Neki pisci upotrebljavaju riječ milosrđe ne samo da označe kršćansku ljubav medu ljudima, nego i Božju ljubav prema čovjeku i čovjeka prema Bogu. Ljudi su često zabrinuti zbog ovog drugog. Njima je rečeno da trebaju ljubiti Boga, ali u sebi nemaju takvih osjećaja. Što, zapravo, trebaju uraditi? I ovdje je odgovor isti. Ponašajte se kao da ga ljubite. Nemojte u sebi umjetno izazivati osjećaj ljubavi. Upitajte se: “Kad bih bio siguran da ljubim Boga, što bih u tom slučaju uradio?” Kad na ovo pitanje nađete odgovor, postupite prema tome.
Vjera, u onom smislu u kojem ja ovdje rabim tu riječ, jest umijeće prianjanja uz ono što je naš um jednom prihvatio kao istinito, usprkos čestim promjenama raspoloženja kojima je izložen. Raspoloženja se, naime, mijenjaju bez obzira na to kakav pogled na svijet ima čovjekov um. To znamo iz iskustva. Prihvativši kršćanstvo, ponekad sam u takvom raspoloženju, da mi ono izgleda vrlo nevjerojatno. Međutim, dok sam bio ateist, u nekim mi se trenucima kršćanstvo pričinjalo i te kako vrijednim. Jednom će se vaše raspoloženje zacijelo pobuniti protiv vašeg istinskog uvjerenja. Zbog toga vjera i jest tako neophodna vrlina i sve dok ne budemo imali snage zaboraviti na naša raspoloženja, nećemo biti ni pravi kršćani, ni pravi ateisti, već kukavna stvorenja koja lutaju amo-tamo i čija uvjerenja ovise o vremenu i o stanju probave. Prema tome, čovjek se mora izvježbati u navici vjere.
Mislim da mogu razumjeti zašto je nekima teologija nesimpatična. Sjećam se, kad sam u ratnom zrakoplovstvu držao predavanje, ustao je jedan stariji, strogi oficir i rekao: “Meni ne trebaju takve brbljarije. Ali upozoravam vas, i ja sam religiozan. Znam da ima Boga. Osjetio sam ga tamo u pustinji, noću dok sam bio sam. To je velika stvar. I baš zbog toga, ne vjerujem u te vaše praktične, male dogme i formule o njemu. Onome tko je nešto takvog doživio u svome životu, vaše teorije izgledaju vrlo beznačajne, sitničave i nastrane.”
Posve se slažem s tim čovjekom u nekom smislu. Mislim da je on imao stvaran doživljaj Boga dok je bio u pustinji. I kad se od toga iskustva okrene kršćanskim vjerovanjima, tada on prelazi od nečeg vrlo stvarnog u nešto manje stvarno. Isto se događa kad netko dođe na obalu Atlantskog oceana i promatra valove, a poslije ode kući i zagleda se u kartu Atlantika, također se okreče od nečeg stvarnog, prema nečemu manje stvarnom, od pravih valova okreće se arku obojena papira. Međutim, radi se o slijedećem. Očito je da je zemljopisna karta samo obojeni papir, ali ne smijemo zaboraviti dvoje. Kao prvo, zemljopisna karta temelji se na onome što su tisuće ljudi ustanovili ploveći stvarnim Atlantikom. Na taj način, zemljopisna karta je rezultat mnogih iskustava koja nisu ništa manje stvarna od iskustva koje doživljavamo dok gledamo ocean s obale. Samo, dok će naše viđenje biti jedno i usamljeno, zemljopisna karta sadrži zbir različitih iskustava. Kao drugo, zemljopisna karta nam je potrebna kad god želimo nekuda otploviti. Ako se čovjek zadovoljava šetnjom po plaži, njegovo promatranje Atlantika u daleko većoj mjeri predstavlja zabavu, nego gledanje u zemljopisnu kartu. Međutim, ukoliko želite stići u Ameriku, tada će vam zemljopisna karta biti od daleko veće koristi nego šetnje po plaži.
Post je objavljen 19.08.2008. u 09:15 sati.