Vučica samotnjakinja u mom srcu zavija na rubu divlje stjenovite planine i traži bistrinu izvora da napoji ožeđalu Dušu dok ti izgubljeno lutaš tom istom planinom skriven prašumom zaborava.
Sanjala sam te, izgubljenog u samoći neodlučnosti. Gledala sam u snu tvoje tužno lice i željala ti osmijehom odagnati okus bola iz pogleda. Oko tebe su plesale sićušne Vile, tvom oku neprimjetne. Stajala sam usred njihovog tepiha očarana prizorom iz Vilinske bajke. Nisi nas vidio, ni Vile ni mene. Smjestio si nas u paralelnu stvarnost, u drugu dimenziju, zatvorio si nam vrata svog srca nesvjestan da smo oduvijek unutra da dišemo tvojim dahom i plačemo tvojim suzama. Ljetna vrućina me razbacuje svijetom, onim našim, svijetom smijeha i divlje rasplesane radosti. A smijeh se lomi i donosi mi drhtaj tuge. Sjećaš li se...rekao si mi da ne dozvolim da mi prošlost zarobi srce? Nisi me pitao postoji li prošlost ili je samo puka izmišljotina kojom pratimo iluziju vremena. Na trenutak zastajem i uživam u dodiru tvijih ruku na mojim ramenima, u tvom dahu na mom obrazu dok ga dotičeš poljupcem do skorog viđenja, a onda brzo pokušavam zasjeniti snagu sjećanja. Dio mene još uvijek tiho svjedoči tvoju tugu iz našeg rastanka kojeg nisam prepoznala. I zato te molim,oprosti mi što te tada nisam jače zagrlila i svoj pogled utopila u tvome. Možda te ne bih susretala u snovima tužnog i usamljenog u Vilinskoj bajci.
30.07.2005. u 14:57 | 5 Komentara | Print | # | ^
U pustoj uvali sjedila je Bol obgrljena očajem rastanka. More joj se poigravalo oko bosih stopala. Sunce se u tihom zalasku razlijevalo na pučini. Tijelo je boljelo od rastanka. Raširila je ruke u očajničkom traženju mira. Prenuli su je koraci iz noći. Ni znatiželje više u sebi nije imala, nije se ni pokrenula da pogleda Sjenu u noći. I Sjena je izišla u sparnu noć. Razlozi izlaska bijahu im različiti, no susret neizbježan. Ipak se okrenu Bol jedva zamjetnom znatiželjom i ugleda nasmješeno lice koračajuće Sjene. Prilazila joj je bosonoga, tek blago dotičući pijesak ispod stopala. Bez riječi je sjela na obližnji kamen i pružila dlanove prema zalazećem suncu, spustila ih da dotakne pjenušavi val i propusti kristalna zrnca pijeska kroz razmaknute prste. Vjetar joj je plesao u kosi kada je na kraju ustala i raširenih ruku mu odavala počast. Bedemi očaja Bola su se nježno otapali, pokušavala je ostaviti ih cijelim. Zaboravila je živjeti bez njih, grčevito se bojala da će njihovim rušenjem odagnati i uspomenu na njega, njezinog tamničara koji ju je ostavio poput ranjene ptice ukraj prašnjavog puta. Sjena je šapatom, nenarušavajući sklad sutona, pričala priču vjetru, pijesku, valu i Suncu. Do boli su dopirale tek riječi... Izbor... Maskom... Čarolija igre... Poklon tebi... A onda se primakla kroz bistrinu morskog vala i blagim joj pogledom nečujno pričala:
- Darovao ti je tugu koja oplemenjuje, onu koju nižeš u biserne stihove i sve što tvoja Duša od tebe traži je zahvala maskiranom Učitelju za otkrivanje tebi neslućenih dubina. Sada ti se čini, tako okruženoj bedemima očaja, da si ranjena ptica. Ti si škrinjica Duha, Aladinova svjetiljka samoj sebi. Reci mu hvala i daruj slobodu. Ne drži ga utamničenog okovima tvog očaja u kojem čučiš skutreno u strahu od novog buđenja. Prepusti se letu otkrivanja bogatstva u sebi i reci mu : » Hvala!», i reci mu :» Oprosti što te nisam kao Učitelja prepoznala!».
Odvaljivale su se stijene bedema, Bol je postajala začuđenost, noćnim vjetrovima je darivala zahvalnost. Okrenula se tražeći pogledom Sjenu koja je nestajala nečujno u vrelini noći.
28.07.2005. u 14:39 | 9 Komentara | Print | # | ^
NJene su kočije vjetrovi davnina , a drumovi životni tepih od iskustva . Na usnama joj počivaju stihovi ispjevani srcima Putnika . Kroz snove joj zaplešu Vile i na svojim je krilima Anđeli ponesu na let u iskon domovinu , u počelo Svjetlosti . Razigrani Kerubini oblače joj lice u osmijeh i u kosu upliću zvuk postanka . Dugom je spuštaju niz tobogan Mliječne Staze u srce Plavog Planeta da zasvira budnicu frulom i lirom i preda je valovima oceana sjećanja delfinskoj igri koja dotiče uspavana srca .
28.07.2005. u 11:46 | 5 Komentara | Print | # | ^
Tebi Ljubavi , šaljem osmijeh oka na krilima ljetnje rominjave noći , sneni pogled ovog mirnog srca i lagani lahor Duše koja zna i nespoznato . Uranjam te u iskricu mudrosti , kap dobrote i sve beskrajne ponore Svjetla i Ljubavi . Prepoznaj prepoznatljivo , prepoznaj Istinu , prepoznaj Dušu koja ti daje taj sjaj u oku i mirni osmijeh u srcu.I...zasjaj punim sjajem iskonske vječne Ljubavi , sjajem onoga što Ti Jesi....
27.07.2005. u 12:24 | 10 Komentara | Print | # | ^
Pokušavam život pretočiti u niske stihova,dočarati život ljudski nizanjem slova,a tek ih je tridesetak koje povezujem u riječi i prebirem pokretima umorne ruke.Nemoćno slušam jecaj čovječanstva zarobljenog bedemima boli i nesvaćanja.Putujem od bolnog pogleda izgladnjele starice do nasmiješenog lica invalidnog djeteta.
Spuštam teške škrinje pretrpane očajanjem čovječjeg jecaja.Odlažem ih u čekaonicu uzaludnih pokušaja razumijevanja.U samotno hladnom krevetu,umorna od putovanja,posežem za odgovorima u snu.Budim se pored otvorene prazne škrinje spremna za još jedan čudesni dan Puta u potrazi za iskrom Svjetlosti iza bezbrojnih neizrečenih pitanja.
26.07.2005. u 12:10 | 9 Komentara | Print | # | ^
Čitaš li iz kuteva mog oka,iz snenog umornog pogleda onu svijetlu Iskru Svjetlost?Izgubih je u vihoru života,u nekoj studenoj zimskoj noći.Sakrih je u olujnoj noći davnine,od svijeta,od sebe.Lutajući životnim stazama tražim onoga koji vidi,koji čita,koji zna kako mi pokazati Put,put pronalaska mjesta gdje sam je sakrila od sebe same.Koračajući svojim danima putem strmine i nade u uspon susretoh tebe i u čudu otkrih da si Ja,da u srcu mome vijekovima kucaš i prstom upireš u moju osobnu skrovitu nutrinu šapćući: »Ti Jesi Put!»
25.07.2005. u 13:29 | 3 Komentara | Print | # | ^
Noćas ću obući crne haljine od Svjetlosti,spustit ću se nečujno do skrivenog žala i pjevati vam pjesmu tužbalicu,tamnu poput boje mojih haljina.Uresit ću je iskrom Svjetla kojom ste sjajili u mom svijetu i začiniti je zahvalnošću za nevidljive darove koje ste ostavili mom Planetu.Pod svjetlom Punog Mjeseca pratit ću vas na putu prijelaza samotno čekajući vaš pozdrav do susreta u sferama gdje nema rastanaka u smrti.
Na odlasku darovat ću vam tek osmijeh,pomalo tužno obojan vašim odlaskom,pomalo vedar zbog spoznaje kamo putujete.Namaste Duše Delfinske!
24.07.2005. u 21:05 | 1 Komentara | Print | # | ^
Usnuh Anđela
lahorasta leta
očiju satkanih od ljubavi.
Probudih se
s osmijehom sjećanja
na usnama
i slovima stihova o Andjelu
u mojim rukama
još neispisanim u stihovima.
Usnuh san
o letu s Anđelom
nebeskim prostranstvima,
beskrajem postojanja.
Usnuh san
o sjećanju na Dom
i let beskrajem Ljubavi.
Usnuh san
o anđeoskom poslanju
za Ljubav
s Ljubavlju
u ime Ljubavi.
Probudih se
s titrajem anđeoskog sjaja
u snenom pogledu.
24.07.2005. u 12:47 | 2 Komentara | Print | # | ^
Govorim jezikom
sebi nerazumljivim
pišem nekim
nepoznatim slovima
udišem nesvakidašnji
zrak prepun pitanja i jezovite hladnoće
natopljen krvlju osude i neraumijevanja
promrzao od ljudske neljudskosti
uzavreo od ljudskih strasti.
Gledam cvijet
tužan i začuđen svakodnevnom spoznajom
o hladnoći uzavrelog zraka
o neljudskosti ljudskih djela
Gledam cvijet
napušten i zaboravljen
u svojoj jednostavnoj ljepoti bivanja
i on govori jezkom sebi nerazumljivim
i on piše nepoznatim slovima.
23.07.2005. u 13:48 | 0 Komentara | Print | # | ^
A dok moje muze šute ona ista Indigo Dijana vam poklanja svoju priču
JESMO LI SAMI
Noć.Velika šuma.Inka i ja šetamo šumom i pokušavamo raščistiti neke stvari sa svojim «Ja».Par dana prije smo pročitale knjigu u kojoj se tvrdi kako čovjek ne ode u nebo nego prelazi u drugi život.Znači,sva naša vjerovanja od prije zapravo nisu istinita??
«Misliš li da čovjek zaista živi puno života?» pitala sam je
«Ne znam,možda.Sve je to tako čudno.Ako živimo druge živote,zašto onda jednostavno ne živimo vječno? Oni koju umru,možda i žive vječno,ali što je s onima koji su ostali na zemlji,oni pate,misleći kako je njihova voljena osoba zauvijek otišla sa zemaljskog života?! I kako se to uopće događa? Umreš,zakopaju te i ti se nakon nekoliko stoljeća kada nestane one civilizacije koju si poznavao i kada nitko ne obraća pažnju,digneš i živiš dalje? Sjećaš li se onoga što je bilo prije toga? Živiš li uvijek ili barem često u istom gradu?? Zvuči mi malo besmisleno. Zar ne ?»
«Aha..»bio je moj kratki odgovor.Trenutno me zamaralo nešto drugo.Tamo iza gustog grmlja svjetlucalo je nešto crveno.I mene je strašno zanimalo što je to «crveno»
«Inka,pogledaj tamo desno,vidiš li nešto crveno u grmlju??»Nije bilo odgovora.»Inka!»pozvala sam.Ali nje više nije bilo kraj mene?!
Još uvijek sam hodala naprijed i zvala je par puta no ona se nije odazivala.Nisam se previše zamarala,bila je pustolovan tip kao i ja i voljela je sve pogledati.Možda je jednostavno vidjela, kao i ja, nešto zanimljivo.
Sada sam već bila poprilično blizu tom «crvenom».
Stala sam još bliže grmu i sada sam već mogla čuti nekakvo zujanje,nalik na zujanje radija kada traži stanicu..
Beeeeeeeee!!!Skočila sam nastranu prije nego sam stigla poviriti!To nešto «crveno» satajalo je preda mnom i nije bilo crveno!!
Jajasta glava,a na glavi nešto što je meni sličilo na propelere(vjerovatno je to i zujalo),crvene okrugle oči i usta koja su također sličila na jaje ali su se pomicala gore-dolje nevjerovatnom brzinom,kao da razgovara..
Stajala sam i šokirano gledala u to biće.Stotinu misli je proletjelo mojom glavom..Da ostanem,da pobjegnem,da ga pokušam dodirnuti??Čak sam prekontrolirala datum i mjesec:da nisu možda maškare..Uštipnula sam se da vidim sanjam li..Ne,nije bio ni san.
Aha,pa možda je Inka..»Inka?Jesi li ti?»
«Ne» progovorila je čudna zujalica.»Biježi» govorio mi je neki glas,no ja nisam željela pobjeći.Zapravo u tom trenutku nisam znala što želim.Ipak,moja je znatiželja bila jača nego strah.»Tko si ti?Jeli ovo neka šala»napokon sam upitala
«Ne,nije šala,ja sam Klon,i dolazim s planeta pod imenom «answer» govorio je a usta su mu se pomicala još brže nego prije a «propeleri» su se vrtjeli dok je on pričao a kasnije bi stali,kao i on!!
«Kako si dospio na naš dosadni planet» pitala sam ga i odmah se začudila jer sam osjetila kako mu vjerujem
«Mi s planeta »answer» dolazimo jako često,zapravo uvijek kada ljudi imaju važna pitanja za sebe i svoj život,a ne mogu naći odgovor sami,već im treba pomoć.Samo što ne dolazimo uvijek u istom obliku.Uvijek smo drugačiji.Zapravo,onakvi smo kakvima nas ljudi žele vidjeti.»
«Polako,polako!Tko vi??Koliko vas ima?»
«Pa,ne znam ni ja.Na svijetu ima mnogo ljudi,a svi oni imaju neka važna pitanja za svoj um,znači ima nas koliko i ljudi na svijetu!!Još pitanja ili možemo krenuti!??»
»Kuda krenuti» bila sam šokirana,on bi sa mnom negdje «kretao»?
«Nemoj vikati,molio bih te,nisam ja svojom voljom tu,ti si me zvala!»
«Ja?Hoćeš reći da ja imam neka važna pitanja i da sam te ja željela vidjeti u obliku vanzemaljca?!»
«Hmmm.Da.Oduvijek si željela vidjeti kako izgledaju vanzemaljci i kako žive,čime se hrane i postoje li oni uopće!?»
«Dobro,uvjerio si me da si stvaran,barem djelomično,ali kako to misliš krenuti,kuda idemo??
«Ja idem tamo gdje i ti,i ne brini,nitko osim tebe me ne vidi i nitko te ne čuje kako razgovaraš sa mnom.To je kao da razgovaraš sa svojim umom,sa svojim mislima.Ja sam zapravo tvoja misao!!»
«U redu,još jedno pitanje,znaš li gdje je Inka,moja prijateljica?» pitala sam jer me već počela gristi savijest,pa potpuno sam zaboravila na nju.
Nasmijao se.»Znam,ona je u drugom svijetu,s mojim bratom.»
«Umrla je?» bila sam užasnuta
«Ne,otišla je na onaj svijet.Kao što i sama znaš,silno je željela vidjeti kako je u drugom svijetu pa će to onda i učiniti»
«I ja želim silno vidjeti Havaje, pa zašto nisam ja otišla s tvojim bratom putovati,umjesto da ostanem tu i dobivam odgovore na neka pitanja?»
«Zato što je tvoja potreba za odgovorima na nikada riješena pitanja oduvijek bila jača nego putovanje i razgledavanje svijeta!»
«Dobro, kako želiš,ali imam ja još mnogo pitanja za tebe.»
«Znam, kao i svi»
Ostatak puta do moje kuće smo proveli u tišini. Kada smo došli pred kuću upitala sam: »Ako je Inka otišla na drugi svijet,a to znači da nije na ovome svijetu ,kako da to objasnim njezinim roditeljima? Misliti će da sam luda.»
«To je također njezina misao. Mi smo misao! Zapamti!»
«A čemu ti služe ti propeleri?» pitala sam dok sam stavljala kaput na vješalicu?» I usta ti se prebrzo miču!»
«Prvo, to nisu propeleri,to bi prije mogli nazvati talkie-walkie. Što misliš kako ragovaramo s ljudima na zemlji? Misliš li da znamo sve jezike svijeta? Ne, propeleri su naš mozak. Oni se vrte i tako dobivaju informacije iz okoline u kojoj se nalaze,a usta se pomiču i tako ih spremaju za daljnju uporabu.»
«Zvučiš kao da si kompjutor!?, narugala sam se
«Niste ni vi ljudi savršeni,no dosta priče.Znaš i mi vanzemaljci bi spavali!
«Dobro,onda,laku noć!»
Bojala sam se razmišljati o ovome što se događalo. Može li on čitati misli? Ako je on misao može li vidjeti druge misli? Jeli ovo san? Jesam li ja uopće normalna?
Mama je ušla u sobu.» Inka je na telefonu!» Inka? Zar nije ona u «svom svijetu.» Ne shvaćam. A možda sam sanjala?
«Molim?»
«Hej, Inka je!»
«Slušaj, imam trenutno nekih problema, ništa važno, samo neke stvari trebam riješiti sama sa sobom. Bilo bi bolje da se ne viđamo neko vrijeme. Znaš, da bude lakše.»
«Da, shvaćam», bila sam začuđena.
«Nemoj misliti da sam ljuta ili tako nešto, jednostavno trebam vremena.»
«Da, znam kako ti je.»
«Ok, onda se čujemo!»
«Ciao!»
Hmmmm...Jako čudno.Inka se inače baš i nije previše odvajala od mene.O Bože, ovi svemirci će mi uništiti prijateljstvo.
«Neću ti ja ništa pokvariti!»,ljutito se ubacio Klon
«Ti mi čitaš misli?» upitala sam nadajući se negativnom odgovoru.
«Ne, ali vidi ti se na licu o čemu se radi.Tvoje i Inkino prijateljstvo će biti još bolje i jače nakon ovoga.»
«Kada ti odlaziš?»
«Onda kada ne ti više ne budeš trebala.»
«Nadam se da će to biti brzo!» promrmljala sam
Sljedeće jutro odlučili smo prošetati.Vrijeme je većinom prolazilo u tišini,sve dok Klon nije rekao:»Lijepo vam je ovdje.» Lijepo je sigurno, ali i poprilično dosadno.» rekla sam mrzovoljno.
«Moraš voljeti svoj planet.Planet je kao dom,možda je neki puta dosadan i nezanimljiv ali moraš biti zahvalna što ga imaš.On ti je dao dopuštenje da živiš na njemu, poklonio ti je ove ljepote, zato budi sretna.»
Toga dana se nešto promijenilo.Ni sama ne znam što.No, počela sam Klona odvoditi na moja najdraža mjesta,pričala mu o svom životu,o ljudima i kulturi na zemlji a on meni o životu na njegovom planetu, brojnim kulturama, te o osjećajima.Dan za danom postajao mi je sve draži.Zapravo, to neobično biće koje mi je s početka užasno išlo na živce postalo mi je prijatelj.Čak, jedan od najboljih prijatelja koje sam imala i imam.
Vrijeme je prolazilo brzinom munje, a nama je i to bilo malo.
Jedne večeri mi je rekao: «Vrijeme je da pođem». Bila sam šokirana, iako sam znala da jednom mora otići.Odveo me je do mjesta gdje sam ga «pronašla» i rekao:»To je to. Drago mi je što sam te upoznao.»
«Zar zaista moraš ići, ja još nisam dobila odgovore na svoja pitanja!»pokušala sam sebično kada nije moglo drugačije.
«Postoje i drugi koji trebaju pomoć,ja nisam taj koji će odgovoriti na tvoja pitanja,ja sam taj koji te treba potaknuti da shvatiš da na sva svoja pitanja sama odgovaraš i stvaraš sama sebi život.Sada to treba reći nekom drugom.»
«Hoćemo li se ikada više vidjeti?» tužno sam upitala
«Ne mogu ti obećati,ali u srcu i u mislima ćemo zauvijek ostati prijatelji!Zbogom,prijateljice» rekao je i nestao u grmu.
Najednom, kao da se vrijeme vratilo tjednima unazad i uhvatih se kako dozivam Inku..
«Tu sam,tu sam, zašto vičeš??» javila se moja prijateljica
«Kasno je, trebale bi krenuti.» rekla sam
Bila sam pomalo šokirana jer se sve oko mene odvijalo kao da se ništa nije dogodilo..Kao da je sve bio san, kao putovanje kroz vrijeme..Toliko pitanja ja na nijedno nisam imala odgovor..
Tada se sjetih jedne rečenice koju mi je rekao jedan moj prijatelj:»Samo ti stvaraš odgovore na sva svoja pitanja!»
22.07.2005. u 19:41 | 1 Komentara | Print | # | ^
Moje Muze šute,iz mog ili svog inata.Čekaju nenametljivo moju dozvolu da se pojave.A ja...u inat šutim i ne molim njihovo prisustvo u mom umu,u mom srcu,u mojim stihovima.A ja...,neposluh iskazujem Muzama i čvrsto stisnutih usnica ne dam sjene zaboravu.A ja...zarobljena u priči iz davnine hodam labirintom našeg smijeha i smiješim se šutljivim Muzama.A ja..klizim niz dugu i plješćem susretu iz davnine nakon ugašenih svjetala i spušenih zastora,sjedeći u praznoj mračnoj dvorani u iščekivanju nove predstave života.
22.07.2005. u 18:14 | 3 Komentara | Print | # | ^
Zarobljenica bljeska
V
eć je drugi dan,još dva i kraj.Misli su joj se užurbano rojile glavom.Još dva dana....željela se maknuti od njega,barem tih nekoliko koraka,na pretrpani balkon minijaturne garsonjere.Još dva dana...izdržat će ona,uvijek sve izdrži.Ipak,pitala se što ju je natjeralo da ga inicira upravo ona..
Skrivećki ga je pogledavalaBože,njegova vanjština je tako ružna,na rubu samog gađenja,a u grudima skriveno sniva goruće srce što plamti ljubavlju koja je prži do srži,tjera na noćne nemire.
Tisuće pitanja.Trznula je glavom nadajući se,valjda,da će ih fizičkim pokretom odagnati.Zatvorenih očiju tražila je spokoj i u njemu,onaj,jedan jedini mogući način kojim ga neće povrijediti svojim odbijanjem.
Lagano je podigla ruke grleći šum vjetra u krošnji bora tik pred njom.Kroz trepavice je pogledala bor dozvoljavajući kapcima da se tiho spuste.
I...bljesak svjetlosti ,,,pred unutarnjim očima.U svjetlu On.I ime mu je dala,zvala ga je Omvi,prizivao je sjećanje na srećom obavijene daljine.
Glavom joj je prostrujila misao:
-Samo da ostane!
Žarko je željela vidjeti zašto joj i od kuda dolazi u bljesku,nepozvan i nenajavljen,odjeven maglom.Nizale su se slike.Na posljednju se snažno trgnula i munjevito otvorila oči.
Čovjek ružne vanjštine i goručeg srca isčekivajući,nijemo i tiho,je gledao zbunjeno lice svoje Učiteljice,a ona je ostala zarobljena unutarnjim pogledom u priči zatvoru,u ljubavi na visoravni Anda,neobično obučena,bosonoga,tiho zagledana u topao osmijeh mladića s buketom planinskog cvijeća u ruci.
20.07.2005. u 22:26 | 6 Komentara | Print | # | ^
Tek stih
U šumu vjetra
u krošnji jesenski oslikanog drveta
u ljepoti jutarnje rose
počiva ovaj stih
koji tebi ispisujem.
A ti bdiješ
u pustinji osobne noći
pogleda zamagljenog
zimskom hladnoćom svog srca.
A ti ne čuješ
šum vjetra
u krošnji sretnog drveta.
A ti ne čitaš
stihove satkane tihim čekanjem
u kutevima
suznog sjetnog pogleda.
Čitaju ih
neki drugi prolaznici životom
zastajući na trenutak
u skrovitosti moje sjete,
sjećajući se
prizvuka svojih neispisanih stihova,
sjećajući se
nekih jesenskih kiša
i u kišnim kapima
skrivenih stihova.
20.07.2005. u 17:49 | 2 Komentara | Print | # | ^
Snena čarolija
U mojoj su sobi plesale razigrane Vile,čarobni Čarobnjaci i Anđeli, u mojoj je sobi plesao smijeh i neko malo radosno ganuće, ganutljivo tiho
,izvorski razigrano, izvorski rasplesano. U mojoj je Duši sebe sanjao
jedan sasvim obično neobični san u kojem usnuh da mi vratiše krila za let u slobodu i svjetlosni mač Ljubavi za bitku sa samom sobom. Buđenje me ostavi u snenom snu s pitanjem :
Da li sam u snu sanjala,da li sam u budnosti sanjala, da li sam se iz sna i budnosti probudila?
U mojoj sneno budnoj sobi ostade trag tajne, tajanstvene kao tajanstvenost sama. San ili budnost, budnost ili san vječnih sanjalica
unosi radost života,zvonkost smijeha i trag krila Anđela...Anđelima,
i svjetlosni mač Ljubavi... Ratnicima Svjetlosti... u srca sanjivih sanjalica.
19.07.2005. u 22:48 | 7 Komentara | Print | # | ^
Praznina
Čekam,sad već pomalo nestrpljivo,ali još uvijek čekam,čekam da se ispuni ova praznina u meni koja sve glasnije zapomaže u svojoj usamljenosti.Svijet oko mene mili poput užurbanih mrava dok moja praznina bijesni od samoće.Čekam čaroliju,moju osobnu,čekam čarobni lelujavi san da me opije na trenutak napitkom čovječjeg bivanja,istog onog,meni nerazumljivog,iz kojeg se pokušavam probuditi već vijekovima.Upirem pogled u zvijezdano nebesko postranstvo tražeći znak,očekujući potvrdu da nisam sama u pokušajima razumijevanja .Zastajem u zlatnom zalasku Sunca,zanesena spoznajom da se tamo negdje daleko upravo budi nova zora u istom rumenilu još jednog zalaska koji se preobražava u izlazak.I nadam se,i nadom postajem sve sličnija svakom čovjeku koji traži način da ispuni prazninu svoje nutrine.I nadam se...da će Sunce koje zalazi u nama upravo izići u srcima nekog stranca .
18.07.2005. u 12:04 | 8 Komentara | Print | # | ^
Indigo Dijana
- Bojiš li mraka,Dijana?,pitala je mama.
- Zašto bih?, začuđeno je gledala dubokim plavim pogledom prekrasna krhka četverogodišnja djevojčica zlatnih kovrča.
- Samo pitam...,nježno je pogledala majka njeno krhko dječje lice.
- Ali,mama, sa mnom je uvijek «Netko»,razgovaramo.Ostali ga ne mogu vidjeti!?,pomalo se čudila.
Nekoliko godina kasnije,Dijana je bila devetogodišnja školarka i igrala se s mamom tajanstvenih igara.Želju za igrom nije ispoljavala na uobičajene načine.Iz hiperaktivnosti je ukopano sjela i izjavila:
- Nactraj mi Anđela,mama!
Mama je voljela te zajedničke tople trenutke sa svojom velikom Učiteljicom u tijelu svog djeteta.I mama je crtala Andjela,a Dijana ga s ljubavlju i prepoznavanjem gledala.
- O čemu ćemo večeras razgovarati?,pitala je djevojčica.
-Hoćemo li teme razgovora ispisivati na papiriće,a papiriće staviti u košaru i onda... ,kovrče bi joj od uzbuđenja poskakivale oko pospanog lica.
Izvukle su papirić na kojem je dječjim rukopisom pisalo «Anđeli».
Te je večeri djevojčica pustila mamu u svoj Anđeoski svijet.Pričala joj je o Anđelu u njezinoj sobi koji se prvi put pojavio s licem mame i šarenim cipelicama od svjetlosnih zvončića na nogama...Bio je to njezin «Netko» iz ranog djetinjstva.Pričala joj je o snovima u kojima ju je posjećivao s drugačijim licima,u svjetlu duginih boja,pričala joj je o plesu Anđela i svakog se trenutka sve više radovala jer je mama razumjela.A onda je tužno pogledala:
- Mama,druga djeca ih ne vide.Ne boj se,neću im pričati.Rekli bi mi da sam luda,a samo ne razumiju,nisu krivi...
Tog je trenuka majka bolno prepoznala svoju usamljenost u njezinoj tuzi,svoju neobičnost u njezinoj neobičnosti,svoja traganja za razumijevanjem ,iz svog djetinjstva, u njezinom pogledu.Bistri dječji pogled sa zahvalnošću je gledao mamu jer je prepoznala,jer više nije sama.
Prolazile su godine,mala djevojčica je krenula u srednju školu.Poželjela je biti poput ostalih tinejdžera,ali...stabla su je zvala da umanji njihovu tugu,delfini su je zvali da ih u suton čeka na obali,srce joj je krvarilo zbog tužnih vijesti na televiziji.I čudno,bila je tužna i zbog ubijenih i zbog ubojica,i zbog ovisnika i dilera,i zbog silovanih i silovatelja i zbog...žrtava i zločinaca.Umjesto u školu,odlazila je pružiti utjehu nesretnim prijateljima,razgovarala s mladim ovisnicima,slušala tužne priče alkoholičara,sjedila sama na desetmetarskoj skakaonici plaže Kolovare i plakala zbog tuge u svijetu.
Kada je saznala,mama se uplašila.Pokušavala je razumjeti,kako bi sebe razumjela,pokušavala razgovarati sjećajući se da nije imala s kim razgovarati,a Dijana je samo tužnim pogledom gledala i tiho izustila iz svog mladalačko ranjenog srca:
- Zašto smo drugačije od drugih,mama?Hoće li nas uvijek boljeti tuga čovječanstva,šuma i životinja?Hoće li ikada i ostali razumjeti?
Niz mamino su lice tiho tekle suze.Držala je u zagrljaju dijete djevojku.Tražila je riječi kojih nije bilo,tražila je način kojim bi je zaštitila od bola odrastanja i punine prepoznavanja uloge indigo ljudi u ovo vrijeme i ovom prostoru.Mama joj je pričala o sebi ne osjećajući se mamom već suputnicom u indigo svijetu.U njihovim srcima je tuga ustupala mjesto zahvalnosti,zahvalnost radosti.Iz dubokog modrog pogleda indigo Dijane počela se zrcaliti iskra radosti,a s usana je s odlučnošću plesala rečenica:
- Hvala ti što si mi mama!Idemo se opet radovati!Samo s osmijehom možemo spasiti ovaj svijet!
17.07.2005. u 16:52 | 10 Komentara | Print | # | ^
Sad znam
Ti nisi sjeta u mom srcu,
sjeta je Tvoja pozivnica mojoj sreći.
Znam
Ti nisi moja ljutnja,
ljutnjom me podsjećaš
da si sućut nastanio
u moje srce.
Znam
Ti nisi bol u samotnoj noći,
radost si novog dana.
Znam
Ti nisi dio mojih snova,
Ti moj si san,
moja si želja
Tvojom voljom posijana u moje srce,
ostvareni san,
ostvarena želja.
Ti jesi
mjesečina Ljubavi i Istine
Ti si Svjetlo
koje mi svijetli u srcu
puninom Tvoje Ljubavi,
oceanima mira,
ljepotom života,
dubinom spoznaje.
Ljubav si,
Ljubav u mom djetetu,
u slučajnom prolazniku,
u smiraju dana
i u budnosti jutra.
Ti jesi
moj blagoslov i zahvala!
17.07.2005. u 15:39 | 2 Komentara | Print | # | ^
Jednom ću zakoračiti u smrt...
Jednom ću zakoračiti u smrt,kažu.
Hoću li se sjetiti svih životnih koraka,
svih koraka prije?
Jednom ću vidjeti Tvoje lice,kažu.
Hoću li se sjetiti da sam te gledala
u raznim licima prije?
Jednom ću osjetiti Ljubav
onu koja Ti i Ja jesmo,kažu.
Hoću li je prepoznati u sjećanjima
na ljepotu susreta na Zemlji?
Jednom ću u punini vidjeti da smo Jedno,kažu.
Hoću li požaliti za svim trenutcima
u kojima sam to propustila vidjeti?
Jednom ću se vratiti Doma,kažu.
Hoću li shvatiti da nikad nikamo
nisam ni otišla?
15.07.2005. u 15:11 | 6 Komentara | Print | # | ^
Ples čarolije
Plesnim korakom začuđene čarolije
putujem akordima nebeske simfonije.
vrtim se u krugu
na krilima vjetrova vječnosti
nježnim korakom sklada
usamljeno plešuć
korakom putujuće čarobnice
akordima nebeskih prostranstava
zanesena čarolijom života
zanesena
sneno čeznutljivim odsjajem simfonije
začarana
unutarnjom čarolijom ljubavi
13.07.2005. u 15:15 | 2 Komentara | Print | # | ^
Putnicima na putu srca
Hej,Putniče,
skriven u džungli kreacijske igre,
Jesi li na Putu
krčeći trnje ispred sebe
susreo raspjevanu Dušu
i izgubio se u njezinom smijehu s radošću?
Vidim te usamljenog
kako se odmaraš pokraj Puta
i prebireš po snovima
tražeći Istinu o letu u slobodu.
Jesi li listajući po istkanim snovima
susreo postojanog letača
i stopio se s njegovim letom?
Jesi li se u kukavičluku
začahurio u strah nepredanosti?
Hej,Putniče,
krčiš li trnje oko sebe
da bi umanjio bol bijega
dok te proganja sjećanje
na nestajanje u smijehu i letu?
12.07.2005. u 00:37 | 2 Komentara | Print | # | ^
Voljela sam te
Voljela sam te u mnogima
ne znajući da volim Tebe
Samo me kratkoća ljubavi mojih
podsjećala na necijelovitost osobne nutrine.
Voljela sam dijelove sebe u mnogima
ne sluteći da volim sebe.
Ostavljala sam mnoge iza sebe
slijepa da bih vidjela
da ostavljam samo sebe.
U grotlu tame susrela sam Svjetlo
ne prepoznajući svoju tamu
i Svjetlo u njoj.
I čudila sam se što volim mnoge
I čudila sam se što ih ostavljam
I čudila sam se Svjetlu u tami.
Upoznala sam boje čuđenja
na dnu srca
prekrivenog sljepilom zaborava.
I osmijehnula sam se
sa suzom u oku
što ranije nisam vidjela.
11.07.2005. u 15:59 | 1 Komentara | Print | # | ^
Nera je bila čuđenje u svijetu 2
Pogledom Duše obuhvatila je ljepotu putovanja i sakupljala zrno po zrno osobnih promjena,kap po kap radosti Puta,lahor po lahor lakoće kretanja...
Prolazile su godine,prestala ih je brojati.Vrijeme je mjerila u novim jedinicama,vrijeme je mjerila bojom promjene koja se presijavala na licima ljudi koje je voljela.
Usprkos ljepoti usputnih krajolika i tihoj radosti u srcu Nerin vjerni suputnik bila je usamljenost.Izvirivala je u trenutcima prije sna,budila se u Nerinom zagrljaju.Danju je bljesnula između dva susreta.Niti nove boje osmijeha lica koja je voljela nisu je mogle umanjiti.reklo bi se da su Nera i usamljenost bile neraskidivo povezane u cjelovitost Nerinih traganja.Pitala se Nera hoće li usamljenost biti njezin vječni suputnik.Oduvijek,baš oduvijek je znala da postoji negdje netko kome će usamljenost ustupiti mjesto.
A onda je jednom u gužvi velegrada susrela uporno biće u liku svog budućeg supruga i zaspala pokraj Puta niz godina.Na Put su je podsjećali još samo snovi kojih se jutrom sve rijeđe sjećala.Nera je budna spavala zarobljena u snu braka.S osobnom je promjenom povezivala još samo želja da u svom domu gleda nasmiješena lica.Budila se u nevidljivim okovima,osakaćenih krila za let.Nera je prisutna tijelom nestajala svom snu.Nera je spavala u dugom tužnom svakodnevnom snu.Živjela je noćnu moru i čudila se zašto je u zagrljaju supruga,pored nje,bila čvrsto pripijena i usamljenost.Zašto se jutrom i dalje budila u njenom zagrljaju prekrivena težinom ruke čovjeka koji je volio.
Svakim je danom željela pobjeći iz zatvora svakodnevnice,svake je večeri lijegala opet u zagrljaju njegove samoće.Vidjela je vrata za put u slobodu,vidjela je da na njima piše «razvod»,a ipak je,bojeći se ugasiti suprugov osmijeh ostajala svojevoljno utamničena u bračni sputavajući san.Lice čovjeka s osmijehom nije kucalo u Nerinom usamljenom srcu.Da,voljela je čovjeka s osmijehom,ali ne i njegovo srce i to ju je boljelo jednako kao i njega.Izdavala je sebe gledajući njegov osmijeh,a kad je izdaja postala prebolna odlučila je prekinuti san svakodnevnice.Odabrala je šok buđenje,odabrala se probuditi korakom do smrti.I dok su se ljudi opet čudili Neri i njezinom odabiru da iskačući iz jurećeg automobila kaže da životu,da buđenju,ne svakodnevnom ružnom snu,Nera je prolazeći kroz bolove svog do kosti zguljenog tijela mirno noću tonula u san buđenja.Opet joj je čuđenje bilo potvrdom za povratak sebi.Konačno se jutrom budila u zagrljaju suputnice samoće bez teške ruke preko svog tijela,bez nevidljivih okova braka.Na trenutak je zastala tužna zbog višegodišnjeg sna,a onda se odlučila radovati buđenju i nastavku Puta.Tog je jutra ,zagledana u suputnicu samoću,Nera obećala sebi da više nikad neće zaspati.Opet se pitala tko je i kamo to putuje.No,po prvi put se zapitala tko će putovati s njom.
A putovali su mnogi.Od nekih je učila ona,neki su učili od nje.Neki su trajali tek poput kratkotrajnog bljeska,a neki znatno duže.I svi su odlazili na križanjima Puteva ili je možda odlazila Nera.Samo su rijetki nastavljali koračati s Nerom prema slijedećem raskrižju pa onom iza njega...No,baš svi su bili dio ljepote samog putovanja.Nijedno putničko srce,ni u djetetu,ni u ženi,ni u muškarcu,ni u starcu,ni u starici nije uspijevalo zamijeniti suputnicu samoću.Povremeno bi joj se iz sjećanja nasmiješilo srce tihog čovjeka kojemu je to uspijevalo,a onda bi sjećanje postalo uspomena,a uspomena se skrila od Nerinog unutrašnjeg pogleda.
A tada je jedan ponovni susret oživio unutrašnji pogled Nerinog srca i sjećanje je doputovalo u sadašnjost.
11.07.2005. u 00:01 | 0 Komentara | Print | # | ^
Nera je bila čuđenje u svijetu 1
Prošlo je zaista puno vremena u Nerinom otkrivanju raznovrsnosti čarolija mora.Mirno se divila njegovim licima,preko njega je spoznavala povezanost svega u Univerzumu koji se poput mora stopljenog s obalom počeo stapati s njezinim srcem.
Bosih stopala na tvrdoj hridi uronjenoj u pjenušavi val,raširenih ruku,predana snazi i pročišćenju vjetra pokušavala se stopiti sa Suncem.
Radost je preplavljivala njezino srce i nijansirano ustupala mjesto beskrajnoj slobodi.U tim je trenutcima postojala,u tim je trenutcima Nera bila jedno sa sobom i s Univerzumom,u tim je trenutcima bila sam Univerzum.I njih je brižljivo spremala u kufere dragocijenosti u svom srcu i snažila se osjećajem radosti i slobode u onim manje svijetlim danima,u dane kada je Ratnici Neri trebalo pojačati krila slobode da bi mogla kao uvijek darovati osmijeh iz srca s bljeskom u zelenom pogledu.
Uvijek okružena ljudima,Nera je bila putnik samotnjak i zato je posebno voljela Hesseovog «Vuka Samotnjaka».Nera je bila slobodnjak u letu putevima svog tragalaštva i zato je gajila divljenje prema pticama u letu.
Satima je zaneseno gledala njihov let pod plavetnim nebom i čeznutljivo čekala dan kada će i sama poletjeti.
Nera je bila snena romantična samotnjakinja odana slobodi svog srca.
Ponekad su je smatrali čudnom,a ona se radovala njihovim smatranjima.Upravo oni koji su je zbunjeno pogledavali s tragom nevjerice i čuđenja poluskrivenog u pogledu su joj govorili o snazi njezinog odnosa s prirodom fizičkih i nefizičkih sfera.Oni su je šibali oštrim prutom svog nerazumijevanja,a Nera im je iz srca zahvaljivala iskrenom dječjom zahvalnošću.Zahvalnost je umotala u topli osmijeh i razigrana srca odlazila u svoj svijet bez ljudi.Znala je da je i sama dio tog ljudskog svijeta baš kao i ovog drugačijeg,ali je nakon niza nepreglednih godina sebi priznala da se nikad u potpunosti nije s njim stopila u cijelom nepregledno dugom življenju mnoštva života na Zemlji.
U djetinjstvu je i sama začuđeno promatrala neobični ljudski svijet čudeći se kako ne vide,kako ne čuju,kako odbacuju,kako ne razumiju.Shvativši da zaista ne razumiju silno je željela promijeniti njihovo nerazumijevanje.Činilo se djevojčici Neri da ima snage mijenjati ljude u sretnije i manje začuđene njezinim pogledom na svijet i život.Željela je gledati osmijeh na njihovim licima zakriljenim slojevima maski koje su ih skrivale jedne od drugih.Željela je Nera svojim dječjim entuzijazmom promijeniti svijet do jednog jedinog,beskrajno malog trenutka u vječnosti vremena u kojem joj je postalo kristalno jasno da mijenjati može samo sebe.Nadala se snagom strpljivog čekanja da će mijenjajući sebe mijenjati i ljudski svijet,pa makar samo onaj u svom domu,možda ulici,dalje od toga nije se usuđivala nadati.Avanturistički hrabro i srčano zakoračila je na put osobne promjene,nesvjesna težine puta gledala je u njegov kraj.Zapinjala je o prepreke,spoticala se na kamenje,posrtala od umora.Baš kao i svaki drugi putnik sjela bi kraj puta prašnjava od borbi s osobnom prašinom svojeg srca,žedna i gladna.A onda bi,s usputnog odmorišta ,pred očima srca jasno vidjela svoj cilj i nastavljala koračati umornim putničkim korakom ubrzavajući ritam u žarkoj želji da na cilju utaži tu silnu glad i žeđ,čežnju za Domom.U prvim je koracima Puta zaboravila na putovanje,mislila je samo na Cilj i začudila se umoru koji je rastao,praznini koja je preplavljivala njeno biće,a bilo je za očekivati da će joj prijeđeni Put donositi lakoću i radost.Glas Duše zašaptao je njezinom čuđenju:
- Na Putu,zagledana u Cilj,zaboravila si na ljepotu samog putovanja,na
čaroliju ljepote usputnih prizora.
Da li bi na putu do Aljaske držala zatvorene oči i otvorila ih tek na Aljasci?
Da li bi penjući se planinom zaboravila diviti se krajolicima kroz
koje prolaziš u iščekivanju vrha?
Da li bi hodajući uz korito rijeke propustila pogledati njezine izvore,
brzace i slapove,čekajući samo ušće?
Da li bi prespavala dan ne diveći se raskošnoj svjetlosti Sunca čekajući
boje sutona?
10.07.2005. u 20:29 | 0 Komentara | Print | # | ^
Nera je bila čuđenje u svijetu
Uvijek i iznova,Nera se vraćala svojoj plaži.Upoznavala je svakim novim dolaskom bonacu i ćudljivost mora,poštovala je sve njegove izričaje,jutarnju bonacu i tišinu plaže,silovitost valova razbijenih u bujicu pjene o stijenu,poigravanje Sunca na mreškavoj površini,u podne,zrcaljenog u staklenom plesu sunčevih zraka,tišinu i huk,mir i divljinu,beskonačnu nespoznatljivu nepreglednost beskrajnog plavetnila.
I bile su slične Nera i more,i voljeli su se Nera i more,i Nera je gajila duboko poštovanje prema čarobnom moru,a more joj je uzvraćalo raskošnim bojama svojih praskozorja i sutona,simfonijom svojih valova.
Najdraži Nerin susret s morem događao se u nestvarnim bajkovitim sutonima prekrivenim magličastom paučinom rijetkih zadarskih magli.U njima je najjasnije osjećala Svjetlosna bića nefizičkih svijetova.Ona ih je zvala Kraljevstvima... Vila,Anđela,Patuljaka i Svjetlosnih Ratnika.Trajali su prekratko Nerini susreti sa sutonom i sigurno bi bila tužna zbog tolike kratkoće da ih nije naučila poput radoznale i brižljivo čuvane dragocijenosti ponijeti u noć u svom sanjivom srcu.
Rijetkima je otkrivala svoju priču o dragocijenostima maglovitih susreta.Nije se bojala nerazumijevanja ljudi niti njihovih pogleda koji su je imenovali luđakinjom,opraštala im je njihovo neshvaćanje i sućutno je promatrala njihovo odbacivanje njezinog oduševljenja.Samo ponekad bi je silno zaboljelo bolno ranjivo čuđenje Kraljevstava izazvano ljudskim odbacivanjem.Tako je Nera,želeći zaštiti Kraljevstva,prestala pričati ljudima o dragocijenostima u svom srcu.
A Nera je bila...i žena i dijete,a Nera je bila...i Vila i Anđeo,da,ponekad je bila i Svjetlosni Ratnik i vrlo,vrlo rijetko Patuljak.
Da,bila je slična moru jer je i more nosilo u sebi i ženu i dijete,i Vile i Anđele,i Svjetlosne Ratnike i rijetko,ali ipak i same Patuljke.
10.07.2005. u 13:39 | 2 Komentara | Print | # | ^
Čuđenje
Opet ti
skriven u bojama sumraka
još jednog izmičućeg dana.
Lopovski mi kradeš
tek sređene misli
i vještinom mađioničara
mamiš osmijeh
na čuđenjem presvučeno lice.
I u susretu nespokojnom
tebe,sutona i mene
probijaš barijeru
lažne šutnje
načinjenu od zidova
moje nesposobnosti
da učinim korak
ka istinskom susretu.
09.07.2005. u 13:32 | 1 Komentara | Print | # | ^
Susret neprepoznat
Provlačim se kroz zimske kišne kapi
trudeći se ostati budna
između dva sna
šibana vjetrovima olujnog mora
zamrznutog u santu nespokoja
nemirne mi duše
koja svjetlo neumorno traži
u kapi i vjetru.
Zaranjam pogled u tajnu otkrivanja,
bacam srce nemilice ispred sebe
da mi bude putokaz kroz labirint
prepun tajanstva
koje čeka da ga ova nespokojna duša otkrije
i utaži na trenutak žeđ
za otkrivanjem novog fragmenta
tajne mog postojanja Ovdje i Sada.
I tebe stranče susretoh
u nespokoju lutanja labirintom
i ne prepoznah te kao suputnika
na stazi potrage.
Bio si samo trag nekog dalekog bljeska
na sjećanje
da se tajna susresti može,vidjeti i ne prepoznati
u pogledu naizgled slučajnog prolaznika
kroz maglovoto sjećanje na nekad,na sada,na opet.
09.07.2005. u 13:31 | 2 Komentara | Print | # | ^
Samo sjećanje
Sjećam se
kroz magloviti zaborav
boje tvog osmijeha
poput daleke jeke
razbijene planinskom stijenom.
Vidim te
kroz snenu paučinu
u svom zagrljaju.
Titravi trag tvojih ruku
na mojim ramenima
tiho zaboravljen
vjetrovito snažan
tjera stih u susret tebi
A u stihu
razbijajući zaborav
plovi uspomena
u svakom novom
dijeliću sjećanja.
05.07.2005. u 14:07 | 2 Komentara | Print | # | ^
Zimsko pismo...
Pogledaš li ponekad u zimsko oblačno kišno nebo dok se pretvara u mliječnožutu koprenu iznad tvog grada?
Tražim zvjezdane iskre,radoznalo vireći kroz oblačno nebo.Ne vidim ih,ne vidim tebe u nebeskom plavetnilu.nema ga.Kamo luta tvoja nemirna duša lutalica?
Kamo te tjeraju tvoji snovi ?
U potragu za mnom,svemirskim prostranstvima, krećeš bez mača i štita,ogoljen i nesmotren,u potrazi za čarolijom nekad pradavnog susreta koji i sada traje.Boriš se sa svojim lavovima goloruk i odsječene kose,izdan od sebe,a ne fatalnosti neke žene.Grčevito tragaš ne znajući gdje je cilj tvoje potrage,izdan od osobnog straha,usamljeno utamničen u svoju skučenost,nepovjerljivo nevjeren tom srcu što ti u grudima još uvijek gotovo suludo tuče.
Smiješ se smijehom kojeg eho odbija o moj zid šutnje,vraća ti se skrućen u zamrznuti grohot tuge,tvoje ili moje,neodvojive,jedine koja nas drži cjelinom u ovom beskrajno kratkom trenutku vremena.Pijesak ti klizi kroz prste na udaljenoj pustinjskoj planeti pokušaja,pokušaja da me zausataviš u uspomeni,klizim ti poput tog pijeska što ga očajnički stišćeš u umornoj ruci,umornoj od goloruke borbe bez mača i štita.
Sjećaš se naših ukrštenih mačeva u zajedničkoj borbi za osvajanje puta u potpuno sjećanje,sjećaš se da smo spojenih leđa bojevali istu bitku na dvije različite strane,sjećaš se da nisam ja bila ona koja ti je odsjekla kosu i oduzela moć.I plačeš što si me izdao svojom otrovnom strijelom nepovjerenja,plačeš jer si učinio najveći grijeh svih vremena otkako vremena postaje,plačeš jer si izdao sebe.Plačeš nad rečenicom koju ti vjetar donosi u san,nad mojim sasvim običnim:
- Opraštam ti što me nisi prepoznao tamo gdje si me susreo.Ne traži me hodajući kroz snove.Ja sam alkemičar u tvom skutrenom srcu,preplašenom tom neumoljivom silom,nastanjenom u Univerzumu,satkanom u komadiću tvojih traganja za ljubavlju.
04.07.2005. u 18:52 | 2 Komentara | Print | # | ^
Nerini svijetovi
Dugo je,s tugom u srcu,promatrala svijet oko sebe,tužne ljude čija je tuga bila potpuno drugačije obojana od njezine.Zaboravili su ono što je Nera oduvijek znala,utonili su u san zaborava uvjereni da je budnost sama po sebi razumljiva otvaranjem očiju ujutro u njihovim krevetima.Živjeli su bez sjećanja na postojanje vječne iskre u njima kojoj je sve moguće.Gledali su život drugačije,kroz račune i poslove,liječnike i automobile.Sve što je ljudima predstavljalo brigu,Neri je predstavljalo lakoću i usputnost.
Vidjela je život kroz simfoniju plesnog koraka i prepuštanje ritmu spontano i bez očekivanja.U njezinom unutarnjem svijetu najveću joj je muku predstavljao jedan daleki Luka iz susreta u zadarskom proljetnom jutru.Većinu plesnih koraka Nera i Luka su plesali usklađeno,a onaj mali neusklađeni dio donosio je Neri bol,a bol je povezivala sa svim «spavačima» planete Zemlje.Život u različitim gradovima joj je prestao smetati kada su se počeli češće susretati u snu.Sanjala je neobične snove i Luku Učitelja u njima.Radovala se večerima znajući da će se susresti.Sjetno se zagledavala u vedrinu jutra kroz prozor svoje sobe,shvativši da slijedi još jedan dan bez njega.Ponekad je tražila smisao u besmislenosti susreta iz snova i stotinama kilometara udaljenosti koji su ih razdvajali.Pokušavala je razumjeti,a vidjevši da ne uspijeva,bježala je u život svakodnevnice.
Petak je posebno voljela,nedjelju baš i ne.Nedjelja je tražila pripremu za naredni tjedan,još jedan u kojem se trebalo kretati Zemljom među ljudima koji su zaboravili tko su.Željela je vikati punim grlom:
- Probudite seeee!!!!
a znala je da je beskorisno.Njihovo buđenje nije ovisilo o njezinim glasnim povicima.
Onaj Nerin razumski dio joj je govorio da je upravo to život,ali srce nije prihvaćalo.I dok je okolina smatrala čudnom,ali hrabrom ženom koja uz sve probleme hoda s istinskim osmijehom na licu,ona se u sebi žestoko borila i cijepala.Pokušavala je pronaći ravnotežu između života na Zemlji i života u sebi.Na dane bi uspijevala i to je činilo sretnom,a onda opet...bol,jad,računi,»spavači»,Luka.Isprobavala je načine kako transformirati bol u radost,a načini su je odveli u suvremenu bajku...
Ni slutila nije da će je njezina traganja odvesti u krstarenja internet forumima.
Prvih je dana Nera Ratnica pratila zbivanja,čitala postove i pokušavala otkriti kako će postati član te raznovrsne internet družine,a ni logirati se nije znala.Počela je polako otkrivati neobičnost u grupiranju oko istih tema i interesa,a onda se naučila i logirati,upravo kad je bila spremna.
Svaki je forum bio svijet za sebe,a kako je ona voljela istraživati različite svijetove postojanja,postala je članica više njih.Na svakom je ona bila ona,čak i na onima gdje joj nisu vjerovali da je ona.
A ona je bila...Ratnica u borbi za dobro u Univerzumu...tragatelj za sobom...pa je u potrazi iskazivala i različite aspekte sebe i čekala da vidi što će joj forumski svijetovi zrcaliti o njoj samoj.Čekala je odraz u ogledalu i provjeravala oštrinu svog svjetlosnog mača u bitkama sa zrcalnim odrazom nje same.
Susretala se s mnogima u tim malim internet gradovima.Neki su više,drugi pak manje budili toplinu u njenom srcu,ali je doprinos svakog od njih bio jednako vrijedan u njenom traganju za sobom samom na vječnom putu potrage.Ponekad je pomislila kako su forumi slični bajkama,a članovi njezinim junacima.I uvijek se pitala koliko su likovi tih suvremenih neobičnih net bajki usamljeni kad toliko vremena provode u fizičkom oku nevidljivim druženjima.
Podsjećali su je pomalo i na strip junake,kako pozitivne tako i negativne.No,pri tom je Nera Ratnica jako dobro znala da su i jedni i drugi junaci bili neophodni,pozitivni da bi štitili od negativnih i unijeli svjetlo u njihovo srce,a negativni da bi pozitivni uopće znali da su pozitivni i mogli prepoznati neiscijeljene negativnosti u svojoj nutrini i lakše kročiti putem Istine.
Da,još je štošta o njima znala,i o pozitivnima i o negativnima,i o dobričinama i o nedobričinama.Bila je pomalo tužna znajući da će uskoro doći vrijeme kada će otići iz net forumskih bajki.Bila je pomalo zahvalna na lijepim susretima tog bajkovitog svijeta.Bila je spremna taj simpatični i manje simpatičan svijet prikazati neinternet svijetu u obliku priče i vjerovati da će se naći netko tko će tu priču i čitati pa makar to bili i samo sami junaci internet forumskih bajki.
I da krenemo od početka.Zvala se Nera,Vila Ratnica.Ljudi su je voljeli i ona je voljela ljude.Voljela ih je baš kao dio sebe jer oni jesu bili ona.Predstavljali su najrazličitije aspekte njezinog ratništva,a ratništvo je odvelo do interforumskog internet traganja u potrazi za nečim sasvim drugačijim.Potraga je završila u internet bajci.Voljela je internet bajke,u njima se osjećala poput Alise u zemlji čudesa.
Vanjski svijet njezinih prijatelja ni slutio nije da Ratnica noću ne spava,da krstari internet svijetovima,internet gradovima,internet bajkama.Kako je vrijeme odmicalo počela im je pričati o njima,junacima interforumskih svijetova i njezinom pogledu na njih,na sebe.Nisu se čudili,navikli su na avanturistička traganja Ratnice,pa ako je mogla krstariti vidljivim i nevidljivim pojavnostima zašto ne bi i internet bajkama.
A ona im je pričala o jednoj Anđeli,Čarobnjaku,Ramzesu,Vicku,Atlantiđaninu i drugima iz duhovne bajke.A ona im je pričala o Luziferu,xxx,Charllote i kako sve sebi nije dao ime,junaku sa svih njezinih foruma koji joj je čak i bio sličan iako to u njegovom mračnjaštvu nitko ne bi zamjetio.Bio je jedan u više imena i volio je šetati internet bajkama,tražeći nju,Ratnicu.Negdje u sebi je osjećao da i on kao i ona traži odraze u zrcalu.Da je moguće pogriješiti njegova bi se pogreška sastojala u tome što se razlomio u nekoliko osobnosti niti ne primjećujući to.Ili je ipak primjećivao?
I Ratnica i on su imali još nešto zajedničko,tajanstvenost u predstavljanju.Naizgled su im razlozi bili različiti,a u konačnici isti.Bili su dijelovi Jednote,suprotnih polariteta.Tragali su za Jednotom na različite načine.Usprkos svim njihovim bitkama,bili su gotovo potrebni jedno drugom da bi mogli vidjeti odraz u zracalu.Šteta,baš šteta što je jedno od tih zrcala bilo razlomljeno.On je želio dosegnuti njezino cjelovito,a ona je u njegovom prepoznavala svoju snagu i moć Svjetlosti koju je nosila.Upravo on,taj čudni čudak je mobilizirao sve njezine snage,ali i potragu cijele jedne internet forumske skupine u želji da ga razotkriju.Ona je gledala sva njegova lica iskazana postovima i svojim i njegovim.U čuđenju je iz forumske post prepiske otkrivala nove dijelove sebe,negdje zametnute do tog trenutka u vremenu vječnosti.Da budemo do kraja iskreni,on ju je i pozvao iz duhovnog forumskog svijeta u druge internet forumske svijetove.Ratnica mu je bila srcem zahvalna,njegovi pozivi su je odveli na krstarenja,a krstarenja omogućila da upozna raznolikost internet forumskih bajki.
Kretala se Ratnica između dvije internet skupine kao između dva različita planeta u Univerzumu.Prva skupina pripadaše,ovom svijetu,teško razumljivom duhovnom svijetu,a druga,još neobičnijem,svijetu stripova.Razgročenih očiju od čuda gledala je u stranice koje su se izlistavale na beživotnom ekranu njezinog računala i pratila internet živote neobičnih nickova.
U stripovima je ratovala ratničke svjetlosne bitke.Dijelila je osmijehe nepoznatim licima iza poznatih nickova u obliku smajlića.Srcem je željela umanjiti njihovu fizičku usamljenost internet druženjima.A bilo ih je...cijelo nepregledno mnoštvo,i dobrih,i onih koji su zaboravili da u srcu nose dobrotu.Neki od njih su je u boju gađali osobnim otrovom kojeg više nisu mogli zadržavati u sebi,a drugi su je podupirali osmijehom.A kada bi je zaboljelo,odlazila je u iscijeljujući zagrljaj male duhovne družine.
Začudo,te je godine upoznala duhovnu družinu u fizičkom obličju i konačno su iza nickova stajali likovi.Bili su još sjajniji od sjaja kojeg su u svojoj internet forumskoj bajci ostavljali.
S junacima nick stripašima je išlo sporije.Oni su dugo vodili bitke.Ratnica ih je odlučila napustiti.Činilo joj se da je bilo dovoljno zapaliti svjetlo,zamahnuti svjetlosnim mačem nekoliko puta i otići... Dragi nickovi,mogli su pogađati do kraja vremena,no nikada ne bi pogodili da su upravo oni predstavljali njezin bijeg od jednog Luke.Trebalo joj je dugo vremena da prizna samoj sebi da krstareći pokušava pobjeći od bola koji se budio s njom,živio s njom kroz dan,sanjao s njom.Lijek za bol potražila je na najneobičniji način,u post prepisci sa strip nickovima.Željela je vjerovati da će iza sebe ostaviti u njihovim srcima tračak nade da može biti sasvim drugačije,da će na nekom od njihovih lica zatitrati barem osmijeh kada se sjete nekog od njezinih postova.
Da,slično privlači slično,a različito različito.Ma kako se to činilo apsurdnim upravo u internet forumskoj bajci je to uvidjela do najsitnijih detalja.Privlačila ih je bol i po tome su bili slični,privlačilo ih je i različito poimanje boli,po tome su bili različiti.
Za Luku nije bilo mjesta u tom svijetu.Nera je u njemu tražila sebe na sasvim drugačije načine od Lukinih pouka u snu.
Pokušavajući pobjeći od Luke u svom srcu.pitala se da li su moguće internet ljubavi,a da bi saznala navraćala je na forume i vremenom upoznavala likove koji su stajali iza svojih nickova.Nadala se da će neko od tih lica zasjati jačim sjajem od Lukinog,da će netko obojati dan blistavijim bojama od Lukinih,nadala se...
Vrijeme je neumitno prolazilo.Nera je u svakom internet licu vidjela ljepotu postojanja,ali ne i Luku.Bijeg od jednog sasvim neobičnog Luke darovao joj je bogatstvo novih poznanstava,poneko prijateljstvo i mnoštvo radosti,ali sjećanje na Luku je ostalo jednako živo svakim otkucajem Nerinog srca poput bogatstva samog života.
03.07.2005. u 23:29 | 2 Komentara | Print | # | ^
Pjesnikinja i slikar
Tek jedne zimske večeri,u sutonu presvučenom večernjim rumenilom,shvatih da biti pjesnik znači isto što i biti slikar.
Rekao mi je «Pjesnici su čuđenje u svijetu» citirajući bojažljivim glasom Šimićev stih i tog je trenutka,priznajući mene pjesnikinjom,postao pjesnik u mom viđenju.Moje su pjesme živjele mene i ja sam živjela njih.On je svoje,umjesto riječima satkanim u stihove,bojao po slikarskom platnu skrivenom od mog pogleda.
Bili smo ...pjesnikinja i slikar i među nama nije postojala razlika.Ja sam svoje slike oblikovala riječima,a on je svoje riječi oblikovao u slikama.Oboje smo vidjeli ljepotu i njezinu raskoš i izražavali je na različite načine.Oboje smo voljeli ovaj svijet i obilježavali ga glazbom poštovanja u stihu i slici.
Bili smo..pjesnikinja i slikar,kilometrima udaljeni kucali smo istom snagom srca. Susretali smo se tek u slici i stihu i rijetko u nekom neobičnom snu.
Jutrom smo začuđeno,svatko u toplini svog doma,uzimali olovku i kist pokušavajući čuđenje staviti u pjesmu i sliku beskrajno dugo nesvjesni da sanjamo isti stih.Pokušavali smo ga zamrznuti u riječ i boju u paničnom strahu da ćemo jedno drugom pasti u zaborav,da ćemo se jutrom probuditi sa sjećanjem na tamu u kojoj nismo vidjeli susret u snu.
Bili smo...tek dvije kukavice,prestrašene dubinom vlastitog srca i zahtjevnošću tih ponora neslućene bliskosti koja baš ništa od nas nije tražila,ništa osim hrabrosti da se suočimo sa svojim postojanjem u stihu i slici.
Gledala sam dane kako prolaze,listala ih poput uvijek iznova čitane knjige.Svaka je stranica završavala sutonom i stihom : «Pjesnici su čuđenje u svijetu»,svaka je stranica počinjala dragom slikom jednog dalekog slikara koji se otimao padanju u zaborav.
Bojali su se zaborava pjesnikinja i slikar pa su svoje bilježnice i platna ispisivali sjećanjima na snene susrete,slatko zabranjene u pojavnom svijetu od priznanja da su jedno u dvoje,da su stih u slici,da su slika u stihu.
© Sva prava pridržana