Štovano moje čitateljsvo, veselila vas ta činjenica ili ne, živa sam.
Nymeria? Ćini se da se ne mogu tog imena rješiti tako lako. Priča o Gardalandu? Tolko je dugačka da sumnam da ću vam sve uspjet isprićat,ali se nadam da ću se najvažbnijih stvari sjetiti. Eto sve poćinje petkom.
Sve što sam trebala obaviti, obavila sam. Oprostila sam se s ljudima, uložila ime, dobro sam prošla na svim ispitima i samo je još preostalo spremiti torbu i naspavati se.
Obožavam šetnje poslje škole. Taj dan sam uzela malo drugaćiju rutu nego obićno. Ipak, raznolikost je potrebna kako bi se održala dinamika. Vjetar je puhao i nosio mi kosu na lice. Odavno sam odustala od popravljanja. Neka bude kako je. Došla sam do glavnog trga s fontanom. Jedan pogled na nju ... šum vode ... sjaj svjetlosti koja se lomi na raspršenim kapljicama... polako sam prošla skroz pored nje, u potpunosti izgubljena ... vidjela sam ju već stotine puta, ali taj me tren potpuno zapanjio. Kao da odjenom cjeli svjet okrenete naglavačke i samo vi ostanete stajati na stropu ...
Ne znam zašto se to dogodilo. To još ne mogu shvatiti, koliko god pokušavala. U zadnje vrijeme volim sve oko sebe osjetti sa svih svojih desetak osjetila. Ha ha. No zbilja, kako možemo pouzdano znati da je ovih pet sve što imamo? Kao što se kod sljepih ljudi sluh posebno dobro razvije,što bi se dogodilo kada osoba ne bi imala ni jedno poznato osjetilo? Kako bi izgledao taj svijet , ne definiran ničime što poznajemo? On nije mračan, jer osoba ne zna za svjetlo. Nije tih, jer nema nedostatka zvuka.U njem nema topline, nema dodira , nema mirisa. U djece mozak se razvija na temelju impulsa koje prima od okoline. Bi li osoba koja nikada nije ništa osjetila bila posve retardirana , nerazvijenog mozga ? Bi li u njoj postojala svijest ili bi bili poput nerođenog djeteta. Ne, ćak i nerođena djeca imaju vezu s majkom.
Tako nešto bi bilo usporedivo tek s virusima, jer ćak i bakterije imaju taksije. Bi li? Možda bi njihov svjet bio definiran nekim posve drugim stvarima, koje mi možda i osjećamo ali toliko slabo da ih posve zanemarujemo.
Kad sam se vratila doma, nisam mogla spavati. Možda od nervoze, možda od glavobolje. Bila sam uvjerena da će sve ispasti jedna golema katastrofa i mrzila ljude koji me tjeraju da idem. A bilo me i strah da ću se osratotiti, bilo me strah što će biti u busu ... a ni stare nije bilo doma , a ona me trebala voziti i bilo je upitno da li će doći na vrijeme. Oko 00:00 sam sišla dolje u dnevnu , skužila da je stara bogu hvala doma i sjela pred TV. Bio je dokumantarac o Eminemovom albumu The Marshall Mathers LP. Još ne shvaćam što LP predstavlja, ali nije bitno.
Uglavnom, nikad nisam bila Eminemov fan. Prvi put kad sam ćula za njega je bilo kad sam na tv-u naletila na spot "The Real Slim Shady".
Simpa momak,ali nije me bilo previše briga za glazbu općenito u to vrijeme, tako da sam zaboravila na to. A i u medijima se samo pričalo o njegovim provokacijama, a takve te stvari najviše otjeraju od glazbe. Uglavnom, moje je poštovanje za njega poraslo s pjesmom "Mockingbird". Ne sjećam se opće kakva je pjesma zapravo, ali znam da sam pomislila nešto u stilu , hmmm , nije ni tolko loše.
Također i When I'm gone mi je ok, ćak sam ju i skinula. Nije on ni tolko loš. Ne znam. Svi u njemu vide dva prsta ( kao što su to vješto formulirali u dokumentarcu) poručena cjelom svijetu. I klincima se to sviđa, jer ono, valjda je bunt prirodna pojava u toj dobi.
Kolko god on zapravo bio imaginaran. Mogu si mislit zapravo kak se starci osjećaju kad im se sasvim noramalan klinac odjednom poćne opirat zbog najvećih gluposti. Ili sam ja nevjerojatno sretna kaj imam tako fantastićne starce , ili su svi ostali jednostavno plačibabe.
Omg! Tjeraju te da učiš! Tjeraju te da ćistiš sobu! Tjeraju te da kuhaš! Tjeraju te da imaš budučnost i ne završiš ziveći u parku! Kako se samo usuđuju ti gadovi jedni ! Ajmo u imat njima radit sve suprotno od onoga kaj kažu. A možda su moji starci još bolji nego što im priznajem, pa su uspjeli da me do evo skoro 17 godina dovedu bez da budem svjesna kolko drugima život zaravo sucksa.
Mislim imala sam susjedu, prije nego se odselila u njemačku , koje se bljedo sjećam. Al znam da je bila full ono, neki bi možda rekli cool.
Darkerica valjda. Nije bilo toga kaj nije radila, svi su to znali. Sve to iz inata, bunta. Vidjela sam ju baš prekjućer kad sam išla u dučan.
Čini se da se vratila. I znaše što radi sa svojih 23 godine ? Gura kolica s blizancima i vjerojatno je ili na drogama ili na odvikavanju. I sve što se možeš pitati je zašto i kako su svi oko nje , oni odgovorni za njen život mogli dopustiti da se to dogodi? Nažalsot prića o njenim roditeljima je još gora ... mislim da je promjenila 5-6 očeva u par godina. I tako se ista prića ponavlja generacijom za generacijom ...
nekako se poćinjem pitati isplati li se uopće imati djecu kad se društvo sve više temelji na stvarima koje možda donose trenutaćno veću slobodu , mislim ipak je ovo era demokracije , dok nas zapravo ta sloboda sve više i više uništava i ponašamo se kao životinje puštene s lanca. Zato kontrola je važna. Ljudi kažu, živi se samo jednom. Zar ćemo biti toliko sebićni da ćemo uništiti budućnost samo da bismo mi ispunili neke svoje malene snoviće? Ja glasam za dobrobit budućih.
Uglavnom da. Sviđa mi se njegov stil, to je sve i zbilja mislim da su sve oni Aktivisti koji protestiraju protiv njega ... kratkovidni.
Govor mržnje ? XD XD XD Dajte prvo pogledajte sebe prije nego poćnete optuživat nekoga ko jednostavno svima u facu kaže kaj misli da vam kvari djecu. Takvi su najgori. Kriva je škola, krivi su profesori, krivo je gradsko poglavarstvo, kriva je crkva, kriva je država. Svi su drugi krivi što oni nisu dovoljno ljudi da si odgoje djecu osim njih samih. Susretala sam se i još se srećem s djecom takvih roditelja i jedino što mogu osjećati prema njima je sažaljenje. Jer moraju voljeti ljude prema kojima bi jedina zdrava emocija bila gađenje, a i jer su vjerojatno odgojeni sa postanu isto takvi.
No i onda završi dokumentarac, vrijeme je da se krene. Odemo u auto, a tamo na onoj površini ispred suvozačkog mjesta za koje na vlastitu sramotu ne znam kako se zove, golemi pauk. A ja nisam imala ništa da ga prignječim pa ga je stara nekim papirom nakon 5 minutne potjere uspjela izbaciti van. Ja sam bila šokirana. Imala je prilike zgnječiti ga. Ali nije. Bacila ga je van. Da smiri moje histeriziranje, obećala mi je da ćemo ga više puta pregaziti, ali to je kao što sam kasnije shvatila bilo nemoguće. Ne znam zašto se toliko užasavam pauka.
I onda na samom ulazu u grad nas zaustavi još i policija. Ono divno. Ja poćnem šiziti da ćemo zakasniti. Kao što ste mogli primjetiti ja sam prilićno sklona histeriziranju.
No ipak, to je sasvim kratko trajalo i na vrijeme me stara izbacila pred školu. I onda se sjetim da sam zaboravila popiti tabletu protiv mučnine. Još jedan napadaj histerije. Arya je naravno, ko i uvijek imala rezervnu, Bogu hvala, pa mi je dala.
I onda je došao zeznuti dio. Ukrcavanje u bus, tj. zauzimanje mjesta. Kao što sam već objašnjavala, društva s 5 članova su jako nezgodna stvar jer se ljudi najćešće grupiraju u parove. Imali smo taj problem i kasnije kod vožnja, ali doći ću već do toga.
Znate s kim sam nakraju sjedila ? S raskinom kćeri. A kaj je najbolje , ćini se da je bila prilićno razoćarana dodjeljenim društvom.
Pa kad je mala već razoćarana, zašto je ne ubiti u pojam dokraja? Sjedili smo u predzadnjem redu, daleeeko od mojim prijatelja, u srcu razredne elite da se tako izrazim. I tako sam saznala da ljudi imaju neodoljivu potrebu ispitivati na sve naćine jeste li živi ako pola sata ništa ne kažete i nepomično piljite u točku ispred sebe uživajući u Hard Fi-evj "Cash machine" i ostalim stvarima s Laininog mp3-a.
Uglavnom mala je zgiljala prvom prilikom. Tako sam ponosna ^^
Budući da smo krenuli u 1 u noći prvi dio puta kroz Hrvatsku i Sloveniju je bio po mraku i nadasve dosadan. Većina je ljudi ionako spavala.
Doduše osim onih kojima je bilo sila na WC, pa sam im se mogla smijati. Imala sam i priliku poslušati Placebov Meds , koju sam iskoritila.
Ima par dobrih pjesmi, ali ostale su nekak ono ... zamarajuće. A možda je to samo jer sam prije nego kaj sam krenula doma slušala Star Sailor koji su ono ... melankolija na kvadrat. Sam glas freaka koji pjeva baca u depresiju ,ćak i bez rjeći,pa mi valjda zato Meds nije najboje sjeo. No da. A i prvi dio puta, ljudi su imali ambicije pjevati. A kad se pjeva u busu onda se pjevaju hrvatski hitovi 90-ih godina.
Ja ukratko dobijem mlade . Mislim ono, kad ja kažem da dobijem mlade to znaći da iz protesta zaspijem, jer je mene zbilja jako teško izživcirat. Imam visoko nezapaljivu krv. Što je prilićno cool. Uglavnom , obnda se poćneš pitat zašto ta glazba toliko ne valja. Je li to zbog rijeći? Daj molim te, Killersi imaju stih "Somebody told me you have a boyfriend that looks like a girlfriend I had... " . Pametne rijeći nisu nikako uvijet za dobru pjesmu. Jezik ? Kako onda objasniti Samo za taj osjećaj od Hladnog piva ? Isto je na hrvatskom , pa je dobra. A nije da se stilski puno razlikuje od ostalih hitova, a odmah iz tog primjera se vidi da ni popularnost i usmjerenost masama ne kvari pjesmu.
Možda tematika ? Ne znam ... još jedna od htvastkih koje volim je od ENI "Ti si moja ruža" koja je ono , full pekmezastog sadržaja a opet je ok. Istina volim i "Tako ljepa" al to je vjerojatno iz čiste zlobe i sumnjam da bi ju iko htio pjevati samnom. Dakle ako itko zna zašto je većina hrvatskih pjesama iritantna bila bih zahvalna da mi javi. Hvala.
Netko je ćak predložio i Štiklu da pjevaju, ali Bogu hvala nisu , jer bi se vjerojatno dogodilo krvoproliće. Jer dotićan tip s prezakon Linkin Park majcom,nema živce ko ja . Doduše uopće nema živaca.
No da, nisam još rekla kaj mislim o Štikli, ne? No da sad više ne pišu svi o tome, pa mogu ja.
Dakle, prvo mi ništ pod milim Bogom nije bilo jasno zašto svi u novinama prićaju o Severininoj štikli i hrvatskom folkloru. Onda je došla Dora i vidjela sam pjesmu. Prvo sam samo očekivala kad će žena dić transparent s natpisom "Fuck you all" ili im isto verbalno purućit i spektakularno otić s pozornice ostavljajući za sobom spaljenu pozornicu, jer majke mi , ja sam mislila da ona to sve njih ismijava pa njihovu jadnost prikazuje potenciranu. Ono , woo hooo, imamo hrvatskog Yankovica.
A onda bolna istina. To je Severina. Nije ona tolko pametna, tojest ona to pjeva za OZBILJNO.
Dalje ne mislim govoriti o tome kolko je sve to jadno. Jer je oćito da je sve namješteno. A možda i nije. Možda Severina radi isto što i Eminem. Kontroverza donosi popularnost. Na ovaj naćin je svima upala u oko, ne ? A istina je da se ni ne da van iz njega...
Uostalom. Preko ljeta svi na sva usta hvale naše temperamentne djevojke, ne? A kad se vidi kakva glazba stoji iza toga, svi se nekog vraga čude. Zanimljivo.No ajde, preživjedoh, to je jedino bitno.
I konačno ulazimo mi u Italiju, već je i Sunce izašlo. Meni je prvi put da sam u Italiji.
I jedan dio onoga kuda smo putovali je zbilja očaravajući. Toliko je ravan da se naša Turopoljska ravnica ćini kao Alpe u usporedbi s njima.
I loze. Dokle god pogled seže , sve zasađeno vinogradima, u redovima , sve savršeno uređeno ... podrezano. He he , moju bi baku herc strefil kad bi vidjela kako oni podrezuju i kolko reznika ostavljaju. A onda voćnjaci. Nisam sigurna koja je to voćka, ali su procvale rozim cvjetovima ... već , dok kod nas još nema ni traga pupovima. Bar meni, koja imam, jako površno znanje o tome i koja zbilja premalo vremena posvećujem buravku vani i uživanju u vlastitom carstvu među granama voćaka.
Ali zbilja je predivno. Kao more posebno zbog boje, gdje su valovi sasvim lagani ali savršeno usklađeni, koje se na horizontu stapa s oblačnim nebom.
Jedimo što je kvarilo ugođaj je bila industrija. Znam da je prijeko potrebna, ali ipak srce teško može oprostiti što uništava taj zbilja prekrasan krajolik svojim velikim savršeno pravilnim jednobojnim konstrukcijama i velikim znakovima koji promoviraju ime. Čovjekovo ime.
Čovjekov rad je ovo što tom kraju daje takvu posebnost , a ime ono što ga uništava.
Kasnije se dođe u brdovitiji kraj. Prošli smo pored jedne utvrde na nekom brdašcu. Nisam mogla skinuti oći s nje. Još dugo nakon što smo ju prošli gledala sam u njenom smjeru pokušavajući raspoznati njene obrise.
To me podsjetilo na Istru. Jedan od najljepših krajeva koji sam ikad videla. Ne obala. Unutrašnjost. Brda s davno urušenim utvrdama ... pred oćima mi se same, posve nesvjesno stvaraju slike velikih gradova , ratova ... uspona i padova , dok ta brda samo stoje i gladaju mala stvorenja kako se igraju života na njihovim padinama.
Prošli smo i pored nekoliko zbilja velikih imanja s ogromnim bogato urešenim kućama, upadljivo roze boje.
I građevine za koju pretpostavljam da je Gardalandov hotel koja imitira njihov stil. Mislim da je to najveća gđavevina koju sam uživo vidjela u životu. Kada se voziš pored njene prednje strane, sama raskošnost ulaza te zapanji. Onda velićina, a tek kasnije shvatiš da je to samo prednju dio i da je objekt zapravo pet puta veći. Wau . Ali zbilja , wau.
Do onda, suputnici postaju već polako nervozni jer se putovanje malo oduljilo i svi protestno zahtjevaju ugladati taj Gardaland. Meni je nekako bilo svejedno. Doći će, to je sve što je bitno. I onda konaćno bus se zaustavi na parkiralištu toga, da se jednostavno izrazimo Bogu iza nogu smještenog tematskog parka. Zbilja me iznenadila ćinjenica da je park na potpuno izoliranom mjestu, na obali nekog jezera ćijeg se imena ne sjećam, jer ja nikad ne pamtim imena, okružen kućicama ljudi koji kao i svi ostali žive jedni od poljiprivrede, drugi od nečeg drugog i kontrast je toliko jak da skoro bole oći od njega.
I stojimo mi na parkiralištu, istežući ruke i noge ukoćene od dugotrajne skvrćenoti kad poćnu pristizati drugi busevi. Ipak je dan otvorenja, pa smo oćekivali gužvu, koje kao što se kasnije pokazalo samom ćinjenicom da smo sve stigli vidjeti nije bilo.
Dakle dolazi bus i parkira se pored nas. Talijani. Sve što mogu reći je da sam naućila puno o talijanima. I sad ih još manje volim.
Mislim nije da sam ja to puna predrasuda i da ih prezirem kao naciju, jer u konaćnici prezirem ja i Mraclin pa se opet ispostavilo da i tamo imam sasvim pristojih pripadnika ljudske vrste, ali gladjući njih kao cjelinu,zbilja se ... razoćaraš u najmanju ruku.Jer ioak su oni ono... Europljani. E pa , samo nek se zna, oni su svi skupa veći seljačine od nas.
Gardaland. Tematski park u koji dolaze turisti iz cjele Europe, koji se nalazi u zemlji puno većoj i razvijenijoj od nas.
I niko ne govori engleski. Mi smo svi od reda na guzice popadali od šoka. Svi samo i jedino - Talijanski.
Mislim ni naše prodavaćice u dućanima ne znaju Engleski, ali TURISTIČKI RADNICI kojima je u opisu posla komunikacija s stranim državlajnima - neznaju niti osnive engleskog jezika.
Nisu to samo oni. I talijanski turisti. Ni beee engleskog. I onda smo mi kao nacija nekakvi neobrazovani Balkanci, ruralci i kaj ja znam. Sramota, to je sve što mogu reći, sramota.
I vrati se onda razrednica, podjeli nam ulaznice i karte, te se mi uputimo prema ulazu. Čekali smo par minuta koje smo iskoristila za odlazak na WC. Kako su se samo ljudi iznenadili kad su shvatili da su više od pola wc-a čućavci. Ja osobno nemam ništa protiv njih , bože moj, kolko smo se samo tisuća puta igrali na polju di bi ti trebao cjeli dan da odeš doma na wc, pa je grmlje idealno rješenje. No big deal.
No ćini se da drugi baš i nisu bili tolko oduševljeni i radje su ćekali da se osolobode oni malobrojni obićni. Well nema veze , bar ja ne moram ćekat u redu.
I dok mi tamo strpljivo ćekamo u prekrasno uređenom ulazu, poćnu se ljudi odjednom kretat, otvoreno je.
I malo se proguramo. No dobro , ne baš "malo" al ok je. I to smo dobro iskoristili pa smo odmah otišli do The naj atrakcije o kojoj svi prićaju. Blue tornado. Sama velićina je prilićno zastrašujuća. Al ono, ja sam i tako obavezna ići, pa je velićina zapravo nevažna.
Naravno, nisam se nadala sa ćemo prvo ići na to i još nije bilo ni r od reda i znali smo da ne ćemo opet imati takvu priliku.
Ja sam naravno glasala protiv toga da odmah idemo, ali demokracija je demokracija pa sam i ja bila primorama ići. A i znala sam da ćim prije završim s time, to bolje.
Bierbelly je ostala da ćuva torbe, dok smo Lain, Arya, Daisy i ja praktički odtrčale do kraja minijaturnog reda koji je bio.
Priznajem, bilo me strah. Ali ni približno onako kako sam mislila da će biti, jer imam prilićno neugodne uspomene na taj tip zabave.
Al ne znam, sad imam osjećaj da me nije bilo strah samo jer sam bila s prijateljima. Ne jer sam se imala neku priliku dokazati ili nešto takvo. Nego jednostavno jer sam znala, da ako ginemo, ginemo zajedno. A i o tome sam već tisuću puta prićala s Daisy koja je poznato ovisina o adrenalinu i s kojom uvijek planiram kako ćemo na bungee. I ona kaže da je totalno zabavno i da ni ne osjetiš da te okrene,a ona je dokazano uvijek u pravu.
Na kraju sam sjedila s Lain i drago mi je zbog toga. Ono kad te polako dižu je najstrašniji dio vožnje. Držiš prijateljičinu ruku i govoriš stvari da olakšaš sebi i njoj te se opraštaš sa svima koji su ti ikada išta znaćili. I onda, trenutak prije nego počneš padati nekako ti taj stisak ruke postane jedino što osjećaš, jedino što te uvjerava da si još živ. I onda ju pustiš i počneš padati.
Prva sekunda ili dvije ... žmiriš i vrišteći moliš Boga samo neka ti da da preživiš. A onda otvoriš oći i shvatiš, ček ... to je to? Woo hoo!
I ostatak minute jednostavno apsolutno uživaš u osjećaju i vrištiš iz zabave. Jer tako je puno bolje, ne znam zašto.
I naravno, žao ti je što nije veći, dulji i brži. Kad te iskrcaju, nemaš izbora nego oduševljeno prepričavat odgađaje suputnicima i trčeći odjuriti do onih koji su čuvali stvari. A baš kad mo mi došle, tamo su bile i raska i fizičarka ,a mi se kesimo ko lude i s 20 metara daljine trčimo skaćemo do njih vrišteći kak je fenomenalno. Malo su nas ćudno gledale i nisu baš povjerovale, al ko im je kriv.
Kasnije smo išle još dva puta, zadnji put sam sjedila s Daisy i sjele skroz na prvo, najprvije mjesto. I tamo je definitivno najbolje, ništa ti ne blokira pogled.
Ostatak dana je povjest. Jedna stvar za drugom, jedva sam ćekala da poćne, ćak sam se suoćila s nekim stvarima na koje sam prije uporno odbijala ići, zapravo nije mi bilo ni na kraj pameti da probam i zato mi je sad posebno darago, i posebno je bilo zabavno i posebno sam se smijala. A ima i novih cool stvari. Poput Sequoia adventura. To te vozi naopačke i potpuno polagano, tako da si posve svjesan da si naglavačke. A meni cjelo vrijeme iz glave nije izlazila misao "krepani oposum" jer ti ruke i noge vise ko da si crko. Smijala sam se i to manijakalno. Da je vožnja duža misli da bih se ugušila od smjeha.
I vozila sam se u šalicama. Što mi je davna želja, zapravo odkad sam igrala Theme Park. I na konjićima. Toga kod nas nema.
Klici su se malo durili, al nema veze. Najbolje je bilo kad su prošle profesorice. Ne znam jesu nas vidjele,al uostalom nije me ni briga.
Jer ono, popunjena je velika rupa nastala u djetinjstvu. A kao što i Lain reće. Nismo mi papci jer se vozimo na konjićima, i Franz Ferdinand su to napravili. =)
Fantasy world ili kako se već zove odjeljak im je isto odlićan. Ostala bih tamo cjeli dan da sam mogla. Malo je više usmjereno prema klincima, ali opet, ono drvo im je zbilja fantastićno, a još s njega i padaju latice ... sve je savršeno uređeno kao i cjeli park. Zbilja, koliko oni to sve održavaju, ćovjek bi pomislio da tamo nikad nema nikoga a ne da je rulja stalno unutra koja sve uneređuje. Zbilja su im šetnice prekrasne, dodaju posebnu atmosferu svemu tome.
I od vožnji mi se posebno svidjela ona u gusarskom brodu. Onaj dio u šumi ... zbilja postaneš homesick ... ko i cool efekti u Egipat djelu. I pred kraj smo išli na vožnje s vodom. He he , rafting je bio zakon. Malo samo se svi promoćili, malo sam ja skolo ispala iz vozila, al dobro je. I Atlantida. Prezakon. Kad počneš padati digneš ruke u zrak i vrištiš na sav glas. Negdje na pola puta, meni glas krepa ... he he :) A i dobro zašprica facu. Al u svakom slučaju, wau za to kako su sve to složili.
He , a najveća fora je kaj sam ja cjeli dan jela. Ne onak manijakalno, nego lagano, svakih pola sata jedan Bananko. I nije mi opće bilo zlo. Nekada jednostavno moraš voljeti svoj želudac. Jedino mi je pozlilo malo nakon 4D vožnje. Nije mi još jasno zašto 4D ali nije ni bitno.
Uglavnom puste te u dvoranu s posebnim sjedalima i dobiješ naočale. Onda puste onakav poseban film i ćini ti se 3D. Vožnja rudnikom.
Onak, ludo je. Tolko se zabijaš u stvari da te poslje koma boli vrat. Valdja to znaći da mora biti realno. Najbolji su mi šišmiši koji ti u jednom trenu ulete. Onak, imaš feeling da će ti u usta uletjet kak ti blizu leti.
Bilo je još puuuno toga ali u svakom slućaju mislim da ne ću tako uskoro zaboraviti doživljaje iz Gardalanda.
Povratak je bio nešto drugaćiji, već je padao mrak i nije se moglo uživati u krajoliku pa sam posudila mp3 od Daisy. Pametan potez.
Ona ima hrpuuu zakon stvari. Ali zbilja ono. Gušt. Zbog njih sam i nakon više od 24 sata ne spavanja bila raspoloženja ono ... da nisam bila u busu ustala bi i plesala. Najbolje je dok ideš kroz tunel. Svuda oko tebe mrak samo vani ispresjeckano pulsira žuto svjetlo od kojeg istovremeo bole oći ali te njegov pravilan ritam smiruje i slušaš pjesmu za koju nemaš pojma ni ćija je ni kako se zove ... jednostavno je tu i donosi lagane misli koje te udaljuju od busa, od susjede i treštećih narodnjaka, od stupioznog filma na tv-u ... I'll Keep you my dirty little secret ... pjesma mi se sad više i ne ćini kao ništa posebno, ali eto trej tren, bila je sve što sam trebala ćuti.
A onda je došao i Linkin Park i donio sasvim novi paket misli.Tojest HIM ali oni idu nekako zaredom, i sve je to nekako povezano.
Možda je kao što uvijek tvrdim sve bilo točno onako kako je trebalo biti? Možda sam morala sjediti tamo gdje jesam , prićati s nekim ljudima i uvidjeti sa su i oni samo ljudi... prisilno sudjelovati u nekim razgovorima makar pasivno i uvidjeti da su neki ljudi opravdali svoje nadimke.
A i danas za rućkom. Posvađala sam se s bratom oko narodnjaka. On je reklo bi se metalac. Ili bio. Ili nije bitno. Uglavnom on tvrdi da je glupo ne poštovati nekoga samo jer sluša stihove poput " Otišo si, sarme jeo nisi" i sl. Vjerojatno dotičan stih i ne postoji, to samo citiram profesoricu iz Hrvatskog. Nekako me na neki naćin šokirao. Ali bio je to samo prirodan nastavak na ono jućer.
Oni su samo nešto drugaćiji. Rade na drugim prinicipima i to je sve. Možda ljudi jednostavno moraju mrziti nekoga i onda smišljaju izlike.
Sad je neprihvatljvo mrzit crnce i Rome, ajmo onda mrzit jedni druge. Glazba je samo sasvim slučajno postala naćin obilježavanja.
A zašto se moramo mrziti? I o tome sam razmišljala. Zašto ja ne podnosim ljude koje ne podnosim ... ?
I to povežem s pojavom zbog koje smo prije zezale jednu osobu ... alfa mužjak thing. Naravno, kod cura, a mužjak je djelomice iz komedije, a djelomice jer nam je to prvo palo na pamet. Općenito je poznato da ako se cura osjeća ugroženo na ovaj ili onaj naćin, da će ona mrziti konkurenciju. I to je skoro cjela mudrost. I onda da bismo zanjekali da smo takve životinje, kažemo, ne mrzim ja nju jer moj dečko misli da je zgodna nego ...hmmm... sluša narodnjake! ili ... ima glupu frizuru! ili ti se jednostavno ne sviđa naćin na koji govori, nije bitno.
Sve je bolje od priznavanja da ju na bilo koji naćin doživljavaš kao konkurenciju i na neki se naćin osjećaš inferiorno, svjesno ili podsvjesno. I to ne samo oko dečkiju. Oko bilo ćega do čega ti je stalo. Voliš nešto i misliš da si dobar u tome. I onda ti dođe neko i pomete pod s tobom. Koliko god ta osoba bila zlatna, mrzit ćeš ju.
A onda kad dođeš do toga da mrziš nekoga ko sluša narodnjake, a to će se prije ili kasnije dogoditi zbog njihove životne filozofije ili možda nedostatka iste,a ni ta glazba ti nikada nije bila draga,jednostavno zamrziš svu živu glazbu koja ima ikakve veze s narodnjacima i svi ljudi koji ju slušaju su ti odmah ... neko koga baš i ne voliš previše.
A možda je to samo zato jer ćesto popularni ljudi slušaju takvu glazbu. A budući da je tvoj naćin života sušta suprotnost njihovom, imaju malo razumjevanja za tebe i tvoj ravnopravan položaj u društvu. A onda dolazi pitanje, je li uredu mrziti nekoga samo zato jer on mrzi tebe ? Kao što Michael Stipe vješto reće ... Now I don't believe and I never did that two wrongs make a right ...
Putovanje je također odužila i činjenica da me zbog skoro svakog pomicanja noge hvatao ubojiti grč u listu. A to,vjerujte mi, boli.
I činjenica da mi je nakon nekog vremena krepo Daisyin mp3 pa sam joj ga morala vratiti. Ćak sam i odspavala ... valjda pola sata. I ima malo stvari neugodnijih od prisilnog buđenja, nakon tako kratkog spavanja kad si u stanju da ti malo fali da se ne onesvjestiš. Ali eto , došli smo do granice, vozač je upalio svjetla, više nema naćina da zaspijem.
Uvijek se volim voziti poded Zagreba, posebice noću. Zbilja prekrasno izgleda.
I tako .. vratili smo se u dva. Ljepo je ponovo leći u svoj krevet, zagrliti Borisa i pošteno protegnuti noge.
Spavala sam do ... deset rekla bih , ali sam se zbilja ljepo naspavala. Još sam poslje ležala na tom svom krevetu, obasjana najdražom zrakom sunca i razmišljala o svemu što je bilo ... svemu što sam saznala, svemu što se promjenilo, svemu što je ostalo isto.
A onda, kao i obićno, došla je stara i odvukla me na rućak gdje se vodila već uobićajena rasprava o školskom sustavu ili nećem sličnom. I ponovo , sve što ostaje je onaj dobar stari osjećaj da je sve u najboljem mogućem redu.
Post je objavljen 02.04.2006. u 14:59 sati.