoj osobi otprije ti posta imena ime7. Kao prvo htjela bih ti opsovati sve po spisku i reći ti da nemaš pojma o meni pa ne bulazni.
Ali ja nisam takva osoba. Ja ne psujem ljudima sve po spisku. Ja ljudima uopće ne psujem osima ko me zbilja, ali zbilja ne razljute.
Što je prilično teško, ali nije sad bitno. Vidiš, ono što meni nedostaje je mogučnost zapravo. Teško objašnjivo a ni ja ne kužim zapravo.
Na kaju, kad malo razmislim, zašt se ja opče bediram naokolo? hmmm ... ma da vam iskreno kažem, nemam pojma. Onak, masno otisnuto. Pooojma nemam. Sam znala kaj će se dogoditi? Znala sam. I? Opet sam neizrecivo ljuta na život jer nije napravio malu, malecku iznimku, samo ovaj put. Da samo ovaj put nije sve osuđeno na propast. E pa živote, samo ovaj put, bez zamjerki, ali odjebi.
Just friends he said ...

utorak, 18.04.2006.

Moja će zvijezda za tebe biti jedna od zvijezda. Tako ćeš voljeti sve zvijezde...

Pročitala sam Malog princa. Ponovo.
Sjetila sam ga se jučer, dok sam prekopavala dvorište u potrazi za biljkama za herbarij koji me u školi tjeraju da napravim.
Nakupila sam ih dosta, ali sam ih slučajno pustila da se osuše i sada moram ponovo. Ali najdraža mi je velika, bodljikava.
Vladala je travnjakom dok se ja, malo bahato stvorenje s motikom u ruci nisam pojavila odlučna da srušim njen imperij.
Ne znam. Tko sam ja da rušim carstva koja rade na meni neshvatljivim principima? Čije je postojanje toliko važnije od mojega?
Previše razmišljam kao odrasli. Nekako usput zaboravila sam što je zbilja važno. A odrasli ništa ne razumiju.
I tako se javila želja da ponovo pročitam Malog princa, da se ponovo sjetim kako je to biti dijete.
Djevojče zapravo. Sviđa mi se taj izraz. Nekako se sve što jesam, sve što nisam i sve što bih htjela biti susreće u njemu.
A zapravo je istina toliko jednostavna. Toliko jednostavna da ju uvijek ponovno zaboravimo. Kao razliku između d.o.o. i d.d.o.
Uostalom u teoriji uvijek sve radi. U teoriji.
Danas mi je omrzla kiša. Sjedila sam na najdražoj grani na Višnjici i jednostavno uživala u vjetru kad je poćela padati kiša. A bila sam odlučna da ne ću silaziti dok ne bude sve super. I bilo je, dok nisam sišla.
Uglavnom, to me podsjetilo kad sam sate i sate znala sjediti s Kiom u njenoj krošnji. Onda sam mislila da sam tako pametna. Da znam sve. I znate što? Bila sam u pravu. Znala sam sve što je ikada bilo važno. A svo vrijeme od onda sam posvetila ućenju nekih drugih stvari, stvari za koje su rekli da će mi trebati. Vjerojatno i hoće.

Propustila sam Na rubu znanosti jučer. A tema je bila dobra za razliku od ostalih u zadnje vrijeme za vrijeme kojih sam obićno zaspala. Iako je o Tesli bilo zanimljivo, zbilja je. Ali to je jače od mene, nisam mogla ne zaspati. Zbilja volim pametne ljude, genijalce reklo bi se.
Žao mi je što nisam do kraja pogledala Little man Tate. Simpa je klinac.
Ali sam zato gledala Sanju danas ujuro. Uz doručak. Bila ženska, bivša manekenka, koja kaže da je njoj bilo uvijek super u životu, da je bila jaka, najbolja, bla bla bla, i da je uvijek izbacivala iz života sve ono negativno. Čudno mi je to.
Ste gledali film prije par tjedana Bijeli oleandar? Zanimljiv u svakom slučaju. Meni najviše zbog jedne stvari koju ne znam jeste li primjetili, ali nije bitno. Ali nekako pomisliš ... ono, iza baš svake osobe godine su i godine. Patnje i patnje.
Nisam ja nikakva posebna kobasica kao što sam prije voljela izjavljivati.
Dakle, svi imaju probleme u školi, svima umiru članovi obitelji, svima se ljubavi raspadaju, svi su pod pritiscima ...
Kako to da onda ima na tone blogova koji su jednostavno ... šuplji ? Mislim, ako ja, antitalenat za pisanje s jednim izrazito prosječnim životom mogu ovoliko pisat, kako to da ljudi s *pravim* problemima i inspiracijom ne mogu postati ništa više od blještave slikice i tri reda teksta?
I onda ona kaže da je jaka. Jaka je jer je izbacila sve loše iz svog života. Zar nije jači onaj tko se s tim negativnim suoči, tko s time živi?
Nekako mi se ćini da njen sam lik obezvrijeđuje mnoge druge ljude. Ne znam. Možda joj samo zamjeram jer se susrećem s njenim mlađim verzijama. Možda je ona zapravo sasvim super osoba. A kvragu, ko nije super osoba? Sjećam se nekadašnjih leksikona po kojima su bila pitanja što misliš o ljudima iz škole. Svakome koga nisi podnosio si napisao "Super je osoba".

I da. Khm, možda sam malo pretjerala s upotrebom dijalekata u prošlom postu.
Ali vidite, činjenica je da se dogodilo nešto što se prije ili poslje trebalo. Ja i par frendica smo nazvane "ruralke" što je naravno smješno i više govori o nesigurnosti osobe koja to ime koristi nego o nama. Ali htio ti ne htio, to te nekako ipak ... jer prije sam išla u školu, tu u našu *selsku* i živim u jednom od čak civiliziranijih sela, pa je bila komedija kad smo jedni druge zvali seljačine, jer to tehnički svi jesmo.
I ne smeta mene ako me zovu kojim god oblikom čudakuše, freaka, štrebera mislim takve titule ti samo govore da ti dobro ide.
Ali ono, ovo je zbilja nisko. Ko rasizam. Dobro ne baš tako. I onda se s vremenom počneš pitat dal svi oni zapravo to misle, samo su prepristoji da to govore. Počneš se osječati kao da ti je to neki hendikep.
Stara je rekla da su nju zvali seljober. :) Bolje i to od uobičajenog *dečec*. Zato ja imam dugu kosu i to opranu.
Iako mi je dugogodišnja želja da se ošišam na kratko. Ne kratko onako s šiškama kako sam imala dok bijadoh bubica od klinca, nego kratko ko dečec. To bi bilo zabavno.
No nema veze, skurila je Arya jednom te dosadnjakoviće a i ja mislim da sam se rješila štetnog djelovanja toga na mene i ock smo.
Mislim ni ne bi imalo nekog utjecaja da nema dubokih nesigurnosti odprije. I onda se to samo ljepo nakelji. Onak. Več ti je pun kufer svega. Ali to sve proizlazi jedno iz drugog. Zbog nesigurnosti se javlja ljubomora koja mi je do sad izazvala i previše problema u životu.
Bilo je sasvim jasno da ću imat problema s time kad sam skoro izgrizla sedmogodišnjakinju na ledu. A s vremenom nije postajalo ništa bolje. Znate što je glupo ? Proglašavati ljenost i ljubomoru grijesima. Wtf je ljesnost uopće?
Prirodna sposobnost da se izvućeš od rada? Ko ja ^^ kad mi je stara nekih davnih dana davala radne zadatke preko vikenda, ja sam uzela olovku i papir i cjeli dan konstruirala sheme i planove i proračune o tome kako će ti radovi izgledati. Stara je šizila. X)
A ljudbomora? Ko što rekoh. Izraz nesigurnosti. Barem ovaj oblik koji ja znam. Zbog nekih mi stavri nikad nije bilo krivo kaj drugi imaju a ja nemam.
Ali kad je sustav toliko savršen. Nikako ne mogu naći grešku u njemu a stalno nešto ne valja! To me ubija. Da se na trepavice postavim idalje ne vidim propust. Iako nekako posve neprimjetno polagano ide na bolje ...

Zapravo su me starci ovaj vikend iznenadili. Zapravo stara. Od tate sam dobila samo predavanje zašto DaVincijevom kodu ne treba vjerovati. Ta njegova elegancija me tako ubija u pojam. Ne prodikuje on meni. Samo kaže:"Pročitala si DaVincijev kod? Na engleskom? I kaj kažeš? Si znala da je to napisao protestant " i to je to. I onda sam ja sva ponosna jer sam malo prije izjavila da ja to Brownu niš ne vjerujem. Morate biti ponosni kad se gospodin otac slaže s vašim mišljenjem. To znaći da ste izrazito mudri. Da da ^^
Zapravo ne baš tak, ali volim kad ispadnem da sam u pravu pred familijom. Znate ono, čast i to. Kod nas je to jako bitno. Zato me ona sramota iz ako se ne varam prošlog posta tolko boljela tuilila sam se danima, da ne govorimo da sam ih sve izbjegavala ko kugu.
Iako se nekad da budem iskrena osjećam kao vrsta razočaranja za njih. Barem za starog. Ono, to što sam žensko i to.
Jer, ima najstarijeg sina, koji je nespretni pametnjaković matematičar. Ima kćer koja je spretna ali lakovjerna i kćer šašavu umjetnicu.
Pogotovo jer svi čim me vide i čuju " ona je Marijanova" odma ... aaa ... ista on. Onak ... man.
Pogotovo jer tolko voli nogomet i stalno priča o klincima iz sela koji treniraju u klubu di on volontira. Zbilja imam osjećaj da bi on volio
da i negov *sin* isto tako ... Iako doduše sad kad razmislim o tome, zapravo i nije tako strašno jer uglavnom razvalim sve klince iz ulice pa idalje može biti ponosan na mene ^^ Ko i jednom na moru kad sam igrala protiv domaćih. Weee heee.
Iako sam zapravo stravično loš strijelac. To je debilno kaj nemamo u školi žensku ligu, kao što smo u osnovnoj imali. Nisam nikad pogodila ni jedan gol. Ali sam zato usred utakmice slomila nožni nokat. Onako, po pola. Osjetila sam nešto čudo ali sam skužila tek kad sam došla doma. Yeei za mene. Meni na terenu možete raditi kaj god hoćete. Nema sile koja bi me natjerala da odustanem ^^
Zapravo jedno od najčudnijih iskustava u životu ima veze s time. Kad sam bila na kvalifikacijama za Turopoljsku trku. Te godine sam bila 4. na trci zapravo. Ali kvalifikacije su bile ... ono boli te sve ko sam vrag nakon tih 2 km i onda zadnjih deset metara si poravnat s drugom ženskom. Taj tren, više me ništa nije boljelo, ko da sam taj tren krenula i prešišala ju za dosta. Taj osjećaj nikad ne ću zaboravit. Uopće kao da nemam tjelo. Potpuno frekish.

A stara? Kao prvo, zabrinuto me pogledala i pitala kolko ja to imam kila kad izgledam tak mršavo. Što je jako neobično za nju.
A kao drugo, ćini se da su ju moji prištevi toliko iznervirali da je opljačkala pola apoteke preparata za facu koje sad koristim.
I fakat fino miriše zapravo. Ja sam što se tiče toga medicinsko čudo. Poboljšanje nakon prve upotrebe. He he, tolko sam imala zmazaniće po faci da odmah promjeni nijansu ili dvije. :) Ma zapravo je to samo zato jer su se odmah maknule kraste. Ali ne ozbiljno, zbilja je nekako ljepša nijansa, onak uravnoteženije ili nešt. Ajde da sam i to vidjela.
Danas sam vidjela i štakora kako pliva po kanalu. Ili barem mislim da je to štakor. Može biti i manja nutrija, ali njih mislim da nisu još dovodili kod nas iako mi je stari pričao da ima, ali to je više uzvodno u pecačkim područjima.
I da, Kia , naš otok se ponovo počeo formirati . Yeeei.
Privatnost mi se vratila. Danas nisam nikoga srela osim par škanjaca. Yeeei.

I tako. Molim vas za razumjevanje zbog relativno velikih količina teksta, ali eto, ko što rekoh, meni pisanje toga pričinjava nevjerojatno zadovoljstvo. He he ... das macht spachs. Ock. Krivo piše. Ali nema veze, nije ni bitno. Mislim da će Kia skužiti ( si sad happy ^^ ). A možda i ne će. Njemački je glup jezik. točka.
A možda su neke stvari najvrjednije upravo zato jer odrasli govore da su besmislene. Jer ih se traži srcem.

ponedjeljak, 17.04.2006.

Sušene marelice

Hello piplz. Da. Moram se uknjiževnit, sredit si taj osebujan, ali nadasve nerazvijen vokabular.
Uskrs došao i prošao. Yeeeei. Poanta dana je da se na nedjelju digneš u 7, odeš na misu i onda cjeli dan ništa ne radiš i cjelo se vrijeme grizeš kolko toga imaš za napraviti, ali ništa ne smiješ. Da ne bi baka saznala, i razbaštinila nas. Ha ha, ljepi snovi.
Najgore kaj bi se desilo da baka sazna da smo na svetek čistili kuću bi bilo ... da nas ne bi pustila da joj odemo trebit kukurizu ^^
Ajde. Čistit kuruzu, ili kako bi to već jel, fini, gradski ljudi rekli. :) A kladim se da nisu štruk u životu očistili.Da ne govorimo o tulinju. I zašto se onda ravnamo prema nazivlju onih koji pojma o tome nemaju, a ne po našem, koji znamo sve čari provođenja sati i sati trpajući kukurizu u košare i ubacivanje iste u stroj koji je moj deda *samouki konstruktor molim ljepo* složo ? Ti žuljevi zbilja pružaju jedinstven pogled na sve. Da ne govorimo o činjenici da je kukuriza spremljena na najžu ( he he he, bar mislim da je to to, u svakom slućaju nije to pravi tavan, pa i rjeć zapravo nije najtoćnija) na koje smo ih ponovo ručno s kola nametali koristeći samo košaru, uže, kolotur i par ruku.
I da tamo gore žive miševi koji baš i ne biraju mjesto i vrijeme za obavljanje nužde pa se svakakva ljepa iznenađenja kriju u tim žutim planinama. O mirisima da ne govorimo. I upravo zato se moramo ponašati ko civilizirani ljudi, da ne bi baki palo na pamet da to ide sama radit. Mislim da bi došo do kukurize penješ se ljestvama, jer stepenica naravno nema. I tako mi spašavamo našu bakicu od kobnih ozljeda teško se žrtvujući i ne radeći ništa za Uskrs. Teško nam palo.

Ali je zato bilo gostiju za zabavljati. Naši Zagrebćani su se konaćno i nas malo sjetili. O Bože, kaj sve čovjek ne će čuti od *civiliziranih* ljudi. Uglavnom, najviše me zapanjio ... moral. Kao raspravljaju nešt o nalaženju posla, i samo se ćudiš moralnim uvjerenjima osobe.
Mislim radilo se o nekakvom bezbezvnom vađenju papira ćisto iz zafrkancije, kao da se prouče ugovori. I ne ne ne, zabranjeno je lagati sustavu, to je loooše ... ba bla bla. Ono, sustav je tu da se vara valjda! Prema ljudima moraš biti human i misliti na to kaj ne bi bilo u redu, a ne suosjećat s tamo nekom administracijom. Bože, kaj ja sve ne ću ćut ...
Onak, usput se pogušim u dimu jer ono, ne možeš gostima reć da ne smiju zapalit. Onak, možda sam zbilja malo previše osjetljiva na to, ali ono, kod mene niko ne puši ( osim brata, kojem je strogo zabranjeno zapalit unutar 100 m oko kuće ) pa baš i nisam navikla ... jadna moja pluća ...
I tak nas desetak za stolom, više ni ne znaš ko kome kaj govori, svi nešt bla bla bla, opće ti se više ne da slušat, samo ja i bratić sjedimo na nasuprotnim stranama stola i šutimo i blejimo. Zbilja,zbilja neugodna tišina. Podsjetilo me to na nejbolju takmu koju sam ikad odigrala.To je bilo zabavno ... Debelo smo zašli u ljeto, po danu vruće ko u paklu, već je kaaasno. Ono 23 sata kasno. I mi našli vani igrati nogomet. Još mi nije jasno jel je to nama neko metnuo neke nedozvoljenje supstance u sokove ili je to prirodno došlo. Ali zamislite pola sata trčati naokolo smijući se ko krepani pasanac, izvodeći takve nejverojatne idiotarije i fulavajući s pola metra do praznog gola, pogađajući najveće krumpire.
I onda se neko zmislio da mu je dosta i sjeo sa strane i bio komentator. O Bože, dugo me nije tako bolio trbuh od smijanja. Nadimci su bili od Septićkih jama do Krepanih mamuta ... aaaa ... ljepo je bilo vrijeme dok su me takve stvari tjerale u histeričan smjeh ...

Možda su neki dobili dojam da sam ja u depresiji jer sam cjeli dan doma ili nešto. A zapravo je istina da sam u ovih par dana zvrndala naokolo više nego u proteklih godinu dana. Badminton, bicikl, košarka, nogomet, svakodnevne šetnje s Cukijem ...
Nikad nisam bila društvena osoba. Uvijek sam se držala za mamu i sve druge ignorirala kad smo išli u goste. Kasnije su njenu ulogu preuzeli najbliži prijatelji. Jednostavno, mislim da se nikad ne ću osjećat ugodno sjedeći u nekom kafiću brbljajući s ljudima, a najmanje s polupoznatima. To je kod mene problem. Ne biram ja svjesno za koga ću se vezati. A mogu biti i najglasnija u društvu i najtiša.
Iako je tišina ono za što se najčešće odlučujem. Moram se prestat tolko vezat za stvari. Držanje dvosatnog sprovoda svakoj probušenoj čarapi postaje nepraktično. Podstava od stolca mi ima ime, zaboga. I da. Boris je danas konačno dobio svoju uobijčajenu žutu presvlaku. Iako ... trebaš biti posebna vrsta jastuka da idalje budeš cool makar u rozom, ali ovako je definitivno bolje.

Znate kaj je super? Ovi smileići. Svaki put kad ih vidim osjećam se nekako ... bolje. Ne znam, pomislim si ... možda nisu svi ljudi ovdje samo da bi otišli jer sam tako nevjerojatno iritantna ... možda će neki i ostati ^^

Ali budući da nisam smjela raditi ništa konstruktivno jućer, pročitala sam Molierovog Škrtca. Nekako počneš imati pošovanja za ljude koji imaju petlje. Ste gledali Pottera ? Meni je ovo bio ko zna koji put da ga gledam. A opet sam imala feeling da ga gledam prvi put.
Samo znam da sam se nekako osjećala nevjerojatno dobro ... podsjetilo me na davna vremena kad sam ostajala budna do duuugo u noć čitajući ... a onda se kasnije sjetiš i svih onih loših stvari koje su išle uz to i prisjedne ti sve skupa.
Vratila sam Kamen oproštaja. Nisam ga pročitala, a bilo mi je neugodno posudit ga treću put za redom kad znam da ga ni sad ne bih pročitala. Moram nać nešt drugo.
Al bez brige, imam ja, dosta dug popis stvari koje opća kultura nalaže pročitati. Ah, imala sam ja planove i nacrte kojim je to tempom trebalo ić i do kraja ove godine bih dosta napradovala. A na kraju tri mjeseca nisam čitala ništa osim lektire. Sramota.
No ajde. Nešto dobro se događa i to je ok. Čitanje mogu ponovo kad god hoću zakuhat, ali ovo je puno delikatnije i zahtjeva veliku uravnoteženost. I onda se samo na to koncentriram i sve ostalo zanemarujem. Peh. Valjda će s vremenom postati lakše. Onak, 29. dan ... trebalo bi ...

No da. Ta moja nestabilnost u zadnje vrijeme. Zapravo nemam pojma ćime je uzrokovana. Zbilja ne znam. Sve je u nejboljem mogućem redu. Samo kaj moja trknuta glava voli imati razno razne intrigantne teorije. Neko drugi te stalno nervira i gnjavi, pošalješ ga u mačkinu.
Al kaj ako ti najveći neprijatelj živi u glavi ??? I pokušavam se rješit paranoje i svega toga, zbilja pokušavam, zaboga, učim latinski da si mozak usredotočim na druge stvari ... ali opet, nekako sve mi to preuzme glavu i već polako imam osjećaj da sam zbilja sama preslaba da se suočim sa svime time. Ali znam još nešto. Kolko god gadno bilo pomoć izvana ne mogu očekivati. Ili ću naučit stajat na vlastitim nogama bez ikoga ili ne ću uopće stajati i to je to. Volim takve ekstremističke izjave. Sve ili ništa. Pogovo kad znaš da će biti sve. :)
Jer ono. Nisam ja neka tetkica. A depresivne ljude volim crtati onak ... jer mi je gušt. Odmah se ja bolje osjećam. Reklo bi se, izražavanje osjećaja ^^ Iako dugo sam se vremena molila samo da se mogu osjećati ful prazno i iscrpljeno, jer su se u zadnje vrijeme ljudi prilično trudili da me iznerviraju. A to uzrokuje priličan bjes. I onda sve o ćemu možeš razmišljati je kako bi bilo ljepo polomiti im vratove, prelomljavat im kičme na pokučstvu i odmah i njega rasturivat. Onak ko Scorpion ako se ne varam. On je imao dobre poteze.
A da, nisam rekla. Bila ja na Uskrs i na rođendanu. Diskutabilno je kolko je to primjereno al ok. Uglavnom cjelo sam vrijeme s jedne strane gledala klince kak se kolju u nekom novom Mortal Kombatu a s druge Freddy vs. Jason ili kak se već film zove.
Ok, kaj oni moraju baš svaku igru upropastiti? Što je noviji nastavak to je veći shit da oprostite. Zato nisam ni htjela igrat, samo sam gledala. Di su oni dobri stari dani čovječe ... e govorim ko da imam 100 godina ... A film ? Isto. Ili je to jer sam bila mlađa pa sam mjesecima imala nočne more zbog jedne scene iz Straha u ulici brijestova , ili oni zbilja više ne znaju snimati jezive stvari. Mislim vjerujem da ima dobrih horora i danas,nema kaj, zapravo sumnjam da bi me išta mogla natjarati da pogledam Hostel koji uopće ni nije horor , ali kad iz kuruze izleti zapaljeni freak s maskom i nečim oštrim u ruci i počne klati napušenu dječurliju, to je zbilja , ali zbilja jadno.
Da ne spominjemo da su glavni likovi i zaplet na razini onog filma koji nam je jedan *frend* podvalio za Novu koji je bio ... na razmeđi žanrova bi se reklo. Kojih, možete samo pretpostavljati...hmmm ...
A najveća fora je bila kaj smo imali iskompleksirane domaćine. Mislim oni su poznati da su takvi. Stalno te nude. Očeš soka da ti natočim?
A keksa? Gleee kak ima ljepih kolaća, no daj uzmi! Sam kaj te ne poćnu moliti da nešt uzmeš. I onda sam ja gadura i cjeli dan niš ni ne taknem. Vjerojatno su se uvrijedili. Ali bilo je zabavno. A ne mogu mi zamjeriti jer sam bila ono, ultra pristojna, oko,joj, kak ste ? očete sjesti, dignem vam se ja, sigurno vam je teško stajati ... bla bla bla ... a oni samo šiiiiize. :)

Šetanje Cuckova svaki dan je jako dobro. Onak, svaki dan sve više i više uživam u tome. Kao prvo izmoriš se ko pseto, uživaš u samoći, jačaš vezu s Mucekom, skupljaš krpelje, da ne govorimo kaj to radi za mišiće nogu ^^
Ali nekak mi je narušena privatnost. Prije nije nikad bilo nikog živog ni na nasipu ni na polju. A sad svaki dan sretnem nekoga. Katastrofa.
Prvo se oko mene stalno muva pijani freak na biciklu, onda naiđem na klince koji trgaju cvjetove s grmlja ... e fakat sam bila blizu tome da se počnem derat na njih da bih baš uživalja da im otrgnem glavice i ondesem si ih doma za uspomenu na ovu šetnju ...
Onak, vidlo se da klinci nisu domaći, iza je bio parkan auto a negdje dalje se čulo piljenje ... suuper. Ajde, treba održavat grmlje, ali kad neko tak trga kak mu se svidi, to zbilja i doista nije u redu.
U zabrinjavajućoj kolićini suosjećam s biljkama. Ali ne brinem se baš puno. Možda to je klišej svih klišeja, ali biljke i životinje su bolje nego većina ljudi. Oni ne vide u meni ništa drugo osim ljubavi koju im dajem. I nije ih briga. Svejedno me vole došla ja nepočešljana, radila ja kaj god hoću, makar ih i nekad zanemarila ... te okice te nikad ne će ostaviti.
Danas sam ćak i pustila Cukija s uzice. Inaće ga stalno moram sputavati jer me bilo strah da ne pobjegne. Ali sad nakon nekog vremena, ok je. Ćak me i iznenadio. Ja ga pustim, a on idalje trći oko mene, stalno gleda di sam i ne udaljuje se previše. Čak nije potrčao u grmlje loviti fazane. Što je ono, šokantno budući da je on rođeni lovac. I da. Jedno je trčati pored psa na uzici. Ali u kojem si stanju se vidi tek kad trčiš pored slobodnog psa. To je bilo zabavno. Nisam mogla normano disati još pola sata, ali svejedno.
A i vidi se da je na mene. Tašto ko sam vrag. Trći on onak lagano, već je umornan . I sad oću ga zezat i potrčim ja brže i prestignem ga.
He he he, no way da bi me pustio tak, moooorao me prešišat makar crko, niko ne smije biti brži od njega.
Za sad mi se ne vraća vaš veselo u domašaj ruku kad ga jednom pustim ,ali treba samo strpljenja, dolija on ovak ili onak. I onda ga ne zavežem nego pomazim i pustim. Drugi put moram ponjet i klope. Da zna da nisam ja samo uzica. Mislim beskonačno više uživam kad je on slobodan pored mene nego kad ga moram vući. A i ponosna sam na činjenicu kaj opće reagira ne mene kaj prije nije bio slučaj. Recimo nešt mu zanimljivo zamiriši u nekoj grabi i naravno, on ulazi unutra i onda se ja počnem derat na njega, pogleda mi i izađe. Pametno moje malo. Samo da još prestane ljudima gazit pšenicu ... al nema veze, to sam i ja radila, a on razliku iznmeđu pšenice i obične trave ne vidi.

Ponovo sam kopala po recenzijama. Ali važno je pročitati više od jedne na jedan album. Mislim kad ti nešt popljuju onak iz temelja, ne osjećaš se najbolje. Al nema veze, znaš bolje nego da se ravnaš po nekim šugavim kritičarima. Iako su oni generalno u pravu. Ali ko šiša *u pravu*. Ali imati samo jedan pogled na stvar je jaaaako loše. Jednom, za naših tradicionalnih ručkova se pričalo o nečem, ne znam, uglavnom politika, novci i te stvari. A baš par dana prije sam pročitala u novinama nešto o baš toj temi. I sad ja samouvjereno iznesem svoje mišljenje, ponosna kak sam ja pametna. O Bože mili, kaj mi je to trebalo. Takvu sramotu dugo nisam doživjela.
Ispalo je da je to u novinama bila hrpa sranja i da sam bila totalna naivčina. Ali stari mi je to tako nevjerojatno civilizirano obasnio da je bilo potpuno ponižavajuće. Tu lekciju ne ću tak zaboravit. Ne vjeruj baš svemu kaj čuješ. Jer znate, ja sam inaće jako lakovjerna.
Jednom sam fakat popušila da je Minhen u Egiptu. I to ne davno. Prije mjesec dva. Onak. Naiiivčina.
Uglavnom, ćini se da svi imaju nešto protiv Coldplaya. Doduše istina da ih ja nisam podnosila neko vrijeme, jer sam slušala onak.
Ne sviđa mi se,ne sviđa mi se, ne sviđa mi se. I onda naravno da ti se glazba gadi. I jednom mi bilo dosadno, sve drugo kaj sam imala mi dosadilo i pustim malo njih i gle čuda, nije ni tolko loše.
Uglavnom krepala sam od smjeha na komentar naslovnice Placebovog Sleeping with ghosts. Kaj je tu je, ako ništa drugo, znaju nasmijati čovjeka.
I svi očito imaju nešt protiv Starsailora. Mislim istina, najnoviji album i nije nešto ali ima trenuta ili dva koji su ock.
Joj, da, zaboravila sam se pohvaliti jednim uspjehom. Indentificirala sam jednu pjesmu s CD-a punog nepoznatih stvarčica.
Vangelis - Come to me. Weee heee. Zapravo se čovjek začudi kad skuži da je njegova i Charitos of fire , a koju sumnjam da ima neko ko nije čuo. Možda ne znate ime, ali glazba je full poznata. Ljudi koji skladaju glazbu za fimlove ostaju previše anonimni.
Prvo se smijem ko luda staroj kad donese cd od Gheorghea Zamfira,a onda skužim da je on skladao glazbu za Kill Bill. Moram pogledat te filmove, zbilja moram. Mislim doduše taj dotičan CD je nekakav ono Bolivijanski folklor s romantičnim motivima i kaj ja znam, ali je ono, kad ti sve drugo dojadi čist ok. Ko kad sam bila mala i u moju subu su došli stara i brat i nešt se svađali i smetali mi. I sad ja njima osvetnički nađem kazetu s Bolivijanskom narodnom glazbom i turnem u kazetofon i pustim sva sretna zbog patnje koju ću im prouzročiti a kad tamo počnu svirat Animalsi. Neko je zamjenio kutije. Njih dvoje pokrepalo, ja se nadurila. Ništa neobično.
Znate di još ima dobra glazba? Raise of Nations. Žao mi je kaj sam, izgubila CD. Da, da. Tako je to djeco. Ako posuđujete svoje CD-e s igrama, budite svjesni da ih više nikad ne ćete dobiti natrag. A pod time se podrazumjeva i orginal komplet prvi dio LOTRA-a. Sretna ja s svojim prijateljima, ne? No dobro, s tom bagrom koja ne vraća CD-e uglavnom više nemam kontakta, ali svejedno.
He he , kad sam stavila kutiju od DVD-a u kutiju od Domačica da se ove ne bi slučajno oštetila u transportu ^^ Bijadoh čudno djete. Kamo je sve to isparilo? Moram pitat Višnjicu.
Uglavnom, sad nemam ništa. Ali NIŠTA u punom smislu. Ok, imam sve Simse. Ne igram ih dugooooo. Imam Diablo II koji ne radi. Ionako više njie fora kad jednom prođeš. Onak, najbolji dio svega je kad jurišaš na Andarijel prilićno siguran u svoju smrt okružen najbližim suradnicima zbog podrške. Da ne zaboravimo kak je bilo prvi put se osobno suočit s Diablom. Strah svih strahova. A onda plesanje po njegovom truplu. Sad više ne bi bilo fora jer me ne bi bilo frka.
Theme Hospital. Definitivno ima humorističnu notu, ali također nakon par godina igranja dosadi.
Call od Duty. XP .No thx. Mahjongg mi se trenutno ćini ko najbolja stvar koju imam. To vam sve govori.
Di su nestali Warlordsi ?? Morrowind ??? Age of empires? O my, kolko sam voljela tu igru ... nevjerojatno. I to ne zbog rata. Ćisto ono zbog građenja estetski što privlačnijih i učinkovitijih naselja. Brat mi se uvije smijao zbog toga. I vi se vjerojatno. Neka vam.
Mgz. Nađoh jedan cd od Tiberian Sun -a . *suze polako naviru* To me odmah asocira na KKND . *paničan plač* .
Kamo je sve to nestalo ?????? U mačkinu valjda ... skoro će se napunit godina dana da ništa ne igram izuzevši onih par dana wow-a.
Ubite me molim vas. Napustila sam igre, napustila knjige ... ne želim živjeti. Za sve je kriv brat kaj mi više ne dila robu :) Tako je, on je kriv. O Bože dragi ... No ajde, sad sam sredila lektiru, drugi ponedjeljak gibam u knjižnicu, i natovarit ću si svega i svačega. I bit će sve super. I ne ću imat crapy ocjene i pustit će me starci s Kiom na more. I otići ću na koncert Franz Ferdinanda iako nemam blage di je Gundulićeva ni Integral pothodnik i slične debilne adrese na kojima se mogu nabavit karte. Ali sveee će biti u redu. Jel da?

subota, 15.04.2006.

Will not cry. I will nor yell. I will not get angry, or resist. Do as you will, for I shall remain quiet.

petak, 14.04.2006.

Valjda bih trebala napisati post. Znam da mi se poslje ne će dat. A ni stara mi ne će dat mira, pa bolje da iskoristim priliku.
Svi pričaju o praznicima. Nekako su razoćaravajući. Onak, totalno bezveze. Mislim ja ionako nikad ništa ne radim pa mi je svejedno.
Samo kaj sam sad cjeli dan sama. Shcmrtz. Zapravo mi neobično nedostaju ljudi za ljudomrzačku nedruštvenu osobu.
Pa kaj je meni. Imam Bleach. ^^ Sad znam kaj ću radit cjele praznike :) Man, nekad čovijek nema izbora nego se osjećat jadno ...
Iako sam jučer doživjela nešt prilično rjetko.
Dakle nebitan dio priče je kako sam se ja našla zaključana izvan kuče u 21 sat. Bitno je da je bio pun mjesec i da sam u neimanju ideje što da radim sjela pod Višnjana. Da, to je još jedna višnja ... jadničak malo zaostaje, al bit če dobro.
Uglavnom znate kako je fantastično gledati mjesec kroz gusto isprepletene višnjine grane prekrivene bjelim cvjetovima ...
ne znam, neke stvari valjda moraju bit neopisive.
Kao i kad sam danas šetala Cukija. Sunce je tako nevjerojatno ugodno, ptice u grmlju cvrkuću posve nepredvidljivo i zapravo mi se ćini da bih najrađe ostatak života trčala tom stazom okružena golemim bjelim grmovima u savršenom miru. Znate što još super zvući? Pseće hodanje kroz lokvu. Onako ... žao mi je što ga češće ne šećem. Valjda zaslužuje tolko.

Njah, ne da mi se više. Ionako sve kaj sam ispod napisala su hrpe gluposti. Slika. Bye.

I da. Da se ne bismo krivo razumjeli. Ima ljudi koji su iritantni *kvaziumjetnici* ali ima i zbilja fantastičnih ljudi koji su ono... jedniko ja se za njihov rad može reći je woooow. Jedna od njih je i Luctusa . Ako do sad niste bili na njenom blogu, izvolite se odkantat ili ću vas prebit. Hvala.

četvrtak, 13.04.2006.

My črčkarije

Kad mene puhne da pišem post, ja moram pisati post. I to je to.
Sve je ispalo kako sam se i nadala. Prvu polovicu prvog dana praznika sam provela crtajući. Yeeeeei.
Već sam se prepala da se više nikad ne ću uhvatit olovke kak sam krenula s štrajkanjem ...
A i zbilja kad imate galeriju malo ono potiće da se i potrudite ... mislim gadi mi se kad crtam samo da bih to pokazivala, ali očeš nećeš događa se ... zato bi sad sve kaj sam nacrtala trebala spaliti. Ali ne ću. Ćak sam krenula podrapati jednu, ali sam odustala.
Ne mogu ja to. Previše uživam u hvalisanju naokolo.

Danas svatko ima blog, svatko ima mišljenje, svatko može objavljivati što hoće. I to potpuno poštujem.
Ali nerviraju me horde samoproglašenih kvaziumjetnika. Ima stvari kojima se ne možeš sam proglasiti. Možeš se proglasiti carem, manijakom, dosadnjakovićem, mahovinom na grani ako hoćeš, ali umjetnikom ... to je zbilja iritantno.
Takva titula mora proizlaziti iz radova ...
zapravo zavidim piplovima koji su u stanju crtati stvai poput ovoga. Kladim se da oni imaju totalno cool doživljaj svjeta, a ne površan ko moj ...
ali ono, samo jer stinkam u nečem ne znaći da ću to prestati radit. A to znaći da vjerojatno ne ću prestat pisat duge postove kolko god oni bili dosadni. Iz jednog jedinog razloga. Uživam pišući ih i to je to. Zapravo mi je žao što više ne pišem. Mislim ništa osim postova i žbrljotina pod dosadnim satovima. Koja sam ja ljenčina ...

Danas sam vas odlučila ubiti hrpom svojih crteža. Ali je štos što se nikom ne će da komentirati ih sve. I ona će neki sigurno biti zasjenjeni.
Pa ne ću. Stavit ću samo jedan. Svaki dan ću stavljat po jedan dok ih ne ponestane. Onda ću živjet u miru Božjem, amen.
I skužila sam kaj mi je jedan od glavnih uzroka kroničnih disproporcija. Anime stil i tanki vratići. I čim je vrat tanak, tjelo sipadne manje a glava prevelika. Sad to pokušavam iskombinirati da sve liči na nešt.
I magical girl animei trebaju nabavit bolje dijaloge.
Jučer dok sam prekopavala kazete pokušavajući naći praznog mjesta da snimim nešt. O Bože, čega ja nemam po tim kazetama?
Našla sam zadnju epizodu SM-a. Omg. Like, krepala sam od smjeha kakve idiotarije govore ... opće ne može čovjek vjerovat da je to prije zvućalo smisleno ... ccc ...
Nažalsot ništa od One piece-a ... ali bude valjda od drugih coool stvari. Nadam se Inuyashi ... he he, ko kad je jedan dan došo neki lik u školu s Sesshomaru majcom! mi krepale.

I uglavnom, skužidoh da se previše ravnam po sebi kad crtam. Pa sam odlućila malo crtati stavarne ljude. Mislim, one koje poznam.
Svakako je .. zanimljivo. Naravno, to još e ču stavljat jer nije ni jedna dobršena, ali bit će dobro kad bude gotovo.
Vjerojatno ćete prijmetiti da se motivi i krojevi ponavljaju, ali nisam ja kriva kaj nemam mašte ...
uglavnom, to bi bilo to.

Evo ga za početak, nešto s sata hrvatskog :)

srijeda, 12.04.2006.

Song to say goodby

Ah, valjda je i meni vrijeme da napišem post. Dojadio mi prošli.
I krive interpretacije slike. Dakle prvo i osnovno, slika je stara. Danas ne nosim skoro ništa od te odjeće, a i nije tak razbacana.Danas ni nemam tolko odjeće, zaboga! A i ono, čovijek s vremenom popusti pred lagodatima života kad koristiš ormar. Ili spava na hrpi stare odjeće, ali to baš i nije ugodno jer ona ima tendenciju neugodno žuljati. Uostalom ko što rekoh to je metafora ljudi. Metafora.

Uglavnom da. Imam novu sličku u boxu. Baš mi se sviđa. To sam tek poslje skužila, ali zapazite da Kia ima sličnu. Mislim nije slika slična, samo je ono sličnih dimenzija i ima sličnu funkciju. Yeah, moja me definitivno dobro opisuje. Sentimentala budala. Uvijek bila, uvijek bit ću.

Znate kaj sam probala? Ne, nemate pojma. Moja stara je bila zlato i sjetila se kupiti mi 99% čokoladu. I znate što? U onom upozorenju da preporučuju uzimanje malih komada ne lažu. Ja sam se zaribala. Uzela sam četvrtinu kockice. Jezik mi je bio utrnut idućih pola sata.
To nije gorko. To je gorko.To kad hoćete nekom napakostit kupite kao fensi 99% čokoladu, a ona mu skurite jezik i osjetilo okusa opčenito.
Kad smo več kod toga... odgovarala sam kemiju danas. Dobila 5. Kad ono... moja profesija zahtjeva izvjesno znanje o kiselinama i njihovoj primjeni ... khm da ...

Imala sam i izlaganje iz fizike. Istosmjerni generator. Ostatku grupe turnem u ruke papire koje moraju naštrebat napamet, a ja naučim kak to funkcionira. Oni odblebetaju svoje i onda ja objasnim. Weeee. Iako znala sam. Gadovi bi osporili Krležu. Sam im Ja kriva kaj se generatori djele prema načinu uzbude? ccc ... iako sam si doduše izgrizla usnicu da se ne počnem smijat ko manijak pred pločom, al to je samo zato jer su se dečki prvi počeli smijati.

Izbori su totalno bezveze. To svi znamo. No kad je to bilo ... nedjelja. E ja sam umrla od smjeha gledajući dnevnik.
Kao kod nas u Gorici je pobjedila lista čbrlj-zbrlj a druga je lista na kojoj je HDZ, ali je HDZ pojedinačno osvojio najviše glasova.
I sad oni kao izravno s onim freakom iz HDZ-a pričaju i kažu, kao i kaj čete sad bla bla bla. I odgovori on, molim vas ljepo, mi smo dobili izbore, nemojte govoriti da nismo, ili nešt u tom stilu. Voditelj ponovi da se glasalo za liste i da HDZ nije pobjedio. Ovaj ponovo, ne ne ne, jedini pobjednik je HDZ. I tak staaaalno. Onak, mene je to full podsjetilo na mlađeg bratića koji se prije svaki put kad ste mu rekli da je mali počeo derati : " Niiiiiiiiiisam ja mali! nisam ! nisam ! nisaaaaaaaaaaaaam!" ... ozbiljnih li političara. Čudo da se nije rasplako XD

Prošli sam tjedan skužila da na novoj puštaju Senfielda. Ono, mgz, zašt meni nije niko reko ????
To je bila jedna od onih serija koje sam prije dosta godina uporno gledala i crkavala od mjeha iako ih zapravo nisam opče kužila.
I sad mi je ono... potpuni gušt gledati ga. A i volim humoristične serije. Bar one bolje. Tih pola sata ne moraš razmišljati o apsolutno ničemu i samo se smijati. Mislim da je potrebno priljuštiti si tu i tamo tako nešto. A volim i reklame. I to je najžalsonije. Ostajem dulje budna da bi gledala reklame poslje serije. Al one za boje za kosu su tako cool. I imaju dobru glazbu. I pouzdano sprečavaju svaki oblik razmišljanja. A to je ono ... jako dobrodošlo.
Sanjala sam wow prekjučer. Trebali bi staviti više nosoroga u igru.
Lain se bacila na skidanje animea s neta. Weee heee. Da iskoristim njene rijeći, gledat ću ih dok mi oči ne prokrvare. A onda ću uzet maramicu i gledati još malo. Postoji šansa da skine One piece. Like, to bi bilo ... waaaaaaaaaaaaaaaaau. Savršeno.

Ćini se da baš svi moraju pričat o standardu ljepote. Ja već jesam, ali nešt mi je drugo palo na pamet.
Kao prvo svi kažu da ljepota dolazi iznutra ( pod svi mislim *ružni*) . E pa eeeeeeeeek. krivo.
Dolazi izvana. ^^ Ljepota je u oku promatraća, ne? Znaći da ljepota u tebe dolazi iz ljepote koju vidiš oko sebe,koju vidiš u drugima.
I skužila sam da si namjerno tražim mane na faci poput da mi je nos 2 nm više naljevo ^^ , kako bi to mogla ljudima nabijat na nos i od sebe radit žrtvu. Ja imam kroničan žrtva kompleks. Stalno pokušavam sve radit da bi izazvala sažaljenje. Moram prestati.
Ali morate razmumjeti da ni meni nije lako ... izgubiti majku u tako ranoj dobi ...
I da. Sve više muških liči na ženske. To je bolesno. Mislim ono, ili ja to samo imaginiram. Ali trendovi se doista pomiču u tom smjeru ...
I da, nešto što sam mislila odgovoriti odavno za *kosice* . Afkors da se ja ne razumijem u modu. Jer moda je za one koji su preslabi da stvore vlastite kriterije. Zato je Mišak tolko cool. Oni zalisci mu apsolutno ogavno stoje. Al njemu ne smeta. A mogao bi biti sasvim pristao mladić ... schmrtz. Ali opet, takvih pristalih mladića imaš kolko hoćeš. Na bacanje. Možeš radit paštetu od njih. A kolko ima ljudi koji mogu posve glupo izgledat i svejedno biti cool ?

Ja i moj jezik, o bože ... zar ja zbilja sve moram izbrbljati??? Onak, sve je zakon super i onda te neko nešt pita, i umjesto da komotno slažeš ili im odbrusiš ili nešt , ti se ko i obično zbuniš i to onak ... potpuno i apsolutno da više ne znaš ni kak se zoveš i počneš nešt mrmljat, i crvenit se ... onak ... wtf mi je to u životu trebalo ???? Sad će još postavljat glupava pitanja, a kaj da im velim ... znate ono, zapravo to vam je krajnje nedefinirano pitanje na koje ni ja ne znam odgovor. A bogami ne želim biti društveno stigmatizirana. Mislim ono, neki bi na to gledali pozivivno, ali to je zapravo krajnje negativno. Jer znate ono čim imate dečka, odmah se nemate pravo na ništa žalit i svjet je kakti savršen. Like ... zašto svi moraju biti tolko opsjednuti? A ono, društvo uvijek ima utjecaja na pojedinca i onda me oni natjeraju da radim glupe stvari. Tako je, sve su ONI krivi ^^ Ali i rezistanje mi ide dobro zapravo. Samo ih ne smijem gledati u oči. :)

Zapravo je zabavno gledati ljude u oči. Posebno profesore. Prvo sam se odmah povlačila jer je jeziv zapravo feeling kad te neko tak gleda, ono... mislim ako su to ljudi s kojima nikad ne pričaš, tj komuniciraš. Ako su ti svakodnevni ljudi onda je ok.
Ali svejedno, s malo prakse ću moč plašit ljude naokolo. Mislim sve je u glavi. Čim pričaš s nekim ko se osjeća inferioran on odmah skreće pogled. A to tebe ohrabruje da mu upornije piljiš u oći i čitaš svaki i najmanji znak nesigurnosti i straha. I hraniš se njima ... ha ha ha.
A to mogu na fizici jer sam u grupi di svi imaju pljuga ocjene iz fizike pa ja komandiram. I neizmerno uživam u svakoj sekudni toga.
Zbilja se zabavno derat na podređene, znate? Misle ljudi da je to okrutno. Mislim i ja to kad to neko radi meni. Ali iz druge perspektive, moraš ih natjerat da rade i da rade dobro. Da očvrsnu malo zaboga ... nekad imam feelnig da će se rasplakat ako kažem nešt krivo ...
A ja se nikad ne derem pa je ok. No dobro, samo kad mi sve izmakne kontroli, onda se događaju ekscesi poput manijakalnog iživljavanja na tipu koji je donesao krivu krpu ili nešt. Ali to je iznimno rjetko. Samo pod pritiskom. Ja sam ko porculan.
Ne podnosim pritisak i prečesto pucam pod njim. Zapravo ne bih imala ništa protiv škole da nema svih tih pritisaka.
To me može totalno izluditi. Meni je želudac bio dva dana u grču prije izlaganja iz fizike. Naravno, na kraju sam bila ok kad je trebalo sve to i izvest jer imam puno povjerenje u svoje retoričke sposobnosti, ali opet. Kaj ću ja za maturu ? Ja ću umrijet ... moram uzimat što više referata da se rješim toga. Mislim da, trebala bih. I bih u nekom savršenom svjetu. Ali svi znaju da se ja nikad za ništa ne javljam.
Čak niit kad rješim zadatak iz informatike kad se moraš javit da ti ga pregleda i dobiješ 5. Ja čekam da sama dođe i onda nikad ne dobijem ocjenu iako uvijek rješim zadatak. Jer ono... nije fer. Zašto bi ja trebala privlačiti pozornost na sebe ?
I kolko god jedna polovica mene apsolutno obožava kad ju svi gledaju i pričaju o njoj, druga polovica samo žali biti nevidljiva i u miru živjet svoj život sa svojom ekipom i ljudima koji ju kuže. Ja sam potpuni kontrast. Istovremeno vjerujem u to da sam savršenstvo i da sam promašaj. Onak ... ubija to čovjeka, malo po malo ...

No da. Nije previše bitno. Danas dođem doma iz škole. Opet sam izgubila ključeve. Po 4 put u 3 dana.
I sad kaj da radim ... i odlučidoh dok čekam da se starci vrate čitat lektiru. A oni crijepovi koji su bili jedina suha površina su bili nekako skloni prevrtanju pa sam nakon kraćeg premišljanja odlućila ići čitati na krov garaže. Koja zaparvo i nije prava garaža. Drvena konstrukcija koja se sastoji od krova i 4 stupa ispod koje držite aute. Ali je jako praktična za sunčanje kao što sam već bila napomenula. I čitanje. Ali treba se moči popesti tako da sa sa sobom poneseš knjigu i mobitel i da se ne zamažeš jer si u "finoj" odjeći tj. onoj bez nekih znatnijih poderotina.
Like i totalno sam ponosna kako sam se u 2 tečna poteza popela onako ... perfeeeect. Nažalsot ta konstrukcija mislim da baš i ne bi mogla podnjeti neke plesove slavlja pa sam se morala zadovoljiti s hvaljenjem Joubertu. Nekako čudno naginjem prema francuzima.
I mobitel mi je francuz, i imaginarni prijatelj jedne moje prijateljice s kojim se družim je francuz ... strašno nešto! Khm, zaparvo, kaj francuzi uopče rade osim jedu puževe? Hmmm ...

I da. Kia je bila vrijedna i otvorila nam devinantart , adresu, galeriju , što već ... uglavnom, evo link pa škicnite tu i tamo ... link .
I ja sam posve prolupala. Šečući Elfwoodom nađem ovu sliku. I onda kad skužim na koga me podsječa krepam od smjeha. Skoro doslovno.

I da, skoro sam zaboravila. Višnjica je procvjetala. Ahhh ... tako sam ponosna ^^
Da ne bi bilo pitanja čemu naslov. Več dugo želim tako nazvati post i to je to.

nedjelja, 09.04.2006.

Velika bitka na Tratini

O Bože. Ništa mi drugo ne pada na pamet osim toga. I sad bi ja vama tu kao trebala opisati prošlih tjedan dana, iako jedva stižem razmišljati o tome kaj ću napravit iduće sekunde. Znate ono, rokovi i sve, a sve kaj se vama radi je zavaljuje u *neku* imaginarnu fotelju koju nemate i srče čaj i čita Kamen oproštaja. Več mi je dva tjedna pored kreveta i došla sam do ... 2. strane.
Zaboga, još me nijedna knjiga nije tako mrsko gledala. Kažem vam, mene je te knjige strah. Gleda me gadno skoro ko juha jučer. Iako je to zbog činjenice da mama izvadi kokošju glavu iz nje prilično nemoguće, al svejedno.
So like, od kud da se počne??
Osnovala sam novu organizaciju. Nema još neko ime, ali opčenito cilj nam je širenje zla svjetom. A pod širenje zla se misli ruganje ljudima koji izlaze s imaginarnim prijateljima. I varanje na ispitu iz glazbenog. Ali nikad ne mogu znati dal profesorica ovo čita, pa vam ne ću odavati detalje. Muljaža moram biti izvedena do kraja. No da. Pozdravljam najbolju desnu ruku, Daisy ^^ bez tebe nikada ne bi mogli biti tolko učinkoviti. Niti se toliko smijati.

Ne znam. Nekad mi padnu na pamet takve gluposti, i onda se smijem i smijem dok ne opadnem s stolice. Bože, ovo društvo u mojoj glavi je ludnica. Ne znam. To sam skužila sad neki dan. Volim se okruživati ljudima koji imaju smisla za humor. I to onak, čudan smisao za humor koji baš i nije za svačiji želudac. Dobro je imati spičene prijatelje znate ...
Kaj sam još radila? A da. Znate kako je ljep osjećaj kada vam vaša predraga familija zaboravi reći da odkad imate novo centralno nema tople vode poslje jedanaest ? I kad se baš krenete tuširat oko dva ? Iznenađenje je predivno. Iako zapravo nakon prvog šoka i skore smrti postane baš fora. No zabraovila bih to, da u petak nisam skužila da je to zapravo prilično ljepa usporedba ...
Šok boli ko sam vrag ali poslje se osjećaš nekako bolje. Ne znam. Sve je skupa tolko bizarno da mi se ne da ni pisati.
Uglavnom pitanje je, biste li imali snage raskomadati si dušu i nahraniti njome svinje kad bi se sve svelo na to da nema drugog izlaza?

Volim gledati Pola ure kulture. Onak, totalno je zakon emisija. I sumnjam da sam točno zapamtila, ali radi se o tome da je jedna od najvećih ljudskih zabluda potraga za srečom. Što je zapravo istina. Ionako nikad ne možeš biti posve i apsolutno sretan. Ima trenutaka kad si blizu tome, al kaj ćemo samo za to živjeti a ostatak života biti depreimirani jer nismo sretni? Iako ... danas (Nedjelja) u Jutarnjem je bio članak skoro isti kao prilog u Pola ure. Sad je samo pitanje ko je koga kopirao. Onak. Prisjedne ti. no nema veze. Danas je ionako debilan dan i sva sam dezorjentirana. Onak, samo zujim. Iako sam spavala 13 sati ( digla sam se u 10 ^^ ). To samo ja znam.
Štos je u tome valjda kaj sam bila na misi. Mislim nemam ja ništa protiv misa, imaju čist zgodu glazbu i sve, ali leđa ... o, leđa! mene uhvate takvi grozni bolovi u leđima nakon pola sata stajanja. Tak mi i treba kad se pogrbljeno držim. i onda odšepam van do klupice, i sva oduševljena sjednem i onda dođe Župnik i počne mi kvocat kak mogu pratit misu izvana. Mislim to je kad kapelan drži misu. Uglavnom. Onak, bila bi ja i unutra da imaju dovoljno sjedećih mjesta. I sve zakon super, mislim sadržaj,pjevaju oni pasiju ili kaj već i svi se osjećamo super produhovljeno i onda dođu župske obavjesti. Ne opet. Opet naš najdraži župnik kvoca o tome da imamo 33 mrtvaca a samo 15 krštenja trenutno .. bla bla bla. Ionako je generalno prenapučenost jedan od največih svjetskih problema. Trebali bi uvozit male crnce i krsiti ih, da bi on bio sretan. He he.

Ste gledali Nedjeljom u 2? Bila je neka žesnka iz "Baba". Sviđa mi se ta udruga ili kaj več.
Čisto simpa razmišljaju. Iako mi je zapelo za uho nešt o današnjem kultu ljepote. to je reko voditelj da se razumijemo ... kao da su današnji standard nametnuli dizajneri koji štuju "dječačku" figuru. wft? Jel ko mene štuje ko ikonu ljepote ? Nope. Onda don't srach ...
Uostalom, razmišljam da si demontiram sva živa ogledala. Naravno to je nemoguće jer su prilično čvrsto prikeljena, al svejedno.
Prilično je nezdravo ovako. Iako sam skužila kaj mi u zadnje vrijeme fali u životu. Ove smo zime *i to usred zime* mjenjali ulazna vrata.
Eto kaj mi fali. Stara vrata. I sad vama ništa nije jasno. Naravno da vam nije jasno kad ne znate ništa o mojim ulaznim vratima i igrama svjetlosti. Ulgavnom, prošla su bila staklena, a ova su plastična. I kad bi se u ulaznom hodniku ugasila svjetla a u sobi iza upalila, sasvim je normalno da je nastajala crno bjela silueta na njima kad biste im hodali ususret. I to kakva. Sad ću se plakat.
Ulavnom, da. Znate kaj sam još uspjela izvest ? Da mi se ne vide zjenice. Samo siva točka. Totalno cool. Zakaj ne mogu tak stalno izgledat ? mislim zapravo ko da me briga. samo moram pazit da mi kak izgledam nepostane opsesija i sve je uredu.
Ok. Još jedna stvar prije nego zatvorim tu temu. Može može ? mogu vas još malo cmrljit svojim kompleksima ?
Ma kaj vas pitam, moj je blog. I jednako bih ga voljeda i da ga niko živ ne posjećuje. Što ću ovim postom vjerojatno uspjet izvest, al ok je.
Našla sam na starinom USB-u stare fotke. Dovraga. Kako sam neka imala ravan nos. Predivno ... mgz. Koji mi je vrag onda bio da vjerujem da imam koma nos pitam vas ja ? Bože mili, od 11. godine duplo je povećao svoj volumen. Dobro pretjerujem ali ipak.
I općenito izgledadoh tak slatko ... onak ... bljeda koža, sva košćata ... no da zapravo to je još isto, samo kaj mi je sad faca konstantno prekrivena krastama zbog nedostatka živaca ^^ Ok, to bi valjda bilo sve.

A sad. Jučer. Jučer je bio tako prokleto dobar dan. Ono, dignem se u 10 i odem prošetat Cukija. Fino se natrčim s njim, napričam i sve.
Zapravo upalo mi je nešt u oko. Osim mušica. Znate koje bih ja ljude bacila u najdublji krug pakla? Bacače smeča.
Onog glomaznog otpada. Kad ga bacaju u razno razne jarkove pored poljskih puteva. Koje ljudsko smeče neodgojeno moraš biti da nešto tolko ogavno napraviš, ne mogu zamisliti. Mislim ja ne bi mogla spavati da tak nešt užasno napravim.
Kao prvo, to je stravično ružno za vidjeti. Kao drugo, onečišćuje obližnje vode. Kao treće, kolke samo živoptinje žive po tim jarcima ... e zbilja, rasporila bi ih i utrobu im napunila tim njihovim šugavim smečem.
A i živim pored prilično prometne ceste i stalno pred kučom nalazim podosta smeča za koje pouzdano znam da nismo mi bacili. Pa ko je onda? Ljudi iz auta. To je nešto skoro pa gore. Kako zaboga možeš baciti nešto iz auta u vožnji ????? Ne samo da onečišćuješ, nego bacaš u tuđe dvorište.
Mislim onak. Nije da se ja sad pravim nekim svecem, bacam i ja žvake pod klupu na satovima pod kojima možeš zbog toga stradat, a ne možeš do smeča, ali opet, tim bi ljudima zbilja zavrnula vratem. Zapravo mi nije tolko do toga kaj ja to onda moram skupljat, nego do toga da su ti ljudi vjerojatno takvi uvijek. Posve bezobzirni. I zbog toga mi se apsolutno gade.

I vratim se ja doma i stara odmah ima zadatak. Odnjeti odrezane grane s voćki i trsova otraga na dvorište. Nema problema.
Ahhh ... good old times. Znate kaj sam naučila? Što dulji štap imate vjerojatnije je da ćete sami sebi iskopati oko suprutno uvriježenom mišljenu da dulji štap donosi pobjedu. I koliko vas je imalo prigodu plesati na vlastitoj lomači ? He he, krivi izraz. Bolje ... osobnoj.
Konstruirana je ogromna hrpa šibja koja će za par tjedana spektakularno gorjeti, a ja kakva sam nisam mogla odoljeti da se ne popnem i skoro ju razorim. Al živa sam. I još nešto. Loša je ideja skakati preko ograda sa šiljcima jer je velika vjerojatnost da ćete se priklati.
Bože kolko ja volim svoje dvorište. Onak. Bilo di se mogu zavalit i popričat s travom, vidit kaj ima novoga s orasima ...
Brojala sam. Suživotarim s dvadeset drviju. I Višnjica mi je propupala. Yeeei za Višnjicu. :P Bit će dobra berba :)
Ali znate kaj je nenadmašno ? Sjediti na krovu garaže na koji možeš samo ako si sposoban popeti se na orah. Što znaći sa sam solo.
A vjerojatno je tolko cool jer bi me starci zatukli da me vide. Onak, i prošle sam godine dobila jezikovu juhu, ali onda je i susjed bio samnom, pa sad ne bi trebali ... *tolko* šizit. Ako me naravno ikad skuže. A ja sam majstor kamuflaže, skoro ko Konohamaru, pa nema beda. A i sad ponovo imam cool ožiljke. Dobro ne ožiljke i ne po nogama, ali svejedno. Ruke su mi cjele izderane. Yeeei. Doduše više nije tolko crveno ali idalje yeeei.
Khm, kaj još ? Aaaa da. Onda je došlo vrijeme za remont bicikla.
Ove se godine prebacujem na veći. Dovraga. A ovoga sam toooliko voljela. Ni jedna ga zdrava osoba ne bi mogla ni pogledati, al boli me.
Onak, bivši burazov, to vam sve govori. Sve živo maknuto, posprejan u srebrno. Al ne onak ljepo, nego full nemarno tako da se djelom vide stare boje, djelom se vidi kako se srebrna cjelila. Potpuno barbarski. I sad bi se ja trebala prebaciti na šminka bic s svim onim luksuznim idiotarijama poput blatobrana kojima je ionako jedina svrha proizvodnja buke. Mislim nije on loš za gradsku vožnju. Ali ono... khm, ja sam više fan vožnje po šljunku. I ostalim gadarijskim podlogama koje daju užitak vožnji.
Da ne govoimo da je veći. A ja se ne osjećam ugodno na biciklu kojeg ne mogu nosit. Mislim onak, komotno nosit. Jer onda ga ne mogu prebacivat preko ograda i onda moj Tour de Turopolje puno kompliciranije ispada.
Al kaj je tu je. Moj mali ima izbušenu gumu i nemam puno izbora. A mislila sam da ima i veliki i ljepo mu demontiram stražnji kotač i onda skužim da je guma skroz uredu. Koma. Fakat, užas. Onda sve slaži, samo jer se meni nije dalo provjeravat u kojem je stanju guma.
No, ajde idem ja pokusni krug. O Bože, katastrofa. S blatobranima koje su mi starci izrazito zabranili da skinem se još mogu nositi iako uništavaju svu zabavu vožnje po kiši, ali ono... kak se to opče zove? Ono sranje otraga za držanje stvari. Egepek krvagu :P
To tako prokleto ruži, i gluhi me čuju dok prolazim. A ono, ja se baš vozim kroz grmlje u kojem je staza puna rupa ispunjenih strganim crijepovima. Onak, buka nad bukama. Svi živi fazani u okrugu 5 kilometara su dobili živčani slom garant. Bogu hvala da nisu lisice poludjele. Nije da sam ikoju ikad vidjela, al mislim da imaju legla točno pored tih puteljaka ...
I odlučidoh ja skinuti tu idiotariju. Dobrooo, odem ja u podrum, dofuram si sve potrebne alate i idemo. Samo 4 šarafa, ništa više, nema problema. 3 šarafa odu ko od šale. I 4. Zadnji. O Bože. Dva sam se sata tukla s prokletim šarafom. Molila sam ga ljepo, molila sam ga nasilno, derala se na njega, pjevala mu, proklela mu čitavu porodicu, puštala Mozarta. Ništa. Ni makac. Strgala sam prokleti šerafciger.
Te bi stvari trebali raditi čvršče. I sve samo zato jer nemam ključ veličine 4 ili kolko već da primim maticu s druge strane.
Uglavnom. Skoro sam pošizila. Al tvrdoglava sam ja. Već samo kaj nisam krenula po pliu da prepilim prokletu stvar i popusti on. Puko je na pola. Ha ha ha ha ha ! Prokleti šarafu, ko sad pleše na čijem grobu ??
I onda skužim da žica od kočnica smeta. Za poludit. Nema problema, samo odvinem ovo, ovo ovo i ovo i sve vratim i ok je. Je jarca.
To je tako šugavo da je več prvi šaraf opet puko. A ovaj mi treba. Zapravo ovaj drži kočnicu na mjestu i sad sam u sranju. Ko zna kad će zakazat ... mislim uvijek mi ostaju prednje kočnice, al da prednje kočnice su toočno ono što ti treba kad se spuštaš niz padinu ^^
Ćini se da ćemo sad imati još bolji sport. Spust ... bez kočnica :) Vjerojatno ću završit u vodi al ok ... ima i gorih stvari od spavanja s ribama.
I onda, najiritantnija stvar. DOđe brat na svom skuterčeku *grrrr* ... pogleda kaj radim i kaže zašt ne napravim ... to to i to i sve sredi.
Kako ga mrzim. Dođe, pogleda, sredi. I to mi je bilo cjelo vrimeme pred nosom! Još sam prošli put kad sam prčkala po bicu točno to radila kaj je i on sad, al jednostavno se nisam mogla sjetiti ... to je jedna od generalnih razlika među nama. Kad ne ide,on sjedi i razmišlja dok ne rješi problem. Ja odem po pilu.
Al zbilja, teško me stvari naživciraju. Ali kad izgubim živce sve je gotovo.
Uglavnom. Sad još samo moram naći žrtvu ko će se ić samnom voziti. Mislim one kratke polusatne vožnjice volim sama, ali ne dužima ipak volim imat društvo ...
I to je valjda to, zapravo. Huh, sad bih se trebala ić ubit od učenja. Ajoj. to nikad ne završi dobro.
Btw ako nekome smeta duljina posta, nek ode doma zelje gazit.
E da i za kraj slika koju sam našla koja veoma dobro simbolizira moj život.

utorak, 04.04.2006.

Darts of pleasure

Previše patetiziram. Ali nije me briga, jer Bogom dano pravo svakog čovjeka je da patetizira. Sad bih se bacila na koljena i oderala si kožu s ramena da mi to kojim slučajem pričinja zadovoljstvo. Ali nije taj slućaj, pa ću se zadržati na stalnom proklinjanju sudbine i ponovljanju jedinih od ponajboljih Franz Ferdinandovih stihova ... Words of love and words so leisured, words are poisoned darts of pleasure ... ne znam zašto, al ne mogu si ih izbiti iz glave .. cjelu pjesmu ... privlaći me kao što gravitacija crne rupe privlači i guta sve oko sebe ...
njena kaotičnost ... sirovost ... istinitnost ...
Moram prestati osjećati krivnju jer se osjećam loše. Ne mogu se više ni pogledati u ogledalo. Ja. Stvorenje kojemu je jedan od najvećih užitaka promatranje vlastitog lika. Vjerojatno jer su moje crte lica jedino po ćemu još znam da sam čovjek ... ali oči ...
ne mogu podnjeti pogled na podočnjake, na oči sasvim crvene od nesipavanosti ... na zjenice u kojima više ne vidim sebe. One su postale dvije crne točke koje uništavaju sav život u meni. Kao takva se više ne prepoznajem. Uvijek si ličim na nekoga drugoga ... što god napravim živim po tuđim pravilima.
Danas sam skakutala doma iz škole. Naravno s rukama do laktova nabijenim u džepove. Ja ne razumijem ljude koji mogu mahati rukama dok hodaju. No nije bitno. Iskreno, osjećala sam se jednostavno zakon i skakutala sam. Nekako ... sve prestane biti važno kad si vani, ispod ulične lampe,pod golim nebom, na potpunoj slobodi. Sve što te ikada tištilo je toliko daleko ... sve što te ikada vezalo za Zemlju ...

Nekako je tjeskobna atmosfera u zraku,ne znam. Neizvjesnost. Nedefiniranost. Znam da ću prije ili poslje puknuti.
Prije ili poslje ću sve ljudima istresti u lice. Prije ili poslje ću porušiti sve što sam toliko dugo toliko marljivo gradila.
I previše znam da bih to mogla ignorirati. Rado bih da ništa ne znam. Što manje znaš, to si slobodniji.

Iako, tehnički, ja ništa ne znam, samo mislim da znam. Ja sam ionako samo budala. I ne sramim se to priznati. Svi smo mi budale, ali samo to neki shvaćaju. Budala koja misli da nešto zna i nešto shvaća. A zapravo je sve ponovo samo i jedino - privid. I moram prihvatiti činjenicu da je sve što znam posve krivo ,sve u što vjerujem laž. Laž bez koje ne bih mogla živjeti.
Uostalom, sve one stvari u koje vjerujete, iako nema nikakvih dokaza, poput zavjere grašaka, ste vjerojatno sami umislili kako biste uveli osobna pravila u inaće sasvim nepredvidljiv svijet.
A možda je jednsotavno bolje živjeti u kaosu. Jer kada bi život bio posve racionalistički uređen, kao što je svijet, nestala bi svijest.
Svi znamo da nije razum ono što čovjeka ćini čovjekom. To je njegova sposobnost imaginacije, o predivna sposobnost vizija ... zamišljanja ... apstraktnog ... života koji zapravo i nije život ...

Nego, sad mi pada na pamet ideja ... ljudi su prvo izmislili razne duhove prirode kako bi objasnili stvari koje su drugačije bile neobjašnjive.
Znaći, danas, kada je velika većina stvari s kojima se svakodnevno susrećemo sasvim objašnjiva zakonima koje je odredila znanost, religija je posve nepotrebna. I vjerojatno ih na životu održavaju ljudi koji ih koriste kao sredstvo za kontrolu masa.
Ali ćinjenica je da je religija upravo jedna od onih laži koja nam je potrebna i koja ima veliko mnoštvo pozitivnih posljedica.
Onda , je li moguće pronaći slobodnu misao, bez da se odričemo vjere?
Možda bi ih sve trebalo unaprijediti. Stvoriti jednu univerzalnu religiju, koja bi bila stvorena na temelju duge tradicije postojećih.
Ili možda bolje ne. Mislim zašto mjenjati nešto što funkcionira?
Imamo sustav u kojem se ljudi međusobno ubijaju sljedeći neke više ideale, sustav u kojem se ljudi zapravo klanjaju sami sebi.
Ćinjenica je s razvojem društva došlo do toga da je čovjeku prestalo biti fora štovat tamo neku prirodu, pa je počeo štovati sebe i proglasio se Bogom. To je jedna od rjetkih stvari koja me bode kod kršćanstva. Nije malo slučajno da su baš ljudi smislili religiju prema kojoj su oni glavni? Kladim se da i miševi misle da su oni vrhunac Božjeg stvaranja na Zemlji. E, pa mislim da smo se tu zaribali.
Više nismo braća vukovima ... sad smo im gospodari, uostalom , da im je Bog dao da se žale, dao bi im i dar govora.
Trebali bismo prihvatiti principe toka. Nekog općeg dobra. No ajde. Ionako vam previše solim pamet.

U zadnje vrijeme sam čitala internet recenzije glazbenih albuma, sve na istoj stranici koja je simpa izgladala.
I vjerojatno su u pravu. Ne znam, ne gledam na glazbu na taj način. Po meni, osnova života je pokret. A glazba tom pokretu daje ritam i smjer. I to je to. Kad ćuješ neku glazbu ... ako se njen tok poklapa s tokovima sile u tebi, sviđa će ti se. Ako ne, ne.
Slušala sam danad Maksima Mrvicu. Za mene, pjesma Croatian rapsody je službeno jedna od najljepših pjesama ikada skladanih.
Istina, malo me iznervira kad kompjuterski dodaju previše tričarija i ritmova u pjesmu, ali uspjesli su sačuvati ono naj u njoj. Da ju izvede solo klavirom ... mislim da bi meni srce stalo. Svaki ton ... melodija, ritam ... savršeno prati ritam života koji kuca u svakome ...
Amerikanci su upropastili engleski. Izbacili su shall. Hate them soooo much. A i nemaju cool titule. Ko ja.
Nema gore stvari koja se može dogoditi superumišljenoj osobi nego da sazna da je plemenitog roda.
Tebalo mi je par godina da prihvatim da je to ipak ono ... samo 1/6 i da više nikoga nije briga jesi li ti staosjedilac ili dotepenec.
Ali ako se monarhija ikada vrati ... ime plemenitih Galekovića će ponovo zaživjeti vidjet ćete vi !
Previše slušam glazbu iz Morrowinda. Ali kad je explore taaaaako dobar ... a i donosi ljepe uspomene ... davno je to bilo ...
bilo je previše dobro i previše davno. Previše da mi ne bi unosilo nemir u život. Ili možda nije.
Stvari koje su se kasnije događale starim su doživljajima kojih sad možda više i nema dale novi smisao.
Samo se nadam da ću imati mudosti i snage u pravom trenu velikim bjelim slovima na ekran napisati The end.

ponedjeljak, 03.04.2006.

Every Day I Love You Less And Less

Eto ga na. Iskreno, nisam danas mislila pisat post. Osim kad sam u školi razrađivala teoriju zašto ne shvaćam gay ljude, ali to trenutno nije bitno.
Iako ... to me podsjeti na to koje sam ja smeće. Mislim u gardalandu. Zaboravila sam još nešto napomenuti o Talijanima. Definitivno imaju najogavniji smisao za modu ikada. Ili barem oni koje smo mi sreli. I onda razmislim koliko sam ih pota toga dana nazvala pederima ...
điš , zbog takvih kao što sam ja je ovaj svjet gadan kao što je. Dobro, šalim se al opet.

Nekako je ovaj dan počeo tako super odlično, a završio tako super debilno. Nemam pojma zašto. Jednostavno jednog se trena ko lud smiješ s frendovima oko nekih idiotarija, nešto se dogodi ... nešto nedefinirano i odjednom ti se sve samo od sebe promjeni pred očima i da te neko škaklja ne možeš se nasmijati. Iako je za mene to sa škakljanjem nemoguće jer nisam škakljiva. Al ne, uhvati te tako suicidalno raspoloženje, odjednom sve što hoćeš je spavati ... ne morati se nositi sa svime što je tu oko tebe ... s cjelim svijetom koji pleše oko tebe u plamenovima i svi te se kese s demonskim izrazom lica ... rugaju ti se ... jer nisi vrijedan, jer si drugačiji ... a sve što hoćeš je da te konaćno netko voli. Posve jednostavno, bez spletkarenja, pitanja, interesa ... o Bože. već mi je toliko dosta interesa i svega ostalog.
Činjenica je da se ljudi druže zato što jedni od drugih imaju nešto za naučiti, nešto primiti, nešto dati.
Ali to mi se ćini... bespotrebnim. Možda ja to samo umišljam. Možda je sve u najboljem redu. Ali imam osjećaj kao da svi oko mene igraju neku igru kojoj ja ne znam pravila ... i da se sve svodi na to da ću ja na kraju bankrotirati ...
ćini se da ću sad ljudima poćet govorit kolko ih volim ... oops, već jesam.
Možda to malobrojne preostale sprijeći da i oni postanu karikature ... jer onda ... kad bih izgubila Kiu ... omg. od same pomisli na to mi se iskreno rećeno plaće, kako bi onda svijet samo izgledao. A plakala nisam začuđujuće dugo. Odkad sam odlućila da ću rađe krepat od muke nego ponovo cmoljit zbog nekog tamo idiota koj je stjecajem okolnosti postao najsavršenije biče na kugli zemaljskoj ...

Nisam baš zdrava. Prvo razmišljam kako bi bilo cool da profesorica ima ravnalo i mlati ljude pred pločom ... like , điš ... postajem freakin sadist ...
a onda padnem u neku vrstu depresije ... bolje bi se reklo uvenem od čežnje za time da se čim dođem doma bacima na kauč i zavaljena u golemu tamnoplavu majcu s kapuljaćom gledam tv...
nekad poćinjem misliti da je on bog,ta osoba s kojom gledam nogomet. Nema nijednog drugog dokaza njegovog postojanja osim stvario koje su posredne manifestacije njegovih djela. Nema svega onoga, svih malih stvari koje ćine život, koje ga ispunjavaju. Samo nešto kao pisma objave.
I to prilično ubije čovjeka, onako u pojam. Nema dokaza. Ili vjeruješ ili ne.
E pa ja sam previše psihički osjetljiva da bi se neki tamo jebeni ljudi stalno poigravali mojim mozgom ...
It's like, daj više jednom reci kaj očeš od mene i to je to. Svi skupa. Cjeli paket. Cjelo društvo. Svi ljudi s kojima sam ikada komunicirala.
Dobro, osim Kie. Al ona je, sasvim drugi paket maramica. Onaj s mentolom koji fino miriši. Dok ste svi ostali one jeftine Merkator maramice koje izgrebu nos kad najviše boli. You guys make me sick. Ok. Možda malo pretjerujem. Al jednostavno ... više mi je dosta.
Kaj krivo radim? Dajte mi molim vas recite, jer ja više ne znam, nemam više ni ideja ni inspiracije koji vrag napraviti da ne bi bio skoro stalno i skoro potpuno sam. Ćini se da su ljudi stvareni da budu tu, iskoriste vas i odu ... man ... prvi put , svejedno ti je. Ali kad se takve stvari počnu ponavljat ... jednostavno polako poćinješ gubiti volju da se žrtvuješ za ikoga da ikome otvoriš vrata svog svijeta, toliko marljivo skrivanog i čuvanog.
Zato valjda ne može postojati ljubav. Jer ne može postojati jedinstvo svjetova. Nikada ono što ja dajem ne može biti posve isto onome što druga osoba prima ...
ne znam. nekad imam osjećaj ko da prokleto rasipam svoj život. koga je još briga za tamo neku odanost, vjernost i kaj ja znam ?
Poanta je zabaviti se, ne? Nekad se osjećam ko takav freak jer me iskreno rećeno škicanje dečkiju po hodnicima ni najmanje ne zanima ...
i te su osobe navodno zaljubljene ... no ono , valjda jesu , kaj ja znam kaj se događa u njihovim glavama ...
i onda se samo pitaš, ček malo, a ja sam ta koja će umrijeti nesretna i vrlo vjerojatno sama. di je tu ikakva pravda ? ahh ... pravda je za prapčine. kad si žensko, jedino je bitno kak izgledaš i kolko si se spreman nabacivat ljudima u facu ... da da, ima ljudi koji tvrde da im se cure ala ona iz bordela gade. Yeah , baš me zanima kolko bi ih propustilo priliku ufatit ju za dupe da vam sjedne u krilo ... dokazano je, jako malo.
Sad mi je palo našt na pamet. Hmmm ... kad ljudi ovo proćitaju, sigurno će se osjećat uvrijeđenima.
Pa da odmah razjasnimo. Kao prvo, ja nisam točna ,ni sad ni ikada. Ima stvari koje su takve kak piše, i to je to.
Prilićno sam sigurna da sad ništa ne prenapuhujem, ali ćujte, to nikad ne možete znati za sigurno ...
i onda se uvijek sjetim kak je izgledako kad sam se posvađala s jednom frendicom jer mi je dosadilo stalno klimat glavom na sve njene idioatrijje ... zapravo , kad razmisliš , glavni argumenti koje ti ljudi govore kad se s njima posvađate se zapanjujuće ponavljauju. i to onako , masno . ovo ti nije trebalo. znaš , od tebe sam više očekivala. zapravo, ista si kao i *navodi imena svojih dviju retardiranih prijateljica* ... etc . a najgore je kaj je meni stalo. a ne bi mi smjelo biti. Jer ono, sorryte ljudi, ja to tako mislim, ja to tako živim. Ako imate kaj protiv, niste moj problem. Onda ste NTP. Ko vam je kriv kaj niste dosta cool da znate kaj je to NTP. *painfull memory*

Jednostavno , sam pojam društva je nešto što ja ne mogu shvatiti. Ni sa naših bjednih pet članova. To su ko neke puzzle s bezbroj mogućnosti i varijabli i odnosa. I što je više ljudi oko tebe, to si više sam.
Sad post izgleda glupo. I neorganizirano. I nitko ga ne će shvatiti, i komentari će biti u stilu " A jebiga, takav je život." Ah , onda bolje ništa ne govorite ... nekad je šutnja jedina prava stvar. Nekad.
Bože mili, zbilja previše počnjem voljeti romantičarsku književnost. A možda je to takvo razdoblje u životu, kao što su nam na vjeronauku trebali objasniti. Mislim ako su to stariji sve prošli, zašto ti jednostavno ne objasne kako stvar funkcionira i čiča-miča gotova je priča.
Ali neeeee. Oni će ti cjeli dan uzaludno objašnjavati principe prirodne kontracepcije koje već i svaki bedak zna, umjesto da fino poprićamo o smislu postojanja. Ne postojanja, postojanje je već previše izlizana stvar. Evo ga. Ljubavi. Najkretenskijoj stvari ikad izmišljenoj , koja ti na kraju krajeva uvijek izponova drži život na okupu.
Čovjeće... kako su stvari samo nekada bile jednostavne. Milina. A onda ti okvir saznanja postane pretjesan za rast i slika se razbije.
I cjelo vrijeme panično pokušavaš vratiti komadiće na njihovo mjesto , ali uvijek nešto fali , uvijek nešto previđaš ...
Život je kao osnovni elementi geomertije prostora. Kao ravnina. Nemožemo ga definirati rjećima, već samo možemo odrediti aksiome prema kojima ga definiramo drugim elementima. Ovo je previše prokleto statično za mene. Stajanje. To je ono što me nervira.
Rađe hodam u krug nego stojim na mjestu iako se to u konaćnici svodi na isto. Iako me ni jedno od toga ne može ućiniti ni približno sretnom kao trčanje ... trčanje livadom, svijetom, životom ...

P.S. ... Jezuš Kristuš . I neka mi sad neko kaže da sve nije nariktano. Ovo sam napisala prije nego sam pročitala post na jednom blogu, i na kraju se savršeno ljepo uklapa ... nema iznenađenja ...

nedjelja, 02.04.2006.

jednostavno i kratko - Gardaland

Štovano moje čitateljsvo, veselila vas ta činjenica ili ne, živa sam.
Nymeria? Ćini se da se ne mogu tog imena rješiti tako lako. Priča o Gardalandu? Tolko je dugačka da sumnam da ću vam sve uspjet isprićat,ali se nadam da ću se najvažbnijih stvari sjetiti. Eto sve poćinje petkom.
Sve što sam trebala obaviti, obavila sam. Oprostila sam se s ljudima, uložila ime, dobro sam prošla na svim ispitima i samo je još preostalo spremiti torbu i naspavati se.

Obožavam šetnje poslje škole. Taj dan sam uzela malo drugaćiju rutu nego obićno. Ipak, raznolikost je potrebna kako bi se održala dinamika. Vjetar je puhao i nosio mi kosu na lice. Odavno sam odustala od popravljanja. Neka bude kako je. Došla sam do glavnog trga s fontanom. Jedan pogled na nju ... šum vode ... sjaj svjetlosti koja se lomi na raspršenim kapljicama... polako sam prošla skroz pored nje, u potpunosti izgubljena ... vidjela sam ju već stotine puta, ali taj me tren potpuno zapanjio. Kao da odjenom cjeli svjet okrenete naglavačke i samo vi ostanete stajati na stropu ...
Ne znam zašto se to dogodilo. To još ne mogu shvatiti, koliko god pokušavala. U zadnje vrijeme volim sve oko sebe osjetti sa svih svojih desetak osjetila. Ha ha. No zbilja, kako možemo pouzdano znati da je ovih pet sve što imamo? Kao što se kod sljepih ljudi sluh posebno dobro razvije,što bi se dogodilo kada osoba ne bi imala ni jedno poznato osjetilo? Kako bi izgledao taj svijet , ne definiran ničime što poznajemo? On nije mračan, jer osoba ne zna za svjetlo. Nije tih, jer nema nedostatka zvuka.U njem nema topline, nema dodira , nema mirisa. U djece mozak se razvija na temelju impulsa koje prima od okoline. Bi li osoba koja nikada nije ništa osjetila bila posve retardirana , nerazvijenog mozga ? Bi li u njoj postojala svijest ili bi bili poput nerođenog djeteta. Ne, ćak i nerođena djeca imaju vezu s majkom.
Tako nešto bi bilo usporedivo tek s virusima, jer ćak i bakterije imaju taksije. Bi li? Možda bi njihov svjet bio definiran nekim posve drugim stvarima, koje mi možda i osjećamo ali toliko slabo da ih posve zanemarujemo.

Kad sam se vratila doma, nisam mogla spavati. Možda od nervoze, možda od glavobolje. Bila sam uvjerena da će sve ispasti jedna golema katastrofa i mrzila ljude koji me tjeraju da idem. A bilo me i strah da ću se osratotiti, bilo me strah što će biti u busu ... a ni stare nije bilo doma , a ona me trebala voziti i bilo je upitno da li će doći na vrijeme. Oko 00:00 sam sišla dolje u dnevnu , skužila da je stara bogu hvala doma i sjela pred TV. Bio je dokumantarac o Eminemovom albumu The Marshall Mathers LP. Još ne shvaćam što LP predstavlja, ali nije bitno.
Uglavnom, nikad nisam bila Eminemov fan. Prvi put kad sam ćula za njega je bilo kad sam na tv-u naletila na spot "The Real Slim Shady".
Simpa momak,ali nije me bilo previše briga za glazbu općenito u to vrijeme, tako da sam zaboravila na to. A i u medijima se samo pričalo o njegovim provokacijama, a takve te stvari najviše otjeraju od glazbe. Uglavnom, moje je poštovanje za njega poraslo s pjesmom "Mockingbird". Ne sjećam se opće kakva je pjesma zapravo, ali znam da sam pomislila nešto u stilu , hmmm , nije ni tolko loše.
Također i When I'm gone mi je ok, ćak sam ju i skinula. Nije on ni tolko loš. Ne znam. Svi u njemu vide dva prsta ( kao što su to vješto formulirali u dokumentarcu) poručena cjelom svijetu. I klincima se to sviđa, jer ono, valjda je bunt prirodna pojava u toj dobi.
Kolko god on zapravo bio imaginaran. Mogu si mislit zapravo kak se starci osjećaju kad im se sasvim noramalan klinac odjednom poćne opirat zbog najvećih gluposti. Ili sam ja nevjerojatno sretna kaj imam tako fantastićne starce , ili su svi ostali jednostavno plačibabe.
Omg! Tjeraju te da učiš! Tjeraju te da ćistiš sobu! Tjeraju te da kuhaš! Tjeraju te da imaš budučnost i ne završiš ziveći u parku! Kako se samo usuđuju ti gadovi jedni ! Ajmo u imat njima radit sve suprotno od onoga kaj kažu. A možda su moji starci još bolji nego što im priznajem, pa su uspjeli da me do evo skoro 17 godina dovedu bez da budem svjesna kolko drugima život zaravo sucksa.
Mislim imala sam susjedu, prije nego se odselila u njemačku , koje se bljedo sjećam. Al znam da je bila full ono, neki bi možda rekli cool.
Darkerica valjda. Nije bilo toga kaj nije radila, svi su to znali. Sve to iz inata, bunta. Vidjela sam ju baš prekjućer kad sam išla u dučan.
Čini se da se vratila. I znaše što radi sa svojih 23 godine ? Gura kolica s blizancima i vjerojatno je ili na drogama ili na odvikavanju. I sve što se možeš pitati je zašto i kako su svi oko nje , oni odgovorni za njen život mogli dopustiti da se to dogodi? Nažalsot prića o njenim roditeljima je još gora ... mislim da je promjenila 5-6 očeva u par godina. I tako se ista prića ponavlja generacijom za generacijom ...
nekako se poćinjem pitati isplati li se uopće imati djecu kad se društvo sve više temelji na stvarima koje možda donose trenutaćno veću slobodu , mislim ipak je ovo era demokracije , dok nas zapravo ta sloboda sve više i više uništava i ponašamo se kao životinje puštene s lanca. Zato kontrola je važna. Ljudi kažu, živi se samo jednom. Zar ćemo biti toliko sebićni da ćemo uništiti budućnost samo da bismo mi ispunili neke svoje malene snoviće? Ja glasam za dobrobit budućih.
Uglavnom da. Sviđa mi se njegov stil, to je sve i zbilja mislim da su sve oni Aktivisti koji protestiraju protiv njega ... kratkovidni.
Govor mržnje ? XD XD XD Dajte prvo pogledajte sebe prije nego poćnete optuživat nekoga ko jednostavno svima u facu kaže kaj misli da vam kvari djecu. Takvi su najgori. Kriva je škola, krivi su profesori, krivo je gradsko poglavarstvo, kriva je crkva, kriva je država. Svi su drugi krivi što oni nisu dovoljno ljudi da si odgoje djecu osim njih samih. Susretala sam se i još se srećem s djecom takvih roditelja i jedino što mogu osjećati prema njima je sažaljenje. Jer moraju voljeti ljude prema kojima bi jedina zdrava emocija bila gađenje, a i jer su vjerojatno odgojeni sa postanu isto takvi.

No i onda završi dokumentarac, vrijeme je da se krene. Odemo u auto, a tamo na onoj površini ispred suvozačkog mjesta za koje na vlastitu sramotu ne znam kako se zove, golemi pauk. A ja nisam imala ništa da ga prignječim pa ga je stara nekim papirom nakon 5 minutne potjere uspjela izbaciti van. Ja sam bila šokirana. Imala je prilike zgnječiti ga. Ali nije. Bacila ga je van. Da smiri moje histeriziranje, obećala mi je da ćemo ga više puta pregaziti, ali to je kao što sam kasnije shvatila bilo nemoguće. Ne znam zašto se toliko užasavam pauka.
I onda na samom ulazu u grad nas zaustavi još i policija. Ono divno. Ja poćnem šiziti da ćemo zakasniti. Kao što ste mogli primjetiti ja sam prilićno sklona histeriziranju.
No ipak, to je sasvim kratko trajalo i na vrijeme me stara izbacila pred školu. I onda se sjetim da sam zaboravila popiti tabletu protiv mučnine. Još jedan napadaj histerije. Arya je naravno, ko i uvijek imala rezervnu, Bogu hvala, pa mi je dala.
I onda je došao zeznuti dio. Ukrcavanje u bus, tj. zauzimanje mjesta. Kao što sam već objašnjavala, društva s 5 članova su jako nezgodna stvar jer se ljudi najćešće grupiraju u parove. Imali smo taj problem i kasnije kod vožnja, ali doći ću već do toga.
Znate s kim sam nakraju sjedila ? S raskinom kćeri. A kaj je najbolje , ćini se da je bila prilićno razoćarana dodjeljenim društvom.
Pa kad je mala već razoćarana, zašto je ne ubiti u pojam dokraja? Sjedili smo u predzadnjem redu, daleeeko od mojim prijatelja, u srcu razredne elite da se tako izrazim. I tako sam saznala da ljudi imaju neodoljivu potrebu ispitivati na sve naćine jeste li živi ako pola sata ništa ne kažete i nepomično piljite u točku ispred sebe uživajući u Hard Fi-evj "Cash machine" i ostalim stvarima s Laininog mp3-a.
Uglavnom mala je zgiljala prvom prilikom. Tako sam ponosna ^^
Budući da smo krenuli u 1 u noći prvi dio puta kroz Hrvatsku i Sloveniju je bio po mraku i nadasve dosadan. Većina je ljudi ionako spavala.
Doduše osim onih kojima je bilo sila na WC, pa sam im se mogla smijati. Imala sam i priliku poslušati Placebov Meds , koju sam iskoritila.
Ima par dobrih pjesmi, ali ostale su nekak ono ... zamarajuće. A možda je to samo jer sam prije nego kaj sam krenula doma slušala Star Sailor koji su ono ... melankolija na kvadrat. Sam glas freaka koji pjeva baca u depresiju ,ćak i bez rjeći,pa mi valjda zato Meds nije najboje sjeo. No da. A i prvi dio puta, ljudi su imali ambicije pjevati. A kad se pjeva u busu onda se pjevaju hrvatski hitovi 90-ih godina.
Ja ukratko dobijem mlade . Mislim ono, kad ja kažem da dobijem mlade to znaći da iz protesta zaspijem, jer je mene zbilja jako teško izživcirat. Imam visoko nezapaljivu krv. Što je prilićno cool. Uglavnom , obnda se poćneš pitat zašto ta glazba toliko ne valja. Je li to zbog rijeći? Daj molim te, Killersi imaju stih "Somebody told me you have a boyfriend that looks like a girlfriend I had... " . Pametne rijeći nisu nikako uvijet za dobru pjesmu. Jezik ? Kako onda objasniti Samo za taj osjećaj od Hladnog piva ? Isto je na hrvatskom , pa je dobra. A nije da se stilski puno razlikuje od ostalih hitova, a odmah iz tog primjera se vidi da ni popularnost i usmjerenost masama ne kvari pjesmu.
Možda tematika ? Ne znam ... još jedna od htvastkih koje volim je od ENI "Ti si moja ruža" koja je ono , full pekmezastog sadržaja a opet je ok. Istina volim i "Tako ljepa" al to je vjerojatno iz čiste zlobe i sumnjam da bi ju iko htio pjevati samnom. Dakle ako itko zna zašto je većina hrvatskih pjesama iritantna bila bih zahvalna da mi javi. Hvala.
Netko je ćak predložio i Štiklu da pjevaju, ali Bogu hvala nisu , jer bi se vjerojatno dogodilo krvoproliće. Jer dotićan tip s prezakon Linkin Park majcom,nema živce ko ja . Doduše uopće nema živaca.
No da, nisam još rekla kaj mislim o Štikli, ne? No da sad više ne pišu svi o tome, pa mogu ja.
Dakle, prvo mi ništ pod milim Bogom nije bilo jasno zašto svi u novinama prićaju o Severininoj štikli i hrvatskom folkloru. Onda je došla Dora i vidjela sam pjesmu. Prvo sam samo očekivala kad će žena dić transparent s natpisom "Fuck you all" ili im isto verbalno purućit i spektakularno otić s pozornice ostavljajući za sobom spaljenu pozornicu, jer majke mi , ja sam mislila da ona to sve njih ismijava pa njihovu jadnost prikazuje potenciranu. Ono , woo hooo, imamo hrvatskog Yankovica.
A onda bolna istina. To je Severina. Nije ona tolko pametna, tojest ona to pjeva za OZBILJNO.
Dalje ne mislim govoriti o tome kolko je sve to jadno. Jer je oćito da je sve namješteno. A možda i nije. Možda Severina radi isto što i Eminem. Kontroverza donosi popularnost. Na ovaj naćin je svima upala u oko, ne ? A istina je da se ni ne da van iz njega...
Uostalom. Preko ljeta svi na sva usta hvale naše temperamentne djevojke, ne? A kad se vidi kakva glazba stoji iza toga, svi se nekog vraga čude. Zanimljivo.No ajde, preživjedoh, to je jedino bitno.

I konačno ulazimo mi u Italiju, već je i Sunce izašlo. Meni je prvi put da sam u Italiji.
I jedan dio onoga kuda smo putovali je zbilja očaravajući. Toliko je ravan da se naša Turopoljska ravnica ćini kao Alpe u usporedbi s njima.
I loze. Dokle god pogled seže , sve zasađeno vinogradima, u redovima , sve savršeno uređeno ... podrezano. He he , moju bi baku herc strefil kad bi vidjela kako oni podrezuju i kolko reznika ostavljaju. A onda voćnjaci. Nisam sigurna koja je to voćka, ali su procvale rozim cvjetovima ... već , dok kod nas još nema ni traga pupovima. Bar meni, koja imam, jako površno znanje o tome i koja zbilja premalo vremena posvećujem buravku vani i uživanju u vlastitom carstvu među granama voćaka.
Ali zbilja je predivno. Kao more posebno zbog boje, gdje su valovi sasvim lagani ali savršeno usklađeni, koje se na horizontu stapa s oblačnim nebom.
Jedimo što je kvarilo ugođaj je bila industrija. Znam da je prijeko potrebna, ali ipak srce teško može oprostiti što uništava taj zbilja prekrasan krajolik svojim velikim savršeno pravilnim jednobojnim konstrukcijama i velikim znakovima koji promoviraju ime. Čovjekovo ime.
Čovjekov rad je ovo što tom kraju daje takvu posebnost , a ime ono što ga uništava.
Kasnije se dođe u brdovitiji kraj. Prošli smo pored jedne utvrde na nekom brdašcu. Nisam mogla skinuti oći s nje. Još dugo nakon što smo ju prošli gledala sam u njenom smjeru pokušavajući raspoznati njene obrise.
To me podsjetilo na Istru. Jedan od najljepših krajeva koji sam ikad videla. Ne obala. Unutrašnjost. Brda s davno urušenim utvrdama ... pred oćima mi se same, posve nesvjesno stvaraju slike velikih gradova , ratova ... uspona i padova , dok ta brda samo stoje i gladaju mala stvorenja kako se igraju života na njihovim padinama.
Prošli smo i pored nekoliko zbilja velikih imanja s ogromnim bogato urešenim kućama, upadljivo roze boje.
I građevine za koju pretpostavljam da je Gardalandov hotel koja imitira njihov stil. Mislim da je to najveća gđavevina koju sam uživo vidjela u životu. Kada se voziš pored njene prednje strane, sama raskošnost ulaza te zapanji. Onda velićina, a tek kasnije shvatiš da je to samo prednju dio i da je objekt zapravo pet puta veći. Wau . Ali zbilja , wau.

Do onda, suputnici postaju već polako nervozni jer se putovanje malo oduljilo i svi protestno zahtjevaju ugladati taj Gardaland. Meni je nekako bilo svejedno. Doći će, to je sve što je bitno. I onda konaćno bus se zaustavi na parkiralištu toga, da se jednostavno izrazimo Bogu iza nogu smještenog tematskog parka. Zbilja me iznenadila ćinjenica da je park na potpuno izoliranom mjestu, na obali nekog jezera ćijeg se imena ne sjećam, jer ja nikad ne pamtim imena, okružen kućicama ljudi koji kao i svi ostali žive jedni od poljiprivrede, drugi od nečeg drugog i kontrast je toliko jak da skoro bole oći od njega.
I stojimo mi na parkiralištu, istežući ruke i noge ukoćene od dugotrajne skvrćenoti kad poćnu pristizati drugi busevi. Ipak je dan otvorenja, pa smo oćekivali gužvu, koje kao što se kasnije pokazalo samom ćinjenicom da smo sve stigli vidjeti nije bilo.
Dakle dolazi bus i parkira se pored nas. Talijani. Sve što mogu reći je da sam naućila puno o talijanima. I sad ih još manje volim.
Mislim nije da sam ja to puna predrasuda i da ih prezirem kao naciju, jer u konaćnici prezirem ja i Mraclin pa se opet ispostavilo da i tamo imam sasvim pristojih pripadnika ljudske vrste, ali gladjući njih kao cjelinu,zbilja se ... razoćaraš u najmanju ruku.Jer ioak su oni ono... Europljani. E pa , samo nek se zna, oni su svi skupa veći seljačine od nas.
Gardaland. Tematski park u koji dolaze turisti iz cjele Europe, koji se nalazi u zemlji puno većoj i razvijenijoj od nas.
I niko ne govori engleski. Mi smo svi od reda na guzice popadali od šoka. Svi samo i jedino - Talijanski.
Mislim ni naše prodavaćice u dućanima ne znaju Engleski, ali TURISTIČKI RADNICI kojima je u opisu posla komunikacija s stranim državlajnima - neznaju niti osnive engleskog jezika.
Nisu to samo oni. I talijanski turisti. Ni beee engleskog. I onda smo mi kao nacija nekakvi neobrazovani Balkanci, ruralci i kaj ja znam. Sramota, to je sve što mogu reći, sramota.

I vrati se onda razrednica, podjeli nam ulaznice i karte, te se mi uputimo prema ulazu. Čekali smo par minuta koje smo iskoristila za odlazak na WC. Kako su se samo ljudi iznenadili kad su shvatili da su više od pola wc-a čućavci. Ja osobno nemam ništa protiv njih , bože moj, kolko smo se samo tisuća puta igrali na polju di bi ti trebao cjeli dan da odeš doma na wc, pa je grmlje idealno rješenje. No big deal.
No ćini se da drugi baš i nisu bili tolko oduševljeni i radje su ćekali da se osolobode oni malobrojni obićni. Well nema veze , bar ja ne moram ćekat u redu.
I dok mi tamo strpljivo ćekamo u prekrasno uređenom ulazu, poćnu se ljudi odjednom kretat, otvoreno je.
I malo se proguramo. No dobro , ne baš "malo" al ok je. I to smo dobro iskoristili pa smo odmah otišli do The naj atrakcije o kojoj svi prićaju. Blue tornado. Sama velićina je prilićno zastrašujuća. Al ono, ja sam i tako obavezna ići, pa je velićina zapravo nevažna.
Naravno, nisam se nadala sa ćemo prvo ići na to i još nije bilo ni r od reda i znali smo da ne ćemo opet imati takvu priliku.
Ja sam naravno glasala protiv toga da odmah idemo, ali demokracija je demokracija pa sam i ja bila primorama ići. A i znala sam da ćim prije završim s time, to bolje.
Bierbelly je ostala da ćuva torbe, dok smo Lain, Arya, Daisy i ja praktički odtrčale do kraja minijaturnog reda koji je bio.
Priznajem, bilo me strah. Ali ni približno onako kako sam mislila da će biti, jer imam prilićno neugodne uspomene na taj tip zabave.
Al ne znam, sad imam osjećaj da me nije bilo strah samo jer sam bila s prijateljima. Ne jer sam se imala neku priliku dokazati ili nešto takvo. Nego jednostavno jer sam znala, da ako ginemo, ginemo zajedno. A i o tome sam već tisuću puta prićala s Daisy koja je poznato ovisina o adrenalinu i s kojom uvijek planiram kako ćemo na bungee. I ona kaže da je totalno zabavno i da ni ne osjetiš da te okrene,a ona je dokazano uvijek u pravu.

Na kraju sam sjedila s Lain i drago mi je zbog toga. Ono kad te polako dižu je najstrašniji dio vožnje. Držiš prijateljičinu ruku i govoriš stvari da olakšaš sebi i njoj te se opraštaš sa svima koji su ti ikada išta znaćili. I onda, trenutak prije nego počneš padati nekako ti taj stisak ruke postane jedino što osjećaš, jedino što te uvjerava da si još živ. I onda ju pustiš i počneš padati.
Prva sekunda ili dvije ... žmiriš i vrišteći moliš Boga samo neka ti da da preživiš. A onda otvoriš oći i shvatiš, ček ... to je to? Woo hoo!
I ostatak minute jednostavno apsolutno uživaš u osjećaju i vrištiš iz zabave. Jer tako je puno bolje, ne znam zašto.
I naravno, žao ti je što nije veći, dulji i brži. Kad te iskrcaju, nemaš izbora nego oduševljeno prepričavat odgađaje suputnicima i trčeći odjuriti do onih koji su čuvali stvari. A baš kad mo mi došle, tamo su bile i raska i fizičarka ,a mi se kesimo ko lude i s 20 metara daljine trčimo skaćemo do njih vrišteći kak je fenomenalno. Malo su nas ćudno gledale i nisu baš povjerovale, al ko im je kriv.
Kasnije smo išle još dva puta, zadnji put sam sjedila s Daisy i sjele skroz na prvo, najprvije mjesto. I tamo je definitivno najbolje, ništa ti ne blokira pogled.
Ostatak dana je povjest. Jedna stvar za drugom, jedva sam ćekala da poćne, ćak sam se suoćila s nekim stvarima na koje sam prije uporno odbijala ići, zapravo nije mi bilo ni na kraj pameti da probam i zato mi je sad posebno darago, i posebno je bilo zabavno i posebno sam se smijala. A ima i novih cool stvari. Poput Sequoia adventura. To te vozi naopačke i potpuno polagano, tako da si posve svjesan da si naglavačke. A meni cjelo vrijeme iz glave nije izlazila misao "krepani oposum" jer ti ruke i noge vise ko da si crko. Smijala sam se i to manijakalno. Da je vožnja duža misli da bih se ugušila od smjeha.
I vozila sam se u šalicama. Što mi je davna želja, zapravo odkad sam igrala Theme Park. I na konjićima. Toga kod nas nema.
Klici su se malo durili, al nema veze. Najbolje je bilo kad su prošle profesorice. Ne znam jesu nas vidjele,al uostalom nije me ni briga.
Jer ono, popunjena je velika rupa nastala u djetinjstvu. A kao što i Lain reće. Nismo mi papci jer se vozimo na konjićima, i Franz Ferdinand su to napravili. =)
Fantasy world ili kako se već zove odjeljak im je isto odlićan. Ostala bih tamo cjeli dan da sam mogla. Malo je više usmjereno prema klincima, ali opet, ono drvo im je zbilja fantastićno, a još s njega i padaju latice ... sve je savršeno uređeno kao i cjeli park. Zbilja, koliko oni to sve održavaju, ćovjek bi pomislio da tamo nikad nema nikoga a ne da je rulja stalno unutra koja sve uneređuje. Zbilja su im šetnice prekrasne, dodaju posebnu atmosferu svemu tome.
I od vožnji mi se posebno svidjela ona u gusarskom brodu. Onaj dio u šumi ... zbilja postaneš homesick ... ko i cool efekti u Egipat djelu. I pred kraj smo išli na vožnje s vodom. He he , rafting je bio zakon. Malo samo se svi promoćili, malo sam ja skolo ispala iz vozila, al dobro je. I Atlantida. Prezakon. Kad počneš padati digneš ruke u zrak i vrištiš na sav glas. Negdje na pola puta, meni glas krepa ... he he :) A i dobro zašprica facu. Al u svakom slučaju, wau za to kako su sve to složili.
He , a najveća fora je kaj sam ja cjeli dan jela. Ne onak manijakalno, nego lagano, svakih pola sata jedan Bananko. I nije mi opće bilo zlo. Nekada jednostavno moraš voljeti svoj želudac. Jedino mi je pozlilo malo nakon 4D vožnje. Nije mi još jasno zašto 4D ali nije ni bitno.
Uglavnom puste te u dvoranu s posebnim sjedalima i dobiješ naočale. Onda puste onakav poseban film i ćini ti se 3D. Vožnja rudnikom.
Onak, ludo je. Tolko se zabijaš u stvari da te poslje koma boli vrat. Valdja to znaći da mora biti realno. Najbolji su mi šišmiši koji ti u jednom trenu ulete. Onak, imaš feeling da će ti u usta uletjet kak ti blizu leti.
Bilo je još puuuno toga ali u svakom slućaju mislim da ne ću tako uskoro zaboraviti doživljaje iz Gardalanda.

Povratak je bio nešto drugaćiji, već je padao mrak i nije se moglo uživati u krajoliku pa sam posudila mp3 od Daisy. Pametan potez.
Ona ima hrpuuu zakon stvari. Ali zbilja ono. Gušt. Zbog njih sam i nakon više od 24 sata ne spavanja bila raspoloženja ono ... da nisam bila u busu ustala bi i plesala. Najbolje je dok ideš kroz tunel. Svuda oko tebe mrak samo vani ispresjeckano pulsira žuto svjetlo od kojeg istovremeo bole oći ali te njegov pravilan ritam smiruje i slušaš pjesmu za koju nemaš pojma ni ćija je ni kako se zove ... jednostavno je tu i donosi lagane misli koje te udaljuju od busa, od susjede i treštećih narodnjaka, od stupioznog filma na tv-u ... I'll Keep you my dirty little secret ... pjesma mi se sad više i ne ćini kao ništa posebno, ali eto trej tren, bila je sve što sam trebala ćuti.
A onda je došao i Linkin Park i donio sasvim novi paket misli.Tojest HIM ali oni idu nekako zaredom, i sve je to nekako povezano.
Možda je kao što uvijek tvrdim sve bilo točno onako kako je trebalo biti? Možda sam morala sjediti tamo gdje jesam , prićati s nekim ljudima i uvidjeti sa su i oni samo ljudi... prisilno sudjelovati u nekim razgovorima makar pasivno i uvidjeti da su neki ljudi opravdali svoje nadimke.
A i danas za rućkom. Posvađala sam se s bratom oko narodnjaka. On je reklo bi se metalac. Ili bio. Ili nije bitno. Uglavnom on tvrdi da je glupo ne poštovati nekoga samo jer sluša stihove poput " Otišo si, sarme jeo nisi" i sl. Vjerojatno dotičan stih i ne postoji, to samo citiram profesoricu iz Hrvatskog. Nekako me na neki naćin šokirao. Ali bio je to samo prirodan nastavak na ono jućer.
Oni su samo nešto drugaćiji. Rade na drugim prinicipima i to je sve. Možda ljudi jednostavno moraju mrziti nekoga i onda smišljaju izlike.
Sad je neprihvatljvo mrzit crnce i Rome, ajmo onda mrzit jedni druge. Glazba je samo sasvim slučajno postala naćin obilježavanja.
A zašto se moramo mrziti? I o tome sam razmišljala. Zašto ja ne podnosim ljude koje ne podnosim ... ?
I to povežem s pojavom zbog koje smo prije zezale jednu osobu ... alfa mužjak thing. Naravno, kod cura, a mužjak je djelomice iz komedije, a djelomice jer nam je to prvo palo na pamet. Općenito je poznato da ako se cura osjeća ugroženo na ovaj ili onaj naćin, da će ona mrziti konkurenciju. I to je skoro cjela mudrost. I onda da bismo zanjekali da smo takve životinje, kažemo, ne mrzim ja nju jer moj dečko misli da je zgodna nego ...hmmm... sluša narodnjake! ili ... ima glupu frizuru! ili ti se jednostavno ne sviđa naćin na koji govori, nije bitno.
Sve je bolje od priznavanja da ju na bilo koji naćin doživljavaš kao konkurenciju i na neki se naćin osjećaš inferiorno, svjesno ili podsvjesno. I to ne samo oko dečkiju. Oko bilo ćega do čega ti je stalo. Voliš nešto i misliš da si dobar u tome. I onda ti dođe neko i pomete pod s tobom. Koliko god ta osoba bila zlatna, mrzit ćeš ju.
A onda kad dođeš do toga da mrziš nekoga ko sluša narodnjake, a to će se prije ili kasnije dogoditi zbog njihove životne filozofije ili možda nedostatka iste,a ni ta glazba ti nikada nije bila draga,jednostavno zamrziš svu živu glazbu koja ima ikakve veze s narodnjacima i svi ljudi koji ju slušaju su ti odmah ... neko koga baš i ne voliš previše.
A možda je to samo zato jer ćesto popularni ljudi slušaju takvu glazbu. A budući da je tvoj naćin života sušta suprotnost njihovom, imaju malo razumjevanja za tebe i tvoj ravnopravan položaj u društvu. A onda dolazi pitanje, je li uredu mrziti nekoga samo zato jer on mrzi tebe ? Kao što Michael Stipe vješto reće ... Now I don't believe and I never did that two wrongs make a right ...

Putovanje je također odužila i činjenica da me zbog skoro svakog pomicanja noge hvatao ubojiti grč u listu. A to,vjerujte mi, boli.
I činjenica da mi je nakon nekog vremena krepo Daisyin mp3 pa sam joj ga morala vratiti. Ćak sam i odspavala ... valjda pola sata. I ima malo stvari neugodnijih od prisilnog buđenja, nakon tako kratkog spavanja kad si u stanju da ti malo fali da se ne onesvjestiš. Ali eto , došli smo do granice, vozač je upalio svjetla, više nema naćina da zaspijem.
Uvijek se volim voziti poded Zagreba, posebice noću. Zbilja prekrasno izgleda.
I tako .. vratili smo se u dva. Ljepo je ponovo leći u svoj krevet, zagrliti Borisa i pošteno protegnuti noge.
Spavala sam do ... deset rekla bih , ali sam se zbilja ljepo naspavala. Još sam poslje ležala na tom svom krevetu, obasjana najdražom zrakom sunca i razmišljala o svemu što je bilo ... svemu što sam saznala, svemu što se promjenilo, svemu što je ostalo isto.
A onda, kao i obićno, došla je stara i odvukla me na rućak gdje se vodila već uobićajena rasprava o školskom sustavu ili nećem sličnom. I ponovo , sve što ostaje je onaj dobar stari osjećaj da je sve u najboljem mogućem redu.

<	travanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30