Raspjevani dikobraz
utorak, 18.04.2006.
Moja će zvijezda za tebe biti jedna od zvijezda. Tako ćeš voljeti sve zvijezde...
"Moraš biti vrlo strpljiv",odgovori lisica. "Prvo ćeš sjesti malo dalje od mene, eto tako, u travu. Ja ću te gledati krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti. Govor je izvor svih nesporazuma. Ali ćeš svakoga dana moći sjesti bliže ... "
Pročitala sam Malog princa. Ponovo.
Sjetila sam ga se jučer, dok sam prekopavala dvorište u potrazi za biljkama za herbarij koji me u školi tjeraju da napravim.
Nakupila sam ih dosta, ali sam ih slučajno pustila da se osuše i sada moram ponovo. Ali najdraža mi je velika, bodljikava.
Vladala je travnjakom dok se ja, malo bahato stvorenje s motikom u ruci nisam pojavila odlučna da srušim njen imperij.
Ne znam. Tko sam ja da rušim carstva koja rade na meni neshvatljivim principima? Čije je postojanje toliko važnije od mojega?
Previše razmišljam kao odrasli. Nekako usput zaboravila sam što je zbilja važno. A odrasli ništa ne razumiju.
I tako se javila želja da ponovo pročitam Malog princa, da se ponovo sjetim kako je to biti dijete.
Djevojče zapravo. Sviđa mi se taj izraz. Nekako se sve što jesam, sve što nisam i sve što bih htjela biti susreće u njemu.
A zapravo je istina toliko jednostavna. Toliko jednostavna da ju uvijek ponovno zaboravimo. Kao razliku između d.o.o. i d.d.o.
Uostalom u teoriji uvijek sve radi. U teoriji.
Danas mi je omrzla kiša. Sjedila sam na najdražoj grani na Višnjici i jednostavno uživala u vjetru kad je poćela padati kiša. A bila sam odlučna da ne ću silaziti dok ne bude sve super. I bilo je, dok nisam sišla.
Uglavnom, to me podsjetilo kad sam sate i sate znala sjediti s Kiom u njenoj krošnji. Onda sam mislila da sam tako pametna. Da znam sve. I znate što? Bila sam u pravu. Znala sam sve što je ikada bilo važno. A svo vrijeme od onda sam posvetila ućenju nekih drugih stvari, stvari za koje su rekli da će mi trebati. Vjerojatno i hoće.
Propustila sam Na rubu znanosti jučer. A tema je bila dobra za razliku od ostalih u zadnje vrijeme za vrijeme kojih sam obićno zaspala. Iako je o Tesli bilo zanimljivo, zbilja je. Ali to je jače od mene, nisam mogla ne zaspati. Zbilja volim pametne ljude, genijalce reklo bi se.
Žao mi je što nisam do kraja pogledala Little man Tate. Simpa je klinac.
Ali sam zato gledala Sanju danas ujuro. Uz doručak. Bila ženska, bivša manekenka, koja kaže da je njoj bilo uvijek super u životu, da je bila jaka, najbolja, bla bla bla, i da je uvijek izbacivala iz života sve ono negativno. Čudno mi je to.
Ste gledali film prije par tjedana Bijeli oleandar? Zanimljiv u svakom slučaju. Meni najviše zbog jedne stvari koju ne znam jeste li primjetili, ali nije bitno. Ali nekako pomisliš ... ono, iza baš svake osobe godine su i godine. Patnje i patnje.
Nisam ja nikakva posebna kobasica kao što sam prije voljela izjavljivati.
Dakle, svi imaju probleme u školi, svima umiru članovi obitelji, svima se ljubavi raspadaju, svi su pod pritiscima ...
Kako to da onda ima na tone blogova koji su jednostavno ... šuplji ? Mislim, ako ja, antitalenat za pisanje s jednim izrazito prosječnim životom mogu ovoliko pisat, kako to da ljudi s *pravim* problemima i inspiracijom ne mogu postati ništa više od blještave slikice i tri reda teksta?
I onda ona kaže da je jaka. Jaka je jer je izbacila sve loše iz svog života. Zar nije jači onaj tko se s tim negativnim suoči, tko s time živi?
Nekako mi se ćini da njen sam lik obezvrijeđuje mnoge druge ljude. Ne znam. Možda joj samo zamjeram jer se susrećem s njenim mlađim verzijama. Možda je ona zapravo sasvim super osoba. A kvragu, ko nije super osoba? Sjećam se nekadašnjih leksikona po kojima su bila pitanja što misliš o ljudima iz škole. Svakome koga nisi podnosio si napisao "Super je osoba".
I da. Khm, možda sam malo pretjerala s upotrebom dijalekata u prošlom postu.
Ali vidite, činjenica je da se dogodilo nešto što se prije ili poslje trebalo. Ja i par frendica smo nazvane "ruralke" što je naravno smješno i više govori o nesigurnosti osobe koja to ime koristi nego o nama. Ali htio ti ne htio, to te nekako ipak ... jer prije sam išla u školu, tu u našu *selsku* i živim u jednom od čak civiliziranijih sela, pa je bila komedija kad smo jedni druge zvali seljačine, jer to tehnički svi jesmo.
I ne smeta mene ako me zovu kojim god oblikom čudakuše, freaka, štrebera mislim takve titule ti samo govore da ti dobro ide.
Ali ono, ovo je zbilja nisko. Ko rasizam. Dobro ne baš tako. I onda se s vremenom počneš pitat dal svi oni zapravo to misle, samo su prepristoji da to govore. Počneš se osječati kao da ti je to neki hendikep.
Stara je rekla da su nju zvali seljober. :) Bolje i to od uobičajenog *dečec*. Zato ja imam dugu kosu i to opranu.
Iako mi je dugogodišnja želja da se ošišam na kratko. Ne kratko onako s šiškama kako sam imala dok bijadoh bubica od klinca, nego kratko ko dečec. To bi bilo zabavno.
No nema veze, skurila je Arya jednom te dosadnjakoviće a i ja mislim da sam se rješila štetnog djelovanja toga na mene i ock smo.
Mislim ni ne bi imalo nekog utjecaja da nema dubokih nesigurnosti odprije. I onda se to samo ljepo nakelji. Onak. Več ti je pun kufer svega. Ali to sve proizlazi jedno iz drugog. Zbog nesigurnosti se javlja ljubomora koja mi je do sad izazvala i previše problema u životu.
Bilo je sasvim jasno da ću imat problema s time kad sam skoro izgrizla sedmogodišnjakinju na ledu. A s vremenom nije postajalo ništa bolje. Znate što je glupo ? Proglašavati ljenost i ljubomoru grijesima. Wtf je ljesnost uopće?
Prirodna sposobnost da se izvućeš od rada? Ko ja ^^ kad mi je stara nekih davnih dana davala radne zadatke preko vikenda, ja sam uzela olovku i papir i cjeli dan konstruirala sheme i planove i proračune o tome kako će ti radovi izgledati. Stara je šizila. X)
A ljudbomora? Ko što rekoh. Izraz nesigurnosti. Barem ovaj oblik koji ja znam. Zbog nekih mi stavri nikad nije bilo krivo kaj drugi imaju a ja nemam.
Ali kad je sustav toliko savršen. Nikako ne mogu naći grešku u njemu a stalno nešto ne valja! To me ubija. Da se na trepavice postavim idalje ne vidim propust. Iako nekako posve neprimjetno polagano ide na bolje ...
Zapravo su me starci ovaj vikend iznenadili. Zapravo stara. Od tate sam dobila samo predavanje zašto DaVincijevom kodu ne treba vjerovati. Ta njegova elegancija me tako ubija u pojam. Ne prodikuje on meni. Samo kaže:"Pročitala si DaVincijev kod? Na engleskom? I kaj kažeš? Si znala da je to napisao protestant
" i to je to. I onda sam ja sva ponosna jer sam malo prije izjavila da ja to Brownu niš ne vjerujem. Morate biti ponosni kad se gospodin otac slaže s vašim mišljenjem. To znaći da ste izrazito mudri. Da da ^^Zapravo ne baš tak, ali volim kad ispadnem da sam u pravu pred familijom. Znate ono, čast i to. Kod nas je to jako bitno. Zato me ona sramota iz ako se ne varam prošlog posta tolko boljela tuilila sam se danima, da ne govorimo da sam ih sve izbjegavala ko kugu.
Iako se nekad da budem iskrena osjećam kao vrsta razočaranja za njih. Barem za starog. Ono, to što sam žensko i to.
Jer, ima najstarijeg sina, koji je nespretni pametnjaković matematičar. Ima kćer koja je spretna ali lakovjerna i kćer šašavu umjetnicu.
Pogotovo jer svi čim me vide i čuju " ona je Marijanova" odma ... aaa ... ista on. Onak ... man.
Pogotovo jer tolko voli nogomet i stalno priča o klincima iz sela koji treniraju u klubu di on volontira. Zbilja imam osjećaj da bi on volio
da i negov *sin* isto tako ... Iako doduše sad kad razmislim o tome, zapravo i nije tako strašno jer uglavnom razvalim sve klince iz ulice pa idalje može biti ponosan na mene ^^ Ko i jednom na moru kad sam igrala protiv domaćih. Weee heee.
Iako sam zapravo stravično loš strijelac. To je debilno kaj nemamo u školi žensku ligu, kao što smo u osnovnoj imali. Nisam nikad pogodila ni jedan gol. Ali sam zato usred utakmice slomila nožni nokat. Onako, po pola. Osjetila sam nešto čudo ali sam skužila tek kad sam došla doma. Yeei za mene. Meni na terenu možete raditi kaj god hoćete. Nema sile koja bi me natjerala da odustanem ^^
Zapravo jedno od najčudnijih iskustava u životu ima veze s time. Kad sam bila na kvalifikacijama za Turopoljsku trku. Te godine sam bila 4. na trci zapravo. Ali kvalifikacije su bile ... ono boli te sve ko sam vrag nakon tih 2 km i onda zadnjih deset metara si poravnat s drugom ženskom. Taj tren, više me ništa nije boljelo, ko da sam taj tren krenula i prešišala ju za dosta. Taj osjećaj nikad ne ću zaboravit. Uopće kao da nemam tjelo. Potpuno frekish.
A stara? Kao prvo, zabrinuto me pogledala i pitala kolko ja to imam kila kad izgledam tak mršavo. Što je jako neobično za nju.
A kao drugo, ćini se da su ju moji prištevi toliko iznervirali da je opljačkala pola apoteke preparata za facu koje sad koristim.
I fakat fino miriše zapravo. Ja sam što se tiče toga medicinsko čudo. Poboljšanje nakon prve upotrebe. He he, tolko sam imala zmazaniće po faci da odmah promjeni nijansu ili dvije. :) Ma zapravo je to samo zato jer su se odmah maknule kraste. Ali ne ozbiljno, zbilja je nekako ljepša nijansa, onak uravnoteženije ili nešt. Ajde da sam i to vidjela.
Danas sam vidjela i štakora kako pliva po kanalu. Ili barem mislim da je to štakor. Može biti i manja nutrija, ali njih mislim da nisu još dovodili kod nas iako mi je stari pričao da ima, ali to je više uzvodno u pecačkim područjima.
I da, Kia , naš otok se ponovo počeo formirati . Yeeei.
Privatnost mi se vratila. Danas nisam nikoga srela osim par škanjaca. Yeeei.
I tako. Molim vas za razumjevanje zbog relativno velikih količina teksta, ali eto, ko što rekoh, meni pisanje toga pričinjava nevjerojatno zadovoljstvo. He he ... das macht spachs. Ock. Krivo piše. Ali nema veze, nije ni bitno. Mislim da će Kia skužiti ( si sad happy ^^ ). A možda i ne će. Njemački je glup jezik. točka.
A možda su neke stvari najvrjednije upravo zato jer odrasli govore da su besmislene. Jer ih se traži srcem.
"Ljepe ste, ali ste prazne" reče im on još." Za vas čovijek ne može umrijeti. Dakako,običan bi prolaznik povjerovao da moja ruža nalikuje vama. Ali je ona sama važnija od svih vas zajedno zato što sam ju ja zaljevao. Zato što sam ju ja stavio pod stakleno zvono. Zato što sam nju ja štitio zaklonom. Zato što sam zbog nje poubijao gusjenice ( osim one dvije-tri što sam ih postavio radi leprtira). Zato što sam nju ja slušao kako se tuži, hvali, ili kako ponekad čak i šuti. Zato što je to moja ruža."