U šumu vjetra
u krošnji jesenski oslikanog drveta
u ljepoti jutarnje rose
počiva ovaj stih
koji tebi ispisujem.
A ti bdiješ
u pustinji osobne noći
pogleda zamagljenog
zimskom hladnoćom svog srca.
A ti ne čuješ
šum vjetra
u krošnji sretnog drveta.
A ti ne čitaš
stihove satkane tihim čekanjem
u kutevima
suznog sjetnog pogleda.
Čitaju ih
neki drugi prolaznici životom
zastajući na trenutak
u skrovitosti moje sjete,
sjećajući se
prizvuka svojih neispisanih stihova,
sjećajući se
nekih jesenskih kiša
i u kišnim kapima
skrivenih stihova.
Post je objavljen 20.07.2005. u 17:49 sati.