Raspjevani dikobraz
četvrtak, 20.04.2006.
handz
Ne znam. Možda sam ja s razlogom tu na margini. Tu da promatram, tu da shvatim.
Ima puno više prostora nego u središtu događaja znate.
Uvijek sam bila protiv predrasuda i osuđivanja ljudi prije nego ih uopće upoznate. A ljudi toliko često ( ukljićujući i mene) vole ljude klasificirati prema onome što im prvo zapne za oko. Ljudi smatraju da misle samo onda kad osuđuju.
I to je to s jedne strane. A opet istovremeno toliki kao da se prave glupi.
Jer odbijam vjerovati da su takvi zapravo.
Postoji dosta ljudi koje prilično dobro poznajem. Ali po čemu se razlikuju oni koje poznajem od onih koji mi se sviđaju? S kojima volim provoditi vrijeme? Nekako počinjem imati osjećaj da je zbilja stvar u nekoj karmi ili nečem sličnom. Ali čudno je što ja taj neki poseban duh pronalazim u najneobičnijim ljudima. Znate kad na tv-u objašnjavaju zašto nekoga vole mase. Zašto ju volimo? Jer ona jednostavno zrači!
Znate što? Meni ti ljudi uopče ne zrače ... po tome se razlikuju oni koje volim i oni koje ne volim. A možda je to samo jer su okolnosti takve.
Jesu li okolnosti glavni uvijet da biste nekome bili prijatelj? To me prilično brine. Ne znam zašto. Istina je da svi ti ljudi koji su posebni imaju slične interese kao i ja. Ima li to veze? Naravno da ima. Da nije bilo tih interesa, nikad ne bismo proveli toliko vremena zajedno i ne bi se formirao odnos. Uglavnom, počinjem imati osjećaj da je sve jedna velika slučajnost namještena da točno tako isapdne, da ja nemam apsolutno nikakvog utjecaja. Što sucks.
Uglavnom, opet ima ljudi koji imaju iste interese, a opet ... ne. Skrivaju se kao što zmija skriva noge. Nekad bih se najrađe počela derat na sve njih, da kog vraga rade, da nek malo promisle kvragu. Ali valjda je misao nešto što ne možeš utuviti čovjeku u glavu.
A kad osjetiš da osoba ne razmišlja, jezivo zapravo. Ko zombi. Ili osjećaš silu ili ne. I to je to. Ko što rekoh, prilično jezivo.
Praznici su danas uistinu počeli. Kia se dovukla do mene. Jednostavno je nevjerojatno ljep osjećaj smijati se cjeli dan, eto, iz gušta.
Prvo podne u dugo vremena da se nisam osjećala sama. Prvo podne se nisam ubijala razmišljajući o dalekim stvarima koje postoje, eto možda samo u mojoj glavi. Nisam razmišljala o svim pogreškama i glupostima koje sam napravila ...
Samo sam se smijala. Dok me nije zabolio trbuh. I onda još malo. Skoro sam se ugušila iskreno govoreći, a Kia nastavlja svoje komedijašenje i dalje ... i dalje ...
Nekako, život je idalje tu. Stvari koje su se dogodile nisu bile previše ljepe ni ohrabrujuće. Ali uz bol dolazi uvijek i još nešto.
Sakriveno, što otkrijemo tek kasnije. I više ti nije žao.
Možda bih trebala prestati biti takav pekmez i svaki put kad vidim bratićeve peseke kako se igraju govoriti u sebi awwww...
Nekako mi se ne da dalje trabunjati. A kad sam već tako započela pretvorimo ovo u posve sentimentalan post i napišimo odgovor nekoj anonimnoj osobi otprije ti posta imena ime7. Kao prvo htjela bih ti opsovati sve po spisku i reći ti da nemaš pojma o meni pa ne bulazni.
Ali ja nisam takva osoba. Ja ne psujem ljudima sve po spisku. Ja ljudima uopće ne psujem osima ko me zbilja, ali zbilja ne razljute.
Što je prilično teško, ali nije sad bitno. Vidiš, ono što meni nedostaje je mogučnost zapravo. Teško objašnjivo a ni ja ne kužim zapravo.
Na kaju, kad malo razmislim, zašt se ja opče bediram naokolo? hmmm ... ma da vam iskreno kažem, nemam pojma. Onak, masno otisnuto. Pooojma nemam. Sam znala kaj će se dogoditi? Znala sam. I? Opet sam neizrecivo ljuta na život jer nije napravio malu, malecku iznimku, samo ovaj put. Da samo ovaj put nije sve osuđeno na propast. E pa živote, samo ovaj put, bez zamjerki, ali odjebi.
Just friends he said ...
