Mnogi ljudi koji idu kontemplativnim putem imaju poteškoća s korskom molitvom. Oni drže da ih ona s mnogo svojih riječi i slika ne vodi u tišinu i kontemplaciju, nego im je naporna i uznemiruje ih. To je u mnogim vjerskim zajednicama dovelo do jakih napetosti. Neki drže i dalje da je molitva u koru najviši domet i središnji oblik monaš-kog moljenja, drugi je promatraju isključivo kao zajedničko okupljanje u kojemu sudjeluju samo iz obzira prema drugima, ali je u osnovi vide više kao zapreku za stvarno kontemplativno moljenje. Stvarno moljenje, tako misle, odvija se u šutnji u kontemplativnoj vježbi izvan korske molitve.
Kršćanska tradicija pokazuje da su upravo kontemplativne zajednice uvijek visoko cijenile korsku molitvu i nisu je držale je suprot-nošću, nego putem do nje. Taj put k mistici išao je u monaskoj tradiciji uvijek preko Svetog pisma i preko liturgije. Za Dionizij Areopagita, npr. vrijedi osnovno pravilo "da je sva kontemplacija vezana uz Sveto pismo". Istodobno je mistika za njega u biti mistika obreda. Riječ mistika izvodi se od grčke riječi mystikos, što znači ono što se tiče misterija. Srodna je i s riječju myo (zatvoriti oči i usta, da bi neka tajna ostala u nama i da se ne bi izbrbljala) i myeo (biti uveden u misterij, iniciran). Od praizvora nadalje mistika je povezana s liturgijom, u kojoj je čovjek bio uveden u misterij Boga. Odo Casel razlikuje dvije različite vrste mistike: helenističku i germansku." Helenistička mistika polazi od gledanja slike Božje. U slici gledamo ono što je nevidljivo i tako dobivamo udio u nevidljivom Bogu. Po misterijima postajemo s Bogom jedno, postajemo i sami pobožanstvenjeni. Cilj je helenističke mistike udio u božanskom životu i jedinstvo s Bogom. Put do toga je gledanje i uživljavanje, upravo upjevavanje u Božje tajne koje se ne izriču riječima. Germanska mistika ide preko asketike i koncentracije i želi u vježbama šutnje doći do sjedinjenja s Bogom. Oba mistična puta zakonita su i ispravna. Ali budući da danas mistiku previše poistovjećujemo s germanskim putom, dobro je malo zaviriti u povijest.
U prvom su stoljeću kršćanstva korsku molitvu i kontemplaciju, liturgiju i kontemplaciju shvaćali kao nešto jedinstveno. Liturgija i korska molitva bile su mjesto gdje se kontempliralo i prostor u kojemu su molitelji Boga spoznavali veoma duboko. To pokazuju propovijedi crkvenih otaca, koji su tumačeći Bibliju govorili o biti kontemplativne molitve. Augustin se u izlaganjima o psalmima uvijek ponovno vraća temama iz mistike. Za njega su psalmi izraz mističnog iskustva i put u kontemplaciju.
U svojoj poznatoj knjizi o Božanskom oficiju (u 17. st., velikom stoljeću francuske mistike) Thomassin sažimlje to razumijevanje liturgije ovako:
Liturgijska je molitva veza usmene i duhovne molitve, uvod u nju i neprestano poticanje na molitvu srca po riječi Božjoj.
Tek početkom dvadesetog stoljeća nastaje lom između objektivne liturgije i subjektivne privatne pobožnosti. Liturgija je postala jako objektiviziranom. Bila je objektivni obred, koji Crkva provodi po nalogu Kristovu da bi dolično častila Boga. No ona više nije nudila nikakav prostor za subjektivno iskustvo Boga. Tko je htio biti pobožan, morao je uz liturgiju razvijati svoje vlastite slike pobožnosti. I tako se mistika odijelila od Biblije i od liturgije i potražila svoje mjesto u privatnim krugovima koji su razvili svoje vlastite oblike molitve i meditacije.
Dakle, veoma je stara poteškoća da se međusobno povezu kontemplacija i korska molitva. Ona prožima najrazličitije pokrete pobožnosti od srednjeg vijeka nadalje, npr. kao devotio modema, kao njemačka mistika 14. st. i francuska mistika 17. st. I naša bi zadaća bila da korsku molitvu i kontemplaciju opet uskladimo, ne samo teoretski nego i tako da praktično izvođenje korske molitve opet postane izraz i mjesto kontemplativnog moljenja.
Priredio: Samostan sv. Margarite - Pag
Post je objavljen 21.08.2008. u 12:53 sati.