vjera_ufanje_i_ljubav

nedjelja, 31.08.2008.

ZASTO JE ISUS ZA SEBE REKAO DA JE ON BOG?

Draga braco i sestre,

u zadnje vrijeme me muce pitanja vezana za ucenja Isusa Krista. Problematika je u njegovim porukama za covjecansto i u tumacenju istih, nesto oko 2000 godina poslje nego su izrecene.

Prvo bih pitao prijatelje i sve posjetitelje ovog bloga dali vjeruju:

- da je Isus Krist BOG
- da je Isus Krist umro na krizu
- nakon tri dana Uskrsnua
- i nakon toga opet sisao na zemlju i boravio medju svojim ucenicima i drugim ljudima?

to bi bilo kao prvo da mozemo prijeci na druge Istine.

U slucaju da vjerujete u ono gore napisano, trebalo bi dalje citati rijeci zapisane u Bibliji i uzvjerovati u sve ostalo sto je Isus Krist htio da saznamo i vjerujemo.

Danas neki mogu reci da imaju osobna iskustva Boga. Da im Gospodin otvara oci bez nauke koja je sadrzana u Bibliji. To su veliki darovi i sigurno obagacuju covjeka na neobjasnjiv nacin.
Ali zar nebi morali to uskladiti sa ucenjima Isusa Krista da se sve poklapa i da nema nesporazuma.

Isus Krist je rekao za sebe da je Bog, i objasnio kako stvari stoje na duhovnom planu. Zasto mi ljudi da onda nagadjamo cijeli zivot kako mi mislimo da stvari stoje.

Bog NAS blagoslovio i otvorio nam oci i usi za ISTINU.

petak, 29.08.2008.

MOLITVE

MOLITVA PRIJE SVETE PRIČESTI

Svemogući vječni Bože, evo pristupam k Sakramentu jedinorođenoga Sina tvojega, Gospodina našega Isusa Krista. Pristupam kao bolestan k liječniku života, nečist k studencu milosrđa, slijek k suncu svjetlosti vječne, ubog i potrebit gospodaru neba i zemlje. Molim dakle obilatost neizmjerne darežljivosti tvoje, da se dostojiš izliječiti moju nemoć, oprati
nečistoću, prosvjetliti sljepoću obogatiti uboštvo, zaodjeti golgotu; da kruh anđeoski, Kralja nad kraljevima i Gospodara nad gospodarima primim s tolikim poštovanjem i poniznošću, s tolikom čistoćom i vjerom, s takvom odlukom i namjerom, kako je korisno za spasenje duše moje. Dopusti mi, molim te, da primim ne samo Sakramenat Gospodnjega tijela i krvi, nego i stvar i krepost Sakramenta.O preblagi Bože, daj mi tijelo jedinorođenoga Sina svojega, Gospodina našega Isusa Krista, koje je uzeo od Djevice Marije, tako primiti, da budem dostojan pridružiti se njegovu otajstvenom tijelu i među udove njegove pribrojiti se . O preljubljeni Oče, dopusti mi, da preljubljenoga Sina tvojega, kojeg sada sakrivena na putovanju kanim primiti, otkrivena napokon lica uzmognem gledati na vijeke. Koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga Bog po sve vijeke vjekova. Amen. Kajem se, Bože, od sveg srca, što sam uvrijedio neizmjernu dobrotu tvoju. Oprosti mi, Isuse, za ovu ljubav svoju, koju mi ukazuješ u ovom presvetom Sakramentu; oprosti, molim te, sve grijehe moje. Uzdam se, da sam očišćen svetom ispovijeđu; ali sa svim tim znadem, da nijesam još dosta čist, da tebe Jaganjca neoskvrnjenoga, dostojno primim. I zato te preponizno molim, da ti sam, Spasitelju moj, u krvi svojoj opereš dušu moju. O moj Isuse, moj preslatki Isuse, tko će mi dati krila, da poletim k tebi? Tebe, o kruše života, gladuje moja duša. Tebe, studenče vode žive i sviju milosti, žeđa i želi moje srce. Dođi i nemoj krzmati, Isuse preslatki. Spremno je, Bože srce moje; spremno je i otvoreno. Ah, udostoj se k meni doći i sa mnom po milosti svojoj ostati do svršetka života moga! Rad sam te primiti s najvećom pobožnošću i žarkom ljubavlju, svom željom srca i gorljivošću, kako su te željeli pričešćujući se najveći sveci i svetice. I premda sam nedostojan imati sva ona čuvstva pobožnosti, koja su imale duše svete primajući te u svetoj pričesti, ipak ti prikazujem sav žar srca svoga; pače štogod može bogoljubna duša shvatiti i svesrdno gorljivost tebi nuđam i prikazujem. Dođi dakle, ljubavi srca mojega! Rani srce moje ranom ljubavi svoje, da se rastapa od pregoruće želje i ljubavi tvoje! Dođi i nahrani dušu moju!

MOLITVA POSLIJE SVETE PRIČESTI

O Isuse, premilostivi i preljubezni moj Isuse! O koli neiskazana sreća mi je u dio pala! Kako sam ja kukavni grješnik zavrijedio toliku ljubav tvoju? O čudite se, nebo i zemlja; čudite se sveti Anđeli! Isus je u meni! O sretna mene, o blažena mene! Našao sam onoga koga ljubi moja duša! Zdravo, preslatki goste moje duše. Gospodine moj i Bože moj! Što da ti uzvratim za tu neiskazanu milost, kako da ti zahvalim? Premila Majko i prečista Djevo Marijo; svi Sveci i Svetice, Anđeli nebeski, pomozite mi hvaliti i slaviti neizmjerno Veličanstvo, dobrotu beskrajnu; sveti Serafini pomozite mi ljubiti Isusa moga!
Dušo Kristova, posveti me. Tijelo Kristovo, spasi me. Krvi Kristova, napoj me. Vodo iz prsi Kristovih, operi me. Muko Kristova, pokrijepi me. O dobri Isuse usliši me Među rane svoje sakrij me. Ne dopusti da se odijelim od tebe.Od neprijatelja hudoga brani me. Na čas smrti moje zovni me. I zapovijedi mi, da dođem k tebi, da te sa Svetima tvojim hvalim u vijeke vjekova. Amen.

MOLITVA ZA OBRAĆENJE NEVJERNIKA

Vječni Bože, stvoritelju svih stvari, spomeni se duša nevjernika, koje si stvorio na sliku i priliku svoju. Pogledaj, Gospodine, kako se njima napunja pakao. Spomeni se, da je tvoj ljubljeni Sin, Isus Krist, i za njih pretrpio najgrozniju smrt. Ne daj, da se ti nevjernici i unapredak stide Imena Sina tvojega, nego se izmiri s njima po zagovoru svetaca i svete Crkve, zaručnice presvetoga tvojega Sina. Sjeti se milosrđa svojega, a zaboravi na zloću i nevjeru njihovu; te daj da i oni jednom spoznaju Gospodina Isusa Krista, koga si poslao, koje je spasenje naše, život naš i uskrsnuće, naše koji nas je otkupio i izbavio. Njemu neka je čast i slava od vijeka do vijeka. Amen.

MOLITVA DJECE ZA RODITELJE

Gospodine Bože, ti si nam zapovijeio, da svoje starije slušamo, štujemo i ljubimo; ti si nam svečano obećao i vječno blaženstvo, ako svoje dužnosti prema roditeljima svojim točno vršimo. Molimo te, podaj nam milost, da uzmognemo svoje roditelje vazda kako treba štovati i ljubiti, njihove nauke slušati, njihove opomene i zapovijedi tako vršiti, kao da si nam ih ti sam dao. Udijeli nam milost, da ih od srca ljubimo i tu ljubav djelom pokažemo; da im u potrebama pomognemo, te im tako uzvratimo ljubav, koju su nam od prvog časa našega života iskazali. O ljubljeni Oče nebeski, daj nam milost, da sve dužnosti prema roditeljima točno izvršimo, a jednoć s njima zajedno kod tebe se veselimo na vijeke vjekova. Amen.

ponedjeljak, 25.08.2008.

Evo novi motorista :-)

Pohvala Bogu

Ti si svet Gospodin, Bog jedini, koji čudesa stvaraš.
Ti si jak, ti si velik, ti si svevišnji.
Ti si svemoguć kralj.
Ti si, Oče Sveti, Kralj neba i zemlje.
Ti si trojstven i jedini Gospodin, Bog nad bogovima.
ti si dobro, svako dobro, najveće dobro, Gospodin
Bog živi i istiniti.
Ti si ljubav, sveta ljubav.
Ti si mudrost, ti si poniznost, ti si ufanje, ti si ljepota,
ti si blagost, ti si sigurnost, ti si mi spokojstvo, ti si
radost, ti si nada naša i veselje.
Ti si pravednost, ti si umjerenost, ti si sve naše
bogatstvo od zasićenosti.
Ti si ljepota i blagost, ti si moje utočište.
Ti si mi čuvar i branitelj, ti si zaklon moj.
Ti si rashlada.
Ti si naša nada, ti si vjera naša.
Ti si naša ljubav.
Ti si sva naša naslada, ti si naš vječni život: veliki i
divni Gospodine, svemogući Bože, milosrdni Spasitelju.


--------------------------------------------------------------------------------

Ovu je molitvu Franjo napisao nakon što je na tijelo primio sv. rane, pa je ona najviše plod njegova mističnog iskustva.

Kao pravi zaljubljenik, Franjo zaboravlja sama sebe, da bi potpuno uronio u razmatranje ljubljene osobe, veliča njezine kavlitete i prednosti koje ga toliko privlače, da ta osoba postaje za njega jedini razlog života.


Hvala i slava Bogu, vas Daniel

četvrtak, 21.08.2008.

KORSKA MOLITVA I KONTEMPLACIJA

Mnogi ljudi koji idu kontemplativnim putem imaju poteškoća s korskom molitvom. Oni drže da ih ona s mnogo svojih riječi i slika ne vodi u tišinu i kontemplaciju, nego im je naporna i uznemiruje ih. To je u mnogim vjerskim zajednicama dovelo do jakih napetosti. Neki drže i dalje da je molitva u koru najviši domet i središnji oblik monaš-kog moljenja, drugi je promatraju isključivo kao zajedničko okupljanje u kojemu sudjeluju samo iz obzira prema drugima, ali je u osnovi vide više kao zapreku za stvarno kontemplativno moljenje. Stvarno moljenje, tako misle, odvija se u šutnji u kontemplativnoj vježbi izvan korske molitve.


Kršćanska tradicija pokazuje da su upravo kontemplativne zajednice uvijek visoko cijenile korsku molitvu i nisu je držale je suprot-nošću, nego putem do nje. Taj put k mistici išao je u monaskoj tradiciji uvijek preko Svetog pisma i preko liturgije. Za Dionizij Areopagita, npr. vrijedi osnovno pravilo "da je sva kontemplacija vezana uz Sveto pismo". Istodobno je mistika za njega u biti mistika obreda. Riječ mistika izvodi se od grčke riječi mystikos, što znači ono što se tiče misterija. Srodna je i s riječju myo (zatvoriti oči i usta, da bi neka tajna ostala u nama i da se ne bi izbrbljala) i myeo (biti uveden u misterij, iniciran). Od praizvora nadalje mistika je povezana s liturgijom, u kojoj je čovjek bio uveden u misterij Boga. Odo Casel razlikuje dvije različite vrste mistike: helenističku i germansku." Helenistička mistika polazi od gledanja slike Božje. U slici gledamo ono što je nevidljivo i tako dobivamo udio u nevidljivom Bogu. Po misterijima postajemo s Bogom jedno, postajemo i sami pobožanstvenjeni. Cilj je helenističke mistike udio u božanskom životu i jedinstvo s Bogom. Put do toga je gledanje i uživljavanje, upravo upjevavanje u Božje tajne koje se ne izriču riječima. Germanska mistika ide preko asketike i koncentracije i želi u vježbama šutnje doći do sjedinjenja s Bogom. Oba mistična puta zakonita su i ispravna. Ali budući da danas mistiku previše poistovjećujemo s germanskim putom, dobro je malo zaviriti u povijest.


U prvom su stoljeću kršćanstva korsku molitvu i kontemplaciju, liturgiju i kontemplaciju shvaćali kao nešto jedinstveno. Liturgija i korska molitva bile su mjesto gdje se kontempliralo i prostor u kojemu su molitelji Boga spoznavali veoma duboko. To pokazuju propovijedi crkvenih otaca, koji su tumačeći Bibliju govorili o biti kontemplativne molitve. Augustin se u izlaganjima o psalmima uvijek ponovno vraća temama iz mistike. Za njega su psalmi izraz mističnog iskustva i put u kontemplaciju.


U svojoj poznatoj knjizi o Božanskom oficiju (u 17. st., velikom stoljeću francuske mistike) Thomassin sažimlje to razumijevanje liturgije ovako:

Liturgijska je molitva veza usmene i duhovne molitve, uvod u nju i neprestano poticanje na molitvu srca po riječi Božjoj.


Tek početkom dvadesetog stoljeća nastaje lom između objektivne liturgije i subjektivne privatne pobožnosti. Liturgija je postala jako objektiviziranom. Bila je objektivni obred, koji Crkva provodi po nalogu Kristovu da bi dolično častila Boga. No ona više nije nudila nikakav prostor za subjektivno iskustvo Boga. Tko je htio biti pobožan, morao je uz liturgiju razvijati svoje vlastite slike pobožnosti. I tako se mistika odijelila od Biblije i od liturgije i potražila svoje mjesto u privatnim krugovima koji su razvili svoje vlastite oblike molitve i meditacije.


Dakle, veoma je stara poteškoća da se međusobno povezu kontemplacija i korska molitva. Ona prožima najrazličitije pokrete pobožnosti od srednjeg vijeka nadalje, npr. kao devotio modema, kao njemačka mistika 14. st. i francuska mistika 17. st. I naša bi zadaća bila da korsku molitvu i kontemplaciju opet uskladimo, ne samo teoretski nego i tako da praktično izvođenje korske molitve opet postane izraz i mjesto kontemplativnog moljenja.


Priredio: Samostan sv. Margarite - Pag

Sveti Ivan Zlatousti

Sveti Ivan Zlatousti
(344. – 407.): zapanjujuća modernost
Pismo iz Kalkute navodi tekst sv. Ivana Zlatoustog koji podsjeća na neraskidivu vezu između Euharistije i solidarnosti s najsiromašnijima:

«Želite častiti Spasiteljevo tijelo? Isti onaj koji je rekao ‘ovo je tijelo moje’ također je rekao i ‘vidjeli ste da sam gladan, a niste me nahranili. Ono što ste odbili jednom od mojih najmanjih, meni ste odbili!’ Dakle, častite Krista dijeleći svoju imovinu sa siromašnima». (Propovijed 50 o Mateju)

Tko je bio taj čovjek, kojega kršćanski Istok naziva «Zlatoustim», zbog njegovog poetskog dara u izražavanju molitve? Koji su dijelovi njegovog života još uvijek ohrabrujući za nas danas?

Ivanov je život imao tri smjernice: izvanrednu sposobnost strastvenog objašnjavanja Kristove radosne vijesti u jeziku kulture njegovog vremena; snažan naglasak na socijalne posljedice Evanđelja te trud da se slavljenje učini lijepim, a teološko razmatranje prenese u poetski oblik.

Ivan je rođen u Antiohiji, u današnjoj Turskoj, u aristokratskoj obitelji. Pod dubokim utjecajem majčine vjere studirao je Sveto pismo, a podučavali su ga učitelji antiohijske škole koji su biblijsku misao željeli prevesti u grčke kategorije, a da se ne izgubi originalno značenje.

Čim je mogao, napustio je svoju majku, koja ga je željela zadržati uz sebe kao «kućnog redovnika» te otišao u brda kako bi započeo samotan život u molitvi, potpuno odijeljen od društva. Tada se javila kriza savjesti: je li nužno pobjeći od društvenih problema kako bi se ostalo čistim i privrženim Evanđelju ili umjesto toga treba otići u svijet i prenijeti mu ljubav Krista, «prijatelja ljudi», kako je volio ponavljati. Na kraju je odabrao vratiti se iz svoje potpune odvojenosti od svijeta, otišao je natrag u Antiohiju gdje je 386. godine zaređen za svećenika. Postao je poznat po svojoj sposobnosti da biblijski tekst poveže s pitanjima običnih ljudi. Ponekad je, ohrabren odobravanjem i pljeskanjem svojih slušatelja, mogao govoriti dva sata bez prestanka.

Kao odgovor na luksuz i dokolicu bogatih, naglašavao je važnost zadržavanja zajedničkih stvari, posla te potrebe za oslobađanjem robova; pozivao je na pojedinačno i zajedničko dijeljenje (čak je izmislio i plan kako iskorijeniti siromaštvo u Antiohiji). Solidarnost je za njega, više nego samo rad s dobrim namjerama, bila sakrament, znak istinske Kristove prisutnosti u našem svijetu. Često govoreći o Isusovim riječima «što učiniste jednom od ove najmanje braće, meni učiniste», zaključio je da je siromah «drugi Krist» i da “sakrament oltara” mora biti nastavljen «na ulici» preko «sakramenta bratstva».

Usprkos samome sebi, zbog svojeg govorničkog talenta, Ivan je 397. godine izabran za nadbiskupa glavnog grada Istočnog carstva. U Konstantinopolu je, brižan prema ljudima, umnožio broj bolnica i prihvatilišta, propovijedao Radosnu vijest po selima, pa čak i Gotima koji su živjeli u regiji.

Zauzeo je vrlo hrabra politička stajališta, suprotstavljajući se ministru koji je htio ukinuti pravo na azil, a kasnije ga štiteći od pobune kad je, osramoćen, potražio utočište u bazilici. Pokušao je viši kler učiniti poniznijim i podsjećao je carski dvor na zahtjeve Evanđelja.

Sve je to bilo previše za njegove neprijatelje koji su ujedinili snage i 404. ga godine protjerali u Armeniju. Tamo je ostao tri godine u kućnom pritvoru. Ipak, njegova korespondencija i brojni posjetitelji, među kojima mnogi iz Antiohije, zabrinjavali su moćnike koji su ga deportirali još dalje, na obale Crnog mora. Iscrpljujući put prešao je pješice. U Komani se, potpuno iscrpljen, pripremio za smrt, obukao bijelu odjeću, primio pričest, pomolio se za one oko sebe i predao svoj duh govoreći: «Slava Bogu na svemu».

Nekoliko pitanja kako bismo dopustili da Ivanov život odjekne u našem:

Njegov mu poziv nije uvijek dopuštao da ispuni želje svoje majke: moram li i ja ponekad ići protiv onog što drugi ljudi očekuju od mene?

Kada je riječ o «sakramentu bratstva»: koje mjesto drugi ljudi i njihove potrebe imaju u mom životu?

Svoj je redovnički zavjet, naposljetku, živio usred društva: koje ja obveze imam u društvu? Gdje je danas mjesto kršćana u političkom životu zemlje? Je li ponekad nužno, u ime vjere u Krista, oduprijeti se vlastima ili trenutnim trendovima?

utorak, 19.08.2008.

C.S.Lewis

Neki pisci upotrebljavaju riječ milosrđe ne samo da označe kršćansku ljubav medu ljudima, nego i Božju ljubav prema čovjeku i čovjeka prema Bogu. Ljudi su često zabrinuti zbog ovog drugog. Njima je rečeno da trebaju ljubiti Boga, ali u sebi nemaju takvih osjećaja. Što, zapravo, trebaju uraditi? I ovdje je odgovor isti. Ponašajte se kao da ga ljubite. Nemojte u sebi umjetno izazivati osjećaj ljubavi. Upitajte se: “Kad bih bio siguran da ljubim Boga, što bih u tom slučaju uradio?” Kad na ovo pitanje nađete odgovor, postupite prema tome.

Vjera, u onom smislu u kojem ja ovdje rabim tu riječ, jest umijeće prianjanja uz ono što je naš um jednom prihvatio kao istinito, usprkos čestim promjenama raspoloženja kojima je izložen. Raspoloženja se, naime, mijenjaju bez obzira na to kakav pogled na svijet ima čovjekov um. To znamo iz iskustva. Prihvativši kršćanstvo, ponekad sam u takvom raspoloženju, da mi ono izgleda vrlo nevjerojatno. Međutim, dok sam bio ateist, u nekim mi se trenucima kršćanstvo pričinjalo i te kako vrijednim. Jednom će se vaše raspoloženje zacijelo pobuniti protiv vašeg istinskog uvjerenja. Zbog toga vjera i jest tako neophodna vrlina i sve dok ne budemo imali snage zaboraviti na naša raspoloženja, nećemo biti ni pravi kršćani, ni pravi ateisti, već kukavna stvorenja koja lutaju amo-tamo i čija uvjerenja ovise o vremenu i o stanju probave. Prema tome, čovjek se mora izvježbati u navici vjere.


Mislim da mogu razumjeti zašto je nekima teologija nesimpatična. Sjećam se, kad sam u ratnom zrakoplovstvu držao predavanje, ustao je jedan stariji, strogi oficir i rekao: “Meni ne trebaju takve brbljarije. Ali upozoravam vas, i ja sam religiozan. Znam da ima Boga. Osjetio sam ga tamo u pustinji, noću dok sam bio sam. To je velika stvar. I baš zbog toga, ne vjerujem u te vaše praktične, male dogme i formule o njemu. Onome tko je nešto takvog doživio u svome životu, vaše teorije izgledaju vrlo beznačajne, sitničave i nastrane.”
Posve se slažem s tim čovjekom u nekom smislu. Mislim da je on imao stvaran doživljaj Boga dok je bio u pustinji. I kad se od toga iskustva okrene kršćanskim vjerovanjima, tada on prelazi od nečeg vrlo stvarnog u nešto manje stvarno. Isto se događa kad netko dođe na obalu Atlantskog oceana i promatra valove, a poslije ode kući i zagleda se u kartu Atlantika, također se okreče od nečeg stvarnog, prema nečemu manje stvarnom, od pravih valova okreće se arku obojena papira. Međutim, radi se o slijedećem. Očito je da je zemljopisna karta samo obojeni papir, ali ne smijemo zaboraviti dvoje. Kao prvo, zemljopisna karta temelji se na onome što su tisuće ljudi ustanovili ploveći stvarnim Atlantikom. Na taj način, zemljopisna karta je rezultat mnogih iskustava koja nisu ništa manje stvarna od iskustva koje doživljavamo dok gledamo ocean s obale. Samo, dok će naše viđenje biti jedno i usamljeno, zemljopisna karta sadrži zbir različitih iskustava. Kao drugo, zemljopisna karta nam je potrebna kad god želimo nekuda otploviti. Ako se čovjek zadovoljava šetnjom po plaži, njegovo promatranje Atlantika u daleko većoj mjeri predstavlja zabavu, nego gledanje u zemljopisnu kartu. Međutim, ukoliko želite stići u Ameriku, tada će vam zemljopisna karta biti od daleko veće koristi nego šetnje po plaži.

četvrtak, 14.08.2008.

Prigovor Bogu?

— Zašto Bog na ovaj svijet, kojeg je zauzeo neprijatelj, dolazi prerušen, zašto osniva neku vrst tajnog udruženja kako bi uništio đavola? Zašto se ne iskrca u punoj snazi, zašto ne izvrši invaziju? Znači li to da nije dovoljno jak? Kršćani, ustvari, vjeruju da će se on jednom iskrcati u punoj snazi, samo što ne znamo kada će to biti. U svakom slučaju, možemo samo nagađati koji su razlozi njegova odgađanja. On nam želi pružiti priliku da slobodno pređemo na njegovu stranu. Sigurno ne bismo cijenili Francuza koji bi čekao da sile Antante uđu u Njemačku, pa tek onda objavio da je na našoj strani. Bog će se posve sigurno iskrcati i zauzeti ovaj svijet. Drugo je pitanje da li oni, koji to od njega već sada traže, shvaćaju kako će to izgledati. Kad se to dogodi, bit će kraj svijeta. Kad pisac kazališnog komada iziđe na pozornicu, predstava je završena. Bog će doći, ali od kakve će koristi biti da tada kažemo da smo na njegovoj strani, kad se pred našim očima čitav svemir raspline kao san, a nešto se drugo, dosad neviđeno otkrije pred nama, nešto za nas toliko veličanstveno, a stravično za druge, i kad nitko više neće imati izbora? Ovaj put Bog neće doći prerušen — doći će silno i moćno, pobudit će u svakom biću neodoljivu ljubav ili strahoviti užas. Tada će biti prekasno da odaberemo stranu. Nema koristi odlučiti se za ležanje onda kad stajanje postane nemoguće. Tada neće biti vrijeme biranja — shvatit ćemo koju smo stranu stvarno izabrali bez obzira na to da li smo bili svjesni tog izbora ili nismo. Sada, danas, ovog trenutka imamo priliku izabrati pravu stranu. Bog nas ostavlja na miru kako bi nam pružio priliku za izbor. To neće vječno trajati. Na nama je da se odlučimo.

C.S. Lewis "Krscanstvo"

petak, 08.08.2008.

Sve veći interes za mistiku na raznim područjima ljudskoga istraživanja traži i od nas kršćana i naših teologija određene prosudbe i istraživanja. Događa se da govorimo o istim stvarima, samo jezikom današnjega vremena. U biti ostaje za sve isto iskustvo, a to je da je mistika doista iskustvo Neiskustvenoga. Ona živi unutar kršćanstva i izvan njega, bila prihvaćana ili odbaciva na.

Kršćanska mistika ima svoje temeljne izvore u Sv. pismu, liturgiji i Crkvi. U tom ambijentu ona stvara svoje pojmove i definicije te ujedno njima obogaćuje samo kršćanstvo. Važno je istraživati jezik mistika i proširivati značenje mističnih pojmova i slika. Ekstaza i thanatos idu u mistici neodvojivo zajedno kao i spoznaja i ljubav. Tu se mistika razlikuje od kateheze i teologije.

Ovaj članak kroz prikaz i analizu pojmova i definicija mistike neizravno želi nju smjestiti kao našu stvarnost. Raščišćavanje pojmova i definicija vodi k dijalogu. To je njihova jedina svrha i cilj.

Ključne riječi: mistika, iskustvo, ekstaza, thanatos, jezik, spoznaja, ljubav

Uvod

Nekad se činilo da je jasno što je mistika. Danas kad interes za nju postaje sve veći i kad se otkriva da mistika postoji i izvan kršćanstva nameću se neka pitanja na koja i ovdje valja odgovoriti:

– što je kršćanska mistika?

– je li ona za sve kršćane ili samo za kršćansku elitu?

– postoje li u njoj psihičke anomalije i razne devijacije?

– koji su odnosi mistike prema raznim fenomenima, odnosno jesu li oni njen
sastavni dio?

– jesu li mistici čudaci koji preziru svijet i bježe od njega ili i oni pridonose
izgradnji boljega svijeta?

– što je vrhunac mistike i gubi li tu čovjek svoj identitet ili ga potpuno zadobiva?

– koji je odnos sadašnjega poimanja mistike prema tradicionalnom poimanju nje?

– što je zajedničko kršćanskim misticima i koliko njihova iskustva mogu pridonijeti sjedinjenju kršćana i dijalogu među religijama?

Mistika kao iskustvo Neiskustvenoga

Kad danas govorimo o mistici, nezaobilazna je Rahnerova rečenica: »... pobožni čovjek sutrašnjice bit će ’mistik’, onaj tko je nešto ’iskusio’ ili ga više neće biti ...«

Rahner ovom rečenicom obuhvaća sve kršćane i stvara ekumenski dijalog, odnosno povezuje sve one koji su Boga iskusili. To je ujedno temeljna definicija mistike: mistika je prije svega iskustvo Boga.

cijeli clanak se moze downloadirati ovde ... Milan Spehar

Mir Bozji sa svima vama

utorak, 05.08.2008.

Kristijan je krenuo u 1.d Razred

... a onda na rucak :-)




pozdrav svima od nas ...

subota, 02.08.2008.

C.S.Lewis

Sve dok sebe ne predate njemu, nećete imati svoj stvarni ja. Samo među najprirodnijim ljudima nalazimo jednoznačnost, nikako među onima koji su se predali Kristu. Zar nisu svi tirani i osvajači kroz povijest bili upravo monotono isti?
Moramo se, međutim, istinski i potpuno predati. Svoje prirodno ja moramo, da tako kažem, slijepo odbaciti. Krist će nam doista dati dok se brinete za vlastitu osobnost vi mu se uopće ne obraćate. Prvi korak mora biti nastojanje da potpuno zaboravite na sebe. Vaš stvarni novi ja (koji je Kristov kao i vaš, a vaš je zato jer je i njegov), neće se pojaviti sve dok ga ne zatražite. Pojavit će se tek kad započnete tražiti njega. Da li vam to zvuči neobično? Isto načelo susrećemo i u sasvim običnim, svakodnevnim pojavama. Čak ni u društvenom životu nećete ostaviti dobar dojam na ljude, ukoliko se ne prestanete brinuti o tome kakav dojam ostavljate.
U književnosti kao i u ostalim granama umjetnosti onaj tko se brine samo o originalnosti, nikada ne postaje originalan. Ako pak jednostavno pokušate izraziti istinu (ne brinući se o tome koliko je puta to već učinjeno), postat ćete originalni, a da toga nećete biti ni svjesni. Tako je svugdje u životu. Odrecite se sebe i pronaći ćete svoju stvarnu osobnost. Izgubite li svoj život sačuvat ćete ga. Predajte se smrti, i to smrti svakodnevnih želja i pobuda, i na kraju predajte smrti i vlastito tijelo, umrite svakom žilicom svojeg bića i pronaći ćete vječni život. Nemojte ništa zadržati. Ništa od onoga što ste zadržali, neće biti stvarno vaše. Ništa od onoga što u vama nije umrlo neće uskrsnuti. Tražite li sebe, na kraju ćete naći samo mržnju, usamljenost, očaj, bijes, ruševine i raspadanje. Međutim, tražite li Krista, naći ćete ga, a s njime i sve ostalo.

petak, 01.08.2008.

Isus Krist - jedini put do Boga?

To je važno pitanje!
Odgovor možeš naći u Božjoj riječi, Bibliji: 'I nema ni u kom drugom spasenja: jer nema pod nebom drugog imena danog ljudima po kojem nam se treba spasiti.' (Djela apostolska 4,12)
Isus reče: 'Ja sam Put, i Istina, i Život - nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.' (Ivan 14,6)

Put:
Isus ne tvrdi da će nam pokazati put do Boga. On je rekao: 'Ja sam put nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.' Drugim riječima: on za sebe tvrdi da je jedini put do osobnog odnosa s Bogom kao ocem.
Kada kao kršćani kažemo da je Isus jedini put, tada to prije svega znači da svi ljudi - kršćani, budisti, muslimani, agnostici itd. imaju istu sudbinu. Svi smo mi jako zakazali u dostizanju Božjega savršenog standarda. Osim toga, bez obzira na mjerila, ideje i djela po kojima živimo, ne uspijeva nam živjeti ni po vlastitim mjerilima i idealima. Biblijsko kršćanstvo podrazumijeva da je Bog putem svoga sina Isusa Krista izvršio ono što sami ne možemo učiniti. Riječ 'religija' dolazi od lat. 'religere', što znači 'dovesti natrag'. To je čovjekov pokušaj da dođe do Boga. No u Isusu Kristu sam Bog gradi most prema čovjeku. To je fundamentalna razlika!

Obilježje je kršćanske vjere upravo to da je Bog postao čovjekom, umro za nas te nam nudi oproštenje i opravdanje u sadašnjosti i vječnosti bez nakande. Spasenje nije nešto što bismo mogli zaraditi, već nešto što primamo kao dar. Inače bi bilo arogantno reći: 'Spašen sam i otkupljen.'
Spašeni smo kada se u vjeri uzdamo u Isusa, kako ga predstavljaju Evanđelja, i s njim ulazimo u osobni odnos.

Istina:
Još jedna Isusova izjava: 'Ja sam istina.' (Ivan 14,6)
Neki bi ga danas zbog te tvrdnje nazvali 'netolerantnim' jer mnogi obožavaju svetu toleranciju. Pa ipak i tolerancija ima svoje granice. Ljudi su uvjereni u to sa svoga osobnog stanovišta, ali tolerancija ne može značiti da su sva gledišta jednako istinita. Ako je 2 + 2 = 4, onda taj zbroj ne može istovremeno biti 8. Nije netolerantno reći da je samo jedan odgovor ispravan.
Većina istočnih religija je panteistička. One govore da je Bog sve što postoji i da su Bog i univerzum jedno. S druge strane, Biblija govori o beskonačno-osobnom Bogu stvoritelju, koji je stvorio sve stvari, odvojeno od sebe i izvan sebe samoga. Ne mogu oba gledišta biti ispravna. Jedno isključuje drugo. Kršćani tvrde i da je Isus Božji sin, koji je umro i u tijelu uskrsnuo od mrtvih. Islam poriče tu tvrdnju. Ne može oboje biti točno. Poštenje je važno, ali poštenje ne jamči istinu!
Život:
Isus tvrdi i: 'Ja sam život .' (Ivan 14,6) i u tome je jedinstven. Mnogi kažu: 'Moja vjera je zlatno pravilo!' Još od Konfucija veliki su učitelji, a i Isus, naučavali da za druge trebamo činiti ono što bismo željeli da oni čine za nas. No jedino nam Isus nudi ne samo niz ideala, već i snagu i sposobnost da živimo s Bogom, za što smo i određeni.
Kršćanska vjera nije 'Uradi sam' ponuda Bogu i nebu. Bog nam nudi životvornu snagu Svetoga Duha kako bi nas oslobodio strašnoga i bijednoga kruga grijeha i smrti, koji inače vlada našim životom.
Isusove tvrdnje možda zapanjuju svojom autoritativnošću i potpunošću. Samo Isus tvrdi da je on istina koja je postala tijelom kako bi oslobodila i spasila ljude.
Je li bio u pravu rekavši: 'Ja sam istina'? Ako nije, bio je samo lažljivac. No ako je to točno, onda je jedinstveno i nenadomjestivo. Vjerujem da je jedinstven u tome, u svome učenju, životu, smrti i uskrsnuću. On je jedini koji je umro, uskrsnuo u tijelu i danas živi.
'Ja sam Prvi i Posljednji ' onaj koji živi. 'I mrtav bijah, a gle, živim u vijeke vjekova! Amen. I imam ključeve pakla i smrti.' (Otkrivenje 1,17 - 18)

Ako je Isus put, istina i život, onda zaslužuje da mu se potpuno predamo i slijedimo ga. On je jedini put do Boga - ili je ništa.

Što je on za tebe?
Imaš vremena točno za jedan život da spoznaš istinu o njemu.
Biti s njim, to je nebo, biti odvojen od njega je pakao.



autor: Edmund
objavljeno 20.12.2005

http://www.soulsaver.hr/

<	kolovoz, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Rujan 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Srpanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Rujan 2015 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2011 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (11)
Lipanj 2008 (8)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?