Sveti se ime tvoje! Budi volja tvoja!
Mt 6,9-10
Nas kršćane molitvi uči sam utjelovljeni Bog, Isus Krist. Kao što se Isus moli Ocu, tako i nas uči moliti u duhu sinovskog povjerenja i čvrste vjere:
“Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!” (Mt 7,7)
“Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam!” (Mk 11,24)
“Sve je moguće onome koji vjeruje!” (Mk 9,23)
Molitvom “Oče naš”, koju je sam Isus naučio svoje učenike, Gospodin nam pokazuje u kakvom raspoloženju trebamo pristupiti Bogu kad molimo. Najprije probuditi vjeru u to da se obraćamo svome Ocu, koji nas ljubi i želi nam dobro. Posvijestiti si da je on Otac ne samo nama, nego i svim ljudima. Zatim se staviti u njegovu prisutnost – on je Onaj Koji Jest i u kojemu mi jesmo. A onda: Sveti se ime tvoje – sve što činim neka bude na tvoju slavu. Staviti Boga u središte svoga života, da nam on bude mjerilo svih stvari. Budi volja tvoja! Vjerovati da je njegova volja, ono što nam on želi, naš najsigurniji put do sreće i punine. Moliti ga da upoznamo njegovu volju i u svakome je trenutku ispunimo.
Ako tako učinimo i stavimo Boga na prvo mjesto, on će se pobrinuti za sve ostalo. Dat će nam naš svagdanji kruh, to jest, sve ono što nam je potrebno za život i ništa nam neće nedostajati. U tom susretu s Bogom, nadalje, prepoznajemo svoje slabosti i pogreške, te ga molimo za oproštenje. I još nam je samo jedno potrebno, još je samo jedna prepreka između nas i Boga: da njegovu ljubav koju smo primili podijelimo s bližnjima i oprostimo im sve, kao što Bog oprašta nama. Tada možemo biti sigurni da nas on neće napustiti u napastima, i da će nas izbaviti od svakoga zla, u nama i oko nas.
Isus nas upozorava i na mogućnost pogrešnog raspoloženja pri molitvi. Poziva nas na obraćenje srca, pomirenje i praštanje, te usklađivanje svoje volje s Očevom voljom, kako bi naša molitva bila plodonosna: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ýGospodine, Gospodine!ý, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 7,21). Za molitvu je potrebno čisto i ponizno srce otvoreno za Boga i ono što nam on u svojoj ljubavi želi dati. Molitva nije moljakanje, iskorištavanje Boga za svoje interese, ona je predanje Bogu i dopuštanje da on u nama djeluje, da nas mijenja i preobrazuje iznutra.
Susrećući se s Bogom, susrećemo se i sa samima sobom, sa svojom nutrinom, u kojoj nije uvijek sve potpuno dobro, čisto i lijepo. Ta spoznaja zna biti neugodna i bolna. Ali ako u takvim trenucima svoje povjerenje hrabro stavimo u Boga i ne zatvaramo oči pred svojim slabostima, Bog to okreće u našu korist, kao što kaže sv. Pavao: “Kad sam slab, onda sam jak.”
Zato je važno moliti Boga da nam pokaže svoju ljubav prema nama i pomogne nam da u nju povjerujemo i prihvatimo je kako bi ona prožela čitav naš život. On nas ljubi i kad smo slabi i grešni. Općenito, on nas ne ljubi zbog naše dobrote i sposobnosti “jer nitko živ nije pravedan pred tobom” (Ps 143) i nema tog čovjeka koji bi bio tako dobar da bi svojom dobrotom zaslužio Božju ljubav. Ona nadilazi našu dobrotu i naše sitne zasluge i daje nam se besplatno ako je samo želimo prihvatiti:
O svi vi koji ste žedni,dođite na vodu;
ako novaca i nemate, dođite.
Bez novaca i bez naplate
kupite vina i mlijeka!
Priklonite uho i k meni dođite,
poslušajte, i duša će vam živjeti.(Iz 55,1.3)
U molitvi je najvažnije upravo povjerenje u Božju ljubav, da će nam on dati ono što je za nas najbolje i da neće dopustiti ništa što će nas slomiti. Ovo je osobito važno u bolesti, kad se pitamo zašto Bog to dopušta i doživljavamo se napuštenim od njega. Često se pitamo i što će nam još sve natovariti ako mu se predamo u ruke, kao da Bog jedva čeka da nas uništi. To je nepovjerenje rezultat naše pogrešne slike o Bogu, koja je često projekcija na Boga naših rana i iskustava s ljudima.
Dobro je Bogu (i sebi) priznati takve osjećaje, a zatim ga zamoliti da nas izliječi od toga nepovjerenja i “uvjeri” nas u svoju ljubav. Za većinu ljudi to se neće dogoditi jednom zauvijek, nego je u pitanju proces tijekom kojega nas Bog oslobađa nepovjerenja i zakočenosti, kao u nekim slojevima sve dublje i dublje u našemu srcu. Osjećaj koji prati to oslobođenje zna biti sličan golemu olakšanju, velikoj opuštenosti i sigurnosti. Zatim opet dolaze trenuci sumnje i nepovjerenja, u kojima treba još usrdnije moliti jer nakon takvih razdoblja Bog redovito daruje velike milosti onima koji ga traže svim srcem.
Kako bi naša molitva doista bila susret i razgovor sa živim Bogom, a ne brbljanje riječi u prazno ili licemjerna gluma pred ljudima, Isus nas uči: “Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.” (Mt 6,6-7) Ovdje “soba” označava intimni prostor čovjekova srca u kojemu se susreću čovjek i Bog i u koji nitko drugi nema pristupa. Taj osobni susret događa se kako pri zajedničkoj tako i pri pojedinačnoj molitvi, koje su obje jednako potrebne i vrijedne.
Neki ljudi ne mogu moliti u zajedništvu s drugima (npr. u crkvi), nego samo kad su sami. To je posljedica prenaglašenog individualizma u suvremenome svijetu, ali može biti i znak da je zbog različitih rana i negativnih iskustava narušeno vaše povjerenje u ljude, što vas priječi da ih doživljavate kao braću i sestre, sinove i kćeri istog nebeskog Oca. Vaši su osjećaji potpuno razumljivi, nemojte ih potiskivati i bježati od njih. Predajte ih Bogu i zamolite ga da on svojom bezuvjetnom ljubavlju izliječi ovu dimenziju vašega bića, kako biste mogli uživati u zajedništvu s drugim ljudima i veseliti se susretu s njima. Veća otvorenost prema Bogu uvijek rađa većom otvorenošću prema ljudima; susret s Bogom otvara nas za susret s čovjekom.
Drugi, pak, mole u zajednici, ali ne mogu moliti sami. Ili, ako mole sami, drže se fiksnih obrazaca i od njih ne odstupaju ni za dlaku. Molitva u šutnji za njih ne dolazi u obzir. Ako se ovo odnosi na vas, možda ste prihvatili vjersku tradiciju bez osobnog susreta sa živim Bogom. Nije dovoljna vjera roditelja i prihvaćanje vjerskih istina kao po nekom automatizmu, jer smo tako odgojeni, poučeni. Svaki se čovjek mora osobno susresti s Bogom. Ljudi koji su u djetinjstvu primili vjerski odgoj mogu doći u napast da misle kako “sve znaju” i ili “sve čine kako treba” samo zato što su to tako oduvijek činili.
Duhovni pisci upozoravaju da u duhovnome životu nema stajanja na jednome mjestu. Bog nas uvijek poziva na rast i želi da mu se sve više priblivamo. Tko je zadovoljan postignutim i smatra da nema potrebe za nečim više, može izgubiti što je imao i osjetiti se zakinutim od Boga, kao stariji sin iz prispodobe o milosrdnome ocu (Lk 15,11-32). U svima nama skriva se ta napast, bar u nekim trenucima duhovnog života. Svi smo mi katkad farizeji. Kad god pomislimo da ništa ne trebamo na sebi mijenjati, da je naš odnos prema Bogu i ljudima u savršenom redu, da u potpunosti ispunjavamo sve Božje zapovijedi, već smo upali u zamku farizejstva. Ako vam se to dogodi, zahvalite Bogu što vam je to pokazao i zamolite ga da uđe u vaše srce i dodirne vas svojom blizinom. Dopustite mu da vam pokaže koliko je ljepše biti ljubljeno dijete Božje nego rob zakona.
Prezeto sa http://www.katolici.org/
Post je objavljen 02.09.2010. u 09:37 sati.