Raspjevani dikobraz
utorak, 25.04.2006.
Back some day
Eto, kao i sve, post mora početi početkom. Za koji sam inspiraciju izgubila prije previše mjeseci. Nije mi više do pozdravljanja cjenjene publike. Ne da mi se više uveseljavati vas svojim bijednim pokušajima da budem duhovita. Tako valjda mora biti.
Dugo sam godina samo sanjala da dobijem net. Uz sve ljude, oko mene, nisu mi bili dovoljni. I onda jednom, onako skroz bezveze, nakon godina i godina odbijanja stari je jednom samo bezveze reko, e i da, za par tjedana nam dolazi maxADSL. Ja sam šiznula od sreće.
Prvih dana dok su sve slagali i instarilavali skakutala sam naokolo kao onaj dan kada je mama donjela u velikim kutijama moj prvi PC.
He he, afkors onda je brat sve slagao. I sad bi. Tome služe braća, ne? Htjela sam mu krv popiti jer mu treba toliko puno vremena ...
i prvi dan kad su me pustili na net, jedna od prvih stvari koje sam napravila bila je otvorila blog.
Trebalo je to biti moje tajno mjestašce, na kojem ću prićati o onim stvarima o kojima ljudi s kojima sam svakdnevno okružena nemaju pojma, gdje ću biti okružena slićnim čudacima kao što sam ja ... nekako te to sveopće prihvaćanje paše.
I nekako polako, jedna je era završila, druga počela. Bilo je to prije nešto manje od jedne godine.
I eto, još uvijek sam ovdije i pišem. Iste stare besmislice. Samo sada sa nešto manje entuzijazma i nešto više realinosti.
Pa dakle da i počnemo tamo gdje sam prekujčer završila. Nedjeljno podne.
Misa je kao što znate bila na otvorenom. Odmah sam prepoznala Lain po novim tenkama. Misa je zapravo bila ljepa. Nisam previše slušala, pridrjemala sam. Ali neke su mi se riječi probile do svjesti. I neobično je kako sam se savršeno toga trena osiječala, misli zaokupljenih krošnjom nekog drva ćije su se grane sasvim elegantno razgranjivale do samih rubova posutih rijetkim cvijetovima. A možda i nije bilo cvjetova, možda su bili samo mladi lisići koji su skoro jednako tako dojmljivi.
Ćak sam razmišljala kako bih mogla svake nedjelje otići na misu. Da mi to bude ona konstanta, nešto na što mogu uvijek računati.
Nekad su najbolji prijatelji oni s kojima niste nikada prozborili ni jednu jedinu rijeć. Oni pored kojih jednostavno nedjelju za nedjeljom stojite.
Oni s kojima kližete. S jednom bih se ženskom mojih godina zbilja mogla skompati. Svake nedjelje je tamo. Izgleda simpatično.
Obožavam klizati za vrijeme dana dok prirodna svjetlost pada na led. Daje neki poseban ugođaj.
Saznala sam nešto nevjerojatno. Rekla je stara da je jedne godine Dom sportova bio otvoren cjelo ljeto! Male su šanse da se to ponovi, ali je očito da će ove godine sezona biti duga. Sad nema onih nesnosnih gužvi. Samo tridesetak kroničnih zaljubljenika u led i par početnika.
Glazba je ponovo bila očajna. Jednog dana moram zalemat lika koji ju pušta i natjerat ga da taj posao prepusti svom kovrčavom prijatelju s odličnim ukusom.
Valjda moja neuravnoteženost u zadnje vrijeme ima nekakve veze s odrastanjem i time.
Naime, u četvrtak mi je stara odbila pripraviti večeru.
Što znaći, još moljakanja. Nope, nije popuštala, ili ću si sama složit ili idem spavat gladna. Eto mili moji, to znaći biti razmaženo derište.
Izbor je pao na špagete. Mislim da nije bilo apsolutno nužno spaliti toliko lonaca, ali završile su relativno jestivo.
Sutradan, ista priča. Samo što sam ovaj put morala nahraniti i sestru.
Znate, kod nas se obrazovanje izuzetno poštuje. Mojim starcima nikad nije bilo žao dati mi pare za knjigu ili nešto slićno ćime bi mi širili vidike.
Ne znam, nekad imam osjećaj da su nas savršeno kulturno odgojili da budemo apsolutno nesposobni.
No ajde. Natjerat ću mamu da me naući kuhat kolko i ona zna. Jer ono, ona je prije svega dijete elektronike. Nije baš moćna kuharica.
Da zagnjavim baku? Ona bi se sigurno veselila ...
Uglavnom, dozlogrdilo mi je svaki dan bit gladna dok se stara ne dofura s posla, a svaki dan onda još žicat klopu je krajnje ponižavajuće.
Moram poradit na toj samostalnost ideji. Nije da je baš tolko teško. Danas sam sama otišla u McDonalds. Wee hee za mene.
Ali sam nutra najetjela na frendicu pa nije ispalo toliko loše. Svejedno, bravo meni za hrabrost X)
Ponedjeljak je u školi bio relativno nebitan dan bez nekih većih iznenađenja. Sve teče kao što je planirano.
Ali doma, e koma. Sisterka je iz zahvalsnoti pojela pola hrenovke. Super, više za mene.
A da. Okrenuo mi se raspored s vježbama. Sad sam opet ujutro u ponedjeljak prva dva dana slobodna. Super. Odem kasnijim busem, prošećem se preko pola grada, odem do DM-a, prosjedim pola sata u knjižnici i tako to prođe.
Ali posudila sam ono special. Lolčina. Ponovo Lauru. Izašo je i novi, a ni prvi nisam pročitala. Ima i gorih naćina da se potrati podne.
A druga knjiga ... sve što mogu reći je kad vam nešt paše, ne isprobavajte nove stvari. Ja učinidoh veliki zarib.
Dakle, kako bih probala barem djelomice shvatiti tu stvar s osjećajima i sve to, posudidih ljubić. Yup. Zapravo i nije tolko strašno.
Već dugo vremena nisam pročitala da neko nekoga oslovljava s picajzla. Na neki je naćin i smješno kad ispadne da je ženskin dečko napravio djete njenoj sestrični. Još joj ona dođe u kuću, tj. njegovu kuću to joj osobno priopčiti. A žena full mirna. Ja bi joj iskreno skočila za vrat i grkljan odgrizla kao što se Lain neki dan zanimljivo dosjetila. Ili usisala joj mozak kroz slamčicu i onda ga pljunola i pesala po njemu ili nešto u tom stilu. U svakom slučaju nije bio potpun gubitak vremena. Podsjetilo me kako se samnom niko, ali baš niko ne će zajebavat.
Iako možda malo pretjera s metaforom kad nakraju završi s likom koji izgleda ko Frankenštajnov unuk. Bez hiperbole.
A ima i par korisnih savjeta o uređenju interijera. Ako se ikome da, nećete posve i potpuno požaliti.Samo djelomićno. (iako sam ja sad odala sva iznenađenja u knjizi, koja su iskreno jedna od rjetkih stvari koje ju ćine zanimljivom dok se obićno posve izgubite u opisu kupovanja namještaja na deset stranica). Eva Heller - Muškarac koji je toga vrijedan. ... hmmm ... mimoze... ko bi reko...
I da, onda mi je odmah kad sam došla doma pala na pamet super ideja. Spentradoh se na Višnjicu. Knjiga je iz knjižnice pa ideja da ju nosim u ustima nije dolazila u obzir. Pa sam se popela samo jednom rukom. Ja sam tako nevjerojatno zakon.
Uglavnom, zapravo je prilično cool tamo gore. Znate ono podne da ne može biti više podne, a sunce prži ko ludo. A vi ste vani na toplom ali zbog vjetra svježem zraku , sjedite u krošnji okruženi bjelim cvjetovima i zelenim listićima i svakojakim kukcima. Sjednete na mjesto koje je tek odnedavna vaše. Prije je moja grana bila na rubu, skroz ono egzotično. A sad je skroz kod debla, savršeno oblikovano za udobno sjedenje. Volim kad mi noge tako vise. Zapravo volim mahati nogama, nikad ne mogu biti pri miru. Znate što je još super?
Pogledati prema tlu i vidjeti samo travu izšaranu tankim sjenama grana i jednom većom, mojom. I sve se to lagano njiše na vjetru ...
I tako bih čitala tamo gore, ne bih se uopće spuštala, da se mene pita nikada. Ali onda su me opazili susjedi i onmah povikali nešto u stilu kaj glumim tarzana. Nekad me totalno nerviraju. Pogotovo kad doručkujem u piđami a jedan od njih dođe na rakiju. Ne volim kad me ljudi gledaju dok jedem. I ispituju glupa pitanja. I tako mi je prisjelo pa sam otišla u kuću. Nije ni madrac u dnevnoj pred tv-om loš. Zapravo, ja deke samo nabacam natrag na madrac kad ih prozračim. I onda su u ponedjeljak uvijek friške i ljepo nabacane.
I baš sam se ufurala u čitanje kad dojuri brat i navali da je stari došo da se dovućem van, sadimo krumpire.
Nama je polje odmah iza kuće pa uvijek imamo i krumpire i kukuruzu. Iako se kukuruze bojim ko vraga zbog snjeti. Prije sam zapravo voljela kuruzu dok nisam prvi put vijdjela to čudo. I odonda više ni blizu. Uglavnom da, vrijeme je da se ponovo odcrnči svoje. I nije bilo bitno kaj sam dan prije sat i pol stajala na misi, pa bila na klizanju, pa se opet sat vremena šetala ... nope, izlika nema.
Došla je i baka. S tatine strane. Ona je jedna prilično posebna žena rekla bih.
Koliko znam, jedina žena koja može mog starog natjerat da ušuti.
Odrasla je u obitelji s devetero djece, možda ćak i najstarija. Što zapravo znaći da je odgojila svoju braću i sestre.
To je zapravo sve što znam o njezinom životu. Ali znam kakva je. Sve je uvijek po njezinom. A i ako nije uspostavi se da bi bilo bolje da je bilo. Da je rođena u nekom novijem vremenu u nekom urbanijoj sredini, sigurna sam da bi puno postigla.
A ovako je baka jednoj ovakvoj nezahvalnci koja ne zna ni jednom mjesećno otić do nje iako živi prekoputa osim ako zaboravi ključeve od kuče. Al nije ni to tolko loša sudbina zapravo.
I točno se sjećam kad sam ju pitala kako da stavljam da mi je rekla:"Dojdi da te nafčim, da znaš ka buš zamuš išla. Da ti naju tam mater kleli." Nemam pojma kak to vama zvući. Meni je bilo supermotivirajuće. Nasmijala se jesam, sigurno će mi egzistencija ovisit o sadnji krumpira,ali ono, nikad ne znaš. ;) I tako. Nakon sat vremena noge su mi se počele tresti. Svakim sam saginjanjem sve jače zagrizala da zagušim jauk. Znate kako to ide. I kad napraviš svoj dio, pomažeš ostalima dok nisu svi gotovi.
Ne mogu zamisliti to raditi cjeli dan. Ali nekada ... znaju stari. Nije bilo frižidera. Ni dučana. Jeo si ono što ti je raslo u vrtu, ono što si posadio. Ručno. Nema jamičanja kultivatorom ... ali eto, danas se lakše živi. Ljudi su izbjegli bol u nogama, sad imaju bolove u glavi.
Nekako se sve više ćini da najbolje razmišljam u vodi tolko vrućoj da ćak i gljivice na nogama pokrepaju. Ma zezam se, gljivice su puno otpornije. Malo čudovište je tolko bezobrazno da uvijek potroši svu toplu vodu i onda mi to još nabija na nos. Pa ja moram štrikat dok se voda zgrije što me strašno nervira. Ali uredu je. Nije to nikako najiritantnija stvar kod nas.
Eto, jedan razlog zašto nije dobro da za blog znaju svi i svakakvi ljudi. Trenutno je stavar koja me najviše nervira komad mesa koji mi je za nedjeljnim ručkom zapeo za zub i nikojim se silama ne da van. I to me strašno nervira. I ja sad to ne smijem napisat, jer sam ja kulturna osoba. A kulturne osobe nisu takvi barbari da čačkaju po zubima. Ne dok ih drugi vide. I nikako se ne žale na to.
A dovraga. To je vidite taj problem. Sasvim je očito da kad ste u društvu jedna ste osoba, a doma ste druga. Kao da oko kuće ima neko polje koje štiti od vanjskog svijeta i doma možete radti kaj god hoćete. Iako objektivno kad izađem na balkon, vidi me više ljudi nego u središtu našeg gradića. I sad sam doma podešena na taj naćin funkcioniranja, a istovremeno će ono što doma pišem čitati ljudi s kojima sam podešena na druge standarde. I to je pljuga. A da znate kako se samo sisterka umiljato podriguje. Još malo pa će uvježbat note. Stara se naravno prepala da će svoju vještinu demonstrirat i u školi pa mi je zbranila da joj budem trener i menađer. Ali vi to afkors ne znate.
Društvene norme su tako slatke stvari. Ne možeš s njima, ne možeš bez njih.
Danas ... imali smo memo aids radionice. Nije bed. Pola smo sata sjedili u krugu i slušali glupe odgovore na glupa pitanja.
Naravno da niko ne zna zašto cure idu čoporativno na wc. To je valjda jedan od onih instinkata, znate ženke su u skupinama i to, dok su muški individualci koji znaju i sami pišat. Iako su odma poslje toga i oni čoporativno odjurili na wc, ali to zapravo i nije bitno.
I ako niste znali, kad cura kaže ne misli možda, a kad kaže možda misli da. Vidi vidi. A i još smo nešto naučili. Što god dečke pitate odgovoriti će možda. U svakom slučaju, ljepo smo zaribali one koji su to kao priredili. I naučili apsolutno ništa. Ali hey, to nije bila ni poanta.
Još uvijek mislim da je najbolja idea u cjeloj toj anti-aids kampanji zapravo bio plakat na kojem piše zagrli me koji su svi redom grlili.
Ne želim ni pomišljati na broj bakterija i bacila na njemu. yuck.
Danas sam također dobila priliku napraviti još nešto konstruktivno. Doduše, velićina frizure me full zastrašila pa sam samo uspjela nekako promucati da najbolje da zaboravi da sam ikada išta rekla, bla bla bla, onda je ona nešto o prekidu, ja samo klimam, da da da ...
I tako je završila moja mogućnost da se možda i malo uspnem na društvenoj ljestvici. Hmm, zapravo mi je tak svejedno kaj ONE misle.
Zapravo mi je s vremenom sve gluplje i gluplje išta ikome pričati. Mislim jedno je zafrkancija kad je bilo suprug i to, ali nekak mi više nije do toga. Sve mi se više ćini da se zapravo nikoga ne tiće moj status i da su ona cerekanja i hihotanja totalne djetinjarije.
A to totalno nije zabavno. Već sam sama sebi dosadna. Ali eto, posjedovanje slika koje ne bi trebao imati to valjda radi ljudima.
Jučer sam uhvatila sestru da mi čita blog. Najs najs. Nije da će naić na nešt kaj ne bi trebala znati, ali ipak, to je malo iritantno.
Onak, jel ja čitam njezin? Da? A dobro, ona mi ionak sve to ispriča.
Nema više karti za Franca. Prošla baba s kolačima. Nekak mi je ta rečenica jedina konstanta u životu. Prošla baba s kolačima.
I onda sam ja nestrpljiva. Naravno da jesam kvragu, kad će sve vjerojatno skoro otić vrit.
Moram nekoga nazvati Jack. Nedostaje mi uređaja i cakanih stvari. I danas sam zaboravila ko je Boris. Katastrofa. Naravno, Arya zna pa me podsjetila :P Da i Saša ... ludi su oni. Čovjek se s vremenom privikne na dlakava leđa i linjanje ^^
Ustanovila sam da sam na 80% slika u rozim majcama. Što je krajnje neobićno budući da većinu vremena nosim tamnoplave i crne majce.
Sigurno mora da je posrijedi neka zavjera ...
U da. Upravo mi se iz vedra neba, ilti s zaflekanog stropa srušila neka zelena buba koju sam prije pola sata stjerala s ekrana. Ćini se da je sad mrtva. Moram pomnije ispitati slučaj. Full je ludo kad im se trzaju noge. Stoga vas napuštam, kako bih se plemenito borila za život ovog nevinog kukca. U gle, živ je! Wau, mora da sam opaki healer ... a baš sam ga mislila u gulaš ubacit ... ccc ...
No ajde, puno pozdrava svima!
