vjera_ufanje_i_ljubav

ponedjeljak, 06.09.2010.

Zato trazine najprije Kraljevstvo Bozje a sve ce vam se drugo nadodati

Zelim biti osoba koja ima uho za tudje probleme, koja sudjeluje u zivotu i problemima svoje jos male djece. Oni su tek drugi i treci razred osnovne skole, ali svjestan sam da je njihov svijet i problem isto toliko realan kao i nas vaznih odraslih zaposlenih punih vaznih problema ljudi. Eto tako vam se ja ponasam nikako daa shvatim da ne nosim ja cijeli svijet na ledjima i da bi svijeta i svega bilo isto tako dobro da mene nema. Uvijek sam ja zarobljen samo sa svojim problemima sa svojim zivotom sa svojim odlukama a zena vodi sve drugo.
Kad bih prepustio malo vise svoje brige Bogu a otvorio se za probleme drugih meni bliskih ljudi vjerujem da bi se bolje osjecao i vjerujem da bi uvidio kako ti moji problemi nisu toliko vazni koliko ich ja sad vidim vaznima.

Eto trenutno trazim kupiti neki stan veci ili neku malu kucicu sa jednom sobom vise tako da bi za koju godinu svako djete imalo svoju sobu. Ali u to ulazem toliko vremena (inace tendiram pretjerivanju) da nisam za nista drugo i vidim da nije dobro.
Umjrenost je kod mene kljucna rijec i trebao bi se oko toga vise potruditi. I vise oko ovoga sto sam u naslovu vec napisao, pa nije nam dragi Bog to bez razloga napisao u Bibliji, zasto onda mi mislimo da znamo da nam je sad ovog trenutka nesto drugo precnije a da cemo kraljevstvo nebesko traziti kada rjesimo nas problem.

Eto sad znate i jos jedan detalj od Daniela, pozdrav

četvrtak, 02.09.2010.

Isus nas uči moliti

Sveti se ime tvoje! Budi volja tvoja!

Mt 6,9-10


Nas kršćane molitvi uči sam utjelovljeni Bog, Isus Krist. Kao što se Isus moli Ocu, tako i nas uči moliti u duhu sinovskog povjerenja i čvrste vjere:

“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,7)

“Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam!” (Mk 11,24)

“Sve je moguće onome koji vjeruje!” (Mk 9,23)

Molitvom “Oče naš”, koju je sam Isus naučio svoje učenike, Gospodin nam pokazuje u kakvom raspoloženju trebamo pristupiti Bogu kad molimo. Najprije probuditi vjeru u to da se obraćamo svome Ocu, koji nas ljubi i želi nam dobro. Posvijestiti si da je on Otac ne samo nama, nego i svim ljudima. Zatim se staviti u njegovu prisutnost – on je Onaj Koji Jest i u kojemu mi jesmo. A onda: Sveti se ime tvoje – sve što činim neka bude na tvoju slavu. Staviti Boga u središte svoga života, da nam on bude mjerilo svih stvari. Budi volja tvoja! Vjerovati da je njegova volja, ono što nam on želi, naš najsigurniji put do sreće i punine. Moliti ga da upoznamo njegovu volju i u svakome je trenutku ispunimo.

Ako tako učinimo i stavimo Boga na prvo mjesto, on će se pobrinuti za sve ostalo. Dat će nam naš svagdanji kruh, to jest, sve ono što nam je potrebno za život i ništa nam neće nedostajati. U tom susretu s Bogom, nadalje, prepoznajemo svoje slabosti i pogreške, te ga molimo za oproštenje. I još nam je samo jedno potrebno, još je samo jedna prepreka između nas i Boga: da njegovu ljubav koju smo primili podijelimo s bližnjima i oprostimo im sve, kao što Bog oprašta nama. Tada možemo biti sigurni da nas on neće napustiti u napastima, i da će nas izbaviti od svakoga zla, u nama i oko nas.

Isus nas upozorava i na mogućnost pogrešnog raspoloženja pri molitvi. Poziva nas na obraćenje srca, pomirenje i praštanje, te usklađivanje svoje volje s Očevom voljom, kako bi naša molitva bila plodonosna: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ýGospodine, Gospodine!ý, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 7,21). Za molitvu je potrebno čisto i ponizno srce otvoreno za Boga i ono što nam on u svojoj ljubavi želi dati. Molitva nije moljakanje, iskorištavanje Boga za svoje interese, ona je predanje Bogu i dopuštanje da on u nama djeluje, da nas mijenja i preobrazuje iznutra.

Susrećući se s Bogom, susrećemo se i sa samima sobom, sa svojom nutrinom, u kojoj nije uvijek sve potpuno dobro, čisto i lijepo. Ta spoznaja zna biti neugodna i bolna. Ali ako u takvim trenucima svoje povjerenje hrabro stavimo u Boga i ne zatvaramo oči pred svojim slabostima, Bog to okreće u našu korist, kao što kaže sv. Pavao: “Kad sam slab, onda sam jak.”

Zato je važno moliti Boga da nam pokaže svoju ljubav prema nama i pomogne nam da u nju povjerujemo i prihvatimo je kako bi ona prožela čitav naš život. On nas ljubi i kad smo slabi i grešni. Općenito, on nas ne ljubi zbog naše dobrote i sposobnosti “jer nitko živ nije pravedan pred tobom” (Ps 143) i nema tog čovjeka koji bi bio tako dobar da bi svojom dobrotom zaslužio Božju ljubav. Ona nadilazi našu dobrotu i naše sitne zasluge i daje nam se besplatno ako je samo želimo prihvatiti:

O svi vi koji ste žedni,dođite na vodu;

ako novaca i nemate, dođite.

Bez novaca i bez naplate

kupite vina i mlijeka!

Priklonite uho i k meni dođite,

poslušajte, i duša će vam živjeti.(Iz 55,1.3)

U molitvi je najvažnije upravo povjerenje u Božju ljubav, da će nam on dati ono što je za nas najbolje i da neće dopustiti ništa što će nas slomiti. Ovo je osobito važno u bolesti, kad se pitamo zašto Bog to dopušta i doživljavamo se napuštenim od njega. Često se pitamo i što će nam još sve natovariti ako mu se predamo u ruke, kao da Bog jedva čeka da nas uništi. To je nepovjerenje rezultat naše pogrešne slike o Bogu, koja je često projekcija na Boga naših rana i iskustava s ljudima.

Dobro je Bogu (i sebi) priznati takve osjećaje, a zatim ga zamoliti da nas izliječi od toga nepovjerenja i “uvjeri” nas u svoju ljubav. Za većinu ljudi to se neće dogoditi jednom zauvijek, nego je u pitanju proces tijekom kojega nas Bog oslobađa nepovjerenja i zakočenosti, kao u nekim slojevima sve dublje i dublje u našemu srcu. Osjećaj koji prati to oslobođenje zna biti sličan golemu olakšanju, velikoj opuštenosti i sigurnosti. Zatim opet dolaze trenuci sumnje i nepovjerenja, u kojima treba još usrdnije moliti jer nakon takvih razdoblja Bog redovito daruje velike milosti onima koji ga traže svim srcem.

Kako bi naša molitva doista bila susret i razgovor sa živim Bogom, a ne brbljanje riječi u prazno ili licemjerna gluma pred ljudima, Isus nas uči: “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.” (Mt 6,6-7) Ovdje “soba” označava intimni prostor čovjekova srca u kojemu se susreću čovjek i Bog i u koji nitko drugi nema pristupa. Taj osobni susret događa se kako pri zajedničkoj tako i pri pojedinačnoj molitvi, koje su obje jednako potrebne i vrijedne.

Neki ljudi ne mogu moliti u zajedništvu s drugima (npr. u crkvi), nego samo kad su sami. To je posljedica prenaglašenog individualizma u suvremenome svijetu, ali može biti i znak da je zbog različitih rana i negativnih iskustava narušeno vaše povjerenje u ljude, što vas priječi da ih doživljavate kao braću i sestre, sinove i kćeri istog nebeskog Oca. Vaši su osjećaji potpuno razumljivi, nemojte ih potiskivati i bježati od njih. Predajte ih Bogu i zamolite ga da on svojom bezuvjetnom ljubavlju izliječi ovu dimenziju vašega bića, kako biste mogli uživati u zajedništvu s drugim ljudima i veseliti se susretu s njima. Veća otvorenost prema Bogu uvijek rađa većom otvorenošću prema ljudima; susret s Bogom otvara nas za susret s čovjekom.

Drugi, pak, mole u zajednici, ali ne mogu moliti sami. Ili, ako mole sami, drže se fiksnih obrazaca i od njih ne odstupaju ni za dlaku. Molitva u šutnji za njih ne dolazi u obzir. Ako se ovo odnosi na vas, možda ste prihvatili vjersku tradiciju bez osobnog susreta sa živim Bogom. Nije dovoljna vjera roditelja i prihvaćanje vjerskih istina kao po nekom automatizmu, jer smo tako odgojeni, poučeni. Svaki se čovjek mora osobno susresti s Bogom. Ljudi koji su u djetinjstvu primili vjerski odgoj mogu doći u napast da misle kako “sve znaju” i ili “sve čine kako treba” samo zato što su to tako oduvijek činili.

Duhovni pisci upozoravaju da u duhovnome životu nema stajanja na jednome mjestu. Bog nas uvijek poziva na rast i želi da mu se sve više priblivamo. Tko je zadovoljan postignutim i smatra da nema potrebe za nečim više, može izgubiti što je imao i osjetiti se zakinutim od Boga, kao stariji sin iz prispodobe o milosrdnome ocu (Lk 15,11-32). U svima nama skriva se ta napast, bar u nekim trenucima duhovnog života. Svi smo mi katkad farizeji. Kad god pomislimo da ništa ne trebamo na sebi mijenjati, da je naš odnos prema Bogu i ljudima u savršenom redu, da u potpunosti ispunjavamo sve Božje zapovijedi, već smo upali u zamku farizejstva. Ako vam se to dogodi, zahvalite Bogu što vam je to pokazao i zamolite ga da uđe u vaše srce i dodirne vas svojom blizinom. Dopustite mu da vam pokaže koliko je ljepše biti ljubljeno dijete Božje nego rob zakona.

Prezeto sa http://www.katolici.org/

<	rujan, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30

Rujan 2017 (3)
Srpanj 2017 (1)
Srpanj 2016 (1)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (2)
Rujan 2015 (1)
Rujan 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Studeni 2011 (2)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (1)
Kolovoz 2011 (2)
Travanj 2011 (1)
Listopad 2010 (3)
Rujan 2010 (2)
Kolovoz 2010 (1)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (2)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Veljača 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Studeni 2009 (1)
Listopad 2009 (3)
Rujan 2009 (5)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (9)
Veljača 2009 (8)
Siječanj 2009 (6)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (3)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (11)
Lipanj 2008 (8)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (5)
Ožujak 2008 (1)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?