Raspjevani dikobraz
petak, 23.06.2006.
Tra tra tra tra, nova sljička. Orginalno inspirirana jednim drugim crtežem, za koji postoji velika vjerojatnost da će zauvijek ostati među skicama. Ali je ideja zanimljiva. Dakle, radi se o anđelu, preciznije, ženskoj s krilima, prilično anđeoski obučenoj.
Ali samo po sebi je jasno da anđeli ne mogu biti ženski. Ni muški. Djeca su najneutralnija. A osobno one prikaze anđela kao malih bucmastih bebača smatram više nego ogavnim. Onda ti trebaju malo starija djeca. I dobiješ ovo. :)
subota, 03.06.2006.
Oh. Kako sam samo zaboga opet završila ovdije?
Valjda mi je dosadio prošli post. Ali ne, zbilja je odvratan.
To uvijek mislim o svojim starim kreacijama. Prebrzo se mjenjam. Ha ha! I to je vjerojatno posljedica nepisanja.
Jer kad pišem, zadajem si okvire. Ja sam to to to i to. A to je u najmanju ruku loše. Ne treba ništa uzimat kao savršeno. Pa ni sebe.
Ne u sadašnjem stanju. Svi imaju potencijal biti "savršeni". A savršen si kad si ... uh, od kud da ja zaboga znam ^^
Samo me nervira kad ljudi misle da su neki drugi ljudi bolji od njih samo zato jer okolina smatra da su savršeniji.
Nervira me kad ja tako razmišljam. Činjenica je da su jedni ljudi objektivno ljepši od drugih. Jesu li?
Svi pričaju o nekoj simetriji o nekom zlatnom rezu i ko zna ćemu ... ali na kraju sve je to bezvezarija. Kad bi došlo do kraha civilizacije, ljepi bi ljudi prvi pocrkali. I to je sve kaj morate znati ^^ Zapravo ima neka čudna prvilačnost upravo u nesavršenosti ako mene pitate ...
Prije par tjedana je opet bio Klub boraca. Fenomenalan film. Trebali bi mi tako nešto organizirat. Nekad čovjek jednostavno želi da ga neko prebije, i to je to. Iako su ljudi neobično suzdržani kad ih zamoliš da te udare. Fkors ne u facu, nisam tak luda.
A udaranje lopte za pilates jednostavno nije to. Ne vraća dovoljno dobro. :)
Ali ne treba ni taj film obožavati bez razmišljanja. Ništa ne treba bezuvjetno obožavati, osim sebe naravno.
Par dana poslje tog filma radila sam svakakve ludosti. I sredila si nogu u procesu. Ali sad konaćno, mogu ponovo normalno hodati!
Ali ja nisam bitna ovdje. Ne da mi se pisat kaj sam radila, kako sam se osjećala ... bla bla bla.
Dakle bila sam prilično odlučna da ću zatvoriti blog. Jer sam primjetila u onom razdoblju kad nisam imala komp da se osječam ... bolje.
Naravno proživjela sam i apstinencijsku krizu, kad sam se htjela ubiti i sl. stvari, jer ne mogu na net, ali mislim da sam sad ok.
Iako, ko što profa iz vjeronauka veli, ovisnik je ovisnik zauvjek.
Ali sam skužila kolko mi je žovot zanimljiviji i sve, komunikacija s ljudima bolja ... kolko je super smijat se s sestrom, i kolko je ona zapravo super. Onak, neko ko će krepat od smjeha kad kažeš da je za dobro plesanje cha cha cha-a potrebno mrdat guzom.
Jer kad pišem post, ispucam se. Sve misli koncentriram na njega i sve što bih inaće rekla ljudima, stavljam ovamo. I sad si vjerojatno upropaštavam vikend. Jer kad pričaš s nekime, ti zapravo toj osobi poklanjaš svoje misli, svoje ideje, poklanjaš dio sebe.
A ovako, kome se ovako dajem? Svima koji su voljni čitati. A tolko očajna bome nisam.
Stoga baš i ne očekujte skoro neke posteve ili nešto ... imam važnijeg posla ;)