Previše patetiziram. Ali nije me briga, jer Bogom dano pravo svakog čovjeka je da patetizira. Sad bih se bacila na koljena i oderala si kožu s ramena da mi to kojim slučajem pričinja zadovoljstvo. Ali nije taj slućaj, pa ću se zadržati na stalnom proklinjanju sudbine i ponovljanju jedinih od ponajboljih Franz Ferdinandovih stihova ... Words of love and words so leisured, words are poisoned darts of pleasure ... ne znam zašto, al ne mogu si ih izbiti iz glave .. cjelu pjesmu ... privlaći me kao što gravitacija crne rupe privlači i guta sve oko sebe ...
njena kaotičnost ... sirovost ... istinitnost ...
Moram prestati osjećati krivnju jer se osjećam loše. Ne mogu se više ni pogledati u ogledalo. Ja. Stvorenje kojemu je jedan od najvećih užitaka promatranje vlastitog lika. Vjerojatno jer su moje crte lica jedino po ćemu još znam da sam čovjek ... ali oči ...
ne mogu podnjeti pogled na podočnjake, na oči sasvim crvene od nesipavanosti ... na zjenice u kojima više ne vidim sebe. One su postale dvije crne točke koje uništavaju sav život u meni. Kao takva se više ne prepoznajem. Uvijek si ličim na nekoga drugoga ... što god napravim živim po tuđim pravilima.
Danas sam skakutala doma iz škole. Naravno s rukama do laktova nabijenim u džepove. Ja ne razumijem ljude koji mogu mahati rukama dok hodaju. No nije bitno. Iskreno, osjećala sam se jednostavno zakon i skakutala sam. Nekako ... sve prestane biti važno kad si vani, ispod ulične lampe,pod golim nebom, na potpunoj slobodi. Sve što te ikada tištilo je toliko daleko ... sve što te ikada vezalo za Zemlju ...
Nekako je tjeskobna atmosfera u zraku,ne znam. Neizvjesnost. Nedefiniranost. Znam da ću prije ili poslje puknuti.
Prije ili poslje ću sve ljudima istresti u lice. Prije ili poslje ću porušiti sve što sam toliko dugo toliko marljivo gradila.
I previše znam da bih to mogla ignorirati. Rado bih da ništa ne znam. Što manje znaš, to si slobodniji.
Iako, tehnički, ja ništa ne znam, samo mislim da znam. Ja sam ionako samo budala. I ne sramim se to priznati. Svi smo mi budale, ali samo to neki shvaćaju. Budala koja misli da nešto zna i nešto shvaća. A zapravo je sve ponovo samo i jedino - privid. I moram prihvatiti činjenicu da je sve što znam posve krivo ,sve u što vjerujem laž. Laž bez koje ne bih mogla živjeti.
Uostalom, sve one stvari u koje vjerujete, iako nema nikakvih dokaza, poput zavjere grašaka, ste vjerojatno sami umislili kako biste uveli osobna pravila u inaće sasvim nepredvidljiv svijet.
A možda je jednsotavno bolje živjeti u kaosu. Jer kada bi život bio posve racionalistički uređen, kao što je svijet, nestala bi svijest.
Svi znamo da nije razum ono što čovjeka ćini čovjekom. To je njegova sposobnost imaginacije, o predivna sposobnost vizija ... zamišljanja ... apstraktnog ... života koji zapravo i nije život ...
Nego, sad mi pada na pamet ideja ... ljudi su prvo izmislili razne duhove prirode kako bi objasnili stvari koje su drugačije bile neobjašnjive.
Znaći, danas, kada je velika većina stvari s kojima se svakodnevno susrećemo sasvim objašnjiva zakonima koje je odredila znanost, religija je posve nepotrebna. I vjerojatno ih na životu održavaju ljudi koji ih koriste kao sredstvo za kontrolu masa.
Ali ćinjenica je da je religija upravo jedna od onih laži koja nam je potrebna i koja ima veliko mnoštvo pozitivnih posljedica.
Onda , je li moguće pronaći slobodnu misao, bez da se odričemo vjere?
Možda bi ih sve trebalo unaprijediti. Stvoriti jednu univerzalnu religiju, koja bi bila stvorena na temelju duge tradicije postojećih.
Ili možda bolje ne. Mislim zašto mjenjati nešto što funkcionira?
Imamo sustav u kojem se ljudi međusobno ubijaju sljedeći neke više ideale, sustav u kojem se ljudi zapravo klanjaju sami sebi.
Ćinjenica je s razvojem društva došlo do toga da je čovjeku prestalo biti fora štovat tamo neku prirodu, pa je počeo štovati sebe i proglasio se Bogom. To je jedna od rjetkih stvari koja me bode kod kršćanstva. Nije malo slučajno da su baš ljudi smislili religiju prema kojoj su oni glavni? Kladim se da i miševi misle da su oni vrhunac Božjeg stvaranja na Zemlji. E, pa mislim da smo se tu zaribali.
Više nismo braća vukovima ... sad smo im gospodari, uostalom , da im je Bog dao da se žale, dao bi im i dar govora.
Trebali bismo prihvatiti principe toka. Nekog općeg dobra. No ajde. Ionako vam previše solim pamet.
U zadnje vrijeme sam čitala internet recenzije glazbenih albuma, sve na istoj stranici koja je simpa izgladala.
I vjerojatno su u pravu. Ne znam, ne gledam na glazbu na taj način. Po meni, osnova života je pokret. A glazba tom pokretu daje ritam i smjer. I to je to. Kad ćuješ neku glazbu ... ako se njen tok poklapa s tokovima sile u tebi, sviđa će ti se. Ako ne, ne.
Slušala sam danad Maksima Mrvicu. Za mene, pjesma Croatian rapsody je službeno jedna od najljepših pjesama ikada skladanih.
Istina, malo me iznervira kad kompjuterski dodaju previše tričarija i ritmova u pjesmu, ali uspjesli su sačuvati ono naj u njoj. Da ju izvede solo klavirom ... mislim da bi meni srce stalo. Svaki ton ... melodija, ritam ... savršeno prati ritam života koji kuca u svakome ...
Amerikanci su upropastili engleski. Izbacili su shall. Hate them soooo much. A i nemaju cool titule. Ko ja.
Nema gore stvari koja se može dogoditi superumišljenoj osobi nego da sazna da je plemenitog roda.
Tebalo mi je par godina da prihvatim da je to ipak ono ... samo 1/6 i da više nikoga nije briga jesi li ti staosjedilac ili dotepenec.
Ali ako se monarhija ikada vrati ... ime plemenitih Galekovića će ponovo zaživjeti vidjet ćete vi !
Previše slušam glazbu iz Morrowinda. Ali kad je explore taaaaako dobar ... a i donosi ljepe uspomene ... davno je to bilo ...
bilo je previše dobro i previše davno. Previše da mi ne bi unosilo nemir u život. Ili možda nije.
Stvari koje su se kasnije događale starim su doživljajima kojih sad možda više i nema dale novi smisao.
Samo se nadam da ću imati mudosti i snage u pravom trenu velikim bjelim slovima na ekran napisati The end.