Eto ga na. Iskreno, nisam danas mislila pisat post. Osim kad sam u školi razrađivala teoriju zašto ne shvaćam gay ljude, ali to trenutno nije bitno.
Iako ... to me podsjeti na to koje sam ja smeće. Mislim u gardalandu. Zaboravila sam još nešto napomenuti o Talijanima. Definitivno imaju najogavniji smisao za modu ikada. Ili barem oni koje smo mi sreli. I onda razmislim koliko sam ih pota toga dana nazvala pederima ...
điš , zbog takvih kao što sam ja je ovaj svjet gadan kao što je. Dobro, šalim se al opet.
Nekako je ovaj dan počeo tako super odlično, a završio tako super debilno. Nemam pojma zašto. Jednostavno jednog se trena ko lud smiješ s frendovima oko nekih idiotarija, nešto se dogodi ... nešto nedefinirano i odjednom ti se sve samo od sebe promjeni pred očima i da te neko škaklja ne možeš se nasmijati. Iako je za mene to sa škakljanjem nemoguće jer nisam škakljiva. Al ne, uhvati te tako suicidalno raspoloženje, odjednom sve što hoćeš je spavati ... ne morati se nositi sa svime što je tu oko tebe ... s cjelim svijetom koji pleše oko tebe u plamenovima i svi te se kese s demonskim izrazom lica ... rugaju ti se ... jer nisi vrijedan, jer si drugačiji ... a sve što hoćeš je da te konaćno netko voli. Posve jednostavno, bez spletkarenja, pitanja, interesa ... o Bože. već mi je toliko dosta interesa i svega ostalog.
Činjenica je da se ljudi druže zato što jedni od drugih imaju nešto za naučiti, nešto primiti, nešto dati.
Ali to mi se ćini... bespotrebnim. Možda ja to samo umišljam. Možda je sve u najboljem redu. Ali imam osjećaj kao da svi oko mene igraju neku igru kojoj ja ne znam pravila ... i da se sve svodi na to da ću ja na kraju bankrotirati ...
ćini se da ću sad ljudima poćet govorit kolko ih volim ... oops, već jesam.
Možda to malobrojne preostale sprijeći da i oni postanu karikature ... jer onda ... kad bih izgubila Kiu ... omg. od same pomisli na to mi se iskreno rećeno plaće, kako bi onda svijet samo izgledao. A plakala nisam začuđujuće dugo. Odkad sam odlućila da ću rađe krepat od muke nego ponovo cmoljit zbog nekog tamo idiota koj je stjecajem okolnosti postao najsavršenije biče na kugli zemaljskoj ...
Nisam baš zdrava. Prvo razmišljam kako bi bilo cool da profesorica ima ravnalo i mlati ljude pred pločom ... like , điš ... postajem freakin sadist ...
a onda padnem u neku vrstu depresije ... bolje bi se reklo uvenem od čežnje za time da se čim dođem doma bacima na kauč i zavaljena u golemu tamnoplavu majcu s kapuljaćom gledam tv...
nekad poćinjem misliti da je on bog,ta osoba s kojom gledam nogomet. Nema nijednog drugog dokaza njegovog postojanja osim stvario koje su posredne manifestacije njegovih djela. Nema svega onoga, svih malih stvari koje ćine život, koje ga ispunjavaju. Samo nešto kao pisma objave.
I to prilično ubije čovjeka, onako u pojam. Nema dokaza. Ili vjeruješ ili ne.
E pa ja sam previše psihički osjetljiva da bi se neki tamo jebeni ljudi stalno poigravali mojim mozgom ...
It's like, daj više jednom reci kaj očeš od mene i to je to. Svi skupa. Cjeli paket. Cjelo društvo. Svi ljudi s kojima sam ikada komunicirala.
Dobro, osim Kie. Al ona je, sasvim drugi paket maramica. Onaj s mentolom koji fino miriši. Dok ste svi ostali one jeftine Merkator maramice koje izgrebu nos kad najviše boli. You guys make me sick. Ok. Možda malo pretjerujem. Al jednostavno ... više mi je dosta.
Kaj krivo radim? Dajte mi molim vas recite, jer ja više ne znam, nemam više ni ideja ni inspiracije koji vrag napraviti da ne bi bio skoro stalno i skoro potpuno sam. Ćini se da su ljudi stvareni da budu tu, iskoriste vas i odu ... man ... prvi put , svejedno ti je. Ali kad se takve stvari počnu ponavljat ... jednostavno polako poćinješ gubiti volju da se žrtvuješ za ikoga da ikome otvoriš vrata svog svijeta, toliko marljivo skrivanog i čuvanog.
Zato valjda ne može postojati ljubav. Jer ne može postojati jedinstvo svjetova. Nikada ono što ja dajem ne može biti posve isto onome što druga osoba prima ...
ne znam. nekad imam osjećaj ko da prokleto rasipam svoj život. koga je još briga za tamo neku odanost, vjernost i kaj ja znam ?
Poanta je zabaviti se, ne? Nekad se osjećam ko takav freak jer me iskreno rećeno škicanje dečkiju po hodnicima ni najmanje ne zanima ...
i te su osobe navodno zaljubljene ... no ono , valjda jesu , kaj ja znam kaj se događa u njihovim glavama ...
i onda se samo pitaš, ček malo, a ja sam ta koja će umrijeti nesretna i vrlo vjerojatno sama. di je tu ikakva pravda ? ahh ... pravda je za prapčine. kad si žensko, jedino je bitno kak izgledaš i kolko si se spreman nabacivat ljudima u facu ... da da, ima ljudi koji tvrde da im se cure ala ona iz bordela gade. Yeah , baš me zanima kolko bi ih propustilo priliku ufatit ju za dupe da vam sjedne u krilo ... dokazano je, jako malo.
Sad mi je palo našt na pamet. Hmmm ... kad ljudi ovo proćitaju, sigurno će se osjećat uvrijeđenima.
Pa da odmah razjasnimo. Kao prvo, ja nisam točna ,ni sad ni ikada. Ima stvari koje su takve kak piše, i to je to.
Prilićno sam sigurna da sad ništa ne prenapuhujem, ali ćujte, to nikad ne možete znati za sigurno ...
i onda se uvijek sjetim kak je izgledako kad sam se posvađala s jednom frendicom jer mi je dosadilo stalno klimat glavom na sve njene idioatrijje ... zapravo , kad razmisliš , glavni argumenti koje ti ljudi govore kad se s njima posvađate se zapanjujuće ponavljauju. i to onako , masno . ovo ti nije trebalo. znaš , od tebe sam više očekivala. zapravo, ista si kao i *navodi imena svojih dviju retardiranih prijateljica* ... etc . a najgore je kaj je meni stalo. a ne bi mi smjelo biti. Jer ono, sorryte ljudi, ja to tako mislim, ja to tako živim. Ako imate kaj protiv, niste moj problem. Onda ste NTP. Ko vam je kriv kaj niste dosta cool da znate kaj je to NTP. *painfull memory*
Jednostavno , sam pojam društva je nešto što ja ne mogu shvatiti. Ni sa naših bjednih pet članova. To su ko neke puzzle s bezbroj mogućnosti i varijabli i odnosa. I što je više ljudi oko tebe, to si više sam.
Sad post izgleda glupo. I neorganizirano. I nitko ga ne će shvatiti, i komentari će biti u stilu " A jebiga, takav je život." Ah , onda bolje ništa ne govorite ... nekad je šutnja jedina prava stvar. Nekad.
Bože mili, zbilja previše počnjem voljeti romantičarsku književnost. A možda je to takvo razdoblje u životu, kao što su nam na vjeronauku trebali objasniti. Mislim ako su to stariji sve prošli, zašto ti jednostavno ne objasne kako stvar funkcionira i čiča-miča gotova je priča.
Ali neeeee. Oni će ti cjeli dan uzaludno objašnjavati principe prirodne kontracepcije koje već i svaki bedak zna, umjesto da fino poprićamo o smislu postojanja. Ne postojanja, postojanje je već previše izlizana stvar. Evo ga. Ljubavi. Najkretenskijoj stvari ikad izmišljenoj , koja ti na kraju krajeva uvijek izponova drži život na okupu.
Čovjeće... kako su stvari samo nekada bile jednostavne. Milina. A onda ti okvir saznanja postane pretjesan za rast i slika se razbije.
I cjelo vrijeme panično pokušavaš vratiti komadiće na njihovo mjesto , ali uvijek nešto fali , uvijek nešto previđaš ...
Život je kao osnovni elementi geomertije prostora. Kao ravnina. Nemožemo ga definirati rjećima, već samo možemo odrediti aksiome prema kojima ga definiramo drugim elementima. Ovo je previše prokleto statično za mene. Stajanje. To je ono što me nervira.
Rađe hodam u krug nego stojim na mjestu iako se to u konaćnici svodi na isto. Iako me ni jedno od toga ne može ućiniti ni približno sretnom kao trčanje ... trčanje livadom, svijetom, životom ...
P.S. ... Jezuš Kristuš . I neka mi sad neko kaže da sve nije nariktano. Ovo sam napisala prije nego sam pročitala post na jednom blogu, i na kraju se savršeno ljepo uklapa ... nema iznenađenja ...
Post je objavljen 03.04.2006. u 22:51 sati.