Sve dok sebe ne predate njemu, nećete imati svoj stvarni ja. Samo među najprirodnijim ljudima nalazimo jednoznačnost, nikako među onima koji su se predali Kristu. Zar nisu svi tirani i osvajači kroz povijest bili upravo monotono isti?
Moramo se, međutim, istinski i potpuno predati. Svoje prirodno ja moramo, da tako kažem, slijepo odbaciti. Krist će nam doista dati dok se brinete za vlastitu osobnost vi mu se uopće ne obraćate. Prvi korak mora biti nastojanje da potpuno zaboravite na sebe. Vaš stvarni novi ja (koji je Kristov kao i vaš, a vaš je zato jer je i njegov), neće se pojaviti sve dok ga ne zatražite. Pojavit će se tek kad započnete tražiti njega. Da li vam to zvuči neobično? Isto načelo susrećemo i u sasvim običnim, svakodnevnim pojavama. Čak ni u društvenom životu nećete ostaviti dobar dojam na ljude, ukoliko se ne prestanete brinuti o tome kakav dojam ostavljate.
U književnosti kao i u ostalim granama umjetnosti onaj tko se brine samo o originalnosti, nikada ne postaje originalan. Ako pak jednostavno pokušate izraziti istinu (ne brinući se o tome koliko je puta to već učinjeno), postat ćete originalni, a da toga nećete biti ni svjesni. Tako je svugdje u životu. Odrecite se sebe i pronaći ćete svoju stvarnu osobnost. Izgubite li svoj život sačuvat ćete ga. Predajte se smrti, i to smrti svakodnevnih želja i pobuda, i na kraju predajte smrti i vlastito tijelo, umrite svakom žilicom svojeg bića i pronaći ćete vječni život. Nemojte ništa zadržati. Ništa od onoga što ste zadržali, neće biti stvarno vaše. Ništa od onoga što u vama nije umrlo neće uskrsnuti. Tražite li sebe, na kraju ćete naći samo mržnju, usamljenost, očaj, bijes, ruševine i raspadanje. Međutim, tražite li Krista, naći ćete ga, a s njime i sve ostalo.
Post je objavljen 02.08.2008. u 23:07 sati.