Marketing
Blabbing gluposti
Opet pišem post u ovako zaribano vrijeme. Odustala sam od čitanja Bleacha, barem za danas. Ne mogu više podnjeti pogled na ekran, mislim da će mi oći ispasti. Trebala bih otići spavati. Najvjerojatnije. Ali ne mogu. Ne.
Ne mogu sotaviti danas, ne mogu se suočiti s onime što me čeka kad zaspijem ...
Zato sjedim ovdje i slušam. Slušam Vanesu. Ona ljepo svira ... zbilja onako. Violina i klavir su zakon. Valjda jer su najpopularniji. Ne bih znala. Pogledala sam Corpse bride, i to zahvaljujući Daisy koja je bila takvo zlato da mi sprži i Kii kod koje sam gledala. Jer meni DVD još uvijek ne radi. A ćini se da će tako i ostati. Ne znam. Uopće nemam potrebu žicati novi. Ni mp3. Bilo je idea, ali ne. I tako. Imam još samo manje od dva mjeseca da nađem nešto kaj mogu žicati za rođendan.
Uglavnom film je super. Ono, full bolestan a opeet se cjelo vrijeme samo ... smiješ. Čak ni priča nije takav pekmez na kraju kakav čovjek očekuje. Al ona scena na početku ja najbolja kad se nađu kod klavira. Sooo cute. He he, šteta kaj nema više prilika da se citira " There's an eye in my soup." To bi bilo zabavno. Iako bi pravo oko vjerojatno zakrvarilo juhu, ako bolje razmisliš. A najgore je kaj me onaj oooogavan crv podjeća na tipa iz bivšeg razreda. He he, za tu bih izjavu nekada davno dobila dobrih batina... ahhh, dobra stara vremena, ne?
Zapravo mi je nekad žao kaj sam popustila. Bilo je to kukavički. Iako, nije da sam imala neki močni poticaj, tj i da sam dobila batina, bilo bi to bezveze. Ali bi bilo. Meni nemojte nikad odavati nikakve tajne koje ne smijem otkriti.
Kladim se da me zarobe da bi sve ispričala čim mi žlicu pokažu ^^
Zapravo nikad do sad nisam dobila poštenih batina. Mislim, da, to je ok zapravo, super i sve, ali opet si mekušac.
Zašto ljudi imaju takvu potrebu pisati ljubavne pjesme? Mrzim ljubavne pjesme ... trenutno mrzim bilo kakve pjesme. Dobro, većinu.
Jednostavno, kaj god mi upadne, iritira me. I to opako. Najrađe bi izmlatila pjesmu, ko da mi je nešt kriva.
Zbilja, ali zbilja bih trebala otići spavati. Ali stalno sanjam takve gluposti ... al ništa nije grozno ko nešto prije dosta godina.
Nisam još dugo mogla pričati o tome. San. Najobičniji san. Ušla sam u bakinu kuču. Bila je tišina. Neobična tišina budući da su mama i sestra trebale biti unutra. Ugledala sam peč. Peč na drva, u hodniku. Ne znam zašto je bila tamo. Sestra je stajala pored nje i gledala me.
Ništa mi nije bilo jasno. Polako sam prišla njoj i peći. Sestra je sad buljila u nju. Polako me počela hvatati panika ... pomisao ...
otvorila sam vrata. Bila je unutra. Živa, gorjela je. Gledala me. Zvala me da joj pomognem, ja nisam mogla ... a sestra je samo mirno stajala i promatrala kao da je se ništa ne tiće.
Znala sam da ju je ona ... i ništa ...probudila sam se. Umrla sam od straha. Samo mi je ta slika ostala u pamčenju ... moje majke u plamenu.
Ne znam da li možete zamisliti užas ... gurnula sam ruku da ju dohvatim, da ju izvućem, ali nisam mogla ...
Ni dan danas mi nije jasno što je to trebalo znaćiti. Valjda da mislim da mi je sestra otela staru. Valjda je istina. Prije sam ja bila ta. Ta koju se gledalo, ta koju se mazilo, ta s kojom se razgovaralo. A onda je došlo derište. Svi znate priču. Ali kako je ona rasla postajala sve življa i društvenija, ja sam padala. Vidim ih često kako razgovaraju. O stvarima o kojima smo mi nekada. I o nekim drugima o kojima bismo da ona nije došla ... eto, srednje djete je uvijek zaribano. Zato zapamtite ljudi, uvijek imajte parni broj djece.
A opet. Onda moraš prmotriti taj problem i s te strane. Želimo li zapravo poštedjeti svoju djecu toga?
To možda je plemenito, ali neke se stvari moraju proživjeti. Poanta nije u izbjegavanju problema, već u preživljavanju istih. I uzimanja suvenira od svakoga. Ko Jeanne od demona zapravo. ^^
A kog ja tu vraga cvilim. Kog ja tu vraga cvilim? Moram svašta napraviti. Uvijek ću morati. Uvijek će biti nešto. Dal mi je to izlika za to da uvijek zaribam? Fkors da nije. Da je neka malo sposobina osoba na mom mjestu ... nekad mi je žao kaj ga zauzimam.
Ali eto, moraš biti poseban talent da budeš mekušac ko ja ... poseban.
Svi testovi osobnosti mi govore da previše očekujem od sebe.
Zašto sve ne može biti jednostavno? Ono,nešt kažeš i to je to.
Ali ne. Stalno moramo lagati. Lagati simo, lagati tamo. Pa onda još malo laži sebi da je sve ok ...
I nekad zbilja hoćeš samo svisnuti. Svisnuti jer znaš da su stvari u koje neki vjeruju djetinjarije, samo im niko nema milosti to reči.
Jer znaš da si to vjerojatno ti. I što jedno volim te mjenja na ovome svijetu?
Post je objavljen 21.04.2006. u 02:31 sati.