,vivias.blog.hr" />
Marketing
Vučica samotnjakinja u mom srcu zavija na rubu divlje stjenovite planine i traži bistrinu izvora da napoji ožeđalu Dušu dok ti izgubljeno lutaš tom istom planinom skriven prašumom zaborava.
Sanjala sam te, izgubljenog u samoći neodlučnosti. Gledala sam u snu tvoje tužno lice i željala ti osmijehom odagnati okus bola iz pogleda. Oko tebe su plesale sićušne Vile, tvom oku neprimjetne. Stajala sam usred njihovog tepiha očarana prizorom iz Vilinske bajke. Nisi nas vidio, ni Vile ni mene. Smjestio si nas u paralelnu stvarnost, u drugu dimenziju, zatvorio si nam vrata svog srca nesvjestan da smo oduvijek unutra da dišemo tvojim dahom i plačemo tvojim suzama. Ljetna vrućina me razbacuje svijetom, onim našim, svijetom smijeha i divlje rasplesane radosti. A smijeh se lomi i donosi mi drhtaj tuge. Sjećaš li se...rekao si mi da ne dozvolim da mi prošlost zarobi srce? Nisi me pitao postoji li prošlost ili je samo puka izmišljotina kojom pratimo iluziju vremena. Na trenutak zastajem i uživam u dodiru tvijih ruku na mojim ramenima, u tvom dahu na mom obrazu dok ga dotičeš poljupcem do skorog viđenja, a onda brzo pokušavam zasjeniti snagu sjećanja. Dio mene još uvijek tiho svjedoči tvoju tugu iz našeg rastanka kojeg nisam prepoznala. I zato te molim,oprosti mi što te tada nisam jače zagrlila i svoj pogled utopila u tvome. Možda te ne bih susretala u snovima tužnog i usamljenog u Vilinskoj bajci.
Post je objavljen 30.07.2005. u 14:57 sati.